REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-2734/2021-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. Z. iz O., OIB: … kojeg

zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u S., protiv tuženika Z.

B. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupa

Odvjetničko društvo P. i P., Z., radi utvrđenja ništetnosti, činjenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 15.studenog 2017. u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke dana 4.ožujka 2022.,

p r e s u d i o j e:

I – Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210771420 od 11.rujna 2007., u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa po odluci tuženika, a koja je označena u dijelu čl.2.st.1. i čl.2.st.2. Ugovora i koje glase:

„.... i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora....... Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d. .......“.

II – Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju u roku od 15 dana iznos od 91.710,07 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

-na iznos od 243,02 kn od 1.11.2007. pa do isplate,

-na iznos od 242,61 kn od 1.12.2007. pa do isplate,

-na iznos od 242,17 kn od 1.1.2008. pa do isplate

-na iznos od 241,74 kn od 1.2.2008. pa do isplate,

-na iznos od 833,03 kn od 1.3.2008. pa do isplate,

-na iznos od 831,64 kn od 1.4.2008. pa do isplate,

-na iznos od 830,23 kn od 1.5.2008. pa do isplate,

-na iznos od 828,80 kn od 1.6.2008. pa do isplate,

-na iznos od 827,35 kn od 1.7.2008. pa do isplate,

-na iznos od 825,89 kn od 1.8.2008. pa do isplate,

-na iznos od 824,39 kn od 1.9.2008. pa do isplate,

-na iznos od 822,86 kn od 1.10.2008. pa do isplate,

-na iznos od 821,32 kn od 1.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 819,76 kn od 1.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 818,16 kn od 1.1.2009. pa do isplate,

-na iznos od 816,54 kn od 1.2.2009. pa do isplate,

-na iznos od 814,90 kn od 1.3.2009. pa do isplate,

-na iznos od 813,24 kn od 1.4.2009. pa do isplate,

-na iznos od 811,55 kn od 1.5.2009. pa do isplate,

-na iznos od 809,84 kn od 1.6.2009. pa do isplate,

-na iznos od 808,10 kn od 1.7.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1.474,37 kn od 1.8.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1.471,44 kn od 1.9.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1.468,47 kn od 1.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1.465,45 kn od 1.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1.462,39 kn od 1.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 1.459,27 kn od 1.1.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.456,09 kn od 1.2.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.452,88 kn od 1.3.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.449,61 kn od 1.4.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.446,29 kn od 1.5.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.442,92 kn od 1.6.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.439,50 kn od 1.7.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.436,02 kn od 1.8.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.432,49 kn od 1.9.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.428,91 kn od 1.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.425,28 kn od 1.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.421,58 kn od 1.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 1.417,84 kn od 1.1.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.414,04 kn od 1.2.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.410,19 kn od 1.3.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.406,27 kn od 1.4.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.402,30 kn od 1.5.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.398,28 kn od 1.6.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.394,19 kn od 1.7.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.221,92 kn od 1.8.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.218,14 kn od 1.9.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.214,30 kn od 1.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.210,40 kn od 1.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.206,45 kn od 1.12.2011. pa do isplate,

-na iznos od 1.202,45 kn od 1.1.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.198,40 kn od 1.2.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.194,29 kn od 1.3.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.190,13 kn od 1.4.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.185,91 kn od 1.5.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.181,64 kn od 1.6.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.177,30 kn od 1.7.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.172,92 kn od 1.8.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.168,48 kn od 1.9.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.163,97 kn od 1.10.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.159,41 kn od 1.11.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.154,79 kn od 1.12.2012. pa do isplate,

-na iznos od 1.150,11 kn od 1.1.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.145,37 kn od 1.2.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.140,58 kn od 1.3.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.135,71 kn od 1.4.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.130,80 kn od 1.5.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.125,82 kn od 1.6.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.120,77 kn od 1.7.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.139,26 kn od 1.8.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.134,00 kn od 1.9.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.128,67 kn od 1.10.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.123,28 kn od 1.11.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.117,82 kn od 1.12.2013. pa do isplate,

-na iznos od 1.112,29 kn od 1.1.2014. pa do isplate,

-na iznos od 976,17 kn od 1.2.2014. pa do isplate,

-na iznos od 971,08 kn od 1.3.2014. pa do isplate,

-na iznos od 965,94 kn od 1.4.2014. pa do isplate,

-na iznos od 960,73 kn od 1.5.2014. pa do isplate,

-na iznos od 955,46 kn od 1.6.2014. pa do isplate,

-na iznos od 950,13 kn od 1.7.2014. pa do isplate,

-na iznos od 803,35 kn od 1.8.2014. pa do isplate,

-na iznos od 798,61 kn od 1.9.2014. pa do isplate,

i to od 1.studenog 2007. do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1.kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

III – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.687,24 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4.ožujka 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 24.12.2014. ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, da se naloži tuženiku da sklopi aneks ugovora o kreditu i radi isplate 91.709,37 kuna. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na: da je tužitelj 11.9.2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 960.000,00 kuna; da je u ugovoru određena kamatna stopa od 5,90% godišnje s tim da je promjenjiva sukladno odluci tuženika; da je navedena odredba ništetna što je u kolektivnom postupku potrošačkih udruga utvrdio i Visoki trgovački sud RH; da tuženik odbija prestati koristiti navedenu ništetnu odredbu; da je povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovale stjecanje bez osnove zbog čega je tužitelj preplatio iznos od 91.709,37 kuna.

1.1.Tužbeni zahtjev je preciziran podneskom od 24.10.2017. s tim da je tužitelj potraživao iznos od 91.710,07 kuna.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbacivanje tužbe, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik naveo: da ne postoji ovlaštenje suda da izmijeni ugovornu odredbu kojom jedna stranka nije zadovoljna; da je nastupila zastara dijela potraživanja; da se od 1.1.2013. redovna kamata utvrđivala uz primjenu objekt parametara; da tužitelj nije prigovorio promjeni kamate niti tražio raskid ugovora; da hrvatski zakoni nisu zabranjivali promjenu ugovorne kamate; da osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom ugovora o namjenskom kreditu od 11.9.2007., ugovora o trajnom nalogu, obavijesti o promjeni kamatne stope od 24.2.2008. i 3.6.2011., financijsko knjigovodstvenog vještačenja od 24.11.2014., tuženikovih Općih uvjeta poslovanja, Općih uvjeta promjene kamatnih stopa tuženika u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, sudske prakse, obavijesti o promjeni kamatne stope od 8.1.2013., financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja.

3.1.Tužbeni zahtjev je osnovan.

4.Predmet spora u ovom stadiju postupka, nakon donošenja drugostupanjske presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2448/2018 od 7.5.2021., je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata novčanog iznosa stečenog bez osnove.

4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO).

5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

Pregledom ugovora o kreditu od 11.9.2007. utvrđeno je da je između stranaka ugovorena godišnja kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta sukladno odluci banke, a koja je na dan sklapanja tog ugovora iznosila 5,9% godišnje.

5.1.Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao da se kamatna stopa nakon sklapanja predmetnog ugovora mijenjala i to na način da je bila viša od one u vrijeme sklapanja ugovora. Iz obavijesti o promjeni kamatne stope od 24.2.2008. (list 13) je vidljivo da se svega 5 mjeseci nakon sklapanja predmetnog ugovora kamatna stopa povećala za 0,9% tj. na 6,8% godišnje što je povećanje od 15% u odnosu na do tad važeću kamatnu stopu (0,9 : 5,9 = 0,15). Znala je kamatna stopa i padati (npr. sa 7,7% na 7,45% - obavijest na listu 14 spisa).

Iz obavijesti o promjeni kamatne stope 8.1.2013. (list 83) je vidljivo da je tuženik obavijestio tužitelja da je kamatna stopa ostala ista (7,45%) kao i prije 1.1.2013., ali je tim dopisom obrazloženo od kojih dijelova se sastoji kamata (fiksni i varijabilni dio kamatne stope).

5.2.Iz ugovora o trajnom nalogu je vidljivo da je tužitelj dao odobrenje da mu se svakih mjesec narednih 180 mjeseci od primanja usteže iznos od 7.970,00 kuna, a prema obavijestima o promjeni kamatne stope od 24.2.2008. i 3.6.2011. otplatna rata je rasla na iznose od 8.514,44 kuna i 8.845,97 kuna.

5.3.Što se tiče tuženikovih Općih uvjeta poslovanja (dalje: OU) i Općih uvjeta promjene kamatnih stopa tuženika u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (dalje: OUP), treba reći sljedeće, a to naročito u svezi s ukidnom drugostupanjskom odlukom.

Tuženik je u odgovoru na tužbu elaborirao da su OU temeljni opći uvjeti, a za samo pitanje kamatne stope primjenjuju se posebni opći uvjeti tj. OUP koji bi predstavljali svojevrsno pojašnjenje pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa. Ti OUP su se mijenjali u pojedinim vremenskim razdobljima (jedni su vrijedili 2011-2013.g., a drugi od 2013. nadalje).

Međutim, valja primijetiti da se u spornom ugovoru o kreditu OUP uopće ne spominju kao akt koji bi se primjenjivao automatski potpisivanjem tog ugovora što je i logično da se ne spominju jer iz odgovora na tužbu se može izvući zaključak da su prvi OUP doneseni tek 14.12.2010. Dakle, 3 godine nakon sklapanja ugovora tuženik je donio akt koji bi, prema mišljenju tuženika, sadržavao pojašnjenje (dužnicima) kriterija koji dovode do povećanja kamatne stope.

Nigdje u ugovoru nije naznačeno da bi se u ugovornom odnosu između stranaka trebali primjenjivati i budući akti (čitaj: OUP) koje tuženik samostalno donese. Stoga u smislu čl.295.ZOO OUP ne bi trebali obvezivati tužitelja.

5.4.Glede odredbi OU-a, postojanje istih je moglo biti poznato tužitelju jer se spominju u čl.7.spornog ugovora o kreditu pa bi oni obvezivali tužitelja (čl.295.st.5.ZOO). Odredba čl.5.1.OU-a, na koju se tuženik poziva, je previše apstraktna da bi ju prosječan građanin shvatio. Na to najbolje ukazuje činjenica da je i punomoćnik tuženika prilikom citiranja te odredbe iza riječi "izmjene" stavio svoju opasku (list 40 spisa) kako bi pojasnio na što se ta odredba odnosi.

Što se tiče odredbe čl.5.2.OU-a, ne bi trebalo biti sporno da je ista po sadržaju vrlo slična mogućnosti raskida zbog promijenjenih okolnosti (čl.369.ZOO). Dakle, tom odredbom tuženik ne daje tužitelju neka veća prava nego što ih tužitelju daje sam zakon.

Ovaj sud napominje da je zakonska mogućnost raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti postojala i u vrijeme kad su VTS RH i VSRH donosili odluke u svezi kredita s promjenjivom kamatnom stopom, a na primjenu materijalnog prava sudovi paze po službenoj dužnosti. Da su ti sudovi smatrali da je mogućnost raskida ugovora činjenica koja će omogućiti bankama da dobiju taj spor, onda bi zasigurno odbili tužbeni zahtjev udruge potrošača.

5.5.Što se tiče primjene čl.132.Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07) te stajališta iz presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014., za reći je sljedeće.

Tom odlukom je djelomično pravomoćno okončan taj kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. (baš kao i ostalih 6 banaka u drugim razdobljima), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

Gore citirana odluka se odnosila na kredite u CHF, dok je sporni kredit kunski. Međutim, mišljenje je ovog suda kako se i u konkretnom slučaju (dakle, neovisno o valuti kredita) može zaključiti da je nepoštena i ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u predmetnom ugovoru koja je sadržana u formuliranom standardnom ugovoru, a na što se tužitelj pozivao u podnesku od 2.2.2016.

5.6.Prema čl.96.st.4.ZZP/07 na tuženiku je teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna (čl.96.st.1. i čl.97.alin.11. u vezi s čl.102.st.1.ZZP/07).

Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo i apstraktno (sadrži samo pojam „u skladu s tržišnim uvjetima“).

5.7.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

5.8.Nadalje, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Ni ZZP/07 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/07.

5.9.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.96.st.1.ZZP/07 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

5.10.U odnosu na navode iz drugostupanjske ukidne odluke da se ovaj sud nije izjasnio o pravoj volji stranaka tj. je li pasivno držanje tužitelja značilo da mu je kamatna stopa bila prihvatljiva, a na što je upirao tuženik, treba reći sljedeće.

Tužitelj je u iskazu naveo: da je nakon povećanja rate kredita nakon 1.11.2007. tražio u banci pojašnjenja, ali su mu rekli da je tako ugovoreno i da se ne može ništa mijenjati; da do podnošenja tužbe nije poduzimao nikakve radnje u svezi izmjene ugovora zato jer su mu govorili da izmjena nije moguća već samo otplata jednokratno; da se tek kasnije kroz medije počelo spominjati izmjene ugovora i ništetnosti odredbi.

Ovaj sud mu vjeruje kad to tvrdi jer opće poznato je da je većina građana, zbog nepoznavanja propisa koji se odnose na poslovanje banaka i kreditiranje, godinama šutke plaćala kamate i anuitete u iznosima kako bi odredila banka. Tek onda kad su se kroz medije počele provlačiti priče o mogućoj ništetnosti ugovornih odredbi, o kolektivnim tužbama i slično, korisnici kredita su se aktivirali i počeli svoje postupanje usklađivati sa svojim dotadašnjim nezadovoljstvom izmjenama kamatnih stopa. Koliko je neprimjerena tuženikova teza o „prihvatljivosti kamatne stope zbog pasivnosti“, najbolje govori ovaj primjer kad bi se tu tezu prebacilo u kaznenopravnu sferu. Naime, ako primjerice jedna osoba drugu osobu godinama fizički zlostavlja i zlostavljana osoba ništa ne poduzima godinama (zbog straha, srama ili nekog trećeg razloga) već tek nakon npr. 5 godina prijavi zlostavljača, to ne znači da je zlostavljana osoba godinama pristajala na zlostavljanje i da te radnje nisu kazneno djelo. Analogno ovom primjeru, ovaj sud zaključuje da nije bila prava volja tužitelja da plaća povišene kamate, odnosno tužitelju kamatna stopa mu nije bila prihvatljiva.

5.11.Nadalje, nije sporno da banke mogu ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, ali kako je ranije obrazloženo, ta promjenjivost mora biti detaljno definirana i pojašnjena korisniku kredita. Odredba čl.1021.ZOO (koju drugostupanjski sud iz nepoznatog razloga pogrešno označava kao čl.1065.ZOO) o obvezi korisnika kredita da plaća ugovorene kamate ne isključuje mogućnost da se odredba o ugovorenim kamatama iz nekog razloga utvrdi ništetnom.

Nejasno je zašto se tuženik poziva na Zakon o kreditnim institucijama (dalje: ZKI) kad je taj propis donesen 2008. tj. nakon sklapanja predmetnog ugovora pa se ne bi trebao primjenjivati na taj ugovorni odnos.

S druge strane, Zakon o bankama iz 2002. (koji je prethodio ZKI-u) promjenjivu kamatnu stopu spominje jedino u kontekstu da je banka dužna obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa prije nego što se one počnu primjenjivati. Nije sporno da je tužitelj obaviješten o promjeni stope, ali ovdje se ugovorna odredba utvrđuje ništetnom jer je nepoštena odredba kako je ranije obrazloženo.

5.12.Glede pozivanja tužitelja na novelu Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, dalje: ZPK/12) i tom novelom dodani čl.11.a, a u svezi navodne neosnovanosti zahtjeva u pogledu razdoblja nakon 1.1.2013., navodi se sljedeće. Prema čl.14.st.2.ZPK/12 tuženik je trebao uskladiti svoje postupanje s čl.5.ZPK/12 (kojim je dodan čl.11.a st.1.).

O ovom pravnom pitanju u činjenično istovjetnom predmetu istog tuženika, VSRH je u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti (koja je sadržajno vrlo slična onoj priloženoj ovom spisu – list 83) nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

5.13.U odnosu na prigovor zastare ističe se kako slijedi:

Posljedice ništetnosti ugovora moraju se reflektirati u uspostavi pravične ravnoteže između stranaka, što za tužitelja znači ostvarenje njegovih legitimnih očekivanja koja se sastoje u potpunoj zaštiti tražbine iz navedenog ugovora o kreditu, pri čemu se ističe da je zaštita potrošača temeljni cilj svih propisa koji uređuju kreditiranje potrošača, kao slabije ugovorne strane, i to zbog posebnosti njihovih pravnih položaja u kreditnim odnosima u okviru kojih nije ostvareno pojedinačno pregovaranje, a koja zaštita se odnosi i na ostvarenje pravila jednakosti i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te zabrani zlouporabe prava (čl.2. do 6.ZOO). Osim toga posljedice ništetnosti koje obuhvaćaju pravo na restituciju ne mogu se prosuđivati odvojeno od prava na isticanje ništetnosti ugovora, koje pravo se ne gasi (čl. 323. i čl. 328. ZOO), jer bi se na taj način obezvrijedio pravni institut ništetnosti pa bi prihvaćanjem prigovora zastare faktično bila isključena pravna posljedica navedenog instituta, koji upravo zbog sprječavanja sklapanja ništetnih ugovora djeluje bez vremenskog ograničenja.

Nadalje, o tom pitanju je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje na sjednici održanoj 30.1.2020., koje glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1.ZOO (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Budući da se tek ovom presudom nepravomoćno utvrđuje ništetnost ugovorne odredbe, očito je da zastarni rok za isplatu nije ni počeo teći pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

6.Stoga je temeljem čl.96.st.1., čl.97. i čl.102.st.1.ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora, prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl.2.predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

6.1.Što se tiče odluke pod točkom II., treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO-a).

6.2.Financijskom vještaku pravnoj osobi Jut d.o.o. je bio dan zadatak da se izjasni kolike iznose bi tužitelj isplatio tuženiku svaki pojedini mjesec utuženog razdoblja (studeni 2007.–rujan 2014.) da je kamatna stopa ostala na razini one iz ugovora o kreditu (5,9% godišnje) te kolika je razlika između iznosa stvarno plaćenih tuženiku i iznosa koje bi platio da je ostala kamatna stopa od 5,9% godišnje s tim da se za svaki mjesec posebno specificira iznos razlike.

Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 66.179,76 kn više na ime anuiteta zbog promjene kamatne stope te mu je istovremeno ostatak duga povećan za 25.530,31 kn (jer je tuženik svakom promjenom izrađivao novi otplatni plan zbog čega je uplatio manje glavnice za taj iznos) što zbrojeno čini razliku od 91.710,07 kuna na ime više plaćene kamate zbog promjene kamatne stope. Pojedini mjesečni iznosi navedeni u izreci ove presude su u vještvu navedeni u tablici br. 3 (kolona 12 te tablice - list 104-106 spisa).

Nijedna od stranaka nije prigovarala matematičkom izračunu te mišljenju vještaka pa se stoga navedeni dokaz uzima kao vjerodostojan u pogledu visine tražbine.

Financijsko knjigovodstveno vještačenje od 24.11.2014., koje je na traženje tužitelja izradio vještak M. Z., nije od značaja budući da je riječ o privatno naručenom mišljenju vještaka koje se, prema sudskoj praksi, ne može uzimati u obzir.

6.3.Stoga, zbog iznesenih razloga, temeljem čl.1111.st.1.ZOO-a tuženik je obvezan platiti tužitelju iznos od 91.710,07 kuna. Vezano za tuženikovo pozivanje na čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, dalje: ZPP), treba reći da neovisno o kolektivnoj zaštiti prema čl.140.ZZP/07 svaki potrošač može pokrenuti pred sudom bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ZZP/07 ovom ili drugim zakonima. Dakle, i pravo na isplatu stečenog bez osnove.

6.4.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO-a.

Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

7.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.2.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14, dalje: OT).

No, najprije što se tiče vrijednosti predmeta spora dvaju nenovčanih zahtjeva, treba reći da temeljem čl.40.st.5.ZPP vrijednost predmeta spora za svaki iznosi po 50.000,00 kuna tako da se tijekom prvog prvostupanjskog postupka raspravljalo o vrijednosti predmeta spora od 191.709,37 kuna, a u drugom prvostupanjskom postupku o 141.710,07 kuna.

Što se tiče odluke s ročišta od 8.2.2016., ovaj sud navodi da je iznos od 50.000,00 kuna iz zakonske presumpcije čl.40.st.5.ZPP smatrao primjerenim za vrijednost predmeta spora svakog nenovčanog zahtjeva pa nije određivao drugačiju vrijednost predmeta spora.

7.1.Glede uspjeha stranaka u sporu, treba reći sljedeće. I tužitelj i tuženik su uspjeli u pogledu jednog nenovčanog zahtjeva u cijelosti, a u pogledu zahtjeva za isplatu tužitelj je uspio u cijelosti pa je ocjena ovog suda da je tužitelj u sporu ukupno uspio 74% (141.710,07 : 191.710,07), a tuženik 26% pa bi tuženik trebao tužitelju naknaditi 48% nastalog mu troška.

7.2.Tužitelju je, sukladno njegovom traženju, priznato: po 1.000,00 kuna za sastav tužbe i podnesaka od 2.2.2016., 24.10.2017., 24.8.2021., 13.10.2021., te ročišta od 8.2.2016., 15.11.2017., 9.9.2021., 4.11.2021., 18.1.2022., 1.250,00 kuna za sastav žalbe što zbrojeno i uvećano za PDV od 25% iznosi 14.062,50 kuna. Nadalje, tužitelju je na ime pristojbe tužbe priznato 1.267,09 kuna, 1.267,00 kuna na ime pristojbe presude te 1.506,00 kuna pristojbe žalbe. Sveukupno je tužitelju priznato 18.102,59 kuna. No, s obzirom na navedeni postotak od 48%, tužitelju je dosuđeno 8.689,24 kuna. Kad se tome doda i 1.998,00 kuna plaćenih za vještačenje, dobije se iznos od 10.687,24 kuna.

7.3.Zatezne kamate na iznos troška su dosuđene od presuđenja do isplate temeljem čl.30.st.2.Ovršnog zakona ("Narodne novine" 112/12, 25/13, dalje: OZ).

U Splitu, 4.ožujka 2022.

S U D A C

Joso Puljić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika