REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-901/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja M. I.-E. G., G., S. R. Nj., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. M. d.o.o., P. B., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 20.000,00 EUR i 157.149,95 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-98/2011-125 od 24. studenoga 2021., 4. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-98/2011-125 od 24. studenoga 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 20.000,00 EUR u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama od 22. kolovoza 2008. do isplate. Odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu naknade štete radi izgubljene zarade u iznosu od 157.149,95 kn sa zateznom kamatom od 24. prosinca 2008. do isplate. Tuženiku je naloženo naknaditi parnične troškove tužitelju u iznosu od 57.912,50 kn sa zateznim kamatama od 24. studenoga 2021. do isplate, a odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 172.324,50 kn s kamatama.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su stranke sklopile Ugovor o kupoprodaji alata za izradu držača peruški za kupoprodajnu cijenu od 20.000,00 EUR. Tužitelj je tuženiku platio kupoprodajnu cijenu, ali mu je tuženik isporučio krivi alat nakon čega je tužitelj osnovano raskinuo ugovor. Zato je prvostupanjski sud tuženika obvezao tužitelju vratiti ono što je primio (čl. 368. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), s kamatama od plaćanja tog iznosa tuženiku. Dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 157.149,95 kn odnosi se na naknadu izgubljene zarade za što tužitelj tvrdi da ju je po redovnom tijeku stvari trebao ostvariti, ali je izostala zbog tuženikovog neispunjenja ugovora i raskida. Tužitelj tako nije ostvario zaradu koju je očekivao i s osnove ugovornog odnosa s njegovim kupcem, društvom S. I. - E. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj taj zahtjev nije dokazao (čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu su izjavile obje stranke, svaka u dijelu u kojem nije ostvarila uspjeh u ovoj parnici.

4. Tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da on nema pravo na naknadu izgubljene zarade. Naime, tužitelj je bio u poslovnom odnosu s tuženikom od travnja 2006. do kolovoza 2008. i s društvom S. I. – E., ali je sud zaključio da tužitelj nije dokazao u kojem je dijelu ispunjen ugovor o isporuci držača. Iz Ugovora proizlazi da je ugovorena količina od 100.000 komada, kroz razdoblje od 4 godine. Prvostupanjski sud cijeni kontradiktornim izjavu tužiteljevog zastupnika po zakonu koji je na ročištu 23. listopada 2013. izjavio da mu je prije kupnje alata tuženik isporučio 24.000 držača, da bi na ročištu 30. rujna 2019. izjavio da mu je isporučeno 36.000 držača. Međutim, tužitelj ističe da je riječ o grešci prilikom davanja izjave, a kako su s jedne strane stranke nesporno bile u poslovnom odnosu, a s druge strane tužitelj je bio i u ugovornom odnosu s društvom S. E. - I. o isporuci 100.000 držača, tužitelju pripada pravo na naknadu izgubljene zarade koja mu je nastala jer mu je tuženik isporučio krivi alat, zbog čega on nije mogao ispuniti njegovu ugovornu obvezu prema društvu S. E. - I.. Tužitelj nije dostavio dokumentaciju o količini isporučenih mu držača, jer tu dokumentaciju nema, ali s obzirom na to da je vještak izračunao vrijednost izgubljene zarade za isporuku svih ugovorenih 100.000 držača, prvostupanjski sud je morao utvrditi da tužitelju nije isporučeno ili 64.000 (100.575,97 kn) ili 76.000 držača (119.433,96 kn) sukladno iskazu tužiteljevog zastupnika po zakonu, a ne zaključiti da tužitelj nema pravo na izgubljenu zaradu. Predlaže da ovaj sud presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik je izjavio žalbu isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazima svjedoka C. N. i M. M., nije poklonio vjeru iskazima svjedoka V. M. i T. P., a odbio je saslušati B. H. iz razloga ekonomičnosti postupka, iako je sporno je li tuženik tužitelju isporučio ugovoreni alat. Alat koji je dostavljen na vještačenje nije onaj kojeg je tuženik trebao isporučiti tužitelju. Alat koji je trebao biti isporučen teži je od 100 kg pa bi za njegovu zamjenu trebao viljuškar, a svjedoci V. M. i T. P. su tvrdili da su zamijenjene samo kerne (umetci), a ne cijeli alat. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i neke životne logične činjenice, jer da je tužitelj imao poštene namjere odmah bi zatražio osiguranje dokaza. Uz navedeno, u sporno vrijeme alat je prelazio hrvatsku i njemačku carinu, na carinskoj deklaraciji je jasno iskazana vrsta alata i njegova težina tako da nije moguće da bi alat koji je bitno lakši od onog što je navedeno u deklaraciji, prešao carinu. Tuženik smatra da je tužitelj, nakon što je saznao da nije uključen u oporuku oca tadašnjeg direktora i vlasnika tuženika, pokrenuo parnicu.

6. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Pobijana presuda ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Predmet ove parnice proizlazi iz poslovnog odnosa među strankama koji se temeljio na Ugovoru o kupoprodaji robe, 100.000 komada plastičnih držača za nojevo perje koje se koristi za čišćenje prašine-antistatic. Sporni poslovni odnos među strankama je zasnovan zato što je tužitelj prethodno stupio u poslovni odnos s naručiteljem iz Njemačke za jednaki broj istih proizvoda. Dakle, potrebno je razlikovati dva odnosa s osnove dva ugovora i to:

1.) Ugovora od 13. travnja 2006. između tužitelja i društva S. I.- E., o proizvodnji alata za držače nojevog perja koje se koristi za čišćenje prašine i držača. Tužitelj se obvezao isporučiti ugovorenu robu, a nalogodavac se obvezao da će kroz 4 godine preuzeti 100.000 komada držača,

2). Ugovora od 21. travnja 2006. između tužitelja kao nalogodavca i tuženika kao nalogoprimca. Predmet tog ugovora je također izrada alata za ručku peruške i daljnja proizvodnja ugovorene količine od 100.000 komada, kroz četiri godine.

10. Činjenična osnova na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev, sadržana je u bitnome u tvrdnjama da je preduvjet za proizvodnju držača izrada alata što je povezano s velikim troškovima, jer se taj alat može koristiti isključivo za tu svrhu. Zato je tužitelj dogovorio s tuženikom da mu neće platiti alat ako od tuženika kupi 100.000 komada gotovih proizvoda po cijeni od 0,52 EUR, od čega se 0,20 EUR odnosi na doprinos za izradu za alata. Međutim, tuženik je naknadno želio povećati cijenu i stranke oko toga nisu postigle dogovor pa je tužitelj od tuženika kupio alat za iznos od 20.000,00 EUR da bi mogao ispuniti svoje obveze prema kupcu. Tužitelj je tvrdio da je zajedno s tuženikom utovario taj alat (stroj) u kamion i poslao ga na carinjenje, ali dok se kamion nalazio na parkiralištu tvrtke T.-L. d.o.o. u Č., 25. kolovoza 2008. tuženikov tadašnji direktor V. M. je istovario stroj i poslao tužitelju drugi, neupotrebljivi. Potom tužitelj dobiva informaciju da je tuženik nastavio poslovnu suradnju s društvom S. I.-E. iz N. koja je od tuženika kupila 12.000 komada tih proizvoda, a te je proizvode tuženik mogao izraditi samo s alatom kojeg je prethodno prodao tužitelju, ali mu ga nije isporučio. Dakle, tužitelj tvrdi da je tuženik zamijenio alat pa je tužitelj, nakon što je alat stigao u Njemačku shvatio da je prevaren i ugovor je raskinuo.

11. Tužitelj potražuje povrat iznosa od 20.000,00 EUR plaćenog tuženiku za alat koji mu nije isporučen i naknadu štete u iznosu od 157.149,95 kn na ime izgubljene zarade iz opisanog poslovnog odnosa.

12. Prvostupanjski je sud osim analize isprava u spisu, kako bi ispitao sporne i relevantne okolnosti radi razjašnjenja činjeničnog stanja i donošenja pravilne i zakonite odluke, izveo dokaze saslušanjem osoba koje su sudjelovale u tom poslu. Valjanom ocjenom tih dokaza prvostupanjski je sud zaključio o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva, što prihvaća i ovaj sud, jer je zaključak o odlučnim i spornim činjenicama utemeljen na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

13. U odnosu na tužiteljev zahtjev na isplatu iznosa od 20.000,00 EUR s kamatama, nije sporno da je tuženik tužitelju platio kupoprodajnu cijenu za alat u tom iznosu, ali je sporno je li tuženik ispunio svoju obvezu i tužitelju isporučio ugovoreni alat za izradu držača peruški ili mu je isporučio drugi, neupotrebljiv alat. Utovaru kupljenog alata u kamion radi njegovog prijevoza u Njemačku, suglasno iskazima svjedoka i stranaka, prisustvovao je i tužiteljev zastupnik po zakonu koji je testirao alat i utvrdio da je ispravan, nakon čega je alat utovaren u kamion. U razdoblju nakon utovara alata u kamion, a prije njegova carinjenja i prijevoza tužitelju u Njemačku, dok je kamion s utovarenim alatom bio parkiran, tuženikov direktor V. M. je ušao u kamion i pritom, po njegovoj tvrdnji, zamijenio dio tog alata (tzv. kerne, umetke) kako bi tužitelju isporučio ispravan alat. Suprotno njegovom iskazu, svjedok koji je kod isporuke alata u Njemačkoj (C. N.) trebao preuzeti alat, posvjedočio je da to nije bio alat za izradu držača peruški o čemu je odmah obavijestio tužiteljevog direktora koji, nakon što mu je tuženik odbio isporučiti pravi alat, raskida ugovor s tuženikom.

14. Činjenica je da osim V. M. nitko nije ulazio u kamion nakon što je utovaren ispravan alat koji je tuženiku prethodno i plaćen. Svjedok V. M. je posvjedočio pred sudom da o učinjenom nije obavijestio tužiteljevog zastupnika po zakonu (koji je njegov sin) i to kako prije ulaska u utovareni kamion, tako niti naknadno. Cijeneći sve navedeno, doista nije moguće sa sigurnošću zaključiti da je tuženik tužitelju isporučio alat koji mu je bio dužan isporučiti, odnosno da je V. M. koji je nesporno ušao u kamion nakon što je alat utovaren i nakon što je prethodno testiran i utvrđeno da je ispravan, samo zamijenio dio tog alata, a ne cijeli alat. Zato ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tome da je tužitelj osnovano raskinuo kupoprodajni ugovor, jer mu tuženik nije isporučio kupljeni alat (čl. 360. i 362. ZOO-a) pa tužitelj ima pravo na povrat tuženiku plaćenog iznosa kao posljedicu raskida ugovora (čl. 419. st. 1. i čl. 368. st. 2. i 5. ZOO-a).

15. U tom kontekstu valja naglasiti niz proturječja u iskazu V. M. koji ne daju osnove za zaključak o tuženikovom postupanju sukladno Ugovoru. Naime, Taj je svjedok spomenuo tuženikovog alatničara koji je navodno, nakon što je alat ukrcan u kamion, shvatio da je stavio krive umetke u alat, pa da je zato on otišao u Č. sa svojim radnikom radi zamjene umetaka. Međutim, tuženikov radnik T. P. je izjavio da su otišli u Č. zato što mu je V. M. rekao da je sa sinom dogovorio zamjenu umetaka, mada je sam V. M. izjavio da o tome nije obavijestio tužitelja i da je otišao u Č., jer je tužitelju htio isporučiti ispravan alat. S obzirom na to da je prije utovara nesporno alat testiran i utvrđeno da je ispravan, tijekom davanja iskaza pred sudom svjedok V. M. iznio je tek njegovu pretpostavku da je očito netko ušao u kamion i zamijenio alat nakon što je testiran i utovaren. Nadalje, iz iskaza svjedoka T. P. i V. M. proizlazi da su zamjenu učinili u dvorištu kuće prijevoznika, a prijevoznik T. - L. d.o.o. je suprotno tome, dopisom od 28. kolovoza 2008. obavijestio tužitelja (tužitelj je za učinjenu promjenu nakon utovara alata u kamion, saznao od njih) da se vozilo nakon utovara u petak uputilo na carinu, ali se tada roba nije mogla cariniti zbog nepojašnjenih poteškoća; u nedjelju se vozilo nalazilo ispred trgovačkog centra u Č. kod kojeg prijevoznik ima ugovoren parking, a V. M. identificirajući se kao vlasnik potrudio se pronaći njihovo vozilo zvoneći po više kuća i tražeći po Č., s objašnjenjem da je kriva roba utovarena te da ju je potrebno promijeniti s robom koju je dovezao sa sobom u drugom kombiju. Potom je vozač B. H. smatrajući da je došlo do zabune, dopustio zamjenu robe koja je izvršena na parkingu ispred trgovačkog centra u Č. 24. kolovoza 2008. Cijeneći sve iznijeto, niti ovaj sud ne nalazi osnove za drugačiji zaključak, odnosno za prihvaćanje tuženikovih tvrdnji o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu. Uz navedeno, u prilog tuženikovim tvrdnjama da je učinjena samo zamjena dijela alata (kerne) a ne cijeli alat, ne ide niti carinska deklaracija iz koje proizlazi da je riječ o robi težine 80 kg bruto; tuženik u žalbi tvrdi da je riječ o alatu težine iznad 100 kg i da kad bi na deklaraciji bila upisana manja težina, roba ne bi mogla proći carinu. Zato niti ovaj sud ne nalazi potrebe za izvođenjem daljnjih dokaza (saslušanje svjedoka), kako je to obrazložio prvostupanjski sud.

16. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti tog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da mu pripada izgubljena dobit u zatraženom iznosu (čl. 219. i 221.a ZPP-a).

17. Da bi se utvrdilo je li tužitelju izostala zarada kojoj se on opravdano nadao, odnosno dobitak koji je on mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, trebao je dokazati da je ostvarenje tog dobitka spriječeno tuženikovom štetnom radnjom ili propustom (čl. 1089. ZOO-a), kao i opseg te štete. U konkretnom slučaju, tužitelj je mogao očekivati dobit iz predmetnog poslovnog odnosa kroz određeno vremensko razdoblje. Međutim, on je pritom bio dužan dostaviti podatke o stupnju realizacije dobiti osnovom opisanog poslovnog odnosa, kako bi se moglo utvrditi je li i u kojem dijelu daljnja zarada izostala. U tom je pravcu prvostupanjski sud izveo dokaz financijskim vještačenjem o visini izgubljene dobiti tužitelja zbog nerealizacije ugovora s tuženikom i neostvarene razlike u cijeni na temelju ugovora zaključenog s kupcem S. I.-E. Po izračunu sudskog vještaka, zbog neisporuke robe kupcu S. I.-E. koju je ugovorio s tuženikom, tužitelj je mogao prema redovitom tijeku stvari ostvariti dobit čije je ostvarenje spriječeno nerealizacijom ugovora s tuženikom, u iznosu od 21.000,00 EUR, tj. 157.149,95 kn. Međutim, to je vještačenje provedeno samo na temelju dokumentacije u spisu i na temelju podataka iz Ugovora (ugovorena prodaja 100.000 komada u razdoblju od četiri godine), što nije dostatno da se u konkretnom slučaju utvrdi obujam imovinske štete koja je tužitelju s te osnove izostala. Ako tužitelj tvrdi da je onemogućen u stjecanju određene imovinske koristi koju je očekivao i koju bi ostvario da nije bilo tuženikovih propusta, to je trebao i dokazati. Nalaz vještaka je matematični izračun na osnovi dostupne dokumentacije i ugovorenih parametara o količini robe kroz određeno vremensko razdoblje i po određenoj cijeni. Međutim, bez konkretnih podataka o stupnju realizacije tog posla (a nije sporno da je dio posla realiziran), nije moguće odgovoriti na upit o opsegu izostale dobiti. U žalbi tužitelj pokušava taj svoj propust prebaciti na sud tvrdnjom da je tužiteljev zastupnik po zakonu pogriješio kada je različito kazivao o broju isporučenih komada ugovorene robe od tuženika, ukazujući na razliku do punog ugovorenog iznosa i komada robe. Tužiteljev zastupnik po zakonu je u tom pogledu kazivao proturječno; na ročištu 23. listopada 2013. naveo je da mu je prije kupnje alata tuženik isporučio 24.000 držača, a na ročištu 30. rujna 2019. da mu je isporučeno 36.000 komada.

18. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati odgovarajućim dokazima dostatne dokazne snage, činjenicu u kojem je dijelu ugovor ispunjen, kako bi se moglo utvrditi koji je dio zarade on eventualno još mogao opravdano očekivati. Kad bi se prihvatili tužiteljevi žalbeni navodi da je riječ o grešci u iskazu njegovog direktora, odnosno kad bi samo na osnovi tužiteljevog iskaza sud odlučio o opsegu izmakle dobiti, to bi bila odluka bez temelja u rezultatima izvedenih dokaza pukim prihvaćanjem jednostranih tužiteljevih tvrdnji. Zato je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom i pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. i 221.a ZPP-a, odbio i taj dio tužbenog zahtjeva.

19. Odluci o parničnim troškovima stranke nisu argumentirano prigovarale, a prvostupanjski je sud i tu odluku pravilno obrazložio, navođenjem parničnih radnji za koje priznaje troškove, u kojem iznosu i po kojoj osnovi.

20. Slijedom navedenog, pobijana presuda je potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 4. ožujka 2022.

Sudac

Kristina Saganić