REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: 32 P-1210/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sucu toga suda Lovri Tomičić, u pravnoj stvari tužiteljice S.Lj., OIB ..., iz D.S., P., koju zastupa punomoćnica N.L., odvjetnica u D.S., protiv tužene R.A. d.d., OIB ..., Z., koju zastupa punomoćnik B.I., odvjetnik u Z., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. veljače 2022., u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tužene odvjetnika A.Č., s danom objave 3. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj ... od 16. studenog 2006., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa "promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora", koji ugovor je sklopljen između tužiteljice, kao korisnice kredita i tužene, u visini iznosa od 13.559,43 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te stoga ista ugovorna odredba u tom dijelu ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 3.240,59 kn zajedno sa zateznom kamatom od plaćanja svakoga anuiteta do isplate po kamatnoj stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena i to:

- na iznos od 19,12 kn, tekućom od 30. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 19,02 kn, tekućom od 31. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 19,36 kn, tekućom od 31. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 19,55 kn, tekućom od 29. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 19,88 kn, tekućom od 31. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 19,39 kn, tekućom od 30. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 26,32 kn, tekućom od 31. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 26,65 kn, tekućom od 30. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 26,17 kn, tekućom od 31. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 26,19 kn, tekućom od 31. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 26,48 kn, tekućom od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 28,63 kn, tekućom od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 27,19 kn, tekućom od 30. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 29,02 kn, tekućom od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 29,31 kn, tekućom od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 29,43 kn, tekućom od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 46,26 kn, tekućom od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 46,36 kn, tekućom od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 45,51 kn, tekućom od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 44,88 kn, tekućom od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 45,05 kn, tekućom od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 45,38 kn, tekućom od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 45,35 kn, tekućom od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 45,01 kn, tekućom od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 45,64 kn, tekućom od 30. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 46,15 kn, tekućom od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 46,87 kn, tekućom od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 46,70 kn, tekućom od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 47,68 kn, tekućom od 31. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 47,49 kn, tekućom od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 47,85 kn, tekućom od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 50,97 kn, tekućom od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 50,33 kn, tekućom od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 52,29 kn, tekućom od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 51,61 kn, tekućom od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 50,52 kn, tekućom od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 52,82 kn, tekućom od 30. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 55,74 kn, tekućom od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 53,67 kn, tekućom od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 54,40 kn, tekućom od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 53,47 kn, tekućom od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 53,64 kn, tekućom od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 58,48 kn, tekućom od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,95 kn, tekućom od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 54,18 kn, tekućom od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 52,69 kn, tekućom od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 49,35 kn, tekućom od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 28,26 kn, tekućom od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 27,27 kn, tekućom od 30. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 28,62 kn, tekućom od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 28,93 kn, tekućom od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 27,10 kn, tekućom od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 28,72 kn, tekućom od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 27,96 kn, tekućom od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,55 kn, tekućom od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,26 kn, tekućom od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,34 kn, tekućom od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 42,11 kn, tekućom od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 41,63 kn, tekućom od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 42,15 kn, tekućom od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 42,39 kn, tekućom od 30. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 42,22 kn, tekućom od 31. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 41,25 kn, tekućom od 31. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 42,07 kn, tekućom od 28. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 42,14 kn, tekućom od 31. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 16,47 kn, tekućom od 26. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 629,10 kn, tekućom od 26. travnja 2013. do isplate.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 kn.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 kn.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 10. lipnja 2019. podnijela tužbu u kojoj navodi da je kao korisnica kredita dana 16. studenoga 2006. sklopila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: ... (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tužena tužiteljici dala kredit u iznosu od 13.559,43 CHF za koji se ona obvezala plaćati redovnu kamatu po stopi od 5,95% godišnje koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, odnosno ovdje tužene. Stranke su ugovorile da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu koji je priložen uz tužbu. Ističe kako je Ugovor već bio unaprijed sastavljen od tuženika na standardiziranom obrascu i kako se o niti jednoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje, navodi da je tuženik tijekom otplate kredita povisivao kamatnu stopu po vlastitom nahođenju bez da je o tome pregovarao sa tužiteljicom pa čak isto nije tužiteljici niti obrazložio. Ističe da je 30. svibnja 2019. od tužene zatražila, između ostalog, pregled kamatnih stopa, no isti joj do sastavljanja predmetne tužbe nije dostavljen. Navodi kako je bila svjesna da potpisuje Ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom, ali da joj nikada nisu bili pojašnjeni čimbenici koji utječu na rast kamatne stope te da su ju čak uvjeravali kako će kamatna stopa padati, a ne rasti. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno kako je po kolektivnoj tužbi tužitelja udruge, protiv više banaka kao tuženika, među kojima je i tuženik u ovome predmetu, pravomoćno odlučeno o podnesenoj tužbi radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, na način da je utvrđeno da su tuženici (među kojima je i ovdje tužena) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede i dalje traju, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te koja je odredba ništetna. Navodi kako je takva odluka suda donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbama Glave tridesetdruge Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) koja regulira institut tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u smislu postojanja povrede propisa koji se odnose na zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u svakom pojedinom postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena postupanjem banke pa tako i u predmetnom slučaju. Pored navedenog, ističe i da su te presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u razdoblju otplate spornog kredita ("Narodne Novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a da je i temeljem odredbe čl. 138.a istog Zakona propisano da odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi kako je u odredbi čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) propisano da su opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Ukazuje na odredbu čl. 296. st. 1. i 2. ZOO-a kojom je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe postignutog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, s tim da se ta odredba ne primjenjuje na opće uvjete ugovora čiji sadržaj je preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu ili cijeni ugovora, ako su jasne, razumljive i lako uočljive. Ističe kako tužiteljica iz same formulacije "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora", nije mogla znati kolika će joj biti kamatna stopa u budućem razdoblju otplate kredita. Dakle, radi se o obvezi koja je neodrediva, bez jasno utvrđenih parametara na temelju kojih se utvrđuje pa je time i odredba čl. 2. spornog Ugovora o kreditu kojom je predviđena ta neodrediva obveza, ništetna, a kao što to proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Ističe kako je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog anuiteta u kojem je došlo do preplate pa do isplate, a ovo temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a prema kojoj u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 9. srpnja 2019. osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te iznosi prigovor zastare utuženog potraživanja.

3. Nakon što je u ovoj pravnoj stvari izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku mr.sc. A.M., dipl. oec. iz S., stranke nisu imale prigovore na sam izračun vještaka pa je tužiteljica podneskom od 24. siječnja 2022. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka.

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: ... od 16. studenog 2006. potvrđen 21. studenog 2006. kod javnog bilježnika mr. sc. Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba, pod brojem: ... (str. 5-10 spisa), dopis R.A. d.d. od 15. lipnja 2011. (str. 11 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 6. kolovoza 2013. (str. 12-15 spisa), Otplatnu tablicu-kredit informativni izračun od 16. studenog 2006. (str. 16-18 spisa), dopis tužiteljice upućen tuženoj od 30. svibnja 2018. (str. 20 spisa), Obavijest o dospjelom dugu od 15. lipnja 2011. (str. 21 spisa), Dodatak broj I. Ugovora o kreditu, br. ... (str. 22 spisa), Stanje duga na dan 2. rujna 2013. (str. 23 spisa), Opće uvjete za poslovanje tužene sa stanovništvom (str. 34-76 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice tužene na dan 10. lipnja 2020. (str. 100-104 spisa), Otplatni plan (str. 105-107 spisa), Otplatni plan (str. 109-111 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice tužene na dan 10. lipnja 2020. (str. 112-116 spisa) i Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. sc. A.M., dipl. oec. iz S. (str. 123- 127 spisa).

5. Nije izveden dokaz saslušanjem stranaka, budući da je tužiteljica na ročištu za glavnu raspravu 3. veljače 2022. odustala od tog dokaznog prijedloga.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 24. siječnja 2022. osnovan.

7. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu od 16. studenog 2016. radi kupnje rabljenih automobila već registriranih u Republici Hrvatskoj i to na iznos od 13.559,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora s redovnom kamatom po stopi od 5,95% godišnje koja je promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama tužene (kreditora). Isto je ugovoreno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema Otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu i to sa rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica otplatila predmetni kredit u travnju 2013.

8. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva i sporno je pitanje zastare utuženog potraživanja.

9. Ovdje najprije u odnosu na zastaru utuženog potraživanja treba istaknuti da je taj prigovor u cijelosti neosnovan. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017. zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te je time postala pravomoćna, a kasnije je i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što su sve općepoznate činjenice, zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila. Dakle, ovaj sud primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a, ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare budući da je prethodno citirana presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a otplata kredita u ovoj pravnoj stvari trajala je do 26. travnja 2013.

10. U odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86., 87., 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne Novine", broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, treba primijeniti i odredbu čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

11. Ovdje valja istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u predmetu u kojem je udruga tužila više banaka radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 u dijelu svog obrazloženja o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo osobama s završenom ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dok razlozi za promjenjivost kamatnih stopa kako su utvrđeni u odlukama tuženih banaka se nikako ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom ugovornog trajanja kredita.

12. Nije sporno da je tužena unaprijed sastavila predmetni Ugovor o kreditu, budući da je riječ o tzv. tipskom ugovoru.

13. Iz prethodno opisanog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nedvosmisleno proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan (nejednak) položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužiteljica jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a tužiteljica na to nije mogla niti ničime utjecati.

14. Vezano uz prethodno navedena utvrđenja, ovdje treba istaknuti kako temeljem takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno utvrđenih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je posljedično sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužiteljici.

15. Nije sporno da je tužena obavještavala tužiteljicu o promjeni kamatnih stopa, ali tužiteljica kao prosječni potrošač nije bila upoznata sa parametrima koji dovode do tih promjena, a i same odluke banke o kamatnim stopama koje joj je dostavio tuženik su nerazumljive prosječnom potrošaču.

16. Iz prethodno navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske institucije, koje se bave plasiranjem raznih novčarskih proizvoda potrošačima, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinačnom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka o kreditnom poslovanju dominantno u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača pa Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da su upravo iz tog razloga banke bile dužne ozbiljno informirati svakog potrošača o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre po kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tužena to učinila u predmetnom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvom iznosu iz unaprijed sastavljenog tipskog ugovora te je kamatna stopa onda ostala nerazumljiva potrošačima.

17. U odnosu na pravnu prirodu ugovorne kamate u ugovoru o kreditu, ovdje treba istaknuti da su one naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka daje na raspolaganje na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Slijedom čega, ugovorna kamata mora biti određena tj. barem odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao za kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, načelo jednake vrijednosti činidaba, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Posljedično, jasno je kako je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope suprotna pobrojanim načelima obveznog prava budući da je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca. Naime, takva odredba nije omogućavala potrošaču niti približnu procjenu kako će se ta kamatna stopa u budućnosti kretati pa slijedom toga takva promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva te prosječnom potrošaču pa tako i tužiteljici objektivno takav sadržaj nije mogao biti razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača s jedne strane i trgovca s druge, sve suprotno osnovnim načelima obveznog prava.

18. Slijedom toga, takve ugovorne odredbe su ocijenjene ništetnima razmatranjem tog pitanja kao prethodnog pitanja i to u dijelu u kojem se odnose upravo na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s tuženikovom odlukom o kamatnim stopama i to primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a pa primjenom odredbe čl. 323. st.1. ZOO-a je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani što je primila na osnovi takvog ugovora. Temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, ako isti može opstati i bez takve ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je sam ugovor sklopljen, a koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju, jer ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila uvjet ugovora, a niti očigledno ista nije bila odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora već je ugovor sklopljen namjenski radi nabave rabljenih vozila. Čak i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, odnosno da se radi o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen ipak treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. ZOO-a, budući da je posebnim propisom tj. lex specialisom Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo iz razloga da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bi bez nje. Također ne primjenjuje se niti odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, budući da razlog ništetnosti nije bila zabrana manjeg značaja, tj. u predmetnom slučaju radi se o tuženikovom postupanju protivno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od osnovnih načela obveznog prava, a sve u vezi s odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Prethodno citirana presuda Vrhovnog suda primjenjuje se i na predmetni slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a.

19. Slijedom navedenoga, valjalo je prihvatiti dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži da se ništetnom utvrdi dio predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno odredba čl. 2. Ugovora (točka I. izreke presude).

20. Tužiteljica je bila potrošač po predmetnom Ugovoru sukladno odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da je ista fizička osoba koja je sklopila pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već je kupila rabljeno vozilo za vlastite potrebe, tako da je ocijenjen neosnovanim prigovor tužene iz podneska od 13. siječnja 2022. da tužiteljica nije potrošač.

21. Tužiteljica u predmetnoj pravnoj stvari konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje razliku između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih kamata prema naknadnim promjenama tužene Odluke o kamatnim stopama, a koje su mijenjane na način da je prvotna kamatna stopa od 5,95% podignuta 1. studenog 2007. na 6,70%, 1. svibnja 2008. na 7,00%, 1. ožujka 2009. na 7,75%, 1. srpnja 2011. na 7,50% i 1. listopada 2011. na 6,75%. Pri tom, tužena nije nakon provedenog financijskog vještačenja osporio pravilnost izračuna vještaka mr.sc. A.M.,dipl. oec., a tužiteljica je uskladila svoj tužbeni zahtjev sa izračunom vještaka.

22. Posljedično, tužiteljica osnovano zahtjeva isplatu razlike između prvotno ugovorene kamatne stope i onoga što je preplatila po povišenim kamatnim stopama proizašlim iz jednostranih odluka tužene te je prihvaćen konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 24. siječnja 2022. u odnosu na glavnicu, dok su zatezne kamate dosuđene na pojedine svote od dana dospijeća pojedine uplate i to po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata te čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose budući da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o odnosu između pravne i fizičke osobe (točka II. izreke presude).

23. S obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova sastava tužbe od 10. lipnja 2019. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: OT), zastupanja na pripremnom ročištu 26. studenog 2019. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastava obrazloženog podneska od 24. siječnja 2022. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT-a), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 3. veljače 2022. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT-a), ima pravo na naknadu troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 2.000,00 kn, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 kn i prvostupanjsku presudu u iznosu od 200,00 kn. Dakle, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka u sveukupnom iznosu od 4.400,00 kn (točka III. izreke presude).

24. Naprotiv, tužiteljica nema pravo na naknadu troška sastava podneska od 13. prosinca 2020. u iznosu od 250,00 kn, budući da istim isključivo dostavlja potvrdu o uplati predujma za potrebe vještačenja pa ovaj sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a (točka IV. izreke presude.

25. Ovaj sud nije smatrao potrebnim u izreci presude odlučivati o tuženičinom zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka budući da je isti bespredmetan, jer je tužena u cijelosti izgubila u ovom postupku.

U Dugom Selu 3. ožujka 2022.

Sudac

Lovro Tomičić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužiteljici po odvjetnici N.L. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 200,00 kn

- tuženiku po odvjetniku B.I.