Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-1665/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Koraljke Bašić i Davorka Kučana, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog B.M., zbog prekršaja iz članka 53. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20.), rješavajući o žalbi okr. B.M., protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 10. siječnja 2022., broj:29.PpP-2852/2020, u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I

Odbija se žalba okr. B.M. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenik B.M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku trideset dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu okr. B.M. proglašen je krivim, da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaje iz članka 53. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna, koju kaznu je dužan platiti u 5 jednakih mjesečnih obroka.

1.1. Istom presudom okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 kuna.

2. Protiv prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog, te zbog odluke o kazni i troškovima postupka.

2.1. Žalitelj navodi da su razlozi prvostupanjske presude nejasni, pa se presuda ne može ispitati, da je sud propustio utvrditi sve činjenice od važnosti za donošenje zakonite odluke, jer sud nije proveo dokaze koji mu idu u korist, već isključivo koji ga terete. Tako smatra da sud nije utvrdio brzinu kretanja okrivljenika o čemu ovisi i pravilna pravna oznaka. Ističe da sud u uvodu presude pogrešno navodi akt na temelju kojega je vođen prekršajni postupak, budući da je protiv njega izdan prekršajni nalog. Ističe prigovor zastare, jer da se radi o prekršaju za koji je ovlašteni tužitelj dužan izdati prekršajni nalog, kada zastara progona nastupa u roku tri godine u smislu članka 13. stavka 2. Prekršajnog zakona. U pogledu sankcije navodi da je kazna prestroga, jer da nisu cijenjene sve okolnosti od utjecaja na kaznu, pa da je istu trebalo ublažiti. Nije u mogućnosti platiti kaznu bez štete za uzdržavanje obitelji, u kojem smislu osporava i troškove prekršajnog postupka.

2.2. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

3. Žalba je neosnovana.

4. Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakon po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (dalje: Suda) je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koju upire i žalitelj.

6. Pogrešno žalitelj ističe da je nastupila zastara prekršajnog progona za djelo iz članka 53. stavka 1. i 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, jer prema mjerodavnom Prekršajnom zakonu (čl. 13.) prekršajni progon zastarijeva nakon četiri godine. Zastara prekršajnog progona počinje teći danom kad je prekršaj počinjem (čl. 13.a), odnosno 30. lipnja 2018. Suprotno tvrdnji žalitelja, prekršajni progon zastarijeva nakon tri godine samo za prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog, u smislu odredbe članka 239. Prekršajnog zakona, odnosno kada je za prekršaj propisan zakonom za fizičku osobu propisna samo novčana kazna do 5.000,00 kuna, što nije slučaj u ovom predmetu imajući na umu da je za počinjeni prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna ili kazna zatvora do 60 dana. Iz navedenih razloga, budući da od vremena počinjenja djela do donošenja ove drugostupanjske odluke nisu protekle četiri godine, to je prigovor zastare neosnovan.

7. Neosnovano žalitelj upire na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, budući da tu žalbenu osnovu ističe paušalno, a prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokaznog materijala predmeta, uz jasno određenje o vrednovanju dokaza i njihovoj konfrontaciji s obranom okrivljenika, tako da pobijana presuda u pogledu utvrđenja prekršajne odgovornosti i izrečene kazne sadrži razumljive, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, u kojima nema znatnog proturječja.

6. Bez uspjeha žalitelj upire na pogrešno navođenje naziva akta na temelju kojega je proveden prekršajni postupak, budući da iz stanja prvostupanjskog predmeta proizlazi da je protiv okrivljenika izdan prekršajni nalog, protiv kojega je okrivljenik podnio prigovor zbog poricanja djela. Kada se prekršajni nalog, koji je izdao ovlašteni tužitelj prema članku 238. st. 8. toč. 4. Prekršajnog zakona stavi izvan snage, postaje optužni prijedlog izdavatelja kao ovlaštenog tužitelja, kako ga je, suprotno tvrdnji žalitelja, pravilno označio i prvostupanjski sud u uvodu pobijane presude.

7. Razmatrajući predmet u pogledu navoda žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, vijeće ovog Suda smatra da je prvostupanjski sud nakon provedenih svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom pisane obrane okrivljenika i cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice, te izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika za prekršaj iz primijenjenog propisa Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je prihvatljiv i ovom Sudu.

7.1. Naime, žalitelj u pisanoj obrani nije dovodio u pitanje svojstvo vozača te prilike, dok pravilnost utvrđenja njegove brzine kretanja u naseljenom mjestu od 101 km/h (uz toleranciju od 10%), gdje je brzina kretanja ograničena na 50 km/h, proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, budući da je iz dokaza o ispravnosti mjernog uređaja kojim je mjerena brzina kretanja te prilike utvrđena valjanost ovjere do 4. svibnja 2019. a da je podatke s uređaja očitao policijski službenik M.P. koji je osposobljen za mjerila i uređaje u nadzoru cestovnog prometa. Na izvedene dokaze žalitelj je, urednim pozivanjem na ročište 2. prosinca 2021., imao mogućnost očitovati se u postupku pred sudom, međutim pozivu se nije odazvao, niti je svoj izostanak učinio opravdanim, pa je dakle sukladno odredbe članka 85. stavka 2. Prekršajnog zakona, imao mogućnost očitovati se o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, što je propustio učiniti, a prvostupanjski sud je pravilno smatrajući činjenično stanje dovoljno razjašnjenim na temelju cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, donio na zakonu osnovanu odluku.

7.2. Slijedom navedenog, budući da žalitelj ne upire, u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, na postojanje novih činjenica i dokaza, niti svojim žalbenim navodima argumentirano dovodi u sumnju činjenično utvrđenje, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. Razmatrajući odluku o kazni ovaj Sud smatra da je izrečena novčana kazna pravilna i zakonita, primjerena težini prekršaja, opasnosti djela s obzirom na mjesto i vrijeme počinjenja, te svim poznatim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, te nije prestrogo odmjerena. Naime, prvostupanjski sud je pravilno cijeneći i ranije primjereno ponašanje okrivljenika u prometu kaznu odmjerio u posebnim zakonom minimalno propisanom iznosu za počinjeni prekršaj, smatrajući da će se tako odmjerenom kaznom postići svrha kažnjavanja te djelovati na počinitelja i sve ostale da ubuduće ne čine takve prekršaje. Takvu ocjenu prihvaća i ovaj Sud, dok žalitelj ne ističe naročito olakotne okolnosti i ne doprinosi dokaze o teškim materijalnim prilikama, koje bi učinile osnovanim primjenu instituta ublažavanja kazne.

9. Treba istaknuti da će se, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne, u za to određenom roku.

10. Neosnovano žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka, budući da tu žalbenu osnovu ističe paušalno bez posebnog konkretiziranja, a odluka je utemeljena na odredbi čl. 139. st. 3. u svezi čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona. Paušalni iznos troškova prekršajnog postupka odmjeren je s obzirom na složenost i trajanje postupka, bliže minimalno propisanog iznosa, sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.) kojim je propisan u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna.

11. Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim naprijed citiranim Rješenjem, uzimajući u obzir složenost i trajanje tog postupka.

12. Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 3. ožujka 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nada Horvatović, v.r.

Renata Popović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.