Poslovni broj: Usž-2685/21-5
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Arme Vagner Popović, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, u upravnom sporu tužiteljice M. G. P. iz S., koju zastupa opunomoćenica I. Ž. Š., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Z., Š. k. d.d. Z., P. S. 98 d.o.o., Z., Državnog ureda za reviziju, Z., i Ministarstva financija, Fonda za naknadu oduzete imovine, Z., u predmetu radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1924/20 od 26. travnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1924//20 od 26. travnja 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/20-01/09, urbroj: 514-05-02- 01-02/15-20-03 od 22. svibnja 2020. Ovom presudom odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora. Rješenjem tuženika odbijena je žalba koju je tužiteljica izjavila protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, klasa: UP/I-942-01/14-06/18, urbroj: 251-14-11-11/304-19- 30 od 7. listopada 2019. Navedenim rješenjem prvostupanjskog tijela odbijen je zahtjev tužiteljice za povrat u vlasništvo zgrade upisane kao kuća 1A i zgrada, dvorište u B. 1A, sagrađene na kč.br. 3234/2, površine 487 m2, upisane u zk.ul.13357 k.o. Grad Z. te je utvrđena naknada za oduzeto izgrađeno građevinsko zemljište kč.br. 3234/2, gradilište u B., površine 487 m[2] , upisane u zk.ul. 13357 k.o. Grad Z. u iznosu od 35.863,10 kn.
2. Protiv ove presude tužiteljica je izjavila žalbu kojom ističe da su predmetne nekretnine nacionalizirane rješenjem NO Općine D. G., Sekretarijata za financije, broj: 01-3867/1-1959 od 23. travnja 1959., kojim je utvrđeno da je kč.br. 3234/2, kuća i dvorište u B. 3, površine 1354 čhv,, upisano u zk.ul. 13357 k.o. Grad Z. suvlasništvo P. E. i Š. Smatra da prvostupanjski sud proizvoljno primjenjuje materijalno pravo, odnosno primjenjuje materijalno pravo retroaktivno što je protivno Ustavu RH. Ističe da prvostupanjsko tijelo nije utvrđivalo činjenice o stanju izgrađenosti u periodu od 1949. do 1953., te se poziva na referat od 24. studenog 1952. iz kojeg proizlazi da je graditelj J. znao tko je vlasnik nekretnine, pa kako je graditelju bilo poznato da gradi na tuđem zemljištu, a na snazi su bila pravila OGZ-a, to su nepoštenom graditelju bile poznate i posljedice takve izgradnje. U vrijeme izgradnje zgrade navodi da je donesen Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta temeljem kojeg je nacionalizirana predmetna nekretnina zbog čega smatra da tijelo koje donosi rješenje o nacionalizaciji ne može zanemariti upis u zemljišnim knjigama i materijalno pravo. Ističe da je u vrijeme donošenja rješenja o nacionalizaciji zgrada bila izgrađena, a na snazi je bio Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta temeljem kojeg su građanima oduzimane najamne stambene zgrade i građevinsko zemljište. Smatra da prvostupanjski sud donoseći pobijanu presudu dijeli zemljište od zgrada što je suprotno tada važećem OGZ-a i danas važećem Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Predlaže da Sud žalbu uvaži, poništi prvostupanjsku presudu i usvoji tužbeni zahtjev.
3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu kojim u cijelosti ostaje kod razloga na kojima je temeljio rješenje koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u prvostupanjskom upravnom sporu.
4. Zainteresirane osobe, iako uredno pozvane, nisu dostavile odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Presudom prvostupanjskog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem je u pravilno i zakonito provedenom postupku tužiteljici utvrđeno pravo na naknadu za oduzeto građevinsko zemljište, a odbijen je njezin zahtjev za povrat u vlasništvo zgrade opisane kao kuća 1A i zgrada, dvorište u B. 1A, sagrađene na kč.br. 3234/2, površine 487 m[2] , upisane u zk.ul. 13357 k.o. Grad Z.
7. Tužiteljica je i tijekom upravnog postupka kao i u ovom sporu isticala da joj pripada pravo na povrat zgrade izgrađene na predmetnom zemljištu, a sve pozivom na akt o oduzimanju, odnosno vrijeme njegovog donošenja i propise koji su bili na snazi u vrijeme donošenja tog akta.
8. Iz podataka spisa predmeta razvidno je da je predmetna nekretnina nacionalizirana rješenjem NO D. G., broj: 02-3867/1-1959 od 23. travnja 1959., te je ovim rješenjem utvrđeno da je kuća i dvorište u B. 3, kč.br. 3234/2 ex lege prešla u vlasništvo općenarodne imovine jer su uvažene izjave Š. P. i E. P. o odricanju od državljanstva, čime su prestali biti jugoslavenski državljani davanjem izjave tijekom 1949. godine, te je na temelju članka 3. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (Službeni list FNRJ, broj 35/48), nekretnina prešla u društveno vlasništvo.
9. Tijekom provedenog postupka utvrđeno je da su se P. E. i P. Š. odrekli jugoslavenskog državljanstva tijekom 1949. godine. Odredba članka 3. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća propisivala je da jugoslavenski državljanin koji prijeđe u strano državljanstvo gubi pravo vlasništva na nekretninama u FNRJ koje prelaze u državno vlasništvo uz iznimku koju može dozvoliti samo ministar pravosuđa FNRJ.
10. U provedenom postupku također je utvrđeno da je na predmetnom zemljištu treća osoba izgradila zgradu te da je riječ o izgrađenom zemljištu zbog čega tužiteljici u smislu odredbe članka 17. i 52. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 80/02. i 81/02.), pripada pravo na naknadu u skladu s odredbama tog Zakona.
11. Tužiteljica žalbom niti ne osporava utvrđenje prema kojem je zgradu na predmetnoj nekretnini izgradila treća osoba odnosno J.
12. Žalbenim navodima tužiteljica osporava pravilnost i zakonitost rješenja o nacionalizaciji od 23. travnja 1959., kojim je utvrđeno da je nekretnina prešla u općenarodnu imovinu davanjem izjave vlasnika o odricanju tijekom 1949. i na temelju članka 3. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća. Prvenstveno valja istaći da u ovom postupku upravna tijela i upravni sud ne mogu ocjenjivati pravilnost i zakonitost akta o oduzimanju. Međutim, također treba istaći da je odredba članka 3. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća propisivala gubitak prava vlasništva na nekretninama u FNRJ ex lege, zbog čega nema zapreke da se deklaratorno rješenje kojim se utvrđuje prijenos takve imovine u vlasništvo općenarodne imovine donese naknadno, a to rješenje nije retroaktivno jer se njime deklarira stanje kakvo je nastalo čim su za to bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke.
13. Slijedom izloženog, prema ocjeni ovog Suda ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda žalbom pobija zbog čega je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu 3. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
Arma Vagner Popović
