Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 10 Gž-3/2022-2

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K A

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dijani Hofer kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. K. (OIB:…) iz Z., i A. K. (OIB:…) iz Z., obojica zastupani po punomoćnici V. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika T. d.o.o. (OIB:…) iz Z., zastupanog po punomoćnici M. M. M., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2622/20-18 od 4. studenog 2021., dana 3. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Žalba tužitelja V. K. i A. K. usvaja se, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-2622/20-18 od 4. studenog 2021. potvrđuje u toč.I izreke, a ukida u toč. II-, toč. III – i toč. IV izreke te se predmet u ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I izreke naloženo je tuženiku da tužitelju V. K. s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo isplati iznos od 15.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. listopada 2020. do isplate, toč. II izreke odbijen je preostali dio njegovog tužbenog zahtjeva radi objave pobijane presude u tiskanom izdanju dnevnika „J. l.” te na web portalu www.... Toč. III izreke (presude) odbačena je tužba tužitelja A. K. kao nedopuštena. Toč.IV izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak.

2. Opisanu presudu pravodobno izjavljenim žalbama pobijaju sve parnične stranke, tužitelj V. K. u toč.II – i toč.IV izreke, tužitelj A. K. u toč.III- i toč.IV izreke, a tuženik u toč. I- i toč.IV izreke. Svi žalitelji žalbu izjavljuju iz svih zakonskih žalbenih, a tuženik, kako navodi i – „zbog odluke o parničnom trošku“. Svi žalitelji predlažu da se prvostupanjska presuda u žalbom pobijanim dijelovima preinači sukladno odnosnim žalbenim navodima, a tužitelji i da se ista u tim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik se usprotivio osnovanosti u njihovoj žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u toč. II-, toč.III. -, a i toč. IV koju pobija i sam tuženik izjavljenom žalbom.

4. Žalbe obojice tužitelja su osnovane, dok je žalba tuženika neosnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto stajalište, prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da je tuženik nakladnik tiskovine H. tjednik u kojemu je dana 23. srpnja 2020. objavio članak novinara M. V. pod njegovim pseudonimom K. K., naslova „Ciganin među Romima”, ispod kojeg naslova se nalazi uokvirena slika tužitelja V. K. i podnaslov „V. K. lažljivi je agent velikosrpske politike, pripadnik JNA koji nije htio pristupiti ni hrvatskoj ni albanskoj oslobodilačkoj vojsci, nego je služio okupatorima”, i da su u spornom novinskom članku iznesene slijedeće tvrdnje :

- „...P. ima rezervne inačice, ali mu zasigurno ne bi odgovaralo kada bi došlo do pravosudne kompromitacije manjinskih predstavnika /.../ postoje jasne indicije i argumenti, pogotovo kada se radi o predstavniku Roma, bivšem oficiru okupatorske JNA, V. K.”,

- „ u obzir treba uzeti i policijsko-obavještajne veze V. K., čija se karijera u okupatorskoj vojsci može povezati sa zloglasnim KOS-om”,

- „U samoj JNA K. je brzo dogurao do čina kapetana prve klase, Kosovari su bili pod posebnim tretmanom i prismotrom KOS-a”,

- „Na nekim adresama, nalaze se sjedišta čak nekoliko desetaka udruga. Na adresi Ureda zastupnika K., nalazi se i Udruga, kao Savez u R. H.. K. je bio prvi predsjednik ove Udruge, koja je prema ranijim medijskim napisima, izdavala sumnjive fakture. Nažalost, PNUSKOK nije pokazao veći interes za istragu o suspektnim transakcijama i izvlačenju novca iz stotine romskih udruga.”,

- „Ne možemo bespogovorno tvrditi da obitelj K. pripada samom vrhu organiziranog kriminala među Romima ili takozvanoj „ciganskoj mafiji”,

- „Zbog političkog imuniteta, šture biografije i nezainteresiranosti USKOK-a, teško je otkriti iza kojih se sve poslova i afera kriju interesi V. K. i njegove obitelji, no jedno je sigurno- V. K. falsificirao je svoju biografiju.”,

- „K. je u S. mogao jedino završiti srednju školu kopnene vojske, takozvani KOV- S.” i na kraju toga dobiti podoficirski čin. Jedna je stvar muljati oko naobrazbe, ali izmisliti čitavu vojnu akademiju, koja nikada nije postojala, mogu samo rijetko lažljivi i amoralni pojedinci.”,

- „Zato, kada kronološki analiziramo životni put V. K., koji se u krucijalnim godinama, 1981. i 1991., prvo za Albance na Kosovu, a onda i za Hrvate u Hrvatskoj, nalazio na suprotnoj strani, u uniformi okupatorske vojske, onda je jasno da on nije samo vješti manipulator i parazit na krilima manjinske, protuhrvatske politike, već i eksponent velikosrpske politike čiji pravi nalogodavci i dalje sjede u B.”.

5.1. Po provedenom dokaznom postupku, koncentriranom na utvrđivanje tuženikovog ekskulpacijskog prigovora iz odredbe čl. 21. stav.4. alineja 3. i 6. Zakona o medijima (dalje: ZM – „Narodne novine“ broj 59/04, 84/11 i 81/13 ) prema kojemu nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri ili ako je takva informacija proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri - prvostupanjski sud je isti ocijenio neosnovanim, obzirom da je autor istog M.

V., saslušan kao svjedok, naveo da je predmetne informacije stekao „od svojih izvora“, da ih nije provjeravao niti kontaktirao tužitelja na koje su se informacije odnosile, a da je i glavni urednik tuženika I. M. u svom iskazu naveo da je prije objave pročitao predmetni tekst u kojem nije vidio ništa spornoga zbog čega da niti prije njegove objave nije tražio neke dodatne provjere. Prvostupanjski sud zaključuje da autor članka iznosi svoje vrijednosne sudove prema životu i radu tužitelja, povezujući ga sa tzv. ciganskom mafijom, nazivajući da lažljivim agentom velikosrpske politike, bivšim oficirom okupatorske JNA čija se karijera u okupatorskoj vojsci može povezati sa zloglasnim KOS-om, osobom koja falsificira svoju biografiju, vještim manipulatorom i parazitom na krilima manjinske, protuhrvatske politike, eksponentom velikosrpske politike čiji pravi nalogodavci sjede u B., a kako bi se na plastičan način čitatelju želi predočiti stav autora bira se naslov „Cigan među Romima“ . Iznesene tvrdnje prvostupanjski sud kvalificira pogrdnim i uvredljivim s isključivom namjerom difamirati tužitelja to više kada se ima u vidu tužiteljevo javno djelovanje i nastojanja da se za pripadnike romske nacionalne manjine koristi isključivo naziv Rom jer ta riječ znači čovjek. Po ocjeni prvostupanjskog suda jedini cilj predmetnog novinskog članka bio je poniziti tužitelja, izazvati osudu drugih i stvoriti o njemu negativnu sliku u očima javnosti, što predstavlja grubu zloupotrebu moći koju tuženik kao mediji ima, bezobzirnim i neodgovornim iznošenjem neprovjerenih informacija, što je protivno obvezama propisanim ZM-om i dobrim običajima, a čime je tužitelju V. K. uzrokovao poniženje i osudu drugih povrijedivši mu pravo osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo zbog čega je odgovoran prouzročenu štetu i naknaditi. To više što tijekom provedenog postupka nije dokazao niti jednu od pretpostavki iz odredbe čl. 21. ZM na koju se pozvao u prilog teze o oslobođenju od odgovornosti za eventualnu štetu.

5.2. Posebno je prvostupanjski sud naglasio, da bi kontekst, u kojem bi iznošenje vrijednosnog suda prema radu tužitelja kao javne osobe koja je dužna trpjeti pojačani interes i preispitivanje svojih djela i postupaka od strane šire javnosti, imalo opravdanje, bio kada bi predmetne informacije predstavljale točne činjenice ili činjenice za koje je autor ima osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebe mjere za provedbu njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i postupano je u dobroj vjeri, no čemu u konkretnom slučaju ni u kojem segmentu nije udovoljeno.

5.3. Pri odmjeravanju tužitelju V. K. pravične novčane naknade, prvostupanjski sud je u smislu odredbe čl. 19 i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) vodio računa o cilju kojemu služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, imajući pri tom u vidu da je tuženik zatraženi ispravak objavio i protivno odredbi čl. 41 ZM u rubrici „Pisma čitatelja“ bez pristanka tužitelja V. K., pa je, prihvaćajući njegov iskaz, a i iskaz njegovog sina tužitelja A. K. - da su ga iznesene kvalifikacije uznemirile, prouzročile mu nelagodu, čak i strah, posebno uzimajući u obzir da se u članku spominje i njegov sin, pa je primjerenom pravilnom novčanom naknadom neimovinske štete ocijenio iznos od 15.000,00 kn kojeg je naložio tuženiku na platež sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe.

5.4. Tužbeni zahtjev radi objave pravomoćne presude na trošak tuženika u tiskanom dnevniku J. list, prvostupanjski sud je odbio zauzevši stajalište da se popravljanje štete zbog povrede prava osobnosti objavom informacije u medijima, kao jedan od načina popravljanja te štete - objavom presude može zahtijevati isključivo u istome mediju u kojem je sporna informacija i objavljena, jer bi se objava u drugom mediju, a na trošak tuženika, prema odredbi čl. 20 stav. 1 ZM smatrala oglasom.

5.5. Tužbu tužitelja A. K. prvostupanjski sud je odbacio kao nedopuštenu, nalazeći da se navedeni tužitelj obratio glavnom uredniku tuženika svojim zahtjevom za ispravak 9. rujna 2020. izvan zakonskog roka od 30 dana od dana objave informacije propisanog odredbom čl. 40.stav. 2 ZM-a, pa kako je odredbom čl. 22. stav. 1. ZM propisano da pravo na tužbu za naknadu neimovinske štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć, to tužitelju A. K. nedostaje zakonska pretpostavka dopustivosti tužbe predmetnog sadržaja.

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na tužitelju V. K. dosuđenu neimovinsku štetu, pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-odluka US RH; 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.117.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a objavljenog u „Narodnim novinama“ broj 70/19 uz izuzetke propisane odredbama čl.117.stav.2. i 3. i čl.119.stav.2. ZID ZPP/19) prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima navedenog tuženika. No stajalište prvostupanjskog suda o odbijanju dijela njegovog zahtjeva vezanog uz objavu presude u drugom mediju od onoga u kojemu je objavljena sporna informacija kojom mu je prouzročena šteta, a i o odbačaju tužbe tužitelja A. K. nije pravilno.

7. Na žalbu tužitelja V. K.:

7.1. Tužiteljevo plediranje na pogrešnom tumačenju materijalno-pravnih odredbi sadržanih u ZOO-u i ZM-u u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda da tužitelj ne može zahtijevati objavu prvostupanjske presude u drugom mediju od onoga kojim je šteta počinjenja odnosno u kojemu je štetna informacija objavljena – osnovano je.

7.2. No ponajprije valja navesti da je odgovornost nakladnika za štetu prouzročenom informacijom objavljenom u mediju normirana odredbom čl. 21. stav.1. ZM, time da takva šteta može biti imovinska – i neimovinska (stav.2.), da se sukladno stav.3. citirane odredbe na postupak utvrđivanja odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, ako ZM ne propisuje drugačije. Nastavnom odredbom čl. 22. stav. 1. ZM propisano je da se neimovinska šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Iz prethodno izloženog proizlazi da ZM u odnosu na odgovornost za štetu učinjenu u medijima, ne propisuje popravljanje neimovinske štete u vidu objave presude kojom je dosuđena pravična novčana naknada oštećeniku za neimovinsku štetu koja mu je prouzročena objavom informacije u mediju, pa kako je ZM lex specialis za prosudbu načina naknade štete počinjene objavom informacije u medijima, proizlazilo bi da odredba čl. 1099. ZOO-a ne nalazi svoju primjenu (istovjetno stajalište izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev-1661/10 od 3.11.2010., Rev-1933/14 od 23.12.2014., Rev-798/16 od 27.4.2016.).

7.3. No prethodno izneseno stajalište izmijenjeno je stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev-1331/2016-2 od 23. siječnja 2018., u kojoj je izrijekom navedeno, da je sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2017. objava pravomoćne presude u tiskovini dopušten oblik popravljanja neimovinske štete oštećenom u postupku na koje se primjenjuju odredbe ZM, zbog čega nema zapreke da se kod zahtjeva za popravljanje štete zbog povrede prava osobnosti objavom informacije u medijima kao jedan od načina popravljanja te štete traži i objava presude temeljem odredbe čl. 22. stav. 1. ZM u vezi sa odredbom čl. 1099. i čl. 1100. ZOO.

7.4. Obzirom da iz sadržaja odredbe čl.1099. ZOO ne proizlazi da presuda mora biti objavljena u onom mediju u kojemu je objavljena sporna informacija kojom je oštećeniku prouzročena šteta to ovaj sud za sada nije u mogućnosti ispitati pravilnost zauzetog stajališta prvostupanjskog suda izraženog u toč.II izreke presude, obzirom da je obrazloženje istog svedeno na pozivanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1331/2016-2 od 23. siječnja 2018. koja se takvom problematikom međutim nije bavila, obzirom da je objava presude zatražena u istom mediju. Uz to se prvostupanjski sud nastavno zauzetom stajalištu – da bi objava presude u drugom mediju od onoga u kojemu je štetna informacija objavljena, predstavljalo oglašavanje, u smislu odredbe čl.20. ZM a što je potpuno nerazumljivo, pa u opisanim manjkavostima valja prepoznati bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a na koju pravilno upućuje tužitelj slijedom čega je usvajanjem njegove žalbe valjalo ukinuti toč.II izreke i u tom dijelu predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno postupanje, pozivom na odredbu čl.369.stav.1. ZPP-a.

8. Na žalbu tužitelja A. K.:

8.1. Osnovano tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda o nedopuštenosti njegove tužbe jer zahtjev za ispravak nije podnio u roku propisanom odredbom čl.40.stav.2. ZM-a.

8.2. Naime, odredba čl.40.stav.2. ZM propisuje rok od 30 dana od dana objave informacije kao rok u ostvarivanju prava na ispravak objavljene informacije od glavnog urednika, dok odredba čl.22.stav.2. ZM propisuje rok od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena u kojemu oštećenik ima pravo na tužbu radi naknade neimovinske štete sukladno općim propisima obveznog prava i ukoliko je prethodno zatražio od nakladnika objavu ispravka sporne informacije odnosni isprike nakladnika kada ispravak nije moguć (istovjetno stajalište izraženo je i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. broj Rev- 743/2006-2 od 7. srpnja 2009., Rev-1310/2008-2 od 31. ožujka 2010.).

8.3. Iz izloženog je posve jasno da rok za podnošenje tužbe radi naknade neimovinske štete iznosi tri mjeseca od dana saznanja sa spornu informaciju, pa imajući u vidu da je predmetna informacija objavljena 23. srpnja 2020., a da je predmetna tužba podnesena 8. listopada 2020. te da se i tužitelj A. K. obratio tuženiku u smislu odredbe čl.22.stav.2. ZM, zahtjevom od 9.rujna 2020. to je evidentno prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbu tužitelja A. K. odbacio kao nedopuštenu. Obzirom da je zbog pogrešnog materijalno- pravnog pristupa i činjenično stanje ostalo neutvrđeno, valjalo je usvajanjem njegove žalbe ukinuti toč.III izreke i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

9. Na žalbu tuženika:

9.1. Uvodno ističući bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a tuženik smatra da dosuđujući dio prvostupanjske presude uopće ne sadrži razloge zbog čega da se niti ne može ispitati, a i da je izreka presude u proturječju sa obrazloženjem jer iz obrazloženja proizlazi da je tužitelj V. K. uspio dijelom tužbe, a da iz toč.I izreke proizlazi da je u cijelosti usvojio njegov zahtjev radi naknade mu neimovinske štete. No razmatranjem tog dijela pobijane presude ovaj sud ne nalazi istaknuti žalbeni razlog osnovanim obzirom da je izreka u toč. I potpuno jasna i nedvosmislena i podržana razlozima obrazloženja.

9.2. Preostali žalbeni sadržaj sveden je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda vezanih uz toč.I izreke, no način na koji tuženik osporava analizu provedenih dokaza i način na koji obrazlaže žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava – opširnom razradom teza sadržanih u spornom novinskom članku, ponavljanjem kvalifikacija vezanih uz tužitelja V. K. ustrajući pri tom u negativističkom prikazu njegove osobe istovjetnom onome sadržanom u spornom novinskom članku, bez da se meritornom i pravnom analizom utvrđenog činjeničnog supstrata na kojemu je prvostupanjski sud utemeljio svoje stajalište o neosnovanosti tuženikovih ekskulpacijskih prigovora, referirao na isto - ovaj sud ne prihvaća utemeljenim niti je istima dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude sadržanog u toč.I izreke.

9.3. Obzirom na prednje valja navesti da žalbeni navodi tuženika ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena toč.I izreke prvostupanjske presude mogle dovesti u sumnju jer način na koji u žalbi nastoji iskazu tužitelja V. K. odreći vjerodostojnost i dokaznu snagu te njegovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica i njihove dokazne snage ne mogu se prihvatiti utemeljenim, jer nemaju uporišta u provedenim dokazima na koje se sam poziva. Ostaje utvrđenje da tuženik ekskulpacijske prigovore ničim nije dokazao pa valja tek kratko ponoviti da je sam autor teksta iskazao, a zakonski zastupnik tuženika u svom iskazu potvrdio – da stečene informacije nisu provjeravali niti su kontaktirali tužitelja, te da u sadržaju teksta ne nalaze ništa „spornoga“.

9.4. Konačno, u odnosu na ponavljanu tezu da je tužitelj kao javna osoba dužan trpjeti kritike pa i one uvredljive, šokantne i uznemiravajuće, valja navesti da je navedena teza, no u širem i razrađenijem kontekstu sadržana u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2157/2019 od 3. studenog 2020. a i u presudi Europskog suda za ljudska prava od 1. srpnja 2014. u predmetu A.B. protiv Švicarske, zahtjev br. 56925/08 presuda u kojoj je navedeno da čl. 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ne pruža samo zaštitu prava na iznošenje ideja i informacija, već i formu odnosno način na koji će novinari objavljivati informacije u medijima, a i da se sloboda izražavanja ne odnosi samo na informacije i ideje koje su dobro prihvaćene u javnosti ili nisu uvredljive, već i one koje mogu izazvati šok, uvredu ili uznemiriti javnost, a što da je sve u skladu sa zahtjevom pluralizma, tolerancije i slobodoumlja bez kojih demokratsko društvo ne bi moglo postojati slijedom čega sloboda novinarstva dopušta i određeni stupanj pretjerivanja, pa čak i provokacije.

9.5. Tako i u konkretnom slučaju u kojemu tužitelj V. K. doduše jest javna osoba, te je u tom statusu dužan trpjeti kritike koje mogu biti i šokantne i uvredljive ili uznemirujuće, no pri tom je temeljna pretpostavka oslobođenja od odgovornosti nakladnika, da su i takve (šokantne, uvredljive i uznemirujuće kritike) utemeljene na informacijama koje su:

- proizašle s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne samouprave ili na javnom skupu ili su prenesene iz akta navedenih tijela, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom;

- objavljene unutar autoriziranog intervjua;

- utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu tih informacija i postupano je u dobroj vjeri;

- točne, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je autor u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem;

- proizašle iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako su te informacije dane u dobroj vjeri;

dakle, u jasno određenim granicama utemeljenim pozitivnim zakonodavstvom Republike Hrvatske. Prvostupanjski sud je u dokaznom postupku pravilno utvrdio kako informacije u spornom članku ne proizlaze ni iz jedne od navedenih granica iz čl. 21. ZM-a, odnosno da nisu istinite, provjerene niti postoje činjenične osnove koje bi podržale iskazane vrijednosne sudove autora, već su sporne informacije pisane uvredljivim, zlonamjernim i pogrdnim tonom, usmjerenim na diskreditiranje i ponižavanje života i rada tužitelja V. K., a što je za posljedicu uzrokovalo njegovu osudu i negativnu sliku njegovog lika i djela kod šireg kruga javnosti, i kao takvu povredu njegovog dostojanstva, časti i ugleda. Stoga je ovaj sud stajališta kako informacije u spornom članku nikako nisu iznesene u granicama pozitivnog zakonodavstva, a niti u granicama životne logike.

10. Obzirom na sve izneseno, valjalo je prihvaćanjem žalbe tužitelja ukinuti toč.II-, toč.III- i toč.IV izreke prvostupanjske presude i predmet u ukinutim dijelovima vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi toč.I izreke, pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a, dok je tuženikova žalba izjavljena protiv odluke o troškovima bespredmetna obzirom je istu valjalo ukinuti obzirom na usvajanje žalbi tužitelja protiv meritornog dijela odlučivanja sadržanog u toč.II izreke, a i odbačaja tužbe tužitelja A. K., iako se u tom slučaju donosi rješenje o odbačaju.

11. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provesti dokaze na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja A. K., dok će u odnosu na preostali tužbeni zahtjev tužitelja V. K. svoje stajalište utemeljiti na jasnim i neproturječnim razlozima koji će ovome sudu u eventualnom budućem žalbenom stadiju omogućiti da se referira na žalbene navode odnosnih žalitelja i ispita pravilnost stajališta prvostupanjskog suda u njegovom meritumu.

U Varaždinu, 3. ožujka 2022.

Sutkinja

Dijana Hofer, v.r.