REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 3/2021-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. R. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. prosinca 2020. broj Kmp 3/2019, u sjednici održanoj 3. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Žalba optuženog V. R. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim optuženi V. R. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11 za koje je osuđen na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci.

2. Temeljem čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku (Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), ošt. M. S. upućena je da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u građanskoj parnici.

3. Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 148. st. 6. ZKP/08.

4. Protiv te presude žali se optuženik osobno i po svojoj braniteljici I. I., odvjetnici iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, bez posebno istaknutog prijedloga u vezi odluke ovog žalbenog suda. Žalbi je priložena izjava odvjetnika M. J. od 21. siječnja 2021., zamjenička punomoć od 4. prosinca 2020. te sudski poziv upućen odvjetnici I. I. od 4. prosinca 2020. u ovršnom predmetu broj Ovr 302/2020.

4.1. Ujedno je zatraženo da se braniteljica optuženika obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

4.2. S obzirom da se žalbe optuženika međusobno nadopunjuju, razmatrane su kao jedinstvena žalba.

5. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik koji ukazuje na neosnovanost žalbenih razloga i predlaže da se ista odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

7. Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nije pristupila uredno pozvana braniteljica optuženika, odvjetnica I. I., kao niti zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Optuženik je pozvan na adresu Đ., na kojoj je prebivao za vrijeme trajanja postupka, ali se poziv vratio neuručen s napomenom da je naslovnik odselio. Provjerom kod braniteljice optuženika utvrđeno je da niti ona ne raspolaže njegovom novom adresom pa je sjednica, sukladno čl. 475. st. 3. i 4. ZKP/08, održana bez nazočnosti navedenih osoba.

8. Žalba nije osnovana.

9. U žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka nisu ostvarene.

9.1. Suprotno tvrdnji žalbe, ne postoji znatna proturiječnost između navoda presude i onoga što su pojedini svjedoci izjavili tijekom postupka. Točno je da prvostupanjski sud nije reproducirao iskaze svjedoka G. L. i M. S. u cijelosti, ali to ne znači da su navodi obrazloženja presude proturiječni stanju spisa. Naime, prvostupanjski je sud izložio sadržaj iskaza tih svjedoka iz istrage smatrajući da su dani bliže vremenu događaja i kao takvi vjerodostojniji od onih danih na raspravi. Iako su ti svjedoci na raspravi dijelom drugačije iskazivali, uvodno su izjavili da ostaju kod onog što su ranije rekli, a prilikom predočavanja razlika izjavljuju "dopuštam da je bilo tako kako sam rekao tužiteljstvu (svjedok L.) ili "što znam, to sam već rekla…ne znam…ne sjećam se" (svjedok S.). Budući da je prvostupanjski sud ocijenio iskaze tih svjedoka u cijelosti dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te dajući razloge zbog čega smatra da su odstupanja u njihovim iskazima na raspravi neprihvatljiva, to se ovdje ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, kako smatra žalitelj, već o žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će nastavno biti riječi.

9.2. Nadalje, nije u pravu žalitelj da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima zato što su svjedoci G. L., F. M., M. S., Z. M. i S. L. iskazivali "pred stranim državnim tijelima i na stranom jeziku" pa su ti dokazi "pribavljeni povredom odredaba kaznenog postupka i zajamčenih prava obrane u smislu čl. 10. st. 2. ZKP".

9.3. Prije svega, treba reći da prigovor nezakonitosti dokaza obrana uopće nije isticala tijekom postupka, dapače, izričito se suglasila s čitanjem iskaza svjedoka F. M. danim pred Kantonalnim tužiteljstvom u T. od 9. studenog 2015. Isto tako, uvidom u zapisnike s rasprava vidljivo je da obrana nije imala nikakvih primjedaba nakon što su iskazi svjedoka na raspravi pročitani. Zašto se prigovor nezakonitosti dokaza iznosi po prvi puta tek u žalbi, žalitelj ne navodi razloge.

9.4. Međutim, neovisno o tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da su svi dokazi na kojima se pobijana presuda temelji zakoniti i to iz sljedećih razloga:

9.5. Naime, žalitelj propušta imati u vidu da se ovdje radi o preuzetom kaznenom progonu temeljem prihvaćene zamolnice pravosudnih tijela Republike Bosne i Hercegovine, sukladno čl. 34. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade Bosne i Hercegovine i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o pružanju pomoći u građanskim i kaznenim stvarima ("Narodne novine, međunarodni ugovori" broj 1/96 i 5/03 - u daljnjem tekstu: Sporazum). Ovako dogovorena međunarodna pravna pomoć u čl. 7. Sporazuma predviđa postupanje sukladno zakonodavstvu zamoljene države koja će pravnu pomoć odbiti samo ako je to u suprotnosti s njezinim pravnim poretkom ili bi moglo štetiti njezinoj suverenosti i sigurnosti.

9.6. Nadalje, sukladno čl. 68. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" broj 178/04 - u daljnjem tekstu: ZOMP) koji se ovdje, uz bilateralni Sporazum primjenjuje, prilikom preuzimanja kaznenog progona vrijedi pravilo da će svaka istražna radnja koju je provelo strano pravosudno tijelo prema pravu države moliteljice biti u kaznenom postupku izjednačena s odgovarajućom istražnom radnjom prema pravu Republike Hrvatske, osim ako je to protivno čl. 4. tog Zakona. Taj članak, međutim, propisuje da se međunarodna pravna pomoć pruža u najširem smislu, sukladno s načelima domaćeg pravnog poretka, načelima Europske konvencije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim slobodama.

9.7. Žalitelj ne obrazlaže da li su dokazi izvedeni pred tijelima bosansko hercegovačkog progona suprotni čl. 4. ZOMP-a, osim što paušalno tvrdi da su isti nezakoniti "jer su ih pribavila strana državna tijela i na stranom jeziku". Također, tvrdi se da su svjedoci G. L. i F. M. u vrijeme ispitivanja na Kantonalnom tužiteljstvu u T. imali status osumnjičenika, a ostali svjedoci ispitani su pred djelatnicima policije PU K..

9.8. Nasuprot tome, svjedok G. L. i F. M. ispitani su pred Kantonalnim tužiteljstvom u T. u svojstvu svjedoka te su im dana odgovarajuća zakonska upozorenja, kako je vidljivo iz zapisnika od 9. studenog 2015. Oni su u to vrijeme već bili pravomoćno osuđeni kao supočinitelji za kazneno djelo koje je ovdje predmetom postupka te su izdržali kazne zatvora. Stoga je teza žalbe o njihovom statusu osumnjičenika u vrijeme ispitivanja potpuno promašena.

9.9. Nadalje, što se tiče ispitivanja svjedoka M. S., Z. M. i S. L. pred djelatnicima PU K., B. i H., od 7. siječnja 2019., treba reći da su te dokazne radnje poduzete u okviru zamolnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku za pružanje međunarodne pravne pomoći upućene Kantonalnom tužiteljstvu u T.. Iz zapisnika o ispitivanju navedenih svjedoka izričito slijedi da djelatnici policije postupaju prema zahtjevu Kantonalnog tužiteljstva za pružanje pravne pomoći Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku. Budući da je i prema čl. 219. st. 2. ZPK/08 dopušteno državnom odvjetniku povjeriti provođenje istražnih radnji istražitelju, koji može biti i policijski službenik, to činjenica što su svjedoci, uz valjana zakonska upozorenja, dali iskaz pred djelatnicima policije nije suprotna načelima domaćeg pravnog poretka u smislu čl. 4. ZOMP-a.

9.10. Prigovor žalbe vezano za prikupljanje dokaza "na stranom jeziku" također je promašen budući da se, sukladno čl. 5. Sporazuma, pri međusobnoj pravnoj pomoći ravnopravno koriste jezici zamoljene i države moliteljice. Osim toga, obrana tijekom postupka nije tražila prijevod dostavljene dokumentacije niti je optuženikovo poznavanje jezika na kojem su pismena sastavljena bilo sporno.

9.11. Zaključno, dakle, dokazne radnje izvedene pred tijelima B. i H. mogu se izjednačiti s odgovarajućim istražnim radnjama prema pravu Republike Hrvatske i kao takve predstavljaju zakonite dokaze, na kojima nema zapreke zasnovati presudu.

9.12.Konačno, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. Žalitelj, naime, tvrdi da se obrana protivila čitanju iskaza svjedoka M. S., S. L., Z. M. i G. L. danih u prethodnom postupku, a što da nije vidljivo iz zapisnika s rasprave s obzirom da je braniteljica "na minutu-dvije" izašla s rasprave, o čemu u prilogu žalbe nudi dokaz. Stoga je netočan navod iz obrazloženja prvostupanjske presude da su ti dokazi izvedeni suglasnošću stranaka.

9.13. Međutim, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da suglasnost stranaka za izvođenje spomenutih dokaza uopće nije bila potrebna. Naime, svjedoci L., S., M. i L. neposredno su ispitani pred prvostupanjskim sudom na raspravi od 4. ožujka i 2. lipnja 2020. putem videokonferencijske veze. S obzirom da su iskaz dali pred istim predsjednikom vijeća te na raspravi u prisutnosti stranaka, sud je, sukladno 431. st. 1. toč. 7. i 8. ZKP/08, samostalno bio ovlašten reproducirati snimke njihovog ispitivanja te pročitati prijepise tih iskaza na raspravi od 4. prosinca 2020. S čitanjem iskaza svjedoka F. M. danog tijekom istrage obrana se nedvojbeno suglasila.

9.14. Što se tiče čitanja iskaza svjedoka G. L. od 9. studenog 2015. te svjedoka M. S., Z. M. i S. L. danih pred djelatnicima PU K. od 7. siječnja 2019., isti su također mogli biti pročitani bez suglasnosti stranaka. Naime, pri neposrednom ispitivanju tih svjedoka na raspravi isti su dijelom odstupili od svojih prijašnjih iskaza te su im predočavane razlike koje proizlaze iz zapisnika o njihovom ranijem ispitivanju. Iako je prvostupanjski sud, sukladno čl. 426. ZKP/08, ranije zapisnike o ispitivanju trebao pročitati u okviru neposrednog ispitivanja svjedoka na raspravama od 4. ožujka i 2. lipnja 2020., to je učinio naknadno na raspravi od 4. prosinca 2020. Međutim, s obzirom da su iskazi svjedoka na toj raspravi ponovno izvedeni reprodukcijom snimke ispitivanja te uvidom u prijepis iskaza, a obrana nije imala nikakvih primjedaba na izvedene dokaze, to navedeni propust suda nije od utjecaja na presudu.

9.15. Kraći izostanak braniteljice optuženika s rasprave, kao i njezina paušalna tvrdnja da čitanje zapisnika i reprodukcija snimki faktično nije provedena, ovdje nije od relevantnog utjecaja jer iz zapisnika s rasprave od 4. prosinca 2020., koja je trajala gotovo dva sata, proizlazi suprotno, a braniteljica na toj, ali niti na sljedećoj raspravi od 18. prosinca 2020., nije imala primjedaba na sadržaj raspravnog zapisnika.

9.16. Slijedom izloženog, dakle, žalbene teze o ostvarenim bitnim povredama odredaba kaznenog postupka nisu osnovane.

10. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelj ukazuje na proturiječja u iskazu ošt. M. S. koja na raspravi nije potvrdila bitna obilježja kaznenog djela na način kako utvrđuje prvostupanjski sud. Oštećenica nije prepoznala optuženika kao počinitelja niti o tome imaju saznanja svjedoci Z. M. i S. L.. Kod optuženika nisu pronađeni otuđeni predmeti, a međusobna telefonska komunikacija između optuženika i svjedoka G. L. te F. M. ima tek značaj indicija. Pobijana presuda temelji se na dokazima koji nisu izvedeni na raspravi, već onima pred policijom strane države, dok pravomoćna presuda protiv svjedoka L. i M. ne može biti dokaz o krivnji optuženika. Stoga je, primjenom načela in dubio pro reo, trebalo donijeti oslobađajuću presudu.

11. Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

11.1. Naime, identitet optuženika, kao počinitelja kaznenog djela razbojništva, nedvojbeno je utvrđen na temelju iskaza pravomoćno osuđenih supočinitelja koji su ovdje ispitani u svojstvu svjedoka. Svjedok G. L., koji je ispitan u istrazi te neposredno na raspravi, dosljedno tereti optuženika, kao i svjedok F. M. čiji iskaz je na raspravi, uz suglasnost stranaka, pročitan. Stoga okolnost da oštećenica nije prepoznala optuženika nema nikakav značaj, tim više jer je bio mrak, a počinitelji maskirani tzv. fantomkama.

11.2. Uz to, o međusobnoj povezanosti sve trojice počinitelja jasno govori i njihova učestala telefonska komunikacija uoči i na sam dan izvršenja kaznenog djela.

11.3. Nadalje, sa sigurnošću je utvrđeno da je optuženik pri učinu kaznenog djela oštećenici prijetio pištoljem. To jasno slijedi iz njezinog iskaza od 7. siječnja 2019. kada detaljno opisuje ponašanje dvojice napadača, ali i iskaza svjedoka G. L. koji, iako na raspravi od toga djelomično odstupa, dopušta da je u vezi pištolja istinito ono što je rekao u istrazi. Osim ovih dokaza, nije nevažno spomenuti i da je pravomoćnom presudom Kantonalnog suda u N. T. broj 060 K 005787 13 od 23. svibnja 2013. utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno uz uporabu pištolja.

11.4. Isto tako, što se tiče utvrđenja o tome je li i koliko novaca bilo u otuđenom novčaniku, prvostupanjski sud osnovano temelji svoje zaključke na iskazu ošt. M. S. koja i na raspravi potvrđuje "da, bilo je nešto para, nije bilo puno", dok u istrazi precizno navodi da je u novčaniku imala 300 KM (protuvrijednost od 1160,94 kune) te u tom iznosu postavlja imovinskopravni zahtjev. Da je u novčaniku oštećenice bilo novaca, potvrđuje i svjedok Z. M. kojem je oštećenica to rekla neposredno po učinu kaznenog djela. Konačno, i svjedoku F. M. je poznato "da su uzeli nešto para od oštećenice". Stoga se, očito, ne radi tek o pokušaju, već o dovršenom obliku kaznenog djela razbojništva pri čemu je oštećenici, osim novčanika u kojem su se nalazili dokumenti, otuđen i novac, naznačen u izreci prvostupanjske presude.

11.5. Točno je da ošt. M. S. donekle mjenja svoj iskaz na raspravi, međutim, prvostupanjski sud osnovano cijeni istinitim ono što je rekla u istrazi. Naime, radi se o starijoj osobi (u vrijeme rasprave stara 90 godina) koja je pretrpjela znatan šok i strah posljedicom nasilnog ulaska počinitelja u njezin dom. O tome ima saznanja i svjedok S. L. kod koje je oštećenica, zbog straha i prepasti, spavala mjesec dana nakon događaja. Zbog toga, prvostupanjski sud s pravom cijeni istinitim ono što je oštećenica rekla bliže vremenu događaja, kada se bolje sjećala, tim više jer na raspravi često koristi izraze "ne znam…ne sjećam se…što ja znam…" i slično.

11.6. Slijedom izloženog, dakle, postoje sigurni dokazi kako u pitanju identiteta počinitelja, tako i uporabe pištolja te količine otuđenog novca, čime su utvrđena sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela razbojništva pa primjeni načela in dubio pro reo, kako predlaže žalitelj, uopće nema mjesta.

11.7. Budući da navodima žalbe pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije s uspjehom dovedena u sumnju, to je osuđujuća presuda protiv optuženika u svemu zakonita i pravilna.

12. Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o kazni.

12.1. Okolnost da je optuženik u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio mlađi punoljetnik, već mu je dostatno cijenjena olakotnom pa ne opravdava daljnje ublažavanje kazne u smislu čl. 106. st. 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 ), kako predlaže žalitelj. Ovo naročito i zato jer se radi o kriminaliziranoj osobi koja je, nakon učina kaznenog djela za koje ovdje odgovara, više puta osuđivana zbog imovinskih delikata, pa i na dulje zatvorske kazne. Stoga je za zaključiti da se radi o usvojenom obrascu ponašanja, a ne mladenačkom ekscesu u životu optuženika.

12.2. Slijedom toga, imajući u vidu i izraženu upornost počinitelja koji, kada žrtva poodmakle životne dobi odbija otvoriti vrata svog doma, "pajserom" provaljuju i nasilno ulaze u unutrašnjost kuće, a optuženik, osim prijetnje pištoljem, i jastukom prekriva lice oštećenice kako bi je spriječio dozvati pomoć, opravdano je i nužno izreći mu kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci, kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

12.3. Naime, i ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da će se samo takvom i takvom odmjerenom kaznom izraziti odgovarajući prijekor društva prema ovako opasnim počiniteljima kaznenih djela te će se utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja te ujedno upozoriti druge građane da se klone sličnih kriminalnih aktivnosti.

13. Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. ožujak 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.

: