REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 57 Pž-622/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, Mirte Matić, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. P. iz S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik V. D., odvjetnik iz S., protiv 1. tuženika S. M. S. d.o.o u stečaju, Z., OIB ... i 2. tuženika G. K. H. iz Z., (pravni sljednik iza pok. S. K. G. iz S.), koju zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2202/14 od 21. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2202/14 od 21. prosinca 2015. u točkama 2. i 3. njezine izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2202/14 od 21. prosinca 2015. u točkama 1. i 5. njezine izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o prodaji poslovnih prostora sklopljenog 27. prosinca 2005. između S. d.o.o. Z., Podružnica S. i S. K. G., ovjerenog kod javnog bilježnika S. Z. iz S. poslovni broj OV-1/2006 2. siječnja 2006, kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi drugotuženiku troškove postupka u iznosu od 10.625,00 kn (desettisućašestodvadesetpet kuna) u roku od osam dana.

3. Odbija se zahtjev drugotuženika za nadoknadom troškova postupka u iznosu od 23.125,00 kn (dvadesettritisućestodvadesetpet kuna).

III. Odbija se tužitelj zahtjev radi nadoknade sastava odgovora na žalbe u iznosu od 6. 250,00 kn kako neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu je utvrdio ništetnim Ugovor o prodaji poslovnih prostora sklopljen 27. prosinca 2005. između S. d.o.o. Z., Podružnica S. i S. K. G. ovjerenog kod javnog bilježnika S. Z. iz S. poslovni broj OV-1/2006 od 2. siječnja 2006. (točka 1. izreke), odbio tužbeni zahtjev radi brisanja zemljišno knjižnog stanja upisanog na temelju tog ugovora i uspostavu zemljišno knjižnog stanja na poslovnim prostorima ,pobliže opisanim u izreci presude, kako je bilo prije provedbe ugovora tako da se briše pravo vlasništva i druga stvarna prava koja su upisana na tim nekretninama s imena pravnog prednika drugotuženika S. K. G. i sljedećih stjecatelja uz istovremeni upis tih nekretnina na ime i korist prvotuženika (točka 2. izreke), odbacio tužbu u dijelu zahtjeva radi utvrđenja da taj ugovor gubi pravni učinak u odnosu na prvotuženika te je drugotuženik dužan u stečajnu masu S. d.o.o. Z., vratiti sve koristi koje je stekao na temelju ništetnog ugovora i odbacio alternativni zahtjev kojim se utvrđuje da taj ugovor prema prvotuženiku ne proizvodi nikakve pravne učinke i to u visini tužiteljeve tražbine koja je utvrđena pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-788/02 od 14. rujna 2004. u iznosu od 123.950,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i vraćanja u stečajnu masu vlasništva i posjeda predmetnih poslovnih prostora te brisanja prava vlasništva s imena u korist drugotuženika uz istodobni upis na ime i korist prvotuženika (točka 3. presude), utvrdio da je tužba povučena u odnosu na supsidijarni tužbeni zahtjev radi poništenja ugovora i zahtjeva kojim se nalaže drugotuženiku dopustiti tužitelju da svoju tražbinu prema prvotuženiku naplati prodajom predmetnih poslovnih prostora (točka 4. izreke) i odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka (točka 5. izreke).

2. U obrazloženju pobijane presude sud, u bitnome, navodi da je osnovan tužbeni zahtjev u pogledu utvrđenja ništetnosti sklopljenog Ugovora o prodaji poslovnih prostora od 27. prosinca 2005. koje je za S. d.o.o. Z., Podružnica S. potpisala zastupnica po zakonu H. K. G., voditeljica podružnice i drugotuženik S. K. G. jer se radi o ugovoru kojeg je osnivač i direktor sklapao sam sa sobom, što je protivno odredbama čl. 41. i 49. mjerodavnog Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00- Odluka USRH i 118/03; dalje: ZTD). U vrijeme sklapanja ugovora S. K. je bio jedini osnivač i direktor društva S. d.o.o., Z. koje imalo svoju podružnicu u Solinu koju je kao voditelj podružnice zastupala H. K. G. iz S., čije prebivalište je i sjedište drugotuženika. S obzirom na to da podružnica prema odredbama čl. 7. st. 3 ZTD-a nije pravna osoba, a njezinim poslovanjem prava i obveze stječe društvo neovisno o tome što je ugovor potpisala voditeljica podružnice, nije otklonjena činjenica da se radi o „ugovoru sa samim sobom“, koji su regulirani kao zabranjeni ugovori prema odredbama ZTD-a. S obzirom na to da tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti nije proširen na G. K. H. koja je temeljem sklopljenih ugovora o darovanju iz 2007. godine stekla vlasništvo navedenih poslovnih prostora, odbijen je tužbeni zahtjev radi brisanja zemljišno knjižnog stanja upisanog na temelju tog ugovora i uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje da sklopljeni ugovori o prodaji poslovnih prostora nemaju pravni učinak na prvotuženika sud je odbacio primjenom odredbe čl. 141. st. 2. mjerodavnog Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 82/06; dalje: SZ) jer je stečajni postupak nad dužnikom S. d.o.o., Z. otvoren 26. rujna 2007., a tužbeni zahtjev radi pobijanja pravnih radnji prema čl. 141 st. 1. SZ-a tužitelj je postavio tek u podnesku od 29. rujna 2014., dakle istekom roka od dvije godineod dana otvaranja stečajnog postupka. Zbog navedenog odbačena je tužba i u pogledu alternativno postavljenog zahtjeva da ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke radi namirenja njegove tražbine iz pravomoćne presude. O naknadi parničnih troškova odlučeno je primjenom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) na način da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka 2., 3. i 5. izreke presude, navodeći, u bitnome, da je pogrešno odbijen tužbeni zahtjev radi uspostave zemljišnoknjižnog stanja upisanog temeljem spornog Ugovora o prodaji poslovnih prostora samo zbog toga što nije postavljen i u odnosu na G. K. H. jer je tužitelj zahtijevao brisanje prava vlasništva u odnosu na prednika drugotuženika i „slijedeće stjecatelje“. Na taj način obuhvatio je sve stjecatelje

neovisno

o

tome

što

oni

nisu pojedinačno navedeni. Pored toga, G. K. H. je sporne nekretnine stekla Ugovorom o darovanju 2. srpnja 2007., nakon što je tužitelj 2. veljače 2007. podnio prijedlog radi zabilježbe spora slijedom čega je ona znala da se u odnosu na darovanu nekretninu vodi spor. Osporava protek prekluzivnog roka iz čl. 141. st. 2. SZ-a jer je tužba radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji podnesena 14. veljače 2007., dakle, prije otvaranja stečajnog postupka nad prvotuženikom. U podnesku od 29. rujna 2007. tužitelj je samo precizno odredio tužbeni zahtjev sukladno pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iznesenom u ranijoj ukidnoj odluci, posljedično čemu je sud pogrešno tako postavljen zahtjev ocijenio kao podnošenje tužbe. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.125.00 kn.

4. Tuženici nisu podnijeli odgovore na žalbu.

5. Prvotuženik je podnio žabu protiv točaka 1. i 5. izreke presude navodeći da je pogrešno utvrđenje suda o ništetnosti ugovora o prodaji jer se ne radi o sklapanju ugovora sa samim sobom u smislu čl. 41. i 49. ZTD-a. Prodavatelj poslovnog prostora je podružnica prednika prvotuženika te je zastupnik podružnice mogao sklopiti ugovor o prodaji poslovnog prostora. Osim toga, pogrešno je utvrđenje suda da se ne radi o sklapanju ugovora radi ispunjenja neke obveze društva jer je u ugovoru jasno navedeno da se radi o tražbinama s osnove ranije sklopljenih ugovora o pozajmicama.

6. Drugotuženik je podnio žalbu protiv točaka 1. i 5. izreke presude navodeći, u bitnome da je ona zahvaćena bitnom povredom odredba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP- a jer nema razloga o odlučnim činjenicama u pogledu utvrđenja suda da se radi o sklapanju ugovora sa samim sobom i sklapanju ugovora radi ispunjenja obvezi društva. Sud je neosnovano odbio izvesti dokaze na okolnost utvrđenja činjenice da je sporni ugovor sklopljen upravo zbog namirenja potraživanja koje je drugotuženik ima prema društvu, predniku prvotuženika. Traži naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 3.125.00 kn. 7. Tužitelj je podnio odgovore na žalbe tuženika u kojima osporava žalbene navode i ponavlja razloge osporavanja tih navoda koje je iznio tijekom prvostupanjskog postupka. Zahtijeva nadoknadu troška sastava odgovora na žalbe u ukupnom iznosu od 6.125,00 kn.

8. Žalbe tuženika su osnovane, dok žalba tužitelja nije osnovana.

9. Presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava,

10. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o prodaji poslovnih prostora sklopljenog 27. prosinca 2005. s osnove čl. 41. i 49. ZTD-a; brisanje zemljišno knjižnog stanja upisanog na temelju ugovora te uspostavu zemljišno knjižnog stanja prije provedbe ugovora; zahtjev za utvrđenje da taj ugovor gubi pravni učinak u odnosu na prvotuženika te je drugotuženik dužan u stečajnu masu S. d.o.o. Z., vratiti sve koristi koje je stekao na temelju ugovora osnove s osnove čl. 141. st. 1. SZ-a i podredni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke prema prvotuženiku u visini tužiteljeva tražbine utvrđene pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 788/02.

11. U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o prodaji poslovnih prostora sklopljenog 27. prosinca 2005. s osnove čl. 41. i 49. ZTD-a prvostupanjski sud je iz činjenica da je taj ugovor u ime prodavatelja S. d.o.o. Z., Podružnica S. potpisala zastupnica po zakonu H. K. G. i drugotuženik S. K. kao kupac s druge strane, izveo nepravilan zaključak da se radi o ugovoru sa samom sobom samo zbog toga što podružnica prema odredbama čl. 7. st. 3. ZTD-a nije pravna osoba, a njezinim poslovanjem prava i obveze stječe društvo.

12. Prema odredbi čl. 49. ZTD-a prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkoga društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

13. Prema odredbi čl. 41. st. 1. ZTD-a ovlast za zastupanje trgovačkoga društva po zakonu imaju osobe koje su za pojedini oblik toga društva određene odredbama toga Zakona. Prema odredbi st. 3. istog članka na zastupnike društva iz stavka 1. ovoga članka odnosi se ograničenje iz čl. 49. toga Zakona.

14. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da su članovi uprave ograničeni u svojoj ovlasti za zastupanje u tome što bez posebne ovlasti društva ne mogu djelovati tako da zastupaju društvo i da istovremeno nastupaju kao druga ugovorna strana i sklapaju ugovor s društvom u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

15. U konkretnom slučaju, sporni ugovor za obje ugovorne strane nije potpisala ista osoba jer su potpisnici ugovora H. K. G. voditeljica podružnice i drugotuženik S. K. zastupnik po zakonu prednika prvotuženika. Pri tome, činjenica što voditeljica podružnice ima prebivalište na adresi sjedišta drugotuženika, uopće nije odlučna činjenica za ocjenu radi li se o sklapanju ugovora sa samim sobom, kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud.

16. Osim toga, uzevši u obzir da je s jedne strane ugovorna strana podružnica S. d.o.o, u smislu odredbe čl. 7. ZTD-a sklapanjem tog ugovora prava i obveze stječe društvo S. d.o.o., čak i u slučaju da je taj ugovor za obje ugovorne strane potpisao prednik drugotuženika, tada zastupnik po zakonu prednika prvotuženika, S. K., ne bi se radilo o sklapanju ugovora sa samim sobom jer je on jedini član i jedini direktor prednika prvotuženika pa za sklapanje ugovora te osobe s tim društvom (budući da je riječ o osobi koja čini skupštinu društva) nije potrebna posebna ovlast za sklapanje ugovora. Sigurno je da ta osoba ne bi sama sebi odbila dati ovlaštenje, pa ne bi bilo potrebo da ta osoba za sklapanje ugovora ima posebno ovlaštenje društva.

17. Zbog iznesenog osnovani su žalbeni navodi tuženika da na okolnost pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda kako se radi o ništetnom ugovoru sklopljenom protivno odredbama čl. 49. i 41. ZTD-a.

18. Zato je ovaj sud preinačio prvostupanjsku presudu u točki 1. izreke prvostupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti spornog ugovora kao neosnovan, kao u točki II. izreke ove presude primjenom čl. 373. st. 2. ZPP-a.

19. S obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva u odnosu na utvrđenje ništetnosti Ugovora o prodaji poslovnih prostora, neosnovan je i tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva brisanje zemljišno knjižnog stanja upisanog na temelju tog ugovora. Stoga, žalbeni navodi tužitelja kojim pobija točku II. izreke presude zbog drugih razloga, nisu odlučni od odlučnog značenja pa ih ovaj sud nije ocijenio (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

20. Zato je odbijena kao neosnovana tužiteljeva žalba protiv točke 2. izreke i prvostupanjska presuda je potvrđena u tome dijelu kao u točki I. izreke ove presude.

21. U odnosu na zahtjev za utvrđenje da ugovor o prodaji poslovnih prostora gubi pravni učinak u odnosu na prvotuženika te je drugotuženik dužan u stečajnu masu SKG d.o.o. Zagreb, vratiti sve koristi koje je stekao na temelju ugovora s osnove čl. 141. st. 1. SZ-a i podredni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke prema prvotuženiku u visini tužiteljeva tražbine, prvostupanjski sud je postupio prema uputi ovog suda izraženog u ranijem ukidnom rješenju ovog suda poslovni broj Pž- 2079/2009 od 3. lipnja 2014. i pravilnom primjenom odredbe čl. 141. st. 2. SZ-a utvrdio da je tužba podnesena nakon isteka roka od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka nad prednikom

prvotuženika.

Stečajni postupak nad prednikom prvotužanika je otvoren 26. rujna 2007., a tužbeni zahtjev radi pobijanja pravnih radnji prema odredbama SZ-a podnesen je tek u podnesku od 29. rujna 2014., dakle istekom roka od dvije godine.

22. Neosnovan je tužiteljev žalbeni navod kojim navodi da je tužbeni zahtjev radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji prema SZ-u podnio već u tužbi podnesenoj 14. veljače 2007., dakle, prije otvaranja stečajnog postupka nad prvotuženikom, kao i da je u podnesku od 29. rujna 2007. samo „precizno odredio tužbeni zahtjev“. Iz sadržaja tužbe od 14. veljače 2007. proizlazi da tužitelj zahtijeva pobijanje pravnih radnji dužnika izvan stečaja sukladno odredbama čl. 66. i 67. ZOO-a. Uostalom, ovaj postupak je pokrenut prije otvaranja stečaja nad prvotuženikom, slijedom čega tužitelj u tužbi podnesenoj prije otvaranja stečajnog postupka nije mogao zahtijevati pobijanje dužnikovih pravnih radnji prema odredbama SZ-a.

23. S obzirom na to da se 26. rujna 2007., otvaranjem stečaj nad prvotuženikom, pravna situacija izmijenila, tako da više ne dolaze do primjene pravila o pobijanju dužnikovih pravnih radnji izvan stečaja, propisana odredbama obveznog prava, već pravila o pobijanju pravnih radnji u stečaju, u skladu s odredbama Stečajnog zakona tužitelj je u trenutku otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom izgubio procesnu aktivnu legitimaciju za prvotni tužbeni zahtjev.

24. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 141. st. 2. SZ-a kojim je propisan rok za podnošenje tužbe pravilno utvrdio da je tužba podnesena nakon proteka roka od dvije godine od otvaranja stečajnog postupka nad prednikom prvotuženika slijedom čega je tužbu valjalo odbaciti rješenjem (umjesto presudom) prema čl. 282. ZPP-a. Na te okolnosti sud je iznio jasne i valjane razloge koji nisu proturječni izvedenim dokazima slijedom čega presuda nije zahvaćane bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a 25. Zato je odbijena kao neosnovana tužiteljeva žalba protiv točke 3. izreke i prvostupanjska presuda je potvrđena u tome dijelu kao u točki I. izreke ove presude primjenom čl. 368. t. 1. ZPP-a.

26. Imajući u vidu da je prvostupanjska presuda preinačena u korist tuženika oni su u cijelosti uspjeli u parnici slijedom čega im pripadaju troškovi postupka prema čl. 154. st. 1. ZPP- a i čl. 155. ZPP-a u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT).

27. Prvotuženik nije zahtijevao troškove postupka, dok je drugotuženik tek nakon zaključenja glavne rasprave, kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika o održanom ročištu od 10. studenoga 2015., određeno naveo radnje za koje traži troškove postupka u ukupnom iznosu od 33.750,00 kn. S obzirom na to da je odredbom čl. 154. st. 3. ZPP-a propisano da je zahtjev za nadoknadu troškova postupka stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja uzeti su u obzir samo troškovi postupka samo za one radnje koje drugotuženik određeno naveo do zaključenja glavne rasprave, u troškovniku od 18. veljače 2009. i prilikom poduzimanja pojedine radnje.

28. U skladu s navedenim, na vrijednost predmeta spora u iznosu od 123.950,00 kn, drugotuženiku za sastav odgovora na tužbu i sastav podnesaka od 21. siječnja i 27. veljače 2015. pripada iznos od po 2.500,00 kn (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za sastav žalbe od 30. prosinca 2015. iznos od 3.125,00 kn (Tbr. 10. točka 1.) što ukupno iznosi 10.625,00 kn. Drugotuženik nije određeno zahtijevao nadoknadu pripadajućeg poreza posljedično čemu mu nije odmjeren.

29. Nadalje, drugotuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 28. rujna 2015. prema Tbr. 8. točka 1. Tarife jer iz sadržaja tog podneska proizlazi da u njima iznose navode i predlažu dokazi koje je iznio u ranijim podnescima za koje priznat trošak sastava tih podnesaka.

30. Stoga je na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a, valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. ove presude.

16. Tužitelju nisu priznati troškovi za sastav dva odgovora na žalbu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, jer prema ocjeni ovog suda te parnične radnje nisi bila potrebna za vođenje parnice.

17. Odluka iz točke II. izreke donesena je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 3. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Nevenka Marković