REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 28 P-3715/2020-109

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Šipek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica iz Z., protivtuženika A. D. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik iz Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19. siječnja 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, tuženika i punomoćnika tuženika, 3. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 50.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 23. rujna 2010. do isplate.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 6.684,54 kn u roku 15 dana.

III Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 kn u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 10. siječnja 2012. navodi da je tuženiku, na temelju zajma, 11. siječnja 2007. predao iznos od 50.000,00 kuna, 13. siječnja 2007. iznos od 50.000,00 kuna i 18. siječnja 2007. od 30.000,00 kuna. Ističe da je tuženik potvrdio primitak ukupnog iznosa od 130.000,00 kuna potpisivanjem potvrda o isplati od 11. siječnja 2007., 13. siječnja 2007. i 18. siječnja 2007. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 130.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 23. rujna 2010. do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare. Osporava da bi s tužiteljem ikada bio u bilo kakvom odnosu na temelju ugovora o zajmu. Ističe da se svi iznosi odnose na isplatu troškova zastupanja, a ne na zajam. Ističe da su potvrde o isplati novca koje je tužitelj dostavio uz tužbu potvrde koje je tuženik potpisao kao primitak novca s osnove odvjetničkog zastupanja. Naime, tuženik tvrdi da je kao odvjetnik zastupao P. P. i. d.o.o. čiji je tužitelj vlasnik i direktor. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U ovoj pravnoj stvari, presudom ovog suda poslovni broj P-300/12-73 od 29. travnja 2019. pod toč. I izreke prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 80.000,00 kn s pripadajućim kamatama po osnovi pozajmica od 13. siječnja 2007. i 18. siječnja 2007. U tom je dijelu presuda postala pravomoćna 4. lipnja 2020.

Spomenuta prvostupanjska presuda ukinuta je u preostalom dijelu (pod toč. II i III izreke). Prema tome, u ovoj pravnoj stvari preostalo je za odlučiti o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 50.000,00 kn s pripadajućim kamatama (koji iznos proizlazi iz potvrde o isplati novca od 11. siječnja 2006. - prepravljeno na 11. siječnja 2007.) te troškovima čitavog postupka.

4. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu, grafološkim vještačenjem, saslušanjem svjedoka H. B. i saslušanjem parničnih stranaka.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Čitanjem potvrde o isplati novca od 11. siječnja 2006. na kojoj je godina prepravljena na 2007. (list 4 spisa) utvrđeno je da bi iz iste proizlazilo da je tuženik potvrdio primitak iznosa od 50.000,00 kuna od tužitelja na ime pozajmice.

7. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu 19. ožujka 2013. (list 53-54 spisa) naveo da je poznavao tuženika koji je kao odvjetnik radio neke poslove za jednu njegovu firmu koja je plaćala tuženiku troškove zastupanja. Iskazao je da početkom 2007. godine u tri navrata pozajmio tuženiku novac u ukupnom iznosu od 130.000,00 kn, da su se dogovorili da tuženik svakako novac vrati unutar 3 mjeseca, da su potpisali potvrde te da je na spornoj potvrdi pogrešno napisan datum 11.01.2006. pa je stoga prekriženo 2006. i napisano 2007. Iskazao je da je novac pozajmio 2007. godine, da ne zna točno da li je potvrde napisao on ili njegova tajnica, a da firma koju je zastupao tuženik nema ništa s tim pozajmicama.

U svom iskazu na ročištu 2. rujna 2021. (list 292 spisa) iskazao je da je osobno predao novce tuženiku i da je tuženik svaki put istovremeno potpisao i potvrdu o zajmu i to nakon što je omaška u broju godine prekrižena i rukom prepravljena.

8. Tuženik u svom iskazu na ročištu 19. ožujka 2013. (list 54-55 spisa) navodi da mu tužitelj nije pozajmio novac, potvrdio je da je potpis na potvrdama 13. siječnja 2006. i 18. siječnja 2007. njegov potpis, ali je osporio da bi na potvrdi od 11. siječnja 2006. (prepravljeno na 11. siječnja 2007.) bio njegov potpis. Iskazao je da je potvrde potpisao 13. siječnja 2006. i 18. siječnja 2007., da je zastupao tvrtke tužitelja u razdoblju od 2005. do kraja ljeta 2007. godine i to u više parničnih predmeta, ovršnih predmeta i zemljišnoknjižnih predmeta, da nisu potpisali ugovor o zastupanju, a on je u razdoblju dok je zastupao tvrtke tužitelja uredno ispostavljao račune od kojih je nešto plaćeno, a nešto ne, da bi mu po onom što je obavio i odradio tvrtke tužitelja trebale platiti još 250.000,00 kn što on nikad nije tužio, da predmetne pozajmice koje je potpisao nisu bile pozajmice već su potpisane u vrijeme kada su tvrtke tužitelja bile u blokadi pa mu zastupanje nije moglo biti plaćeno, da su tvrtke tužitelja povremeno bile u blokadi, a imale su maloprodajna mjesta pa su imale gotovinu i iz tog razloga da mu je isplaćen iznos u gotovom novcu, da mu je taj novac dao B. A.u R. c. u tvrtki

tužitelja, da su poslije trebali sravniti račune, i to prema računima koje je on ispostavio te prema novcu koji je dobio od tužitelja, a do čega nikada nije došlo, da je tekst potvrda pripremio B. A., a kako je puno radio za tvrtke tužitelja da uopće nije imao dilemu da će sav posao i financije uspješno završiti, da s tužiteljem nikada osobno nije razgovarao o novcu već samo o poslovima koje treba obaviti, da ga tužitelj nikada nije zvao na telefon, da je dobio pismo od njegove odvjetnice, i da je na to pismo uredno odgovorio, da je netočno da bi u vrijeme kada tužitelj tvrdi da mu je dao novac bio u bilo kakvim životnim problemima, pogotovo ne financijskim, da je novac koji je primio bio za posao koji je već odradio i za posao koji se radio, da je račun od 25. rujna 2007. bio otvoren račun za posao koji je već odradio, da je pročitao potvrde koje je potpisivao, da je siguran da mu je B. A. dao nekom prilikom i novac u kuverti za koji nije ništa potpisao, pa je naknadno u jednoj od ovih potvrda potpisao, da je on bio u takvim odnosima sa firmom tužitelja da je moguće da je primio u kuverti 50.000,00 kn, a da ništa nije potpisao, da ne zna točno da li je tom prilikom kada nije potpisao potvrdu, a primio je novac, primio u kuverti 50.000,00 kn ili 30.000,00 kn, da mu je A. rekao neka ne izdaje račun upravo zato jer mu je on dao gotovinu, da predmet koji se vodio na Trgovačkom sudu u Slavonskom Brodu na molbu A. uopće nije fakturirao, da je sa B. A. bio jako dobar prijatelj, i danas su prijatelji, da A. više ne radi u firmi P., da je A. imao u ladici gotovinu, da je vršio plaćanja preko Interneta, da je on vodio odnose sa bankama i financije u firmi P., da je za svoje poslove izdavao račune, da ga je po prvom dolasku u tvrtku P. A. doveo u ured tužitelja i da je tužitelj rekao neka financije rješava sa A., da je on poslove za koje mu je plaćen iznos, a potpisao je da je to pozajmica uredno odradio, da nije siguran da li je osim iznosa iz potvrda još koji puta dobio gotov novac od A., da je za svaki posao imao urednu punomoć koju je izdao tužitelj, da tvrtku P. nije tužio za iznos od 250.000,00 kn, za posao koji je odradio, a nije fakturirao, da ne zna tko je prekrižio datume na potvrdama.

U iskazu na ročištu 2. rujna 2021. (list 293-294 spisa) tuženik je naveo da mu tuženik nije isplatio iznos od 50.000,00 kn iz potvrde od 11. siječnja 2006. (ispravljeno na 2007.), iskazao je da te novce nije primio niti je potpisao potvrdu. Naveo je da je u svom ranijem iskazu opisivao način na koji su mu u gotovini plaćeni novci na ime usluga zastupanja i da su u gotovini plaćani jer je firma bila u blokadi. Naveo je da nema evidenciju koliko mu je po osnovi zastupanja ukupno isplaćeno te da je tu evidenciju vodio A.

9. Svjedok H. B. u svom iskazu na ročištu 29. svibnja 2018. (list 194 spisa) navodi da je bio djelatnik P. p. i. u utuženom periodu, a radio je u

Odjelu za financije i u odnosima sa bankama, da u pogledu tuženika može reći da mu je poznato da je radio i surađivao sa P. p. i., da je radio zemljišnoknjižne poslove, a istome su navedeni poslovi što virmanski, što gotovinski isplaćeni, da od zk poslova koje je radio i sređivao za P. p. i. može navesti da je radio i sređivao zk stanje za R., D. i G. Z. te u

ostalim poslovima koje je P. p. i. imala, da se za utuženi period ne može sjetiti da li je P. p. i. bila u blokadi, ali da je doista bilo perioda kada je

P. p. i. bila u blokadi i kada je poslovala normalno, da što se tiče detalja i način isplate troškova zastupanja da se svo poslovanje i isplate nisu mogle obaviti bez odobrenja tužitelja, a iste su vršene virmanski i gotovinski, da je u svakom slučaju morao postojati papirnati trag u vidu računa da bi se novac sa računa tvrtke P. p. i. isplatio bilo kome tko je imao potraživanje prema P. p. industriji, a neovisno o odobrenju gospodina M. ili uz isto, da su tuženiku plaćanja vršena isključivo radi njegovog zastupanja, da on jedino s tim može povezati te isplate i s ničim drugim, da je tuženiku vršeno gotovinsko plaćanje vrlo vjerojatno zbog blokade računa i da vrlo vjerojatno račun u to vrijeme nije bio prohodan, da poznaje B. A., da je bio direktor u firmi i da je radio u istom odjelu u kojem je radio i on, da nije prisustvovao poslovnim sastancima ovdje stranaka, ali da je dojam koji je stekao da se radi o poslovnom odnosu, da ne zna da bi tužitelj izvan zastupanja pozajmio neki novac tuženiku, da kada mu se predočavaju potvrde koje se nalaze na listu 4-6 spisa navodi da navedene potvrde nije vidio, a za isplatu ili bilo što slično temeljem istih se ne sjeća, a niti ne zna u čijoj prisutnosti bi novac bio isplaćen, da se ne sjeća da su svi računi za tuženika na ime usluga P. p. i. plaćeni ili je ostao dug.

10. Sud je prihvatio iskaz svjedoka H. B. kao istinit jer je životno uvjerljiv i logičan. Na temelju istog sud nalazi utvrđenim da je tuženik radio i surađivao sa P. p. i. na poslovima zastupanja, da je doista bilo perioda kada je

P. p. i. bila u blokadi i kada je poslovala normalno i da su tuženiku poslovi isplaćivani što virmanski što gotovinski. Međutim, s obzirom da taj svjedok nema nikakvih saznanja o isplatama koje su bile predmet ovog postupka i isplati koja je još uvijek predmet ovog postupka, sud na temelju istog ne može zaključiti ništa o postojanju činjenica koje su odlučne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. S obzirom da je tuženik odmah u odgovoru na tužbu osporio da bi mu tužitelj pozajmio bilo koji iznos novaca, na tužitelju leži teret dokaza činjenice da je on tuženiku pozajmio iznos od 50.000,00 kn 11. siječnja 2007. Tužitelj je na tu okolnost uz tužbu priložio potvrdu o isplati novca od 11. siječnja 2006. (prepravljeno na 2007.) iz koje bi proizlazilo da je tuženik potvrdio primitak iznosa od 50.000,00 kuna od tužitelja na ime pozajmice. Tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio da je tu potvrdu potpisao (pri čemu se napominje da jest osporio da bi mu tužitelj pozajmio te novce), ali nije ni učinio nespornim da ju je potpisao. On je u svom iskazu na ročištu 19. ožujka 2013. naveo da osporava da bi tu potvrdu potpisao, a kako je ovaj postupak pokrenut 10. siječnja 2012. on ni na koji način nije prekludiran u tom svojem pravu.

12. Stoga je sud izveo dokaz grafološkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku M. K. Iz njegovog nalaza i mišljenja od 6. ožujka 2014. (list 68-76 spisa) proizlazi da potpis koji na potvrdi o isplati novca od 11. siječnja 2006. (navod godine prepravljen na 2007. - list 4 spisa) vjerojatno nije napisan rukom tuženika A. D., ovdje tuženika,

13. U dopuni vještačenja od 20. studenoga 2014. (list 114-123 spisa), a nakon uvida u izvornik sporne potvrde vještak navodi da potpis koji se nalazi na potvrdi o isplati novca od 11. siječnja 2006. (navod godine prepravljen na 2007. - list 4 spisa) vrlo vjerojatno nije napisan rukom tuženika te da se tuženik ne isključuje kao skriptor broja "7" kojim je prepravljen izvorno napisani nadnevak - "11.01.2006." u "11.01.2007."

14. Vještak M. K. u svom iskazu danom na ročištu 14. travnja 2016. (list 145 spisa) ostao je u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja. Vezano uz brojku 7 naveo je da je potrebno raspolagati nespornim rukopisima odnosno brojkama pisanim na dokumentima nastalim van okolnosti vođenja postupka zbog jednostavnosti grafičkog znaka. Također je iskazao da se vjerojatnost ne može izražavati u nikakvom postotku obzirom da za navedeno ne postoji matematička metoda za izračun, da postoje tri stupnja vjerojatnosti te da, kada kaže, odnosno u vještvu navede da je nešto vjerojatno da se radi o najnižem stupnju vjerojatnosti odnosno izvjesnosti, da kada navodi da je nešto vrlo vjerojatno da se tada radi o srednjem višem stupnju vjerojatnosti odnosno izvjesnosti, te kada se u vještvu navodi da je nešto vrlo vjerojatno, da se gotovo sigurno tada radi o najvećem stupnju vjerojatnosti i izvjesnosti te se ne navodi da je nešto 100% sigurno, ostavljajući mogućnost u situacijama kada se radi o skeniranim dokumentima, a za stopostotnu sigurnost da je nužno da je dokument pisan nekim sredstvom pisanja (kemijska olovka i sl.). Također je iskazao da iako potpis na potvrdi od 11. siječnja 2006. nije tuženikov, da to ne isključuje da je tuženik skriptor broja 7 s obzirom se radi o dvije odvojene akcije te pisanje brojki i potpisa nije nužno kauzalno povezano.

15. Nakon usmenog očitovanja vještaka M. K. stranke nisu stavljale nikakve primjedbe niti prigovore. Sud pisani nalaz, dopunu istog i usmeno očitovanje vještaka prihvaća u cijelosti kao jasno, stručno i obrazloženo.

16. Povezujući činjenicu da je tuženik odmah u odgovoru na tužbu osporio da bi mu tužitelj pozajmio predmetni iznos (50.000,00 kn dana 11. siječnja 2007.) i da je na prvom ročištu za glavnu raspravu osporio da bi potpisao potvrdu o isplati novca od 11. siječnja 2006. na kojoj je godina prepravljena na 2007. (list 4 spisa) s činjenicom da iz nalaza i mišljenja grafološkog vještačenja proizlazi da tuženik vrlo vjerojatno nije skriptor spornog potpisa, sud kao istinit prihvaća iskaz tuženika u dijelu iz kojeg proizlazi da on nije potpisao tu potvrdu. S druge strane, sud ne prihvaća kao istinit iskaz tužitelja u dijelu iz kojeg proizlazi da je tuženik tu potvrdu potpisao istovremeno s primitkom novaca.

17. Kao što je to naprijed već navedeno na tužitelju leži teret dokaza činjenice da je tuženiku pozajmio utuženi iznos od 50.000,00 kn 11. siječnja 2007. Iskazi stranaka o toj su okolnosti dijametralno suprotni, svjedok Hrvoje Bulović o tome nema nikakvih saznanja, a na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da tuženik nije potpisao potvrdu od 11. siječnja 2006. (na kojoj je godina prepravljena na 2007.). Stoga je zaključak ovog suda, primjenom pravila o teretu dokazivanja, da tužitelj nije pozajmio tuženiku iznos od 50.000,00 kn 11. siječnja 2007. (čl. 221.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Kako je sud vezan činjeničnim navodima koje je istaknuo tužitelj tijekom postupka, a tužitelj ne tvrdi ništa drugo osim da je taj iznos pozajmio tužitelju, pravna osnova zahtjeva tužitelja je ugovor o zajmu. Kako tužitelj nije dokazao da je taj iznos pozajmio tuženiku, tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan (čl. 504. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO).

18. Iz razloga navedenih u toč. 17. obrazloženja, po ocjeni ovog suda posve je neodlučno je li tužitelj utuženi iznos novaca predao tuženiku po nekoj drugoj osnovi. Međutim, uvažavajući obrazloženje drugostupanjske odluke kojom je ukinuta prvostupanjska presuda pobliže opisana u toč. 3. obrazloženja, treba reći da je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da se svi iznosi iz tužbe odnose na troškove zastupanja pa se stoga nameće zaključak da je tuženik na posredan način učinio nespornim da je primio te novce, ali po drugoj osnovi. No međutim, tuženik je kasnije u svom iskazu izričito osporio da bi mu tužitelj isplatio 50.000,00 kn iz potvrde o isplati novca od 11. siječnja 2006. (na kojoj je godina prepravljena na 2007.) po bilo kojoj osnovi, a koju potvrdu uopće nije potpisao. Također je iskazao da nema evidenciju koliko mu je po osnovi zastupanja ukupno isplaćeno. S obzirom da iz sadržaja spisa nedvojbeno proizlazi da je tuženik kao odvjetnik zastupao tvrtke tužitelja, a da i svjedok H. B. potvrđuje da su se isplate za obavljeni posao tuženiku obavljale i gotovinski, posve je moguće da je tuženiku bio isplaćen i iznos od 50.000,00 kn koji je predmet ovog spora po osnovi zastupanja (a što bi bilo u skladu s navodima iz odgovora na tužbu, pri čemu treba imati na umu da je tuženik kasnije osporio da bi mu taj iznos bio isplaćen po bilo kojoj osnovi). Čak i ako je tužitelj tuženiku isplatio iznos od 50.000,00 kn 11. siječnja 2007., on treba dokazati da postoji pravna osnova po kojoj bi mu tuženik taj iznos bio dužan vratiti (ne treba tuženik dokazivati da je ovlašten taj iznos zadržati). Tužitelj postojanje zajma nije dokazao. S obzirom na uputu drugostupanjskog suda da se prvostupanjski sud treba izjasniti da li zahtjev za isplatu 50.000,00 kn odbija zato što smatra kako iznos od 50.000,00 kn (potvrda o isplati novca od 11.01.2006. - prepravljeno na 11.01.2007.) nije primljen od strane tuženika ili zato što smatra kako taj iznos predstavlja naknadu za obavljene odvjetničke usluge, ovaj sud se izjašnjava da tužbeni zahtjev odbija zato što smatra da tuženik po osnovi zajma nije primio od tužitelja iznos od 50.000,00 kn 11. siječnja 2006. (kako je to obrazloženo u toč. 17. obrazloženja), a to je jedino odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

19. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 2. ZPP, čl. 155. ZPP, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 107/15, dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora u iznosu od 130.000,00 kn do pravomoćnosti presude kojom je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 80.000,00 kn (04.06.2020.), a nakon toga prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 50.000,00 kn te priloženom troškovniku.

Tužitelj je sa svojim zahtjevom do pravomoćnosti presude kojom je prihvaćen zahtjev za isplatu iznosa od 80.000,00 kn uspio u omjeru od 61,54%, tuženik u omjeru od 38,46%. Stoga tužitelju pripada pravo na naknadu troškova iz te faze postupka u omjeru od 23,08%.

U ponovnom prvostupanjskom postupu tužitelj nije uspio sa svojim zahtjevom te je dužan naknaditi tuženiku u cijelosti troškove iz te faze postupka.

20. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250 bodova (Tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 19.03.2013., 14.04.2016., 01.02.2018., 29.05.2018. i 02.04.2019. za svako po 250 bodova (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročišta 04.11.2014. i 19.11.2018. za svako po 50 bodova (Tbr. 9/5), trošak pristupa na ročište 14.09.2016. u iznosu od 125 bodova (Tbr. 9/2), trošak sastava podneska od 28.04.2014. (na sudu zaprimljen 29.04.2014.) u iznosu od 250 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 19.06.2015. (na sudu zaprimljen 23.06.2015.) u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8/3 Tarife), odnosno ukupno 2025 bodova, što uz vrijednost jednog boda u iznosu od 10,00 kn (Tbr. 50 Tarife) te uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 42 Tarife) iznosi 25.312,50 kn. Priznat mu je i trošak grafološkog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.650,00 kn. Navedeno sveukupno iznosi daje ukupan trošak tužitelja od 28.962,50 kuna, što sukladno uspjehu tužitelja u sporu iz te faze postupka (23,08%) iznosi 6.684,54 kn.

21. Tuženiku je priznat trošak pristupa na ročišta 06.07.2021., 02.09.2021. i 19.01.2022. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1) te trošak pristupa na ročišta 30.09.2021. i 01.12.2021. za svako po 25 bodova (Tbr. 9/5). Navedeno sveukupno iznosi 350 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 10,00 kn te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 4.375,00 kn.

U Zagrebu 3. ožujka 2022.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u tri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana od dana dostave, a o njoj odlučuje županijski sud.

Broj zapisa: eb307-42447

Kontrolni broj: 0aea8-69746-0f8ef

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MARIJA ŠIPEK, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU,

C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.