Poslovni broj: Usž-2403/19-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Glorjane Čičak, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljica: 1. M.1 K.; 2. D. K.; 3. M. K.; 4. A. K.; 5. L. K., svi iz V., koje zastupa opunomoćenica A. Š., odvjetnica iz V. protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., kojeg zastupa načelnik Sektora za propise izvlaštenja, naknade za oduzetu imovinu i upravni nadzor Z. P., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u O., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-934/18-13 od 5. ožujka 2019., na sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: UsI-934/18-13 od 5. ožujka 2019.

II Poništava se rješenje tuženika, Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, klasa: UP/II-942-01/14-01/720, urbroj: 514-05-02-01-02-18-02 od 15. lipnja 2018. u dijelu pod točkom II. do X. izreke i predmet vraća istom tijelu na ponovni postupak, dok u preostalom dijelu rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-01/14- 01/720, urbroj: 514-05-02-01-02-18-02 od 15. lipnja 2018. godine kojim je poništeno djelomično rješenje Ureda državne uprave u O.-b. županiji, Služba za imovinskopravne poslove, Ispostava V., klasa: UP/I-943-01/13-01/12, urbroj: 2158- 15-05/1-14-39 od 25. srpnja 2014., u dijelu pod točkom II. do IV. te VI. do X. izreke istog rješenja te je pod točkom I.1. utvrđeno da je Ministarstvo financija dužno u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti rješenja isplatiti naknadu u novcu za stambenu kuću iz točke I.1. u tom rješenju navedenim ovlaštenicima i u iznosima navedenim u istom. Pod točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška upravnog spora.

2. Protiv citirane presude prvostupanjskog upravnog suda žalbu su podnijeli tužitelji koji u bitnom navode da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio navode tuženika bez obzira na činjenicu što se rješenjem tuženika, povredom načela reformatio in peius drastično sužavaju prava tužitelja. Smatraju da je primjena navedenog instituta predviđena kao iznimka a ne pravilo što znači da je tuženik mogao izmijeniti prvostupanjsko rješenje samo i jedino u slučajevima predviđenim zakonom odnosno u slučaju da je prvostupanjsko rješenje tako pogrešno da se može poništiti po pravu nadzora. Uz to je tuženik dužan bio u obrazloženju rješenja kojim odlučuje o žalbi na štetu stranke koja je žalbu uložila jasno i nedvojbeno uvjerljivim razlozima obrazložiti donošenje takve odluke što ovdje nije slučaj, a proizlazi da se drastično smanjio iznos pripadajuće naknade za nekretnine oduzete prednicima tužitelja za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Tuženik u obrazloženju navodi da je prvostupanjsko tijelo doduše pravilno utvrdilo visinu naknade koja se tužiteljima ima isplatiti u novcu (25%) ali da je pogrešno postupilo kada je preostali iznos naknade od 75% utvrđene vrijednosti stambenog objekta provelo kroz matematički izraz iz članka 59. Zakon o naknadi i po tom ukupno utvrđenu visinu naknade u obveznicama RH podijelilo na ovlaštenike naknade prema veličini njihovih suvlasničkih udjela jer da bi bilo ispravno najprije utvrditi koliko iznosi naknada za svaki pojedini ovlaštenički udio, odnosno koliko od utvrđene vrijednosti pripada svakom od ovlaštenika naknade i onda taj iznos umanjiti kroz navedeni matematički izraz za svakog od ovlaštenika, koju pogrešku je ispravilo drugostupanjsko tijelo izmjenom osporenog prvostupanjskog rješenja, a da pri tome nije navedena vrijednost nekretnine a ni iznosi koji pripadaju pojedinim ovlaštenicima pa je zapravo nemoguće utvrditi kako je tuženik došao do iznosa navedenih pod točkama I.1. do 4. Propust tuženika da u svojoj odluci navede zakonske razloge zbog kojih mijenja prvostupanjsko rješenje na štetu tužitelja i da na jasan i transparentan način naznači mjerila temeljem kojih je utvrđena vrijednost oduzete imovine i visina pripadajuće naknade u smislu članka 59. Zakona o naknadi, odnosno da objasni tužiteljima zbog čega im ne pripadaju iznosi utvrđeni prvostupanjskim rješenjem nego oni utvrđeni po tuženiku, nije sankcioniran od strane prvostupanjskog suda jer niti u obrazloženju osporene presude nema valjanih razloga o odlučnim činjenicama i izvedenim dokazima, što je protivno odredbi članka 60. stavak 4. ZUS-a. Prvostupanjski sud neargumentirano prihvaća sva tuženikova utvrđenja uključujući i izračun pripadajuće naknade za oduzete nekretnine koje nije moguće provjeriti što izravno vrijeđa pravo tužitelja na pristup sudu. Umjesto da ispita zakonitost postupka pred upravnim tijelima koji je prethodio tužbi prvostupanjski sud se nekritički i neargumentirano priklonio utvrđenju tuženika, a tim više što tuženik u konkretnom slučaju nije imao ovlast povodom tužiteljeve žalbe izmijeniti prvostupanjsko rješenje na njihovu štetu, poglavito bez navođenja valjanih zakonskih razloga za takvo postupanje. Tvrdnja prvostupanjskog suda iznesena u osporenoj presudi da je tuženik takvu mogućnost imao u smislu odredbe članka 242. stavak 1., 243. stavak 2. u vezi s odredbama članka 262. do 268. Zakona o općem upravnom postupku koji je bio na snazi ranije upućuje na arbitrarnost u primjeni prava. Smatraju da je tuženik bio dužan navesti jasne i razumljive razloge iz kojih odlučuje na njihovu štetu, a kako u obrazloženju rješenja tuženika nema nikakvih razloga osim proizvoljne tvrdnje da je prvostupanjsko tijelo pogrešno utvrdilo visinu naknade koja se ima isplatiti u obveznicama RH, u ovom postupku sud nije mogao takvo postupanje ocijeniti niti pravilnim niti zakonitim, a kako je to ipak učinio bez navođenja valjanih razloga za takvo postupanje osporenom presudom je povrijeđen zakon na štetu tužitelja, odredba članka 29. Ustava RH i članak 6.I. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Predlažu ( a što proizlazi iz teksta žalbe) poništiti osporavanu presudu prvostupanjskog suda.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje pri svim razlozima iznesenim u obrazloženju osporenog rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu predlažući žalbe odbiti.

4. Zainteresirana osoba se nije očitovala o žalbi, iako je dostava poziva istoj uredno iskazana.

5. Žalba je osnovana.

6. Kao prvo, treba reći, a suprotno prigovoru tužitelja u žalbi, da drugostupanjsko tijelo u skladu s odredbom članka 118. stavak 2. ZUP-a, može iznimno izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu stranke koja je izjavila žalbu samo iz razloga zbog kojih bi to rješenje moglo oglasiti ništavim ili poništiti, ako nije drukčije propisano. 7. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje tuženika doneseno u izvršenju presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us- 10738/2008-5 od 14. rujna 2011. (povodom tužbe ovlaštenika naknade), kojom presudom je bilo poništeno ranije rješenje tuženika klasa: UP/II-942-01/05-01/1386, urbroj: 514-03-07/1-08-2 od 30. srpnja 2008., nakon čega je tuženik donio rješenje 26. siječnja 2012., kojim je poništio prvostupanjsko rješenje od 17. listopada 2005. Navedenim rješenjem je bio odbijen zahtjev F. K. za naknadu oduzete imovine. Prema citiranoj presudi u ponovnom postupku je trebalo nespornim utvrditi kome je imovina konfiscirana te ukoliko je oduzeta P. K., utvrditi jesu li svi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda podnijeli zahtjev te ako nisu, naknadu rasporediti osobama koje su postavile zahtjev za naknadu u roku propisanom zakonom, a nasljednici su prvog nasljednog reda. Trebalo je zatim imati u vidu da je odlukom o utvrđivanju objekata agrarne reforme i kolonizacije za posjed P. K. iz V., Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju V., br. 1153/46 od 1. travnja 1948., utvrđen ukupni posjed P. K. od 58 j i 492 čhv te da se sastojao od nekretnina upisanih u zk.ul. 312, 311 i 39, sve k.o. V. te zk.ul. 177 k.o. B.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je u ponovnom postupku postupljeno po ranijoj uputi da su pravilno utvrđeni nasljednici pok. P. K., njihovi suvlasnički udjeli u naknadi, što je i konstatirao prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude. Nespornim je utvrđeno i da predmetna imovina predstavlja imovinu koja se po odredbama zakona ne vraća u vlasništvo jer predstavlja izgrađeno građevinsko zemljište, odnosno imovinu koju su na temelju valjane pravne osnove treće osobe stekle u vlasništvo. Prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude ističe da je u cijelosti i na pravilan izračun utvrđena naknada za oduzete kuće, odnosno ispravak prvostupanjskog djelomičnog rješenja u pogledu propusta prvostupanjskog tijela pri utvrđenju visine iznosa naknade za svaki pojedini ovlaštenički udjel od ukupno utvrđene vrijednosti, koji iznos je valjalo umanjiti kroz matematički izraz iz članka 59. Zakona o naknadi.

9. Međutim, imajući u vidu obrazloženje osporenog rješenja tuženika, kao i prigovore tužitelja istaknute u žalbi, Sud za sada iste prigovore ne može otkloniti s uspjehom, odnosno da iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika nije moguće utvrditi kako je tuženik došao do novoutvrđene vrijednosti nekretnina niti pojedinog iznosa kojeg je utvrdio za tužitelje. Naime, u odnosu na izračun naknade tuženik na stranici 6 obrazloženja navodi da je u odnosu na izračun naknade za oduzete kuće ista utvrđena na temelju vještačkog nalaza ispravno te da je vrijednost stambenih objekata pravilno izračunata primjenom odredbi članka 28. Zakona o naknadi, kao i Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje vrijednosti stana, time da se iznos naknade isplaćuje u novcu (25% od utvrđene naknade), pravilno da je određen ovlaštenicima u njihovim pripadajućim suvlasničkim udjelima. Međutim, prvostupanjsko upravno tijelo da je pogrešno postupilo kada je preostali iznos naknade (75% utvrđene vrijednosti stambenog objekta) provelo kroz matematički izraz iz članka 59. Zakona o naknadi i potom ukupno utvrđenu visinu naknade u obveznicama Republike Hrvatske podijelilo na ovlaštenike naknade prema veličini njihovih ovlašteničkih udjela. Smatra ispravnim najprije utvrditi koliko iznosi naknada za svaki pojedini ovlaštenički udjel, tj. utvrditi koliki dio ukupno utvrđene vrijednosti pripada pojedinom ovlašteničkom udjelu i onda taj iznos umanjiti kroz matematički izraz iz članka 59. Zakona o naknadi, za svakog ovlaštenika naknade, slijedom čega je tuženik otklonio izloženi propust i sam riješio kao u izreci ovdje svog osporenog rješenja. Isto navodi i u odnosu na izračun naknade u obveznicama Republike Hrvatske za ostalo zemljište iz točke 5. izreke osporenog rješenja prvostupanjskog tijela, navodeći da je pogrešno postupilo isto tijelo kada je utvrđenu ukupnu vrijednost provelo kroz matematički izraz iz članka 59. Zakona o naknadi i potom tako ukupno utvrđenu visinu naknade u obveznicama Republike Hrvatske podijelilo na ovlaštenike naknade prema veličini njihovih ovlašteničkih udjela, slijedom čega je ovo drugostupanjsko tijelo također otklonilo navedeni propust i sam riješio kao u izreci osporenog rješenja.

10. Ovaj Sud nalazi pravilnim navedeno stajalište tuženika glede načina obračuna naknade, odnosno da najprije treba utvrditi koliki dio ukupno utvrđene vrijednosti pripada pojedinom ovlašteniku, a potom taj iznos umanjiti kroz matematički izraz iz članka 59. ZN-i i to za svakog ovlaštenika naknade.

11. Međutim, iz obrazloženja osporenog rješenja tuženika, na što pravilno upućuju tužitelji, nije moguće utvrditi kako je tuženik došao do novoutvrđenih vrijednosti naknade, odnosno tuženik nije naveo iznos naknade svakog pojedinog ovlašteničkog udjela, odnosno koliki dio ukupno utvrđene vrijednosti pripada pojedinom ovlašteničkom udjelu i koliko je taj iznos kada se provede kroz matematički izraz iz članka 59. Zakona o naknadi.

12. Obzirom na navedeno, Sud nalazi osnovanim prigovore tužitelja da je, a imajući u vidu posebno da je osporenim rješenjem tuženika određen drugi (manji) iznos naknade, tuženik bio u obvezi jasno i detaljno naznačiti i objasniti način i mjerila na temelju kojih je utvrđena vrijednost oduzetih nekretnina i visina pripadajuće naknade u smislu članka 59. za svakog od ovlaštenika. Dakle, za sada nije moguće utvrditi kako je i na koji način tuženik utvrdio iznose navedene u izreci osporenog rješenja.

13. Iz naprijed navedenih razloga, a kako se za sada sa sigurnošću ne može ispitati osporeno rješenje tuženika niti otkloniti navedeni prigovori tužitelja izjavljeni u žalbi, ovaj Sud osporeno rješenje tuženika u poništenom dijelu za sada ne može ocijeniti zakonitim, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude, na temelju odredbe članka 74. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), time da je tuženik u ponovnom postupku u obvezi postupiti u skladu s primjedbama Suda te otkloniti uočeni propust. U Zagrebu 3. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner