Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-657/2021-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. I., OIB: ..., iz L., kojeg zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u P., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, iz Pule, Riva 8, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-434/2020-25 od 14. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-434/2020-25 od 14. siječnja 2021. u dijelu kojim je prihvaćen glavni tužbeni zahtjev, kao i u dijelu kojim je naloženo tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.062,50 kuna.

II. Djelomično se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-434/2020-25 od 14. siječnja 2021., i to u dijelu kojim je naloženo tuženoj nadoknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 3.722,80 kuna (razlika između dosuđenog iznosa od 12.785,30 kuna i utvrđenog u iznosu od 9.062,50 kuna), tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom utvrđeno da je tužitelj E. I. dosjelošću stekao pravo vlasništva dijela k. č. br. 38/2 k.o. L. označenog žutom bojom u Prilogu na izvodu iz katastarskog plana izrađenog po M. K. dipl. ing. geodezije koji Prilog čini sastavni dio ove presude, što je tuženik dužan priznati tužitelju, pa je slijedom toga tužitelj ovlašten izvršiti cijepanje k.č.br. 38/2 k.o. L. sukladno tome Prilogu te se uknjižiti u zemljišnoj knjizi kao vlasnik tako novoformirane nekretnine, nakon pravomoćnosti ove presude. Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženoj nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.785,30 kuna.

2. Protiv ove presude žalbu podnosi tužena pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana u pogledu odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Iako je tužena žalbu podnijela i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ona u žalbi određeno ne ukazuje ni na jednu od tih povreda. No ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva realnog dijela nekretnine označene kao k.č.br. 38/2 k.o. L. uz priznanje prava vlasništva te ovlaštenje na cijepanje nekretnine i upis tako novoformirane nekretnine u zemljišne knjige.

7. U provedenom su postupku utvrđene sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužena zemljišnoknjižna vlasnica sporne nekretnine označene kao k.č.br. 38/2 k.o. L., pašnjak od 806 m², naziva B., i da je ta nekretnina položena sa zapadne strane tužiteljeve nekretnine označene kao k.č.br. 38/1 k.o. L., vrt od 539 m²,

- da je sporna nekretnina smještena na sjevernom, rubnom dijelu naselja L., i da se do njezina istočnog dijela dolazi preko parcele tužitelja k.č.br. 38/1 jer drugog pristupnog puta nema te da je obrasla rijetkom održavanom šumom, omeđenom s južne, zapadne i sjeverne strane žičanom ogradom u čijem se podnožju, na sjevernoj strani i na pojedinim mjestima, nalaze ostaci kamenog zida,

- da je predmetna nekretnina k.č.br. 38/2 k.o. L. upisana u posjedovni list kao posjed tužene Republike Hrvatske, ali da tužitelj stvarno drži u posjedu dio u površini od 636 m² koji se nastavlja na zapadni dio tužiteljeve nekretnine te je od tog zapadnog dijela odvojen žičanom ogradom,

- da je k.č.br. 38/2 bila u vlasništvu Općine L. do upisa općenarodne imovine dana 3. ožujka 1948., a od 14. travnja 1967. bila je društveno vlasništvo korisnika Općine P., dok je 17. ožujka 2005. upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske,

- da je tužitelj dokazao neprekinuti posjed dijela nekretnine koji je predmet ovog postupka od 1955. putem svojih pravnih prednika i osobno i to na način da se njegov otac A. bavio poljoprivredom, sadio je voćke, držao limenu baraku za alat, dok ju danas tužitelj održava i na nekretnini je napravio temelje za kuću.

8. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tužene nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i žalbeni sud jer je rezultat pravilne ocjene u postupku izvedenih dokaza budući da je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijeno kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i jer je za svoju ocjenu dao jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu.

9. Na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja ocijenio da posjed tužitelja nije zakonit jer tužitelj nema valjani pravni temelj posjedovanja, ali je istinit i nije pribavljen ni silom ni potajno ni prijevarom ni zlouporabom povjerenja. Ujedno je i pošten jer kada ga je stekao tužitelj nije znao niti je, s obzirom na okolnosti, imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Pritom je sud cijenio da se poštenje posjeda presumira, dok zemljišnoknjižni upis nema utjecaj ni zaključak o poštenju.

10. S obzirom na činjenicu da je tužitelj putem svojih pravnih prednika ranije, a potom i osobno još od 1955. godine u mirnom i nesmetanom posjedu predmetnog dijela nekretnine i da mu nitko nije osporavao ni posjed ni vlasništvo te da nema naznaka da je bilo tko treći stekao takvo pravo na predmetnoj nekretnini, sud je prvog stupnja ocijenio da je tužitelj na temelju odredbe 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZVDSP) stekao pravo vlasništva dosjelošću jer mu je vrijeme dosjedanja poštenog posjedovanja od četrdeset godina koje se računa od 1955. isteklo prije 1. siječnja 1997. te je prihvatio tužbeni zahtjev.

11. Neutemeljeno žalitelj osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva i ovakvog zaključka suda prvog stupnja.

12. Odredbom je članka 388. stavka 1. ZVDSP propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema njegovim odredbama, ako prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drukčije određeno, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

13. Uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje suda da je dosjedanje započeto 1955. godine, u skladu sa spomenutom zakonskom odredbom, valja razmotriti i ocijeniti najprije prema pravilima austrijskog Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koja su se primjenjivala na temelju odredbe članka 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije (Službeni list FNRJ 86/46 - pročišćeni tekst) do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92, dalje: ZOVO) koji je stupio na snagu 1. rujna 1980., zatim prema odredbama ZOVO i konačno prema važećim odredbama ZVDSP.

14. Uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću određuju pravila OGZ u paragrafima 1460. do 1471., po kojima se zahtijeva da dosjedatelj ima stvar u posjedu, da je njegov posjed zakonit, pošten i istinit i da je trajao kroz cijelo zakonom određeno vrijeme. To znači da posjednik ne smije posvojiti stvar silom ili lukavstvom ili potajno (paragraf 1464.), da mora biti pošten (paragrafi 1463. i 326.) i da se posjed mora temeljiti na naslovu koji bi bio dovoljan da se zadobije vlasnost i da je ova postojala predavaocu (paragraf 1461.), time da opisani uvjeti moraju biti ispunjeni za cijelo vrijeme trajanja dvadesetogodišnjeg roka dosjedanja. Prema pravnom pravilu iz paragrafa 326. OGZ pošteni posjednik je onaj koji drži stvar iz uzroka vjerojatnim da je njegova stvar koju posjeduje. Nepošteni posjednik je onaj koji zna ili iz okolnosti mora misliti da je tuđa stvar koju posjeduje.

15. Prema odredbi članka 28. stavka 2. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari dosjelošću protekom deset godina, a odredbom je stavka 4. istog članka propisano da savjesni posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na toj stvari dosjelošću protekom dvadeset godina. U skladu s odredbom članka 72. stavka 2. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

16. Temeljem odredbe članka 159. stavka 1. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 2. istog članka propisano je da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 3. istog članka određeno da samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Sukladno odredbi članka 18. stavka 3. ZVDSP posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed.

17. Iz navedenog proizlazi da je osnovna pretpostavka za stjecanje vlasništva dosjelošću i po pravilima OGZ, kao i odredbama ZOVO i ZVDSP, posjed, a taj posjed mora imati određene kvalitete, time da je vlasništvo moguće steći samo na temelju poštenog posjeda, što znači da nepošteni odnosno nesavjesni posjednik ne može nikada dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnine koju posjeduje bez obzira na to koliko traje njegov posjed.

18. S obzirom da je u okolnostima konkretnog slučaja sporno pravno pitanje stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, a s tim u vezi je li dopušteno u vrijeme dosjelosti računati vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP nego na temelju odredaba tog Zakona, sud je prvog stupnja pravilno ocijenio da je u vrijeme dosjelosti bilo potrebno računati i vrijeme posjedovanja do 1995., posebno stoga što u postupku nije bilo naznaka da je bilo tko treći stekao bilo kakvo pravo na predmetnoj nekretnini.

19. Ovakvo je pravno shvaćanje podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda izraženog u većem broju odluka, primjerice Rev-1652/2018 od 20. listopada 2021., Rev-3014/2019 od 12. svibnja 2020., kao i Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. u kojem je izraženo pravno shvaćanje u skladu s odlukama Europskog suda za ljudska prava u predmetima Trgo, Jakeljić i Radomilja prema kojem kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona, zato što rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoje drugi i suprotstavljeni privatni interesi trećih osoba.

20. Naime je odredbom članka 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) stavljen izvan snage članak 29. ZOVO. ZVDSP je u članku 388. stavku 4. bio propisao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, ali je Ustavni sud odlukama broj U-I-58/1997 U-I-235/1997, U-I- 237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. ukinuo članak 388. stavak 4. ZVDSP.

21. S druge je strane citirano pravno shvaćanje zauzeto u presudama Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske te Gashi protiv Hrvatske u kojima je navedeno da u tim okolnostima sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška.

22. S obzirom na navedeno, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo i da je domaće materijalno pravo tumačio u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem izraženog shvaćanja ESLJP u vezi sa spornim pravnim pitanjem. Naime, u smislu izraženih pravnih shvaćanja ESLJP, za stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, odlučne su činjenice neprekinutog posjeda određene kvalitete tužitelja i/ili njegovih pravnih prednika u propisanom trajanju, u koje se uračunava i posjed prije 8. studenoga 1991. pod uvjetima da je stjecanje nastupilo prije ili za vrijeme važenja odredbe članka 388. stavka 4. ZVDSP ukinute spomenutom odlukom USRH i da se ne radi o nekretninama u odnosu na koje polažu pravo treće osobe, s obzirom na stečena subjektivna građanska prava, a koje su pretpostavke u okolnostima konkretnog slučaja i ostvarene.

23. U takvim okolnostima nije u pravu tužena kada osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja glavnog tužbenog zahtjeva, pa je u tom dijelu žalbu tužene valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu.

24. S pravom, međutim, tužena osporava pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu odlučivanja o parničnom trošku zato što je sud prvog stupnja tužitelju dosudio parnični trošak u iznosu od 12.785,30 kuna, iako je visinu troška utvrdio u iznosu od 9.062,50 kuna. Zbog toga je valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu kojim je tužitelju dosuđen daljnji iznos troška u visini od 3.722,80 kuna koji čini razliku između utvrđenog i dosuđenog iznosa, i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, dok je u preostalom dijelu valjalo potvrditi odluku o parničnom trošku.

25. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP i članka 373. točke 3. ZPP.

Split, 3. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić, v. r.