Poslovni broj: Usž-800/22-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Borisa Markovića, članova vijeća uz višeg sudskog savjetnika - specijalistu Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja J. T., V. G., protiv tuženog Odbora za državnu službu, Z., kojeg zastupa predsjednica S. V., radi uvećanja koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-746/21-9 od 25. listopada 2021., na sjednici održanoj 3. ožujka 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: UsI-746/21-9 od 25. listopada 2021.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao poništavanje tuženikovog rješenja KLASA: UP/II-112-7/16-1/444, URBROJ: 566-1/13-20-2 od 30. prosinca 2020. kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, KLASA: UP/I-117-1/16-1/8, URBROJ: 513-7-21-8/16-2 od 14. ožujka 2016. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za uvećanja koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta za radni staž ostvaren u državnim tijelima u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 1. travnja 2014. te od 1. siječnja 2016. pa nadalje.
2. Označenu presudu pobija žalbom tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava propisane odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.- dalje u tekstu: ZUS).
3. Tužitelj u žalbi ponavlja tužbene navode te tvrdi da je priložio privitak u kome je sadržano tumačenje Zajedničke komisije koji je dostavio u tužbi u kojem je navedeno da se radni staž ostvaren u bivšim republikama SFRJ uračunava u radni staž državnih službenika i namještenika do 8. listopada 1991., a radni staž ostvaren nakon navedenog datuma ne uračunava se u radni staž državnih službenika i namještenika jer se radi o radnom stažu ostvarenom u drugim državama. Navodi da mu je priznato pravo na uvećanje plaće nepune dvije godine, a koje mu je nakon tog vremena ustegnuto. Tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio njegove navode, čime je izostala pravilna primjena materijalnih propisa pa predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu kao i upravna rješenja.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio u odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. U predmetnom postupku je nespornim utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 28. srpnja 1978. do 4. prosinca 1991. bio zaposlen u općinskim organima uprave M. u Bosni i Hercegovini, a u Republici Hrvatskoj je zasnovao radni odnos 17. kolovoza 1998. Utvrđeno je da je tužitelj, zaposlen na radnom mjestu višeg upravnog savjetnika za utvrđivanje poreza i doprinosa na dohodak u Ministarstvu financija, poreznoj upravi, Područnom uredu Z., Ispostavi T., podnio 18. veljače 2016. zahtjev za isplatu zaostalih uvećanja plaća u razdoblju od 1. kolovoza 2009. do 1. travnja 2014. i od 1. siječnja 2016. pa nadalje.
7. Prvostupanjskim rješenjem je odbijen pozivom na članak 45. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ 104/13., 150/13. i 153/13., dalje: Kolektivni ugovor) te tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 1. veljače 2013. (dalje: Zajedničko tumačenje). Protiv tog rješenja je tužitelj izjavio žalbu, a potom pokrenuo i upravni spor osporavajući zakonitost tuženikovog rješenja kojim je odbijena njegova žalba.
8. Po ocjeni ovog suda, suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe članka 63. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ 92/05., 107/07., 27/08., 49/11., 150/11., 34/12. 49/12., 37713., 38/13.), odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09.) te već spomenuti Kolektivni ugovor i Zajedničko tumačenje, odnosno propise koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka.
9. Tako je pravilno utvrđeno da se prema Zajedničkom tumačenju pod radnim stažem ostvarenim u državnim tijelima smatra radni staž ostvaren u državnim tijelima Republike Hrvatske i njihovim pravnim prednicima prema Zakonu o upravi („Narodne novine“ 16/78., 50/78., 29/85., 41/90., 47/90., 53A/91., 53/91., 75/93. i 74/94.) koji je bio tada na snazi i primjenjivao se samo na području Republike Hrvatske. Stoga tužitelju pravilno nije uračunat radni staž za razdoblje od 28. srpnja 1978. do 4. prosinca 1991. jer je u to vrijeme bio zaposlen u općinskim organima uprave M. u Bosni i Hercegovini.
10. S obzirom na sve navedeno, suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno ocijenio tuženikovo rješenje zakonitim te odbio tužiteljev zahtjev, uz razložno obrazloženje s kojim je ovaj sud suglasan, a koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanje prihvaća u cijelosti.
11. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, kao ni razlozi na koje Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
U Zagrebu 3. ožujka 2022.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović, v.r.
