Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijek

a

Poslovni broj Gž R-432/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L.,…. J., OIB: …..zastupanog po punomoćniku J.T., odvjetniku u Z., protiv tuženika T.B.S.- T. betonskih stupova d.o.o. J., zastupanog po punomoćnici V. J. G., odvjetnici u J., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-211/17-22 od 20. svibnja 2019., u sjednici vijeća 3. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-211/17-22 od 20. svibnja 2019.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovani.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 463.150,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose pobliže opisane u izreci te da mu isplaćuje rentu u iznosu od 3.600,00 kn mjesečno najkasnije do 15-og u mjesecu za tekući mjesec počevši od 16. siječnja 2017. pa ubuduće. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

Točkom II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 47.100,00 kn.

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda suda prvog stupnja preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana te potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete zbog ozljede na radu od 6. prosinca 2013., te za isplatu rente zbog izgubljene zarade.

U postupku je temeljem provedenih dokaza i nespornih utvrđenja utvrđeno sljedeće:

- da se tužitelj ozlijedio tijekom ispitivanja betonskih stupova na lom, a koje je tuženik provodio na svom poligonu,

- da se poligon od preostalog dijela razlikuje jer je izbetoniran, povišen, te obojen u zelenu boju,

-da je do ozljeđivanja tužitelja došlo u trenutku loma stupa kojom prilikom se sajla kojom se taj stup natezao radi loma, trznula i udarila u ga u tijelo,

- da je po štetnom događaju izvršen inspekcijski nadzor od strane Državnog inspektorata i da inspektor rada nije utvrdio propuste od strane poslodavca,

- da u postupku pred HZZO predmetna ozljeda tužitelju nije priznata kao ozljeda na radu uz obrazloženje da je do iste došlo zbog skrivljenog nesavjesnog i neodgovornog ponašanja na radnom mjestu,

- da je tužitelj i ranije sudjelovao prilikom ispitivanja betonskih stupova na lom,

- da je tužitelj kritičnog dana imao obvezu da prije ispitivanja stup namjesti u simulator temelja,

- da je tadašnji direktor tuženika neposredno prije loma upozorio svih da se ide na lom i da se ne ulazi na poligon,

- da je tužitelj nakon toga ušao na poligon u trenutku loma bez ikakve potrebe ili naloga od ostalih i zadobio ozljede,

- da su se u trenutku početka ispitivanja na lom svi nalazili van poligona pokraj simulatora temelja, što je udaljeno od mjesta ozljeđivanja gotovo 10m,

- da je tužitelj nakon ozljeđivanja na podu rekao da ne zna što mu je bilo da ide tamo jer da mu je direktor rekao da ne ide, te da je i prilikom inspekcijskog nadzora tužitelj izjavio inspektoru rada da ne zna kako se našao u opasnom prostoru prilikom ispitivanja betonskog stupa te da je čuo direktora kako je uzviknuo da ne ide u taj prostor za vrijeme ispitivanja stupa.

Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj postupao s grubom nepažnjom prilikom provođenja testiranja uslijed čega se našao na opasnom mjestu i time jedini i doprinio svome ozljeđivanju, te da takvo ponašanje tužitelja poslodavac nije mogao predvidjeti, ni na to utjecati, cijeneći da je tužitelju bila poznata opasnost boravka na poligonu u trenutku testiranja, te unatoč upozorenjima od strane poslodavca da se ide na lom i ne ulazi na poligon, tužitelj je samoinicijativno i bez stvarne potrebe napustio sigurnu zonu iza stupa te ušao na opasni dio poligona u kojem trenutku je došlo do puknuća stupa i trzaja sajle koja ga je udarila po nozi. Naime, prvostupanjski sud posebno cijeni da se predmetno ispitivanje betonskih stupova na lom kod tuženika provodi već duži niz godina, da su svi prisutni bili upoznati sa sigurnim načinom provođenja tog testiranja, da su i prije prisustvovali tom testiranju, a da je predmetne zgode direktor upozorio sve prisutne da se ne ulazi na poligon za vrijeme testiranja kao i da su se prije loma svi pomaknuli iza stupa na sigurno te je slijedom toga stava da u tim okolnostima nije postojala dodatna obveza poslodavca da se poligon dodatno ogradi, kao što to čini kada se ispitivanje vrši u prisustvu osoba izvan tvrtke, odnosno kupaca. Osim toga, smatra da okolnost što je u predmetnom slučaju sajlu zatezao P. M., kooperant tuženika nije od nikakvog utjecaja za nastanak štetnog događaja, kraj činjenice da je tu radnju provodio na uobičajen način.

Stoga prvostupanjski sud smatra da ne postoji odgovornost poslodavca za predmetnu štetu ni prema odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11-dalje ZOO), niti prema odredbi iz čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12-dalje ZZR).

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Tužitelj u žalbi sadržajno navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8. i 220. st. 2. ZPP-a. Međutim, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge o odlučnim činjenicama koje smatra dokazanima, ocijenivši provedene dokaze svakog zasebno, kao i sve dokaze zajedno (čl. 8. ZPP). Nastavno tome, treba navesti da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast iz čl. 304. ZPP odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što nije proveo sve predložene dokaze sukladno shvaćanju tužitelja, prvostupanjski sud nije ostvario povredu na koju se u žalbi ukazuje.

Naime, neosnovane su žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud odluku utemeljio na dokazima koji su prvenstveno predloženi od strane tuženika, budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud proveo dokaze saslušanjem svjedoka predloženih po tužitelju (I. P., Ž. B., M. D., D. Š., V. P., P. M.), kao i saslušanjem stranaka, proveden je uviđaj na licu mjesta i uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu,s time da je i tuženik predložio saslušanje pojedinih svjedoka koje je prethodno predložio tužitelj (P., D., B., Š., P.). Pored toga, žalitelj neosnovano tvrdi da je pobijana presuda utemeljena samo na sadržaju iskaza svjedoka koji su zaposlenici tuženika i samim time pristrani jer iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio i na sadržaju iskaza svjedoka koji nisu u radnom odnosu kod tuženika i koji nemaju razloga biti zainteresirani za ishod ovog spora (Š., D.).

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve bitne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke i to činjenično utvrđenje je u cijelosti prihvatljivo ovome sudu.

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio provesti dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka zaštite na radu, kojeg je predložio tužitelj, te da je izvođenje dokaza vještačenjem nužnost u materiji u kojoj sud ne rapolaže stručnim znanjem s obzirom da se poslodavac može ekskulpirati samo uz dodatnu pretpostavku da je proveo zaštitu na radu.

Protivno prednje iznesenim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je temeljem sadržaja zapisnika o inspekcijskom nadzoru inspektora rada pravilno utvrdio da inspektor rada nije utvrdio propuste od strane poslodavca, pri čemu je u zapisniku navedeno da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, te je i sadržajima iskaza saslušanih svjedoka potvrđeno postupanje tuženika u skladu s pisanim uputama poslodavca prilikom ispitivanja stupova na lom (list 180 spisa) u koju ispravu je prvostupanjski sud izvršio uvid, prema kojima se stup dovozi na ispitni poligon te ulaže u simulator temelja i zatim učvršćuje, a nakon toga se na stup postavljaju instrumenti za ispitivanje i priključuje sajla preko mjernog uređaja, te sva ispitivanja provode djelatnici IGH Z. i postavljaju mjerne instrumente, a pripremu stupa i njegovo učvršćivanje vrše dugogodišnji djelatnici tuženika i za vrijeme ispitivanja stupa u štićenom prostoru ne smije biti nitko od prisutnih ovlaštenih radnika IGH i tuženika, najbliže gdje prisutni radnici mogu biti je rub poligona, te pored pisanog upozorenja prije samog ispitivanja ovlaštena osoba daje usmeno upozorenje da prisutni radnici ne smiju biti u štićenom prostoru pa je za zaključiti da je poslodavac postupao uskladu s odredbom čl. 8. ZZR-a koja propisuje kako je zaštita na radu sastavni dio organizacije rada i izvođenja radnog procesa koja se ostvaruje obavljanjem poslova zaštite na radu i primjenom propisanih, ugovorenih, kao i priznatih pravila zaštite na radu te naređenih mjera i uputa poslodavca. Stoga je i prema ocjeni ovog suda provođenje dokaza vještačenjem po vještaku zašite na radu bilo suvišno.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja jer je i prema shvaćanjui ovoga suda tuženik dokazao postojanje razloga za oslobođenje od odgovornosti.

U odnosu na odgovornost tuženika kao poslodavca treba poći od odredbe čl. 15. st. 1. ZZR-a kojom je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu, dok je stavkom 2. istog članka propisano, iznimno od stavka 1. ovoga članka, da se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

Nadalje, odredbom čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/2011, 82/12, 73/13-dalje:ZR) propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

Konačno, objektivnu odgovornost tuženika treba razmotriti u primjeni odredbe čl. 1063. ZOO-a, kao što to pravilno cijeni prvostupanjski sud. Tom odredbom propisano je da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Naime, prema shvaćanju ovoga suda, ispitivanje betonskih stupova na lom predstavlja opasnu djelatnost jer s obzirom na tehniku i način kojom se izvodi, može biti ugroženo zdravlje ljudi i imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osobe koja obavlja tu djelatnost, imajući u vidu da se takvo ispitivanje i provodi na posebno označenom poligonu (štićenom prostoru) te u kojem za vrijeme ispitivanja stupa ne smije biti prisutna ni jedna osoba.

Prema odredbi čl. 1067. st. 2. ZOO-a vlasnik stvari se oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

U konkretnom slučaju postupak tužitelja ulaskom u poligon u trenutku loma betonskog stupa unatoč upozorenju poslodavca i točnim uputama da se ne ulazi na poligon predstavlja nepredvidivo postupanje od strane tužitelja koje tuženik kao poslodavac ni na koji način nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti slijedom čega proizlazi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je šteta nastala isključivo takvom radnjom tužitelja.

Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka u primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

Tužitelju nije odmjeren trošak sastavljanja žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku, a ni tuženiku nije odmjeren trošak odgovora na žalbu budući da je ocijenjeno da nije bio potreban (čl. 155. ZPP-a).

U Rijeci 3. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović