Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-1447/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M., OIB: ….., iz K., zastupane po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku u K., protiv prvotuženika G. O., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima J. J., M. B., D. B. i T. H., odvjetnicima u K., te drugotuženika I. K., OIB:…., iz K., zastupanog po punomoćnici I. R. R., odvjetnici u Z., radi predaje u posjed, i po protutužbi protutužitelja I. K., OIB: ….., iz K., zastupanog po punomoćnici I. R. R., odvjetnici u Z., protiv protutužene B. M., OIB: ….., iz K., P. 2, zastupane po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku u K., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o žalbama prvotuženika i drugotuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-862/2017-24 od 31. ožujka 2021., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe prvotuženika i drugotuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-862/2017-24 od 31.ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženicima G. O. i I. K. predati u posjed tužiteljici B. M. nekretninu upisanu u zk.ul. 565 k.o. B., i to kčbr. 1139/12, kuća broj 5 i dvorište u O. od 513 čhv (1845 m²), slobodnu od osoba i stvari (točka I. izreke). Ujedno je odbijen protutužbeni drugotuženika I. K. kojim je traženo utvrđenje da je protutužitelj I. K. stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva nekretnine upisane kod Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ozlju, kčbr. 1139/12 zk.ul. 565 k.o. B., u naravi kuća broj 5 i dvorište u O., površine 513 čhv, 1845 m², što mu je protutužena B. M. iz K. dužna priznati i izdati mu valjanu tabularnu ispravu koju će u protivnom zamijeniti ova presuda (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo prvotuženiku G. O. i drugotuženiku I. K. naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 17.700,00 kuna (točka III. izreke).

2. Protiv ove presude žalbu podnose tuženici, prvotuženik pobija presudu u točkama I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga, dok drugotuženik – protutužitelj presudu pobija u cijelosti, također zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP). Prvotuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu odbijanjem tužbenog zahtjev u cijelosti, dok drugotuženik predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe prvotuženika i drugotuženika nisu osnovane.

5. Neutemeljeno žalitelji ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, koja uvijek postoji kada je kojoj stranci nezakonitim postupanjem onemogućeno raspravljanje pred sudom. Tuženici, naime, smatraju da im je sud onemogućio raspravljanje utoliko što nije saslušao svjedoka J. Š. iz O. koji je bio visoko rangirani službenik tadašnje O. O. i imao saznanja o izgradnji ceste u K., a koji je umro 2017., kao i time što nisu saslušani službenici katastra O., među njima i D. K., na okolnost upisa posjeda nekretnine na drugotuženika. Međutim, žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio ove dokazne prijedloge zato što u postupku i nije bilo sporno pitanje činjenice posjeda predmetne nekretnine s jedne strane, dok s druge strane, ovi dokazni prijedlozi nisu bili usmjereni na utvrđivanje drugih pravno relevantnih činjenica koje su bile odlučne za ocjenu osnovanosti obaju zahtjeva, a koje je sud utvrdio drugim dokaznim sredstvima, slijedom čega je sud pravilno zaključio da bi prihvaćanje spomenutih dokaznih prijedloga bilo suvišno.

5.1. Žalitelji ne ukazuju na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet je tužbenog zahtjeva predaja u posjed nekretnine označene kao kč.br. 1139/12, kuća broj 5 i dvorište u O. od 513 čhv (1845 m²) upisane u zk.ul. 565 k.o. B., dok je predmet protutužbenog zahtjeva utvrđenje da je protutužitelj I. K. stekao valjanu pravnu osnovu za upis prava vlasništva opisane nekretnine u zemljišnoj knjizi što mu je protutužena dužna priznati i izdati valjanu tabularnu spravu.

7. Između stranaka tijekom postupka nisu bile sporne slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica predmetne nekretnine označene kao kč.br. 1139/12 kuća broj 5 i dvorište u O. od 513 čhv (1845 m²) zk.ul. 565 k.o. B.,

- da je vlasništvo tužiteljice upisano u zemljišne knjige na temelju djelomičnog rješenja Službe za opću upravu i imovinsko pravne poslove Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 27. veljače 2012., Klasa: UP/I-942-05/10-01/40, Ur. broj: 2133-04-03/2-12-12 koje je postalo pravomoćno i izvršno 25. travnja 2017., i to nakon što je rješenjem Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-942-01/12-01/441, Ur. broj: 514-04/01- 14-04 od 31. ožujka 2014. odbijena kao neosnovana žalba drugotuženika I. K. izjavljena protiv citiranog djelomičnog rješenja od 27. veljače 2012., kao i zbog toga što je presudom Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-797/14-14 od 11. listopada 2016. odbijen tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 31. ožujka 2014. i rješenja Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 27. veljače 2012. te nadalje i zbog toga što je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-127/17-2 od 25. travnja 2017. odbijena žalba drugotuženika I. K. i potvrđena presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj Usl-797/14-14 od 11. listopada 2016. time da je drugotuženik I. K. podnio ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda u Rijeci broj Usl-797/14-14 od 11. listopada 2016. o kojoj još nije odlučeno,

- da se drugotuženik I. K. nalazi u posjedu predmetne nekretnine,

- da je zapisnikom Jedinstvenog upravnog odjela G. O., Klasa: 942-05/10- 01/06, Ur. broj: 2133/0-03-17-21 o uvođenju u posjed – primopredaji predmetnog zemljišta od 23. studenoga 2017., temeljem pravomoćnog i izvršnog djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 27. veljače2012., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, ovlaštene osobe prvotuženika, drugotuženika osobno, te ovlaštenih geodeta, utvrđeno da nije moguće uvesti tužiteljicu u posjed predmetne nekretnine jer su na njoj zatečene brojne pokretnine, i to: građevinski materijal, drvena građa, priključni strojevi za traktor i sl., za koje je drugotuženik tvrdio da su njegovo vlasništvo te da tužiteljica nije uvedena u posjed predmetne nekretnine,

- da se prvotuženik ne nalazi u posjedu predmetne nekretnine.

8. Pored ovih nespornih činjenica, u postupku su utvrđene sljedeće pravno relevantne činjenice:

- da je odredbom članka IV. djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 27. veljače 2012. obveznik vraćanja nekretnine u posjed tužiteljici prvotuženik G. O.,

- da je predniku drugotuženika oduzeta nekretnina radi izgradnje ceste K. B. u postupku izvlaštenja šezdesetih godina XX. stoljeća time da je u zamjenu dobio predmetnu nekretninu koju od tada po svom predniku neometano posjeduje te da se u katastarskom operatu vodi kao posjednik predmetne nekretnine od 1968.,

- da je tužiteljica znala da drugotuženik polaže pravo na predmetnoj nekretnini jer je on bio upisan kao posjednik nekretnine u katastarskom operatu i jer je tvrdio da je nekretninu stekao njegov pravni prednik u postupku eksproprijacije i dobivanjem zamjenske nekretnine,

- da je prije donošenja djelomičnog rješenja od 27. veljače 2012., i to 25. lipnja 2011., postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 961/11-7 od 31. svibnja 2011. kojom je odbačena tužba tužitelja koju je podnio protiv Republike Hrvatske radi utvrđenja vlasništva i izdavanja tabularne isprave za upis prava vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na predmetnu nekretninu, pa da je obzirom na ovu činjenicu bilo doneseno djelomično rješenje od 27. veljače 2012. o povratu predmetne nekretnine koje je postalo pravomoćno i izvršno 25. travnja 2017.,

- da nakon toga sve do podnošenja protutužbe u ovoj pravnoj stvari koju je podnio 15. veljače 2018., drugotuženik nije podnošenjem nove tužbe tražio utvrđenje svog prava vlasništva u odnosu na predmetnu nekretninu,

- da je tužiteljica zatražila upis stečenog prava vlasništva temeljem djelomičnog rješenja nadležnog upravnog tijela tek nakon što je to rješenje postalo pravomoćno i izvršno, a postalo je pravomoćno i izvršno 25. travnja 2017., i to upravo s obzirom na činjenicu da je tužba drugotuženika radi utvrđenja prava vlasništva pravomoćno odbačena, a da drugotuženik novu tužbu nije podnio.

7. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilno prihvaća i žalbeni sud jer je sud prvog stupnja pravilno cijenio u postupku izvedene dokaze budući da ih je cijenio kako svakog zasebno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i zbog toga što je za svoju ocjenu dao jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, s obzirom na to da je njegova obveza vraćanja nekretnine u posjed tužiteljici utemeljena na pravomoćnoj i izvršenoj odluci upravnog tijela, i to članka IV. djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji 27. veljače 2012. u kojem je navedeno da je obveznik vraćanja nekretnine u posjed tužiteljici upravo prvotuženik G. O.

10. Neutemeljeno prvotuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva na predaju nekretnine smatrajući da kao neposjednik nekretnine nije u obvezi predati nekretninu, odnosno ističući prigovor pomanjkanja pasivne legitimacije.

11. Istina, s pravom prvotuženik ukazuje da njegova obveza predaje predmetne nekretnine nije utemeljena na odredbi članka 161. stavka 1. i članka 162.stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZVDSP). Ali sud prvog stupnja i nije prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika na temelju ZVDSP, već zbog toga što je on pravomoćnim i konačnim rješenjem upravnog tijela obveznik vraćanja predmetne nekretnine u posjed tužiteljici, pa je utoliko dužan osigurati uvjete za povrat nekretnine tužiteljici. Ova, pak, obveza prvotuženika utemeljena je na odredbi članka 17. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19, dalje: Zakon o naknadi) jer legitimacija prvotuženika i obveza predaje zemljišta proizlazi iz njegove obveze da osigura uvjete vraćanja nekretnine u posjed tužiteljici stečene u povratu, kako je to i navedeno u spomenutom rješenju Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 27. veljače 2012., a na temelju kojeg je obveznik vraćanja upravo prvotuženik G. O.. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da su ostvarene pretpostavke za predaju predmetne nekretnine i u odnosu na prvotuženika, samo ne po osnovi reivindikacijskog zahtjeva (prave vlasničke tužbe), već po osnovi obveze iz članka 17. stavka 1. Zakona o naknadi. 12. Neutemeljeno i drugotuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva u odnosu na njega. To stoga što je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju odluke nadležnog tijela u skladu s odredbom članka 126. stavka 2. ZVDSP, i to u trenutku pravomoćnosti odnosno konačnosti odluke upravnog tijela (druge vlasti) slijedom čega je ona na temelju odredbe članka 127. stavka 1. ZVDSP bila ovlaštena ishoditi te je i ishodila upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

12.1. Drugotuženik je, u skladu s odredbom članka 163. stavka 1. ZVDSP, pravu tužiteljice iz članka 161. stavka 1. i članka 162. stavka 1. ZVDSP, suprotstavio prigovor prava na odbijanje predaje nekretnine ističući da ima pravo posjedovanja nekretnine (pravo na posjed). Naime, drugotuženik tvrdi da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine rješenjem o eksproprijaciji i zamjeni nekretnina u kojem slučaju nije odlučno što nije izvršen upis u zemljišne knjige jer je on vlasništvo stekao u trenutku pravomoćnosti sudske odluke odnosno konačnosti odluke druge vlasti.

12.2. Suprotno žalbenim navodima, s pravom je sud prvog stupnja otklonio ovakav prigovor pozivom na odredbu članka 130. stavka 2. ZVDSP kojom je propisano da se vlasništvo nekretnine stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Naime, sukladno odredbi članka 127. stavka 2. ZVDSP, vlasništvo nekretnine stečeno odlukom suda ili drugog tijela ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda ili drugog tijela nije bilo upisano.

13. Ocjenjujući element dobre volje u trenutku kada je tužiteljica ishodila upis stečenog prava u zemljišnoj knjizi, sud je prvog stupnja pravilno ocijenio da je tužiteljica postupala u dobroj vjeri zbog toga što je ona doista, iako je znala da drugotuženik polaže prava na predmetnoj nekretnini jer je bio upisan kao posjednik nekretnine i jer je tvrdio da je nekretninu stekao njegov pravni prednik u postupku eksproprijacije i dobivanja zamjenske nekretnine, ali je prije donošenja djelomičnog rješenja od 27. veljače 2012. već 25. lipnja 2011., postala pravomoćna presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-961/11-7 od 31. svibnja 2011. kojom je odbačena tužba tužitelja koju je podnio protiv Republike Hrvatske radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave za upis prava vlasništva predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi, te je upravo s obzirom na tu činjenicu bilo doneseno djelomično rješenje od 27. veljače 2012. o povratu predmetne nekretnine koje je postalo pravomoćno i izvršno 25. travnja 2017. Potom sve do podnošenja protutužbe u ovoj pravnoj stvari tj. 15. veljače 2018. drugotuženik nije podnošenjem nove tužbe tražio utvrđenje svog prava vlasništva, a tužiteljica je zatražila upis stečenog prava vlasništva temeljem djelomičnog rješenja nadležnog upravnog tijela tek nakon što je rješenje postalo pravomoćno i izvršno, a to se dogodilo 25. travnja 2017. Ovo je, dakle, rješenje od 27. veljače 2012. doneseno nakon toga, a nakon što je postalo pravomoćno i izvršno upravo s obzirom na činjenicu da je tužba drugotuženika radi utvrđenja prava vlasništva pravomoćno odbačena, a on nije podnio novu tužbu.

13.1. U tom je smislu sud pravilno ocijenio da nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je utvrđeno pravo vlasništva tužiteljice niti je tužiteljica bila ovlaštena sumnjati u pravilnost pravomoćne i izvršne odluke nadležnog upravnog tijela u skladu s odredbom članka 12. stavka 1. ZPP. Osim toga, na dobru volju tužiteljice nije od utjecaja ni činjenica da je drugotuženik izjavio ustavnu tužbu o kojoj Ustavni sud nije odlučio u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari, pa je u takvim okolnostima sud pravilno ocijenio da je tužiteljica postupala u skladu s načelom dobre volje.

14. Imajući na umu sve naprijed navedeno, ni žalbeni navodi drugotuženika nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane prvostupanjske presude jer se vlasništvo nekretnine koju je drugotuženik stekao odlukom suda ili drugog tijela ne može suprotstaviti pravu tužiteljice koja je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisala svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini dok još pravo drugotuženika koje je stečeno odlukom suda ili drugog tijela odnosno temeljem zakona nije bilo upisano. Kako je tužiteljica u dobroj vjeri stekla vlasništvo predmetne nekretnine, čiji identitet nije sporan, a kako se drugotuženik nalazi u posjedu ove nekretnine, to je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao i drugotuženika kao nevlasnika posjednika na predaju nekretnine u posjed, odnosno kada je prihvatio tužbeni, a odbio protutužbeni zahtjev.

15. Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP, s obzirom na cjelovit uspjeh tužiteljice - protutužene u postupku, kao i zbog toga što je parnični trošak pravilno obračunat. Pritom valja kazati da je sud pravilno ocijenio da tuženici nisu solidarni obveznici naknade parničnog troška zbog toga što njihova solidarnost nije propisana zakonom, a niti je utemeljena na ugovoru.

16. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbe je obaju tuženika valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP.

Split, 3. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić, v. r.