REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 68/2017-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. V. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 28. listopada 2016. broj K-11/15, u sjednici održanoj 2. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog I. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.) utvrđuje da iznos od 5.104,73 kuna (pet tisuća sto četiri kune i sedamdeset i tri lipe) predstavlja imovinsku korist koju je optuženi I. V. ostvario kaznenim djelom iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže optuženom I. V. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 5.104,73 kuna (pet tisuća sto četiri kune i sedamdeset i tri lipe) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. V. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 68/2017-6

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Šibeniku od 28. listopada 2016. broj K- 11/15 proglašen je krivim optuženi I. V. zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti, zlouporabom položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te je na temelju navedenog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci. Na temelju članka 56. KZ/11. optuženiku je izrečena uvjetna osuda i određeno je da se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko isti u vremenu od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo, a u slučaju opoziva uvjetne osude, temeljem članka 54. KZ/11., optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. do 12. rujna 2013. Nadalje je, na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. i članka 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje: ZPOIK), utvrđeno da novčani iznos od 5.104,73 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi I. V. ostvario kaznenim djelom iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te da taj iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske, nakon čega je naloženo optuženiku da iznos od 5.104,73 kuna uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude. Na temelju članka 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11.-pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.-14.) optuženiku je naloženo podmirivanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 17.289,14 kuna, a koji iznos je dužan podmiriti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi I. V.

2.1. Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o uvjetnoj osudi s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno da istu preinači i optuženiku izrekne odgovarajuću kaznu zatvora.

2.2. Optuženik je podnio žalbu putem branitelja, odvjetnika B. Z. navodeći da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o troškovima kaznenog postupka. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe te da se preinači odluka o troškovima kaznenog postupka. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici vijeća.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

I Kž 68/2017-6

4. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14., vratio spis predmeta na daljnji postupak.

5. Javni dio sjednice drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08.-19., održan je u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, optuženog I. V. i njegovog branitelja, odvjetnika B. Z. koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici vijeća bili uredno obaviješteni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08.-14. državni odvjetnik smatra kako prvostupanjski sud svojom presudom nije riješio predmet optužbe jer je u izreci presude izostavio sve druge radnje počinjenja kaznenog djela, osim onih za koje je oglašen krivim. Argumentirajući ovaj žalbeni prigovor državni odvjetnik navodi kako se optuženiku podignutom optužnicom stavljalo na teret da se „okoristio za iznos od najmanje 256.838,34 kuna“, dok je pobijanom presudom utvrđeno da se „okoristio za iznos od ukupno 5.104,73 kuna“. Tvrdi da na taj način prvostupanjski sud nije u potpunosti riješio predmet optužbe. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, u konkretnom slučaju ne radi se o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08.-14., kako to u ovom dijelu izjavljene žalbe isti pogrešno tvrdi. Naime, sud prvog stupnja je bio ovlašten, na temelju provedenog dokaznog postupka i tako utvrđenih odlučnih činjenica, intervenirati u činjenični opis optužnice i isti precizirati u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem. U takvoj situaciji kada je prvostupanjski sud iz činjeničnog opisa optužnice ispustio dio inkriminacija koje su se stavljale na teret optuženiku, iz razloga što nije našao dokazanim da su iste počinjene, samo zbog takve intervencije ne radi se o tome da predmet optužbe nije u potpunosti riješen, kako to neosnovano tvrdi državni odvjetnik. U konkretnoj situaciji, po ocjeni suda drugog stupnja, radi se samo o drugačijem činjeničnom opisu tog istog kaznenog djela iz optužnice, sukladno provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu su, u korist optuženika, ispuštene inkriminacije za koje sud prvog stupnja nije našao da su dokazane. Prema tome, nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud pobijanom presudom nije u potpunosti riješio predmet optužbe.

7.1. S druge strane, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14., optuženik tvrdi kako sud prvog stupnja nije utvrđivao s kojim oblikom krivnje je isti postupao u tih nekoliko navrata kada je izdao putni nalog, iako je istovremeno gorivo platio službenom kreditnom karticom, a o tome nema razloga niti u pobijanoj presudi, zbog čega se ista, po ocjeni ovog žalitelja, u tom dijelu ne može ispitati. Iako je optuženik u ovom djelu izjavljene žalbe djelomično u pravu, budući da u razlozima pobijane presude nije izrijekom navedeno kojim oblikom krivnje je ovo kazneno djelo za koje je proglašen krivim počinjeno, navedeni nedostatak odnosno nepreciznost u obrazlaganju nije takvog karaktera i značaja da se, iz onih razloga koji su dani, ne može na nedvosmisleni način zaključivati i o obliku krivnje. Naime, iz same izreke pobijane presude odnosno iz

I Kž 68/2017-6

činjeničnog i pravnog opisa kaznenog djela nedvojbeno proizlazi da je optuženik proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. na način da je isto počinjeno s oblikom krivnje koji se naziva izravna namjera. Kada se navedena činjenica dovede u vezu s razlozima koji su dani u obrazloženju pobijane presude u odnosu na svijest optuženika (stranica 17., 4. odlomak odozgo), gdje je navedeno kako je „dvostrukim obračunavanjem i naplatom troška goriva utvrđeno da je....putne naloge potpisivao i kao podnositelj računa i kao nalogodavac i koji je jedini koristio i vršio plaćanja A. E. poslovnom karticom L. u. N...“ te je na taj način „iskoristio svoj položaj i ovlasti i sebi pribavio imovinsku korist..., a oštetio L. u. N....“, tada, iako to nije izričito rečeno, iz ovako danih razloga također nedvojbeno proizlazi da je ovo kazneno djelo od strane optuženika počinjeno s izravnom namjerom, a kako je to opisano i u izreci pobijane presude. Stoga, po ocjeni drugostupanjskog suda, propust što u razlozima prvostupanjske presude nije izrijekom preciziran oblik krivnje s kojim je postupao optuženik, nije takav da se pobijana presuda, u tom dijelu, ne bi mogla ispitati, a što je suštinski preduvjet da bi se radilo o ovoj postupovnoj povredi.

7.2. Imajući u vidu sve naprijed navedeno nisu osnovani žalbeni navodi državnog odvjetnika i optuženika o bitnim povredama odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka, koju nisu istaknuli žalitelji, a na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

8. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje državni odvjetnik ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su troškovi „loko vožnje“ u inkriminiranom razdoblju bili zakoniti, a obrazlažući ovaj žalbeni prigovor navodi kako izostanak odgovarajuće prateće knjigovodstvene dokumentacije, vezano za troškove nastale po tom osnovu, ne može ekskulpirati optuženika za navedenu inkriminaciju. Isto tako, a u odnosu na troškove koji su nastali na ime reprezentacije, smatra da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio kako optuženik u inkriminiranom razdoblju navedeni novac nije koristio za sebe te za čašćenje svoje obitelji i svojih prijatelja, s obzirom da je u tom razdoblju kupovao veće količine paškog sira, skupocjenih pića i poslastica, a što se ne može prihvatiti kao opravdani trošak reprezentacije L. u. N. I na koncu, ističući ovu žalbenu osnovu, državni odvjetnik tvrdi kako je neprihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da se kupljena oprema za automobil koristila za potrebe L. u. N. jer je krajnje upitno je li optuženik smio i mogao trošiti novac za takve namjene kada L. u. N. u tom razdoblju nije imala službeno vozilo.

8.1. Za obrazlaganje neosnovanosti ovakvih žalbenih navoda državnog odvjetnika potrebno je istaknuti da se zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na ove odlučne činjenice prvenstveno zasnivaju na nalazu i mišljenju vještaka za računovodstvo i financije dipl.oec. M. K., pri čemu su isti potom dovedeni u vezu s obranom optuženika i iskazima svjedoka koji o tim činjenicama imaju neposrednih saznanja.

I Kž 68/2017-6

8.2. Dakle, imajući u vidu sadržaj nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije, a u odnosu na „loko vožnju“, nedvojbeno je utvrđeno kako u inkriminiranom razdoblju L. u. N. nije imala niti jedno službeno vozilo, zbog čega su optuženik, ali i ostali zaposlenici, za obavljanje poslova iz djelokruga L. u. N. koristili svoja osobna vozila i motore, pri čemu je pojmom „loko vožnja“, sukladno Zakonu o porezu na dohodak, obuhvaćeno korištenje privatnog automobila u službene svrhe do 30 prijeđenih kilometara i u takvoj situaciji korisnik osobnog vozila u službene svrhe ima pravo na naknadu troška u iznosu od 2,00 kune po prijeđenom kilometru, a takva naknada obuhvaća trošak goriva i trošak amortizacije privatnog automobila. Kod takvog stanja stvari, uz činjenicu koja također proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije, a koja se ogleda u tome da je provedenim vještačenjem utvrđeno kako u inkriminiranom vremenskom razdoblju u L. u. N. nisu vodili evidenciju „loko vožnje“, uslijed čega nije bilo moguće na potpuno nedvojben način i sa sigurnošću utvrditi je li u utuženom vremenskom periodu bilo plaćanja goriva službenom karticom L. u. N. za privatne potrebe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako nije bilo dokaza da je optuženik u razdoblju od 2008. do 2010. navedenom službenom karticom plaćao gorivo za svoje privatne svrhe, budući da na tako nešto ne ukazuje niti jedan provedeni dokaz. Okolnost da u navedenom razdoblju u L. u. N. nije vođena evidencija koja se odnosila na „loko vožnju“ te u tom pogledu nije postojala niti odgovarajuća poslovna dokumentacija, na temelju koje bi se ove činjenice mogle sa sigurnošću utvrditi, a što svakako predstavlja određeni propust, ne može se, kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj, uzeti na štetu optuženiku i stoga je u pravu sud prvog stupnja kada je navedenu činjenicu cijenio in favorem optuženiku te je ove inkriminacije, u nedostatku dokaza, ispustio iz činjeničnog opisa terećenog kaznenog djela.

8.3. Također nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je optuženik troškove reprezentacije koristio za svoje privatne potrebe, a ne za potrebe L. u. N. te da je i u tom dijelu prvostupanjski sud donio pogrešne zaključke. Naime, i u tom pogledu sud prvog stupnja svoje zaključke prvenstveno zasniva na nalazu i mišljenju vještaka za računovodstvo i financije, koji je također izrađen na temelju raspoložive poslovne dokumentacije. Iz navedenog nalaza i mišljenja, a vezano za račune proknjižene na kontu reprezentacije za razdoblje 2008., 2009. i 2010., proizlazi da na tim računima nema nikakve zabilješke niti druge evidencije s nazivom društva, ustanove ili druge osobe kojoj je dar dan ili koju se ugostilo, a iz čega bi se, sukladno Pravilniku o porezu na dohodak, nedvojbeno moglo utvrditi da se radilo o ugošćavanju ili darivanju poslovnih partnera. Vještak smatra da je prema navedenom Pravilniku o porezu na dohodak, u konkretnim situacijama, bilo nužno navesti imena poslovnih partnera koji su bili ugošćeni odnosno kojima je dan dar, a što nije bilo učinjeno, pa se zbog navedenog propusta nije moglo sa sigurnošću i na potpuno nedvojben način utvrditi koji je od troška reprezentacije učinjen u službene svrhe i je li koji od tog troška učinjen u privatne svrhe, kako se to optužnicom stavljalo na teret optuženiku. Kad se uz navedene zaključke vještaka za računovodstvo i financije imaju u vidu i iskazi svjedoka L. Š. i Š. D., vlasnika ugostiteljskih objekata u koje je dolazio optuženik s drugim osobama i kada je plaćanja vršio službenom kreditnom karticom, a iz kojih proizlazi da se radilo o susretima s poslovnim partnerima, a ne obiteljskim i

I Kž 68/2017-6

privatnim druženjima, tada je potpuno ispravan zaključak prvostupanjskog suda da na temelju provedenih dokaza i tako utvrđenih odlučnih činjenica nije bilo moguće sa nedvojbenom sigurnošću utvrditi je li trošak koji je knjižen na kontu reprezentacije L. u. N. bio poslovno uvjetovan trošak ili se eventualno radilo o izdacima učinjenim za privatne potrebe optuženika. Stoga je sud prvog stupnja, po ocjeni drugostupanjskog suda, i u odnosu na ove inkriminacije iste pravilno ispustio iz činjeničnog opisa terećenog kaznenog djela, smatrajući kako nije na apsolutno siguran način utvrđeno da je isti sredstva reprezentacije u utuženom vremenskom razdoblju koristio za sebe i svoje osobne potrebe. Okolnost na koju se u ovom dijelu žalbe poziva državni odvjetnik, a tiče se vrste robe koju je službenom karticom kupovao optuženik i koja je evidentirana na kontu reprezentacije (paški sir, skupocjena pića i poslastice), sama po sebi, a u nedostatku nekih drugih dokaza, ne može biti dostatna za zaključak da je optuženik ove stvari kupovao isključivo za svoje osobne, a ne za službene potrebe.

8.4. I na koncu, a u odnosu na pitanje kupovine navigacijske opreme za automobil koji je bio vlasništvo optuženika, a za koji je nedvosmisleno utvrđeno da ga je optuženik koristio za obavljanje poslova iz djelokruga L. u. N., budući da u inkriminiranom vremenskom periodu nisu imali niti jedno službeno vozilo, također je, nasuprot tvrdnjama državnog odvjetnika, pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako nije na potpuno nedvojben način utvrđeno da je optuženik istu kupio isključivo za osobne, a ne za službene potrebe. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije proizlazi kako je navigacijska oprema kupljena putem službene kreditne kartice L. u. N. i ista je iskazana u popisu dugotrajne imovine navedene L. u. U situaciji kad L. u. N. nije imala svoje službeno vozilo u odnosu na navedenu navigacijsku opremu trebalo je voditi evidenciju o posudbi odnosno revers o danoj opremi, međutim kako u poslovnoj dokumentaciji L. u. N. takva dokumentacija o posudbi odnosno reversu ne postoji, to vještak nije bio u mogućnosti s apsolutnom sigurnošću utvrditi je li predmetna oprema korištena u službene svrhe ili ju je optuženik koristio i kupio za privatne potrebe, a kako mu je to stavljeno na teret optužnicom. Kada se uz navedenu konstataciju ima u vidu i činjenica, a koja proizlazi iz iskaza svjedokinje A. Š., da je optuženi koristio navedenu navigacijsku opremu samo kada bi išao na službeno putovanje u Z. ili R., a kada ne bi išao na službeno putovanje da se predmetna oprema nalazila u prostorijama L. u. N., tada je također ispravan zaključak suda prvog stupnja da na temelju provedenih dokaza i činjenica koje proizlaze iz istih nije bilo moguće sa potpunom sigurnošću i bez bilo kakve dvojbe utvrditi da je optuženik ovu navigacijsku opremu kupio za svoje privatne potrebe, slijedom čega je osnovano i ovaj dio činjeničnog opisa optužnice, kao nedokazan, ispustio iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude.

8.5. Iako u izjavljenoj žalbi optuženi I. V. uvodno ističe i žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iz samog sadržaja izjavljene žalbe te razloga koji su izneseni u žalbi proizlazi kako optuženik, u suštini, ne osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, čak što više u žalbi decidirano navodi kako „optuženik, u bitnome, kada je činjenična suština izreke pobijane presude u pitanju, zapravo nema što prigovoriti sudu prvog stupnja“ (stranica 2., 1. odlomak odozgo obrazloženja).

I Kž 68/2017-6

8.6. Slijedom svega naprijed navedenog, a nasuprot tvrdnjama državnog odvjetnika, činjenično je stanje, po ocjeni suda drugog stupnja, na pravilan način utvrđeno.

9. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženi I. V. navodi da u situaciji kada je koristeći svoje privatno vozilo u službene svrhe i kada je plaćao gorivo službenom karticom, nakon čega je izdavao i putni nalog, nije počinio kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11., već se radi o propustu u njegovom postupanju, a eventualno bi se, u najnepovoljnijem slučaju za njega, moglo raditi o kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11. Smatra da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, a koje je tzv. službeničko kazneno djelo, odgovorna osoba može počiniti jedino u obavljanju javnih ovlasti, a što ovdje nije bio slučaj.

9.1. Međutim, suprotno tvrdnjama optuženika, pravilno je prvostupanjski sud radnje za koje je isti proglašen krivim pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Naime, nije sporno da je u inkriminiranom razdoblju optuženik obnašao dužnost ravnatelja L. u. N., a prema podacima u spisu predmeta navedena L. u. je osnovana radi upravljanja, gradnje i korištenja luka otvorenih za javni promet županijskog i lokalnog značaja na području jedinice lokalne samouprave i ista je neprofitna pravna osoba s pravima i obvezama uređenim Zakonom, Odlukom o osnivanju i Statutom. Kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti čini službena ili odgovorna osoba koja iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje ovlasti ili ne obavi dužnost, pa time sebi ili drugoj osobi pribavi korist ili drugome prouzroči štetu, a to djelo nalazi se u Glavi XXVIII koja ima naslov „Kaznena djela protiv službene dužnosti“. S druge strane kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11. čini onaj tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu, a to djelo je smješteno u Glavi XXIV koja ima naslov „Kaznena djela protiv gospodarstva“. Dakle, već na prvi pogled uočljivo je da navedena kaznena djela imaju potpuno različit zaštitni objekt jer kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti objekt kaznenopravne zaštite je zakonito obavljanje službenih, javnih i drugih ovlasti službene ili odgovorne osobe, dok je kod kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju objekt kaznenopravne zaštite zakonito i odgovorno poslovanje gospodarskih subjekata. Pri tome kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti može počiniti isključivo službena ili odgovorna osoba, dok kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju može počiniti i neka druga osoba koja je dužna štititi imovinske interese gospodarskog subjekta temeljem zakona, odluke, pravnog posla ili odnosa povjerenja u gospodarskom poslovanju. Stoga, različit zaštitni objekt i opće karakteristike ovih kaznenih djela upućuje na zaključak da se postupanje kojim se ostvaruju bitna obilježja kaznenog djela iz jedne skupine ne mogu podvesti pod kazneno djelo iz druge skupine. Imajući u vidu okolnosti izvršenja kaznenog djela u konkretnom slučaju, gdje je optuženik kao

I Kž 68/2017-6

ravnatelj L. u. N. imao status odgovorne osobe u neprofitnoj pravnoj osobi, a koja se nije bavila gospodarskom djelatnosti, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako postupanje optuženika, kako je to činjenično opisano u izreci pobijane presude, treba pravno označiti kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., a ne kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. KZ/11., kako to neosnovano tvrdi optuženik u ovom dijelu izjavljene žalbe. Pri tome i tvrdnja optuženika kako kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. može počiniti samo odgovorna osoba u obavljanju javnih ovlasti također nije osnovana. Naime, takvo sužavanje pojma odgovorne osobe samo na osobe koje imaju javne ovlasti nije, po ocjeni ovog suda, opravdano jer pojam odgovorne osobe treba tumačiti u širem smislu i kontekstu, budući da se on odnosi i na one osobe koje nemaju javne ovlasti u pravnim osobama kao što su sindikati, udruge građana, neprofitne organizacije i slično.

9.2. Isto tako nije u pravu optuženik kada povredu kaznenog zakona nalazi u propustu prvostupanjskog suda da primjeni odredbu o beznačajnom djelu iz članka 33. KZ/11. Argumentirajući ovaj žalbeni prigovor optuženik navodi kako su u konkretnom slučaju za oštećenika nastale neznatne posljedice, da oštećenik u kaznenom postupku nije niti podnio imovinsko-pravni zahtjev prema optuženiku, a niti je isti, u međuvremenu, opozvan s dužnosti ravnatelja L. u. N., što su sve okolnosti koje, po mišljenju ovog žalitelja, ukazuju na to da ne postoji potreba da se počinitelj ovog kaznenog djela kazni. Međutim, ovaj sud ne nalazi da je u ovom konkretnom slučaju trebalo primijeniti institut beznačajnog kaznenog djela. Naime, odredba članka 33. KZ/11. upućuje na tri okolnosti koje su mjerodavne za očiglednu beznačajnost djela kao što su nizak stupanj počiniteljeve krivnje, izostanak posljedica ili neznatne posljedice djela i izostanak potrebe da počinitelj bude kažnjen. Sve ove okolnosti moraju biti kumulativno ispunjene, a po slovu zakona nema kaznenog djela u situaciji kada su ostvarena sva njegova obilježja (radnja, biće kaznenog djela, protupravnost i krivnja), ali je djelo beznačajno. Po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju ne radi se o beznačajnom kaznenom djelu jer je optuženik kako odgovorna osoba u pravnoj osobi (L. u. N.) namjerno i očigledno kršio propise koji se odnose na korištenje osobnog vozila u službene svrhe, a kako bi na taj način sebi protuzakonito pribavio imovinsku korist, čime je istovremeno i pravnoj osobi na čijem čelu se nalazio prouzročio štetu. Takvo samovoljno i protupravno postupanje optuženika kao rukovodeće osobe u pravnoj osobi, koji obavlja poslove od značaja i važnosti za cjelokupnu lokalnu zajednicu, sadrži takvu količinu krivnje koja svakako zahtijeva odgovarajuće kažnjavanje počinitelja, zbog čega se ne može raditi o beznačajnom djelu.

9.3. Prema tome, a imajući u vidu prethodno navedeno, povrede kaznenog zakona na koje se optuženik poziva nisu ostvarene pa je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženika na neki drugi način, koji nije istaknut u žalbi, došlo do povrede kaznenog zakona.

I Kž 68/2017-6

10. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik ističe kako prvostupanjski sud nije utvrdio odgovarajuću kaznu za počinjeno kazneno djelo. Smatra da okolnost optuženikove dosadašnje neosuđivanosti ne može biti olakotna okolnost jer je to redovito stanje građana, a kako je optuženik dobro znao što čini i to je htio činiti zbog toga mu je trebalo izreći „odgovarajuću kaznu zatvora“.

10.1. Kako se optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, a žalba zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni to je, sukladno članku 478. ZKP/08.-19., pobijana presuda u odnosu na optuženika ispitana i u odnosu na odluku o izrečenoj kazni.

10.2. Razmatranjem izrečene sankcije, a u izostanku žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud je zaključio da nema osnove za preinačenje presude u tom dijelu, a kako to predlaže državni odvjetnik. Naime, optuženi I. V. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega mu izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od dvije godine isti ne počini novo kazneno djelo. Prvostupanjski sud je pri izboru vrste i mjere sankcije vodio računa o kriterijima propisanim u članku 47. KZ/11. i utvrdio okolnosti relevantne za visinu i vrstu kazne te je kao olakotnu okolnost s pravom cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, dok posebno otegotnih okolnosti na strani optuženika nije pronašao. Naime, nasuprot tvrdnji državnog odvjetnika, činjenica dosadašnje neosuđivanosti optuženika treba se cijeniti kao olakotna okolnost jer ista ukazuje na dosadašnje primjereno ponašanje optuženika u skladu s moralnim, društvenim i zakonskim normama, dok se ovakvo postupanje, zbog kojeg je pobijanom presudom proglašen krivim, upravo zbog navedenog može tretirati kao eksces u njegovom dosadašnjem životu, a ne kao uobičajen način njegovog postupanja. Stoga će se navedenom sankcijom, i po ocjeni ovog suda, postići sve svrhe kažnjavanja propisane u članku 41. KZ/11.

11. Kako se optuženik nije žalio niti zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, a žalba zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi to je, sukladno članku 478. ZKP/08.-19., pobijana presuda u odnosu na optuženika ispitana i u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi.

11.1. Ispitujući pobijanu presudu, a povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženika, utvrđeno je da se od donošenja prvostupanjske presude pa do danas izmijenila pravna osnova za primjenu pravnog instituta oduzimanja imovinske koristi zbog čega je u tom dijelu, a po službenoj dužnosti, valjalo preinačiti pobijanu presudu.

11.2. Naime, Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje: ZOPOIK), na temelju kojega je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, je u međuvremenu, u smislu članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 70/17.), prestao važiti te je u članku 2. tog istog zakona propisano da će

I Kž 68/2017-6

se postupci započeti po ZOPOIK-u dovršiti po odredbama zakona kojima se uređuje kazneni postupak. Stoga je imovinsku korist od optuženog I. V., pravilnom primjenom zakona, valjalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je novelirani ZKP/08. (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku „Narodne novine“ br. 70/17.) pa je pobijana presuda u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi trebala biti preinačena na način da je od ovog optuženika ta korist oduzeta na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi sa člankom 560. stavcima 1. i 2. ZKP/08.- 19.

12. Nije u pravu optuženik kada se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

12.1. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik ističe kako bi trebao platiti trošak u razmjeru od 2% od onoga koji je stvarno nastao, troškovi obrane, nužni izdaci i nagrada za branitelja trebali bi mu pripasti u razmjeru s uspjehom u postupku te bi trebao biti oslobođen plaćanja paušalnog dijela troška. Pri tome se poziva na odredbu članka 148. stavka 2. ZKP/08.-14. smatrajući da iako u konkretnom slučaju nema oslobađajuće presude za pojedina kaznena djela, s obzirom da je „oslobođen“ za 98% inkriminacija od onoga što mu je optužnicom stavljeno na teret, u tom omjeru trebao bi biti i oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka.

12.2. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud donio zakonitu i pravilnu odluku u odnosu na troškove kaznenog postupka. Naime, odredbom članka 148. stavka 1. ZKP/08.-14. propisano je da kada sud optuženika proglasi krivim tada će mu u presudi naložiti i da podmiri troškove kaznenog postupka. Kako je optuženik u ovom kaznenom predmetu bio okrivljen samo za jedno, a ne za više kaznenih djela te je za to kazneno djelo i proglašen krivim, to u ovom konkretnom slučaju ne dolazi u obzir primjena odredbe članka 148. stavka 2. ZKP/08.-14., a na koju se u ovom dijelu žalbe pogrešno poziva žalitelj, bez obzira što je nakon provedenog dokaznog postupka dio inkriminacija ispušten iz činjeničnog opisa izreke pobijane presude i što je optuženik proglašen krivim samo za manji dio tih inkriminacija.

13. Slijedom svega navedenog, a u smislu članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19. prvostupanjska presuda je preinačena kao u točki I. izreke, a budući da su žalbe državnog odvjetnika i optuženika u cijelosti neosnovane, valjalo je, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08.-19., te žalbe odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom, a nepreinačenom dijelu kao u točki II. izreke.

Zagreb, 2. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.

I Kž 68/2017-6

Na temelju članka 164. stavka 5. ZKP/08.-19. presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. ožujka 2022. broj I Kž 68/2017 prilažem

PISANO OBRAZLOŽENJE IZDVOJENOG GLASA

1. Prilikom donošenja drugostupanjske presude glasovao sam za potvrđivanje presude Županijskog suda u Šibeniku od 28. listopada 2016. broj K-11/15. u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi od optuženog I. V. u iznosu od 5.104,73 kuna jer smatram da nije bilo mjesta njenom preinačenju u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način kako je to odlučeno većinom glasova.

2. Naime, smatram da ne postoje uvjeti za takvu odluku propisani odredbom članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19.

2.1. Mišljenja sam da okolnost da je u međuvremenu – nakon donošenja prvostupanjske presude, a prije donošenja ove drugostupanjske presude – prestao važiti ZOPOIK na kojem se u preinačenom dijelu temeljila prvostupanjska presuda, ne dovodi niti do povrede kaznenog zakona (jer se radi o postupovnom, a ne o materijalnom propisu čije povrede su taksativno nabrojane u članku 469. ZKP/08.- 19.), a niti je tom odlukom počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točaka 5., 9. ili 10. ZKP/08.-19., zbog kojih bi bilo moguće preinačiti prvostupanjsku presudu. Zbog toga sam glasovao protiv preinačenja prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi.

3. Osim toga, smatram da je pogrešno u ovakvoj odluci o oduzimanju imovinske koristi utvrditi „da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske“.

3.1. Naime, utvrđenje da stvari postaju vlasništvo Republike Hrvatske može predstavljati dio izreke o oduzimanju imovinske koristi samo kad su te stvari individualno određene (a to je, u pravilu, slučaj kad su one bile privremeno oduzete i nalaze se pohranjene kod tijela kaznenog postupka), odnosno moguće je odrediti da

I Kž 68/2017-6

neko pravo postaje imovina Republike Hrvatske kad se radi o točno određenom, individualiziranom pravu koje bi tek takvom konstitutivnom odlukom ušlo u imovinu Republike Hrvatske.

3.2. Kad se, pak, optuženiku nalaže plaćanje novčanog iznosa (dakle, kad je riječ o kondemnatornoj odluci), novac postaje imovina Republike Hrvatske tek kad odgovarajući iznos bude i uplaćen u Državni proračun, bilo na način da to dragovoljno učini optuženik, bilo da do naplate dođe prisilnim putem.

3.3. Upravo radi naglašavanja različitosti ovih odluka u stavku 2. članka 560. ZKP/08.-19. unesen je dio "ovisno o okolnostima" (koji je nedostajao u odgovarajućoj odredbi članka 5. stavka 1. ZOPOIK-a).

Zagreb, 2. ožujka 2022.

Sudac – član vijeća

Dražen Tripalo, v.r.