REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 10/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Tvornica papira i ambalaže LEPENKA d.o.o., Republika Srbija, Novi Kneževac, Cara Dušana 45, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anišić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8085/14-2 od 28. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1220/12 od 26. ožujka 2014., u sjednici održanoj 2. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 3.500.000,00 eura s zateznim kamatama od 30. studenoga 2011. do isplate (točka I. izreke), kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 635.000,00 kuna (točka II. izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 200.000,00 kuna (točka III. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 100.000,00 kuna (točka IV. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I., II. i III. izreke.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

4. Tuženica u odgovoru na reviziju osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbiti, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje u reviziji. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, nižestupanjske presude sastavljene su u skladu s odredbom članka 338. stavak 4. ZPP te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa utoliko presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude dostatno odgovorio na relevantne žalbene navode tužitelja, pa utoliko u drugostupanjskom postupku nije počinjenja ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 375. stavak 1. ZPP.

7.1. Drugostupanjski sud nije povrijedio ni odredbe članka 230. ZPP, koje se odnose na predmnijeve o istinitosti onoga što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje i odredbe o osporavanju sadržaja javne isprave, budući da je za svoje zaključke dao potrebne i pravno uvjerljive razloge, pa s time u svezi nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 221.a ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.500.000,00 eura s zateznim kamatama na ime naknade za otuđenu imovinu (sukladno Aneksu „G“ Ugovora o pitanju sukcesije između država slijednica bivše SFRJ).

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da iz povijesnog izvatka iz zemljišne knjige za zk.ul.br. 3605 k.o. Mali Lošinj proizlazi da je SOUR "Novi Kneževac" – RO Lepenka iz Novog Kneževca bio upisan kao nositelj prava korištenja 7. prosinca 1982. na nekretninama kč.br. 1647 kuća površine 152 m2, kč.br. 8841 pašnjak površine 9131 m2, kč.br. 8843 maslinjak površine 108 m2 i kč.br. 9041/1 maslinjak površine 6891 m2,

- da su predmetne nekretnine 19. studenoga 1993. postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 40/92 – dalje: Uredba/1992),

- da je predmetne nekretnine Republika Hrvatska prodala, na temelju ugovora o prodaji od 15. siječnja 1997., Hrvoju Lešiću.

10. Sudovi nižeg stupnja su odbili zahtjev tužitelja nalazeći da nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju u ovom sporu, jer nije dokazao da je pravni slijednik bivšeg nositelja prava korištenja na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 3605 k.o. Mali Lošinj.

10.1. Osim navedenoga, sudovi nižeg stupnja smatraju, sve da je i tužitelj dokazao aktivnu legitimaciju, njegov zahtjev ne bi bio osnovan jer su odredbama Aneksa „G“ Ugovora o pitanjima sukcesije samo određena načela za rješavanje odnosa između država proizašlih iz bivše države SFRJ, zbog čega nema mogućnosti izravne primjene Aneksa „G“ Ugovora o pitanjima sukcesije već je potrebno sklopiti dodatne ugovore kojima će se konačno riješiti uzajamna prava i obveze između država potpisnica tog Ugovora.

11. Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, tužitelj u reviziji ustraje u shvaćanju kako je Ugovor o pitanjima sukcesije kao međunarodni ugovor po svojoj pravnoj snazi iznad Ustava i zakona Republike Hrvatske i kao takav da se izravno ima primijeniti bez potrebe sklapanja dodatnih ugovora s državama slijednicama bivše SFRJ, kao i da je taj ugovor derogirao sve dotadašnje zakonske uredbe, odnosno zakonske propise. Isto tako, tužitelj u reviziji i nadalje ustraje da su sudovi nižeg stupnja pogrešno zaključili da nije dokazao da je pravni slijednik bivšeg nositelja prava korištenja na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 3605 k.o. Mali Lošinj.

12. Revizijski navodi o aktivnoj legitimaciji tužitelja nisu od odlučnog značenja, jer su sudovi odbili tužbeni zahtjev s obzirom na neosnovanost pravne osnove (isplate sukladno odredbama Ugovora o pitanjima sukcesije).

13. Odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

14. Prije svega u odnosu na revizijske navode nužno je reći da je ovaj sud o navedenim pravnim pitanjima već izrazio svoje pravno shvaćanje kao npr. u odluci Rev-1292/12-2 od 11. ožujka 2015., a identično takvo shvaćanje zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske (U-III-5808/2013 od 20. lipnja 2017.), kao i Europski sud za ljudska prava (Zahtjev broj 73035/14 – Mladost Turist A.D. protiv RH).

15. Prema navedenim odlukama iznesena su sljedeća pravna shvaćanja.

16. U ugovorima o pitanjima sukcesije data su načelna rješenja pitanja sukcesije u skladu s Međunarodnim pravom i sporazumom stranaka, te način rješavanja eventualnih sporova oko tumačenja i primjene njegovih odredbi.

17. Zakonom o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 2/04) u članku 7. je propisano da taj ugovor zajedno sa svim kasnijim ugovorima za provedbu Aneksa „G“ tom ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država slijednica glede pitanja sukcesije obuhvaćenih tim ugovorom.

18. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za provedbu Aneksa „G“ Ugovora o pitanjima sukcesije za bivšu SFRJ koji se odnosi na privatnu imovinu bit će potrebno sklopiti nove ugovore koji će s Ugovorom o pitanjima sukcesije riješiti sva prava i obveze država članica.

19. Prema odredbama Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske propisano je da sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika pravnih osoba s sjedištem na teritoriju Republike Srbije i Crne Gore, te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine, a koje se do dana stupanja na snagu Uredbe (26. lipnja 1992.) nisu organizirale u hrvatsko društveno poduzeće, sukladno Uredbi o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske, imovina tih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske postaju u vlasništvo Republike Hrvatske, kojim sredstvima upravlja Hrvatski fond za privatizaciju.

20. Temeljem naprijed iznesenog, pravo korištenja koje je tužitelj eventualno imao na predmetnim nekretninama na temelju navedene Uredbe i Zakona prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist Republike Hrvatske. U pogledu primjene Aneksa „G“ Sporazuma o pitanju sukcesije za bivšu SFRJ, a koji se odnosi na privatnu imovinu stečenog prava drugih pravnih osoba SFRJ u članku 4. isti propisuje da će države slijednice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela, prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje poslovnih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih državnih tijela. Dakle, same odredbe Aneksa „G" Ugovora o pitanju sukcesije govore da su u njemu navedena samo načela, a koja – da bi se primijenila – treba sklopiti dodatne ugovore.

21. U Zakonu o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije u članku 7. se navodi da Ugovor zajedno sa svim kasnijim ugovorima potrebnim za provedbu Aneksa ovom Ugovoru konačno rješava uzajamna prava i obveze država slijednica glede pitanja sukcesije obuhvaćene tim Ugovorom. Činjenica da se on ne bavi nekim drugim pitanjima izvan sukcesije nema utjecaja na prava i obveze država stranaka iz tog Ugovora u odnosu na druga pitanja.

22. Dakle, izričito je navedeno da je za provedbu Aneksa Ugovora potrebno sklopiti kasnije ugovore potrebne za provedbu Aneksa, a što će u konačnici riješiti uzajamna prava i obveze država slijednica.

23. Prema odredbi članka 2. stavak 1. podstavak a) Aneksa „G“ prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi slijednici bivše SFRJ na koju su građani i druge pravne osobe imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićene i vraćene u države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava.

24. Prema odredbi članka 3. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu je nadležnosti državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova. Dakle, nadležno upravno tijelo treba odlučiti o tome ima li tužitelj pravo na naknadu za imovinu ili ne.

25. S obzirom na navedeno, neosnovani su revizijski navodi kojima se obrazlaže revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

26. Tuženici nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

Zagreb, 2. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa

Broj zapisa: eb307-da1dd

Kontrolni broj: 01b1e-449ae-a5777

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=ĐURO SESSA, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.