REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 808/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. K. iz Z., ..., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva K. & P. j.t.d. iz Z., ..., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u S., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5319/2016-2 od 3. listopada 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u S. poslovni broj P-3669/2015-13 od 15. travnja 2016., u sjednici održanoj 2. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja G. K., kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene Rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrpl-7950/2014-2 od 27. kolovoza 2014. (st. I. izreke). Naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 72.940,00 kuna (st. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog svih razloga predviđenih odredbom čl. 385. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno vratiti predmet na ponovno suđenje uz nadoknadu troškova revizije.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a koje da su počinjene pred nižestupanjskim sudovima na način da "(…) bez ikakvog obrazloženja i/ili dokaza sudovi tvrde da su stekli uvjerenje kako je gore navedena izjava fiktivna i dana u cilju da bi tužitelj izbjegao kaznu zatvora (…)" čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7.1. U odnosu na navedeni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, isti nije osnovan, iz razloga jer obje nižestupanjske presude sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te vrlo iscrpne razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega se obje nižestupanjske presude mogu valjano ispitati posebice što su nižestupanjski sudovi zaključili, a vezano za izjavu o podmirenju dugovanja , da "(…) Č. K., K. Z. i T. D. nisu u kaznenom postupku sudjelovali kao oštećenici već naprotiv su bili zaposlenici Trgovačkog društva N. d.d. čiji je direktor i vlasnik bio tužitelj (…)".

8. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrpl-7950/2014 od 27. kolovoza 2014. a koja je određena na novčanim sredstvima ovršenika temeljem ovršne isprave - presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-79/04 od 7. rujna 2007.

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrpl-7950/2014 od 27. kolovoza 2014. određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika;

- da je rješenjem od 16. siječnja 2015. sud uputio ovršenika, ovdje tužitelja, na pokretanje parnice radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena;

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-79/04., utvrđeno da je tužitelj proglašen krivim da je zlorabeći svojstvo direktora i vlasničkog društva N. d.d. Z. ovlaštenog za obavljanje poslova s vrijednosnim papirima u razdoblju od 01. siječnja 2002. do 06. lipnja 2002. u Z. protivno odredbi čl. 33. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima za period od 01. siječnja 2002. godine do 25. srpnja 2002. ("Narodne novine", broj 107/95.) i čl. 64. Zakona o tržištu vrijednosnih papira od 25. srpnja 2002. nadalje ("Narodne novine", broj 84/02.) u cilju pribavljanja sebi nepripadne materijalne koristi novčana sredstva ostvarena prodajom vrijednosnih papira klijenata i uplaćena za kupnju vrijednosnih papira od strane klijenata koja su se nalazila na posebnim računima kod banaka C. d.d. broj ... P. d.d. broj ... i M. d.d. broj ... neopravdano prenosio na račune za redovno poslovanje N. d.d. kod imenovanih banaka a potom čekom podizao novac podigavši u navedenom razdoblju ukupno 2.054.209,02 kune a pored toga s računa klijenata dana 02. kolovoza i 14. svibnja 2002. godine neosnovano kao klijent podigao ukupno 29.265,50 kuna na koji način je sebi pribavio nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu od 2.083.474,52 kune;

- dakle, kao odgovorna osoba s ciljem da sebi pribavi znatnu imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti a time je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, pa je time počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - opisano u čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ-a a kažnjivo po čl. 337. st. 4. KZ-a ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01) te mu je na temelju čl. 337. st. 4. KZ-a izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 godine;

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo i financije M. T. koje je u provedenom kaznenom postupku proizlazi da je oštećeno ... klijenata;

- da je temeljem čl. 82. KZ-a određeno oduzimanje imovinske koristi ostvarene počinjenjem kaznenog djela u iznosu od 2.083.474,52 kune;

- da u potvrdi od 10. siječnja 2011. Č. K., K. Z. i T. D. tvrde da su oštećeni u predmetu K-79/04. te da ih je tužitelj obeštetio u cijelosti i to u iznosu od 2.083.474,52 kuna pa smatraju da tužitelj ne mora ići na izdržavanje kazne zatvora;

- da je 10. siječnja 2011. potpisan Sporazum o prijenosu novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini ovršenika kojim Č. K., K. Z. i T. D. kao vjerovnici te tužitelj kao dužnik i A. d.o.o. S. B. kao protivnik osiguranja kojim suglasno utvrđuju da se dužnik obvezuje platiti vjerovnicima dugovanje (2.083.474,52 kuna) u roku od 2 godine odnosno najkasnije do 10. siječnja 2013. a ukoliko to ne učini plaća zateznu kamatu tekuću od 10. siječnja 2013. do plateža.

11. Među strankama je tijekom postupka, a i u revizijskom stupnju postupka sporno, je li tražbina radi koje je tuženica kao ovrhovoditelj pokrenula postupak ovrhe - oduzeta imovinska korist, prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj kao ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka (potvrda od 10. siječnja 2011. koju su potpisali Č. K., K. Z. i T. D. o podmirenju potraživanja).

12. Ovaj sud je u odluci broj Rev- 1595/15 izrazio shvaćanje:

"Naime, odredbom čl. 82. st. 1. KZ-a propisano je da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, te da će se ta korist oduzeti sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je kazneno djelo počinjeno. Odredbom st. 6. istog članka propisano je da oštećenik, koji najkasnije u roku od tri mjeseca od dana utvrđenja pravomoćnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi, pokrene parnični postupak radi ostvarivanja svojih prava, može se namiriti iz oduzete imovinske koristi u roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o njegovom pravu. Iz navedenih odredaba može se zaključiti da je svrha pravnog instituta oduzimanja imovinske koristi da:

1) se oštećeniku koji nije postavio imovinskopravni zahtjev u kaznenom postupku omogući namirenje iz oduzete imovinske koristi, ili ako to oštećenik ne zatraži

2) da osuđenik ne zadrži imovinsku korist stečenu kaznenim djelom, što bi bilo protivno javnom moralu.

Obzirom da iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužiteljica namirila oštećenika za iznos koji je počinjen kaznenim djelom, nakon pravomoćnosti presude kaznenog suda, to je predmetna tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je tuženica nije mogla isticati u postupku iz kojeg potječe odluka.

Prema tome, kada je tužiteljica namirila oštećenika, tada je prestala tražbina tuženice, te se ostvario žalbeni razlog iz čl. 46. st. 1. toč. 9. OZ-a, te je stoga ovrha nedopuštena."

12.1. Dakle, mjera oduzimanje imovinske koristi ne promatra se kao kazna, već kao restitucija kojom se uspostavlja imovinsko stanje kakvo je bilo prije počinjenja kaznenog djela. Kada se u cijelosti naknadi šteta počinjena kaznenim djelom oštećeniku, istovremeno prestaje i obveza isplatiti Republici Hrvatskoj iznos imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom na temelju presude koja predstavlja ovršni naslov u ovršnom postupku, jer osuđena osoba ne samo da bi na taj način ostala bez ostvarene imovinske koristi nego bi za nju isplata tog iznosa značila i umanjenje imovine, a što nije cilj instituta oduzimanja imovinske koristi.

12.2. Navedeno je propisano odredbama čl. 181. st. 1. ZKP kojom se razrađuje postupanje suda nakon donesene odluke o oduzimanju imovinske koristi u određenom iznosu pa se tako predviđa dokazivanje ispunjenja obveze (plaćanjem iznosa oduzete imovinske koristi) okrivljeniku je naložena isplata iznosa oduzete imovinske koristi dakle, određen je predmet, vrsta i opseg obveze. Odredbom čl. 181. st. 4. ZKP razrađeno je i vrijeme ispunjenja-stjecanja svojstva ovršnosti presude kad njome nije određen rok za ispunjenje.

13. U konkretnoj pravnoj stvari, na tužitelju je bio teret dokazivanja ispunjenja obveze.

13.1. Uvidom u potvrdu od 10. siječnja 2011. koju su potpisali Č. K., K. Z. i T. D. te sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini nižestupanjski sudovi odbijaju zahtjev za utvrđenjem ovrhe nedopuštrnom uz zaključak da "(…) je izjava dana od T., Č. i K. fiktivna i dana u cilju da bi tužitelj izbjegao kaznu zatvora jer su Č. i K. bili zaposlenici trgovačkog društva N. d.d. čiji je direktor i vlasnik bio upravo ovdje tužitelj te su isti radili kao brokeri te su računi njihovih klijenata također bili ispražnjeni, a i sami su na tim računima imali svoj novac kako su iskazali u kaznenom postupku. Tako je Č. K. naveo da je na računu klijenata imao oko 200.000,00 kn a K. oko 550.000,00 kn dok je T. trgovao vrijednosnim papirima i bio je oštećen za iznos od 880.000,00 kn. Valja napomenuti da su i potvrda i sporazum sačinjeni istog datuma s time da se je u sporazumu tužitelj obvezao obeštetiti T., Č. i K. do 10.01.2013. što nije učinio kako sam navodi a u potvrdi sva trojica tvrde da su već od strane tužitelja obeštećeni (…)".

13.2. Ovaj sud je suglasan sa zaključcima nižestupanjskih sudova. Naime, tužitelj nije dokazao da je tražbina prestala jer potpisnici potvrde od 10. siječnja 2011. nisu niti bili oštećenici u kaznenom postupku (već svjedoci) iz kojeg proizlazi obveza tužitelja, niti je iz sporazuma o zasnivanju založnog prava vidljivo da bi tužitelj isplatio oduzetu imovinsku korist. Sukladno navedenom, to su nižestupanjski sudovi, u pravilnoj primjeni materijalnog prava, valjano odbili zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom.

14. S obzirom na navedeno, ostali navodi revizije tužitelja (kojima se prigovara načinu na koji su sudovi ocijenili provedene dokaze i utvrdili odlučne činjenice) su prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke jer ih u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati (čl. 385. ZPP).

15. Slijedom svega izloženog je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Zagreb, 2. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Magud, v.r.