Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž R-328/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u Z., …, protiv tuženika H. P. p. d.o.o., Z., …, OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o radu, utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1987/2019-15 od 24. studenog 2021. ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1987/2019-18 od 10. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 2. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1987/2019-15 od 24. studenog 2021. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pr-1987/2019-18 od 10. prosinca 2021.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu između tužitelja i tuženika broj … izmijenjenog aneksima Ugovora o radu broj … od 15.03.2016. II aneksom ugovora o radu broj … od 01.08.2016. koja glasi: "Stranke su suglasne da se ovaj Ugovor smatra raskinutim u slučaju da radnik prestane obavljati sadašnje poslove uslijed razrješenja do kojega je došlo voljom poslodavca, a poslodavac je u tom slučaju obvezan ponuditi radniku drugi ugovor o radu na odgovarajuće poslove u okviru njegove stručne spreme u sadašnjem mjestu rada". (točka I. izreke).

Također, odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena odluka tuženika broj … od 6. ožujka 2019. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, tužbeni zahtjev tužitelja za određivanjem prestanka radnog odnosa između tužitelja i tuženika s danom donošenja prvostupanjske presude i naknadom štete u iznosu od 159.052,36 kn, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate (točka II. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 kn (točka III. izreke).

2. Protiv presude žali se tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj sa tuženikom dana 14. siječnja 2014. sklopio Ugovor o radu kojim je ugovoreno da će radnik tužitelj obavljati poslove rukovoditelja F. i r.,

- da je čl. 13. st. 1. predmetnog ugovora ugovoreno da se ugovor smatra raskinutim u slučaju da tužitelj prestane obavljati sadašnje poslove uslijed razrješenja do kojega je došlo voljom poslodavca, a da je u tom slučaju tuženik obvezan ponuditi radniku drugi ugovor o radu na odgovarajuće poslove u okviru njegove stručne spreme u sadašnjem mjestu rada,

- da je tužitelj predstavlja nadređenog radnika u smislu čl. 19. Pravilnika o organizaciji H. P. p. d.o.o. kojeg imenuje i razrješava uprava tuženika,

- da je odlukom uprave tuženika od 6. studenog 2018. tužitelj razriješen od obavljanja poslova nadređenog radnika na radnom mjestu Rukovoditelj Financija i računovodstva sa danom 6. studenim 2018.,

- da je nakon odluke uprave tuženika od 6. studenog 2018. tuženik tužitelju, sukladno svojoj obvezi iz čl. 13. st. 1. Ugovora o radu od 14. siječnja 2014., ponudio sklapanje novog ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta asistent za EU fondove u upravnom području Korporativni poslovi, koju ponudu je tužitelj odbio,

- da je tuženik dana 6. ožujka 2019. donio Odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora kojom je tužitelju otkazao Ugovor o radu od 14. siječnja 2014, te mu ponudio sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta asistent za EU fondove,

- da tužitelj nije prihvatio ponudu za sklapanje ugovora o radu iz Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, već da je dana 24. travnja 2019. protiv navedene odluke podnio zahtjev za zaštitu prava.

7. Gore navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud. Iako tužitelj u žalbi ističe da žalbu podnosi i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u istoj ne navodi koju od gore navedenih pravno relevantnih činjenica je sud prvog stupnja pogrešno ili nepotpuno utvrdio. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

8. U žalbenom, a i ranije u prvostupanjskom postupku, prije svega je sporno da li je ništetna odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu od 14. siječnja 2014., te posljedično tome da li je otkaz koji je tuženik dao tužitelju Odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 6. ožujka 2019. nedopušten.

9. Tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka ističe, a što sada ponavlja i u žalbi, da se odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu od 14. siječnja 2014. nije mogla ugovoriti s tužiteljem jer isti ne predstavlja osobu iz čl. 4. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR/14) odnosno osobu iz čl. 2. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o radu. Također, tužitelj smatra da je predmetnom odredbom tuženik ugovorio posebne uvjete temeljem kojih može otkazati ugovor o radu što je protivno odredbama ZR, te da je uslijed toga predmetna odredba ugovora ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) jer je protivna prisilnom propisu.

10. Međutim, takvi žalbeni navodi tužitelja su neosnovani. Naime, u pravu je tužitelj kada ističe da ne predstavlja osobu iz čl. 2. st. 3. ZR/09 na koju se, sukladno odredbi čl. 2. st. 4. ZR/09 ne bi primjenjivale odredbe ZR/09 o prestanku radnog odnosa. Međutim, to ne znači da je odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu ništetna te da je otkaz koji je tužitelj dao tuženiku nedopušten. U konkretnom slučaju tužitelj je nakon što je uprava tuženika donijela odluku od 6. studenog 2018. kojom je razriješen od obavljanja poslova nadređenog radnika na radnom mjestu Rukovoditelj Financija i računovodstva, nastavio radni odnos kod tuženika, te je tuženik tužitelju, obzirom da tužitelj nakon odluke uprave više nije mogao obavljati poslove radnog mjesta Rukovoditelj Financija i računovodstva, a sukladno obvezi iz čl. 13. st. 1. Ugovora o radu, ponudio drugi ugovor o radu za odgovarajuće poslove u okviru tužiteljeve stručne spreme. Dakle, tužitelju je radni odnos prestao temeljem odluke o otkazu, a ne temeljem odluke uprave tuženika o razrješenju tako da čl. 13. st. 1. Ugovora o radu nije ugovoreno da ugovor o radu tužitelja prestaje protivno odredbi čl. 104 ZR/09 koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o radu odnosno protivno odredbi čl. 112. ZR/14 koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o otkazu.

11. U odnosu na žalbene navode da je odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu ništetna jer je protivna prisilnom propisu, potrebno je i navesti i da odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu u određenom stupnju nije dovoljno jasna jer iz iste se ne može jasno zaključiti da li donošenjem odluke uprave o razrješenju od obavljanja poslova nadređenog radnika tužitelju istodobno prestaje i radni odnos. Međutim, to što je određena odredba ugovora nejasna u smislu odredbe čl. 319. ZOO ne znači da je ista ništetna, već se ista u takvom slučaju mora tumačiti sukladno odredbama ZOO. U konkretnom slučaju, čl. 13. st. 2. Ugovora o radu ugovoreno je da ako tužitelj ne prihvati novi ugovor o radu u slučaju iz st. 1. da mu od toga dana teče otkazni rok. Dakle, kada se odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu dovede u svezu s st. 2. istog članka, proizlazi da tužitelju radni odnos, nakon što uprava tuženika donese odluku o razrješenju od poslova nadređenog radnika, ne prestaje automatski donošenjem odluke uprave, već da mu isti prestaje nakon isteka otkaznog roka i to nakon što ne prihvati ponudu tuženika za sklapanje novog ugovora o radu. Upravo se to i dogodilo u konkretnom slučaju. Tužitelju radni odnos nije prestao donošenjem odluke uprave tuženika od 6. studenog 2018., već istekom otkaznog roka iz Odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora koju je tuženik donio 6. ožujka 2019. koja odluka je donijeta ne samo u skladu s odredbom čl. 123. ZR/14, već je i u skladu s čl. 13. st 2. Ugovora o radu. Stoga odredba čl. 13. st. 1. Ugovora o radu, iako u određenom stupnju, kada se izdvojeno analizira, je nejasna, ali ista time što je nejasna nije protivna prisilnom propisu i ništetna kako to tvrdi tužitelj.

12. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbe čl. 322. st. 1. ZOO i čl. 123. u svezi s čl. 115. st. 1. toč. 1. i čl. 112 toč. 7. ZR/14 kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti čl. 13. st. 1. Ugovora o radu, kao i tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete odbio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tužitelj.

13. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

14. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 2. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj