REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 81 Pž-421/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Kamelije Parać, suca izvjestitelja, i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika 1. GRAD Z., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o., Z., i tuženika 2. Š. S. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu N. i partneri d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o prvotuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1093/16 od 21. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1093/16 od 21. siječnja 2019. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev koji glasi:

„Nalaže se prvotuženiku Gradu Z. platiti tužitelju R. d.o.o. iznos od 1.472.693,64 kn sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2015. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.“

2. Nalaže se tužitelju da naknadi prvotuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 140.365,43 kn (stočetrdesettisućatristošezdesetpet kuna i četrdesettri lipe) u roku od osam dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka i naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je prvotuženiku Gradu Z. platiti tužitelju R. d.o.o. iznos od 1.472.693,64 kn sa zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2015. do isplate (točka I. izreke), naloženo je prvotuženiku Gradu Z. platiti tužitelju R. d.o.o. parnične troškove u iznosu od 121.725,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 21. siječnja 2019. do isplate (točka II. izreke), te je naloženo tužitelju R. d.o.o. naknaditi drugotuženiku Š. s. d.o.o. parnične troškove u iznosu od 83.481,25 kn (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude se navodi da je tuženik Grad Z. sklopio Ugovor sa Š. s. d.o.o. br. 367/2014 o opremanju objekata i kuhinje DV K. i Ugovor br. 368/2014 o opremanju objekta škole K.. Š. s. d.o.o. je dio radova koji se odnose na dobavu i montažu, odnosno ugradnju opreme za dječje igralište u sklopu dječjeg vrtića K. kao i na dobavu i montažu odnosno ugradnju opreme za atrij u sklopu dječjeg vrtića K. te na dobavu i montažu opreme za dječje igralište u sklopu Osnovne škole K., prepustio tužitelju na temelju Ugovora 07/2014 od 28. kolovoza 2014. Tužitelj i Š. s. d.o.o. sklopili su Ugovor o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014. kojim je drugotuženik ustupio tužitelju dio svoje tražbine u iznosu od 2.010.097,78 kn koju ima prema Gradu Z.. Prvostupanjski sud je nadalje zaključio da Ugovor o ustupu tražbine nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO). Obveza cedenta (drugotuženika) je bila obavještavanje Grada Zagreba o cesiji, no, iako on to nije učinio, prvotuženiku je bilo poznato postojanje Ugovora o ustupu jer ga je o tome obavijestio tužitelj (cesionar) dopisom od 20. studenog 2014. Drugotuženik je pak ispostavio prvotuženiku okončanu situaciju broj 44/005/1 16. siječnja 2015., a prvotuženik je unatoč tome što mu je bilo poznato postojanje cesije ispunio drugotuženiku (cedentu) iznos okončane situacije od 2.014.910,26 kn i to 28. siječnja 2015. Prvotuženiku je nesumnjivo bilo poznato postojanje ugovora o ustupu, a iznos koji je ustupljen je bio određen. Prvostupanjski sud je zaključio da se radi o cesiji umjesto ispunjenja što je bila i volja ugovornih stranaka. Zbog toga što je prvotuženiku bilo poznato postojanje Ugovora o ustupu tražbine, nije se oslobodio svoje obveze ispunjenjem Š. s. d.o.o., već je njegova obveza prema tužitelju ostala sukladno odredbi čl. 82. st. 2. ZOO-a. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

3. Protiv te presude žalbu je podnio prvotuženik pobijajući je u točkama I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Smatra da je presuda nerazumljiva u dijelu gdje se navodi da je tražbina iz ugovora o cesiji bila određena odnosno odrediva te da je prvotuženik znao za ustup

i

iznos

ustupljene

tražbine.

Daljnjim žalbenim navodima prvotuženik ističe da je cedent nakon sklapanja Ugovora o ustupu tražbine platio cesionaru (tužitelju) cjelokupni iznos duga/tražbine pa prvotuženik nije u obvezi ponovno platiti taj dug tužitelju. Istaknuo je da tražbina iz Ugovora o cesiji nije bila određena, ali ni odrediva iz razloga što su tužitelj i drugotuženik napravili međusobni konačni obračun odnosno utvrdili međusobna dugovanja tek Okončanom situacijom broj 1/VP1/4 od 28. siječnja 2015. ovjerenom 28. siječnja 2015., a koju je drugotuženik dostavio prvotuženiku tog istog dana, ali nakon što je već Grad Z. izvršio plaćanje Š. s. d.o.o. Slijedom navedenog, u pogledu obavještavanja prvotuženika mjerodavan je jedino dopis drugotuženika od 28. siječnja 2015., a prvotuženik je izvršio plaćanje drugotuženiku prije nego je od njega primio dopis (obavijest) o ustupu potraživanja. Uz navedeno, pobijana presuda je pravno neodrživa i iz razloga jer je temeljem sklopljenih ugovora isplatio cjelokupno potraživanje drugotuženiku koji iz određenih razloga nije pravovremeno obavijestio prvotuženika o ustupanju tražbine ni o visini duga prema tužitelju kao podizvođaču. Predložio je preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio odgovor na prvotuženikovu žalbu u kojoj se u cijelosti usprotivio iznesenim žalbenim navodima, predložio je odbiti žalbu u cijelosti i potvrditi pobijanu odluku.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.472.693,64 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2015. do isplate s osnove Ugovora o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014.

8. Iz podataka u spisu proizlaze sljedeće činjenice:

- Š. s. d.o.o. i Grad Z. sklopili su Ugovor o opremanju objekta i kuhinje dječjeg vrtića Kajzerica od 24. srpnja 2014. kojim se Š. s. d.o.o. obvezao izvesti radove opremanja objekta i kuhinje dječjeg vrtića Kajzerica (članak 1. ugovora), a prvotuženik Grad Z. se obvezao platiti naknadu u iznosu od 6.945.356,38 kn (članak 3. ugovora),

- Š. s. d.o.o. i Grad Z. sklopili su Ugovor o opremanju objekta škole Kajzerica (osnovna i srednja škola) 24. srpnja 2014. kojim se Š. s. d.o.o. obvezao izvesti radove opremanja objekta škole u Kajzerici (članak 1. ugovora), a tuženik Grad Z. se obvezao platiti naknadu u iznosu od 9.985.454,38 kn (članak 3. ugovora),

- tužitelj i drugotuženik Š. s. d.o.o. su 28. kolovoza 2014. sklopili Ugovor 07/2014 kojim se tužitelj obvezao za Š. s. d.o.o. izvesti radove dobave i montaže, odnosno ugradnje opreme za dječje igralište u sklopu dječjeg vrtića Kajzerica i izvršiti zemljane i betonske radove, dobave i montaže, odnosno ugradnje opreme za atrij u sklopu dječjeg vrtića Kajzerica te dobave i montaže opreme za dječje igralište u sklopu osnovne škole Kajzerica, sve sukladno Specifikacijama broj 209/2014 od 3. kolovoza 2014., broj 208/2014 od 3. kolovoza 2014 i broj 205/2014 od 3. kolovoza 2014.; stranke su također utvrdile da Š. s. d.o.o. jamči da je te radove prethodno ugovorio s Gradom Z. kao izvođač te ih ustvari ustupa tužitelju (članak 1. ugovora). Člankom 8. tog Ugovora ugovorena je cijena u iznosu od 2.010.097,78 kn. Člankom 9. ugovora ugovoreno je da se ugovaratelji u trenutku sklapanja tog ugovora obvezuju sklopiti ugovor o ustupu tražbine kojim se Š. s. d.o.o. obvezuje tužitelju ustupiti svoju tražbinu koju ima prema Gradu Z. po osnovi radova iz čl. 1. ugovora,

- Š. s. d.o.o. kao ustupitelj i tužitelj kao primatelj sklopili su ugovor o ustupu tražbine 28. kolovoza 2014., kojim su u članku 1. ugovorne strane utvrdile kako Š. s. d.o.o. izjavljuje i jamči da je kao izvođač radova sklopio ugovor s Gradom Z. koji se odnosi na izvođenje radova na izgradnji dječjeg vrtića Kajzerica i osnovne škole Kajzerica. Također su utvrdili da su Š. s. d.o.o. i tužitelj sklopili ugovor 07/2014 kojim je tužitelj preuzeo obvezu dobave, ugradnje, odnosno montaže opreme za dječje igralište i atrij u sklopu dječjeg vrtića Kajzerica, te dobave i montaže opreme za dječje igralište u sklopu osnovne škole Kajzerica za ugovorenu cijenu od 2.010.097,78 kn. Člankom 2. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da Š. s. d.o.o. ustupa tužitelju dio svoje tražbine koju ima prema Gradu Z. na temelju ugovora sklopljenog s Gradom Z., u iznosu ukupne tražbine koju tužitelj potražuje od Š. s. d.o.o. na temelju ugovora broj 07/2014,

- tužitelj je dopisom od 20. studenog 2014. obavijestio Grad Z. o postojanju Ugovora 07/2014 kao i da mu je cedirana tražbina prema Gradu Z. (cesus) s osnove izvršenih radova pobliže navedenih u Ugovoru 07/2014, u iznosu od 2.010.097,78 kn (list 21.22. spisa),

- drugotuženik Š. s. d.o.o. je izdao prvotuženiku Gradu Z. Okončanu situaciju broj 44/005/01 od 14. prosinca 2014. na iznos od 2.014.910,26 kn, a koju je Grad Z. zaprimio 21. siječnja 2015.; predmetna Okončana situacija obuhvaćala je i radove koje je izveo tužitelj,

- drugotuženik Š. s. d.o.o. je 30. prosinca 2014. sa Gradom Z. sačinio Zapisnik o okončanom obračunu koji je obuhvaćao i radove koje je izveo tužitelj kao podizvođač drugotuženika Š. s. d.o.o. (listovi 28.-33. spisa),

- nakon što su izvršeni radovi po Ugovoru 07/2014, tužitelj je drugotuženiku Š. s. d.o.o. i to 27. siječnja 2015. izdao Okončanu situaciju broj 1/VP1/4 na iznos od 1.472.693,64 kn, koju je drugotuženik ovjerio 28. siječnja 2015.,

- prvotuženik je drugotuženiku platio iznos po Okončanoj situaciji broj 44/005/01 i to 28. siječnja 2015.; tog istog dana je drugotuženik dostavio prvotuženiku dopis i u privitku tog dopisa Okončanu situaciju tužitelja broj broj 1/VP1/4 od 27. siječnja 2014. te je obavijestio prvotuženika o cijeni radova i opreme kao i o obvezi da Grad Z. cijenu iz priložene tužiteljeve Okončane situacije plati tužitelju,

- tužitelj zahtijeva utuženi iznos od 1.472.693,64 kn od prvotuženika, a za slučaj da sud odbije tužbeni zahtjev prema prvotuženiku, tužitelj je postavio supsidijarni tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 197. st. 1. ZPP-a tražeći da sud prihvati takav tužbeni zahtjev prema drugotuženiku.

9. Prethodno, ovaj sud napominje da je pobijana prvostupanjska presuda povodom prvotuženikove žalbe ispitivana od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-1419/19 od 28. siječnja 2021. preinačio prvostupanjsku presudu smatrajući da Ugovor o ustupu tražbine sklopljen između tužitelja i drugotuženika ima značaj ustupanja tražbine radi ispunjenja. Međutim, povodom tužiteljeve revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev 1050/2021 od 28. rujna 2021. ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz izraženo pravno shvaćanje da zaključak o tome o kojem se slučaju cesije radi u konkretnoj situaciji treba uslijediti temeljem ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja koje upućuju na pravu volju stranaka prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

10. Tijekom prvostupanjskog, ali i u ovome žalbenom postupku među strankama je ostalo sporno je li prvotuženik dužan platiti tužitelju utuženi iznos uzevši u obzir činjenicu da je iznos iz sklopljenih ugovora plaćen drugotuženiku.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da je, neovisno o činjenici što je prvotuženik cjelokupnu tražbinu iz ugovora ispunio drugotuženiku, prvotuženik i nadalje u obvezi prema tužitelju. Prvostupanjski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ustupanju umjesto ispunjenja u smislu odredbe čl. 88. st. 2. ZOO-a jer je namjera ugovornih strana bila da prvotuženik Grad Z. ispuni tražbinu isključivo tužitelju, odnosno da tužitelj naknadu za radove koje mu je kao podizvođaču povjerio drugotuženik naplati od prvotuženika Grada Zagreba. Nadalje, prvostupanjski sud je naveo da je tužitelj dopisom od 20. studenog 2014. obavijestio prvotuženika o ustupu tražbine. U tom dopisu je izričito navedeno da je drugotuženik sklopio s prvotuženikom Ugovor o opremanju objekta i kuhinje DV Kajzerica i Ugovor o opremanju objekta škole Kajzerica od 24. srpnja 2014., te je izričito navedeno da je drugotuženik prepustio tužitelju dio radova po tim Ugovorima. Također, prvotuženik je obaviješten da su tužitelj i drugotuženik sklopili Ugovor o ustupu tražbine kojim je drugotuženik kao cedent ustupio tužitelju kao cesionaru dio svoje tražbine koju ima prema Gradu Z. na temelju ranije navedenih ugovora i to u iznosu cijene koju tužitelj potražuje od drugotuženika, odnosno iznos od 2.010.097,78 kn. Uz tužiteljev dopis od 20. studenog 2014. bila je priložena dokumentacija, i to Ugovor broj 07/2014, Ugovor o ustupu tražbine, zapisnici o primopredaji opreme, privremene situacije i građevinska knjiga. U dopisu su konkretno navedeni radovi koje je drugotuženik prepustio tužitelju te je stoga prvotuženik ne samo znao da je ustupljena tražbina u iznosu od 2.010.097,78 kn, nego je imao uvid u cjelokupan sadržaj Ugovora broj 07/2014 i Ugovora o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014.

12. U pogledu iznosa tražbine koji je ustupljen tužitelju, prvostupanjski sud je ocijenio da je iznos tražbine koji je ustupljen tužitelju bio odrediv, odnosno da je jasno bilo vidljivo iz Ugovora broj 07/2014 i Ugovora o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014. da je ugovorena i ustupljena tražbina u iznosu od 2.010.097,78 kn. Prvotuženik i drugotuženik su ugovorili cijenu od 6.945.356,38 kn Ugovorom o opremanju objekta i kuhinje dječjeg vrtića Kajzerica i cijenu od 9.985.454,38 kn Ugovorom o opremanju objekta škole Kajzerica, a iz tužiteljevog dopisa od 20. studenog 2014. i njemu priloženih isprava jasno je vidljivo da je drugotuženik ustupio tužitelju dio tražbine u iznosu od 2.010.097,98 kn.

13. Zaključci i utvrđenja prvostupanjskog suda nisu pravilni te je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave, odnosno posredno izvedene dokaze, a odluka je utemeljena isključivo na tim dokazima.

14. S obzirom na sporne činjenice među strankama, prvenstveno je potrebno ocijeniti pravnu prirodu sklopljenog Ugovora o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014. kojeg su sklopili tužitelj i drugotuženik, odnosno ocijeniti radi li se u konkretnom slučaju o ustupanju umjesto ispunjenja ili o ustupanju radi ispunjenja (čl. 88. t. 1. i 2. ZOO-a). Tu je riječ o posebnim slučajevima ustupanja tražbine.

15. U slučaju prijenosa tražbine radi ispunjenja dužnikova obveza se gasi odnosno smanjuje tek kad vjerovnik (primatelj) naplati ustupljenu tražbinu. Međutim, posebnost ustupanja radi ispunjenja ogleda se u mogućnosti da dužnik ustupljene tražbine (cesus) može ispuniti obvezu i cedentu i cesionaru, čak i kada je obaviješten o ustupanju (čl. 88. st. 4. ZOO-a). Naime, kod ustupanja radi ispunjenja tražbina ostaje u imovini ustupitelja do naplate od dužnika , pa dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kada je obaviješten o ustupu, što nije slučaj kod redovite cesije (čl. 82. i 83. ZOO-a). Ne naplati li se primatelj u cijelosti, zadržava ono što je naplatio od dužnika, a za ostatak tražbine i dalje ima zahtjev prema ustupitelju.

16. Ustup umjesto ispunjenja postoji kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu koju ima prema svom dužniku, kako bi se tim ustupom oslobodio svoje obveze. Sklapanjem ugovora o cesiji dužnikova se obveza gasi do svote tako ustupljene tražbine (čl. 88. st. 1. ZOO-a). Ovakvo odstupanje je u stvari zamjena ispunjenja jer su se vjerovnik i dužnik sporazumjeli da će se dužnik osloboditi svoje obveze na taj način što će umjesto dužne činidbe ispuniti neku drugu, ovdje umjesto isplate duga svom vjerovniku ustupa mu svoje tražbine prema trećemu. Ustupitelj može ustupiti primatelju cijelu ili dio tražbina, već prema tome koliko mu je dužan. Ustupljena tražbina u trenutku sklapanja ugovora prelazi u imovinu primatelja. Ustupom mjesto ispunjenja gasi se obveza koju je ustupitelj imao prema primatelju do svote ustupljene tražbine, ali se gasi i tražbina ustupitelja prema dužniku jer ona prelazi na primatelja.

17. Iz u spisu dostavljenog Ugovora o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014. proizlazi da su stranke člankom 2. ugovorile da cedent (drugotuženik) ustupa cesionaru (tužitelju) dio svoje tražbine koju ima prema Gradu Z. na temelju ugovora sklopljenog s Gradom Z., u iznosu ukupne tražbine koju tužitelj potražuje od Š. s. d.o.o. na temelju ugovora broj 07/2014. Iz ovakve stipulacije ugovorne odredbe proizlazi da su stranke ugovorile cesiju radi ispunjenja, a ne cesiju umjesto ispunjenja. Naime, iz ovakve ugovorne odredbe ne proizlazi da samim sklapanjem ugovora o ustupanju prestaje obveza ustupitelja prema primatelju. Sklapanjem ugovora o ustupanju ustupitelj (drugotuženik) nije ustupio primatelju (tužitelju) svoju tražbinu prema trećemu (prvotuženiku) u cilju da bi se oslobodio svoje obveze. Navedeno nesumnjivo ne proizlazi iz citirane ugovorne odredbe kao ni iz cjelokupnog sadržaja Ugovora o ustupanju tražbine od 28. kolovoza 2014. Iz dopisa od 20. studenog 2014. kojeg je sam tužitelj uputio prvotuženiku (list 21. - 22. spisa) proizlazi da tim dopisom tužitelj samo obavještava prvotuženika o postojanju Ugovora o ustupu tražbine odnosno da mu je drugotuženik ustupio dio svoje tražbine koju ima prema Gradu Z.. U svrhu obavještavanja dužnika (cesusa) o sklopljenom Ugovoru o ustupanju tražbine, drugotuženik je uputio prvotuženiku dopis (list 34. spisa) iz kojeg također proizlazi da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju ustupio dio svoje tražbine koju ima

prema

prvotuženiku.

Slijedom navedenog, ni iz navedenih dopisa ne proizlazi da bi se radilo o ustupanju umjesto ispunjenja.

18. Nadalje, potrebno je istaknuti da je ugovor o ustupanju tražbine ugovor koji sklapaju vjerovnik (cedent) i treća osoba (cesionar). Cesus nikada nije ugovorna strana ugovora o cesiji, pa čak i kada je na ugovoru njegov potpis, jer valjanost ugovora o cesiji nikada ne ovisi o volji cesusa, njegovoj poslovnoj sposobnosti ni njegovim manama volje. Slijedom navedenog, cedent i cesionar sklapaju ugovor sa sadržajem kojeg oni žele i koji je isključivo odraz njihove volje.

19. Nije sporno da je u konkretnom slučaju prvotuženik (cesus) obaviješten o cesiji te da mu je dostavljen i sam Ugovor. Međutim, cesus je dužan postupati po sadržaju Ugovora o ustupu tražbine pri čemu nije dužan istraživati namjeru i volju ugovornih strana. Ono što obvezuje cesusa jest ugovor kojeg je primio od cedenta, odnosno cesionara. Stoga se osnovno pitanje svodi na to je li cesus na temelju Ugovora o ustupu tražbine mogao znati da je riječ o cesiji umjesto ispunjenja ili ne. U slučaju da u ugovoru nema označavanja da se radi o cesiji umjesto ispunjenja ili da obveza cedenta prema cesionaru prestaje danom sklapanja ugovora, tada je riječ o cesiji radi ispunjenja jer je ona manje otegotna za cesionara. Ako su cedent i cesionar htjeli sklopiti cesiju umjesto ispunjenja, tada su to oni morali jasno naznačiti u ugovoru, a ne dovoditi cesusa u zabludu. Sadržaj cesije ne može i ne smije ići na štetu strane koja nije sudionik tog ugovora. Cesus nije sudjelovao u sklapanju ugovora o cesiji i njemu nije poznata volja ugovornih strana niti ju je on dužan istraživati, već je dužan postupiti po ugovoru koji mu je dostavljen. Ako se iz Ugovora ne može utvrditi da je riječ o cesiji umjesto ispunjenja, tada se radi o cesiji radi ispunjenja pa cesus može obvezu ispuniti ili cedentu ili cesionaru i valjano se oslobađa obveze.

20. U konkretnom slučaju, prvotuženik (cesus) na temelju dostavljenog mu Ugovora o ustupu tražbine nije mogao zaključiti da predmetni Ugovor predstavlja cesiju umjesto ispunjenja jer to nije naznačeno samim ugovorom, dok pravu volju stranaka cesus nije bio dužan istraživati, već isključivo postupiti po sadržaju samog Ugovora. Slijedom navedenog, imajući u vidu da iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine ne proizlazi da se ustupanjem tražbine ugasila obveza cedenta prema cesionaru, kao i da prvotuženik (cesus) pažnjom dobrog gospodarstvenika nije mogao zaključiti da je riječ o cesiji umjesto ispunjenja, to se on ispunjenjem obveze cedentu oslobodio obveze.

21. Uz navedeno, a dovodeći u vezu sam Ugovor o ustupu tražbine od 28. kolovoza 2014. s okolnostima konkretnog slučaja, proizlazi da ni iz svih okolnosti koje su prvotuženiku bile poznate, nije mogao zaključiti da je riječ o cesiji umjesto ispunjenja. To je prvenstveno vidljivo iz nesporne činjenice da je cedent, nakon sklapanja ugovora s cesionarom, i nakon što je cesus bio obaviješten o ustupu tražbine, ispostavio prvotuženiku (cesusu) Okončanu situaciju broj 44/005/01 od 14. prosinca 2014. na iznos od 2.014.910,26 kn, a koja je obuhvaćala i radove koje je izveo tužitelj. S obzirom na takvo postupanje drugotuženika (cedenta), odnosno da je u situaciji kada je sklopio Ugovor o ustupu tražbine i kada je prvotuženik o tome bio obaviješten, ispostavio prvotuženiku cesusu Okončanu situaciju koja je obuhvaćala radove koje je izveo tužitelj, a novčana vrijednost kojih je ustupljena tužitelju, tada prvotuženik nije mogao doći do zaključka da se radi o cesiji umjesto ispunjenja. Upravo tako postupanje daje prvotuženiku osnovu za zaključak da je riječ o cesiji radi ispunjenja te da se on oslobađa obveze i u slučaju da je ispuni cedentu. Stoga, uzevši u obzir sve navedeno, proizlazi da su stranke ugovorile ustupanje radi ispunjenja, a ne kako to tvrdi tužitelj, ustupanje umjesto ispunjenja.

22. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir da je u konkretnom slučaju riječ o ustupanju tražbine radi ispunjenja, proizlazi da u skladu s odredbom čl. 88. st. 4. ZOO-a dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju. Drugim riječima, prvotuženik, iako je bio obaviješten o ustupu tražbine, mogao je u skladu s citiranom odredbom svoju obvezu ispuniti i ustupitelju (drugotuženiku), a što je prvotuženik i učinio te se oslobodio svoje obveze.

23. To znači da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ispunjenje obveze na temelju Ugovora o ustupanju tražbine od 28. kolovoza 2014. od prvotuženika jer se prvotuženik ispunjenjem obveze prema drugotuženiku (ustupitelju) oslobodio svoje obveze u cijelosti.

24. Posljedično navedenome, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu ustupljenog iznosa od prvotuženika, slijedom čega je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

25. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 373. t. 1. ZPP- a prvotuženikova žalba je prihvaćena i pobijana odluka preinačena na način da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev.

26. Kako je prvotuženik (u konačnici) uspio u ovom postupku, ima pravo na naknadu troškova postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

27. Prvotuženik ima pravo na naknadu troškova sastava odgovora na tužbu u iznosu od 14.730,00 kn uvećano za PDV, ukupno 18.412,50 kn prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 10/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 19. prosinca 2016. u iznosu od 7.365,00 kn uvećano za PDV, iznos od 9.206,25 kn prema Tbr. 9. t. 2. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 13. veljače 2018. u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, iznos od 625,00 kn prema Tbr. 9. t. 5. OT, trošak zastupanja na ročištu održanom 12. lipnja 2018. u iznosu od 7.365,00 kn uvećano za PDV, iznos od 9.206,25 kn prema Tbr. 9. t. 2. OT, zatim trošak zastupanja na ročištu održanom 10. listopada 2018. u iznosu od 14.730,00 kn uvećano za PDV, ukupno 18.412,50 kn, prema Tbr. 9. t. 1. OT i trošak zastupanja na ročištu održanom 11. prosinca 2018. u iznosu od 14.730,00 kn uvećano za PDV, ukupno 18.412,50 kn, prema Tbr. 9. t. 1. OT. Prvotuženiku pripada i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, iznos od 625,00 kn prema Tbr. 9. t. 3. OT. 28. Nadalje, prvotuženiku pripada pravo na trošak sastava podneska od 2. rujna 2016. u iznosu od 14.730,00 kn uvećano za PDV, ukupno 18.412,50 kn prema Tbr. 8. t. 1. OT, trošak sastava podneska od 26. siječnja 2017. u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, ukupno iznos od 625,00 kn prema Tbr. 8. t. 3.OT, trošak sastava podneska od 23. ožujka 2018. u iznosu od 14.730,00 kn uvećano za PDV, ukupno 18.412,50 kn prema Tbr. 8. t. 1. OT.

29. Prvotuženiku pripada pravo na trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn prema Tar. br. 1. Tarife iz Zakona o sudskim pristojbama – „Narodne novine“ broj 26/03, 125/11 i 112/12) i trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn prema Tar. br. 2. st. 1. Tarife.

30. Dakle, prvotuženik ima pravo na naknadu troškova prvostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 117.350,00 kn.

31. Prvotuženik ima pravo i na naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od 18,412,50 kn (Tbr. 10. t. 1. Tarife) i pripadajući PDV, odnosno ukupno 23.015,63 kn. 32. Dakle, prvotuženiku ukupno pripada pravo na naknadu troškova u visini iznosa od 140.365,43 kn.

33. Odluka o trošku parničnog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

34. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj izgubio parnicu, a osim toga ne radi se o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a. Iz istog razloga odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu izjavljene revizije. Slijedom navedeno, odlučeno je kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 2. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća

Mario Vukelić