REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: 77 P-1652/2019-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužiteljice V. P. (OIB …) iz Z., koju zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tuženika Z. b. d.d. (OIB …), Z., koju zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u Z., radi isplate, nakon 16. veljače 2022. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice I. R., odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnika tuženika P. G. B., odvjetnice, 2. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj … od 13. veljače 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit na iznos kunske protuvrijednosti 69.900,00 CHF, po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan iznos kredita od 69.900,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 350,44 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj … od 13. veljače 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je, ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., članak 7., stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 78.662,60 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 133,24 kn od 1.11.2007.,

- na iznos od 132,82 kn od 1.12.2007.,

- na iznos od 134,66 kn od 1.1.2008., -

na iznos od 136,40 kn od 1.2.2008., -

na iznos od 264,23 kn od 1.3.2008., -

na iznos od 262,21 kn od 1.4.2008., -

na iznos od 253,64 kn od 1.5.2008., -

na iznos od 256,87 kn od 1.6.2008., -

na iznos od 254,34 kn od 1.7.2008., -

na iznos od 253,81 kn od 1.8.2008., -

na iznos od 253,71 kn od 1.9.2008.,

- na iznos od 263,44 kn od 1.10.2008,.

- na iznos od 285,31 kn od 1.11.2008.,

- na iznos od 260,95 kn od 1.12.2008.,

- na iznos od 387,26 kn od 1.1.2009., -

na iznos od 388,95 kn od 1.2.2009., -

na iznos od 334,54 kn od 1.3.2009., -

na iznos od 347,02 kn od 1.4.2009., -

na iznos od 349,50 kn od 1.5.2009., -

na iznos od 328,02 kn od 1.6.2009., -

na iznos od 331,77 kn od 1.7.2009., -

na iznos od 412,85 kn od 1.8.2009., -

na iznos od 436,80 kn od 1.9.2009.,

- na iznos od 410,20 kn od 1.10.2009,.

- na iznos od 427,39 kn od 1.11.2009.,

- na iznos od 424,64 kn od 1.12.2009.,

- na iznos od 471,04 kn od 1.1.2010., -

na iznos od 500,84 kn od 1.2.2010., -

na iznos od 494,38 kn od 1.3.2010., -

na iznos od 523,98 kn od 1.4.2010., -

na iznos od 578,21 kn od 1.5.2010., -

na iznos od 536,92 kn od 1.6.2010.,

- na iznos od 599,16 kn od 1.7.2010..,

- na iznos od 597,06 kn od 1.8.2010., -

na iznos od 726,07 kn od 1.9.2010.,

- na iznos od 650,92 kn od 1.10.2010,.

- na iznos od 655,00 kn od 1.11.2010.,

- na iznos od 626,00 kn od 1.12.2010.,

- na iznos od 632,90 kn od 1.1.2011., -

na iznos od 605,36 kn od 1.2.2011., -

na iznos od 622,04 kn od 1.3.2011., -

na iznos od 622,92 kn od 1.4.2011.,

- na iznos od 673,77 kn od 1.5.2011.,

- na iznos od 781,85 kn od 1.6.2011.,

- na iznos od 904,85 kn od 1.7.2011.,

- na iznos od 975,06 kn od 1.8.2011.,

- na iznos od 768,15 kn od 1.9.2011.,

- na iznos od 698,56 kn od 1.10.2011,.

- na iznos od 703,20 kn od 1.11.2011.,

- na iznos od 712,81 kn od 1.12.2011.,

- na iznos od 772,87 kn od 1.1.2012.,

- na iznos od 790,93 kn od 1.2.2012.,

- na iznos od 771,24 kn od 1.3.2012.,

- na iznos od 768,29 kn od 1.4.2012.,

- na iznos od 778,25 kn od 1.5.2012.,

- na iznos od 795,58 kn od 1.6.2012.,

- na iznos od 773,96 kn od 1.7.2012.,

- na iznos od 768,00 kn od 1.8.2012.,

- na iznos od 714,96 kn od 1.9.2012.,

- na iznos od 760,68 kn od 1.10.2012,.

- na iznos od 781,96 kn od 1.11.2012.,

- na iznos od 767,82 kn od 1.12.2012.,

- na iznos od 750,86 kn od 1.1.2013.,

- na iznos od 745,02 kn od 1.2.2013.,

- na iznos od 738,98 kn od 1.3.2013.,

- na iznos od 781,19 kn od 1.4.2013.,

- na iznos od 719,08 kn od 1.5.2013.,

- na iznos od 708,92 kn od 1.6.2013.,

- na iznos od 714,99 kn od 1.7.2013.,

- na iznos od 708,61 kn od 1.8.2013.,

- na iznos od 731,34 kn od 1.9.2013.,

- na iznos od 746,05 kn od 1.10.2013,.

- na iznos od 753,23 kn od 1.11.2013.,

- na iznos od 778,82 kn od 1.12.2013.,

- na iznos od 752,99 kn od 1.1.2014.,

- na iznos od 508,45 kn od 1.2.2014.,

- na iznos od 521,66 kn od 1.3.2014.,

- na iznos od 510,15 kn od 1.4.2014.,

- na iznos od 493,64 kn od 1.5.2014.,

- na iznos od 497,21 kn od 1.6.2014.,

- na iznos od 508,99 kn od 1.7.2014.,

- na iznos od 518,40 kn od 1.8.2014.,

- na iznos od 520,80 kn od 1.9.2014.,

- na iznos od 530,89 kn od 1.10.2014,.

- na iznos od 545,36 kn od 1.11.2014.,

- na iznos od 548,09 kn od 1.12.2014.,

- na iznos od 550,21 kn od 1.1.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.2.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.3.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.4.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.5.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.6.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.7.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.8.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.9.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.10.2015,.

- na iznos od 549,12 kn od 1.11.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.12.2015.,

- na iznos od 549,12 kn od 1.1.2016.,

- na iznos od 725,69 kn od 1.2.2016.,

- na iznos od 712,28 kn od 1.3.2016.,

- na iznos od 701,43 kn od 1.4.2016.,

- na iznos od 682,59 kn od 1.5.2016.,

- na iznos od 728,32 kn od 1.6.2016.,

- na iznos od 702,52 kn od 1.7.2016.,

- na iznos od 706,97 kn od 1.8.2016.,

- na iznos od 690,23 kn od 1.9.2016.,

- na iznos od 709,66 kn od 1.10.2016,.

- na iznos od 745,68 kn od 1.11.2016.,

- na iznos od 743,47 kn od 1.12.2016.,

- na iznos od 754,52 kn od 1.1.2017.,

- na iznos od 739,44 kn od 1.2.2017.,

- na iznos od 719,96 kn od 1.3.2017.,

- na iznos od 733,09 kn od 1.4.2017.,

- na iznos od 672,65 kn od 1.5.2017.,

- na iznos od 684,66 kn od 1.6.2017.,

- na iznos od 643,86 kn od 1.7.2017.,

- na iznos od 576,12 kn od 1.8.2017.,

- na iznos od 580,51 kn od 1.9.2017.,

- na iznos od 588,30 kn od 1.10.2017,.

- na iznos od 575,53 kn od 1.11.2017.,

- na iznos od 571,85 kn od 1.12.2017.,

- na iznos od 530,11 kn od 1.1.2018.,

- na iznos od 569,95 kn od 1.2.2018.,

- na iznos od 539,16 kn od 1.3.2018.,

- na iznos od 505,57 kn od 1.4.2018.,

- na iznos od 478,08 kn od 1.5.2018.,

- na iznos od 534,41 kn od 1.6.2018.,

- na iznos od 529,78 kn od 1.7.2018.,

- na iznos od 603,25 kn od 1.8.2018.,

- na iznos od 611,61 kn od 1.9.2018.,

- na iznos od 569,99 kn od 1.10.2018,.

- na iznos od 590,38 kn od 1.11.2018.,

- na iznos od 605,69 kn od 1.12.2018.,

- na iznos od 613,42 kn od 1.1.2019.,

- na iznos od 588,34 kn od 1.2.2019., sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.573,00 kn sa zateznim kamatama od 2. ožujka 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je 13. veljače 2006., s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj …, na temelju kojeg joj je tuženik stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 69.900,00 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Nadalje navodi da je tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti Švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,50% godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (,,temeljem odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d.")bez

navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Tužiteljica smatra da je tuženik ovakvim postupanjem u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno da je ugovaranjem odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljicom pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava,te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice.

Tužiteljica ističe da je zbog ovakvog protupravnog postupanja protiv tuženika voden sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužiteljice, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12, te da je Visoki trgovački sud RH 13. lipnja 2014., odlučujući o žalbi tuženika presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4 potvrdio presudu P-1401/12, kojom je utvrđeno da je tuženik Z. b. d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.

prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužiteljice, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je isti sud presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) i to u člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to u člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 24. siječnja 2022. traži utvrditi ništetnim odredbe čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu pobliže određeno kao u točki I. i II. izreke, te naložiti tuženiku da joj stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamati plati iznos od 78.662,60 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kao u toč. III. izreke te da joj naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava da je tužiteljica potrošač, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tijek zatezne kamate, te ističe prigovor zastare navodeći da kolektivna tužba na koju se tužiteljica poziva nije prekinula zastaru za konkretnu tražbinu, unatoč pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda RH, broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Ističe da je prema čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje u presudi donesenoj povodom tužbe za zaštiti kolektivnih prava i interesa potrošača, ali da tužiteljica nije bila stranka u tom sporu i do podnošenja ove tužbe ne postoji radnja koja bi prekinula zastaru za predmetnu tražbinu, jer da je zakonodavac smatrao da kolektivna tužba prekida zastaru to bi i propisao pa da stoga valja primijeniti zakonske odredbe o zastari i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Pritom se tuženik poziva i na prijedlog Europske komisije od 11. travnja 2018. upućen Europskom parlamentu. Smatra da se na konkretni slučaj ne može primijeniti presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 i da tužitelj mora dokazati ništetnost navedenih ugovornih odredaba. Smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, uočljive i razumljive te obrazlaže to svoje stajalište. Ističe da je tužiteljici bio uručen i okvirni otplatni plan kod zaključenja ugovora, te u obrazloženju razloge ugovaranja kredit u s valutnom klauzulom u CHF, tuženik ističe da na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, već naprotiv da je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja i da je banka tužiteljicu u samom Ugovoru upozorila na valutni rizik te se poziva na praksu Suda Europske unije u odluci A. (C-186/16). U ovom sporu smatra odlučnom činjenicu da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF a što tužiteljica nije dokazala, pa stoga na strani banke nije niti mogla biti propuštanja da korisnici kredita pruži ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Ističe da je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora tužiteljici pružio sve potrebne informacije, te da stoga sukladno stavu u presudi Vrhovnog suda RH, broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. treba utvrditi je li tuženik informirao tužiteljicu o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Ističe da je tuženik bio posljednja banka koja je ponudila kredite u CHF nudeći ih jednako kao i kredite u EUR i kunama. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u financijski izračun s pripadajućim tablicama (list 7-13 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu broj …. (list 14-19 spisa), izvadak iz knjige položenih prava od 19.01.2006. (list 20 spisa), potvrdu (solemnizaciju) privatne isprave od 15.02.2006. (list 21 spisa), otplatni plan kredita od 24. listopada 2018. (list 22-40), obavijest o novostima i utvrđivanju visine kamate od 08.01.2013. (list 61 spisa), izlaganja Švicarske narodne banke od 24.02.2000. i 19.02.2004. s prijevodima s engleskog jezika (list 62-103 spisa), Opće uvjete promjene kamatnih stopa Z. b. d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (list 104-107 spisa), promet po kreditu 07.02.2006.- 01.06.2019. (list 133-139 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku D. P. iz D. d.o.o. (list 238-256 spisa) te sudsku praksu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita i način otplate kredita vezan za valutu CHF, u dijelu promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom kreditora, te zahtjev za vraćanje više plaćenih mjesečnih iznosa na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Nije sporno da su stranke 13. veljače 2006., sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj …, da je Ugovor sastavio tuženik i da je solemniziran 15.

veljače 2006., da je Ugovorom tužiteljici odobren namjenski kredit za kupnju stana u iznosu od 69.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 4,50% godišnje, s rokom otplate od 30 godina i uz obvezu otplate kredita u mjesečnim anuitetima uz primjenu valutne klauzule zajedno s pripadajućim kamatama, do uključujući 15. veljače 2019.

7. Sporno je je li tužiteljica potrošač, osnova i visina tužbenog zahtjeva, tijek zatezne kamate, te je li nastupila zastara s obzirom na stav tuženika da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka, kao i za konačno precizirani tužbeni zahtjev koji smatra preinakom tužbe.

8. S obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora 13. veljače 2006. za ocjenu (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva valja primijeniti odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te čl. 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03- dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a za ocjenu poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti i čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

9. U odnosu na tuženikovu tvrdnju da tužiteljica nije dokazala da je potrošač valja reći da je u smislu odredbe čl. 3. ZZP potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, te je za pojam potrošač u Direktivi 93/13 bitan jedino objektivni funkcionalni kriterij, tj. da fizička osoba sklapa konkretni ugovor radi obavljanja osobnih – privatnih potreba i da je potrošač slabija ugovorna strana, pa je stoga na tuženiku teret dokaza da tužiteljica nije zaključila ugovor o kupnji stana za osobne – privatne potrebe (Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018.), odnosno da nije potrošač.

10. Iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je isti tužiteljici odobren za kupnju stana u Z., da je prema priloženom prometu po kreditu iznos kredita u protuvrijednosti kuna isplaćen prodavatelju i založnom dužniku M. J., te da prema podacima u tužbi i JRO tužiteljica i sada ima prebivalište na adresi stana za kupnju kojeg joj je odobren kredit.

11. Budući da iz Ugovora o namjenskom kreditu, u smislu odredbe čl. 3. ZZP i Direktive 93/13, proizlazi da je tužiteljica potrošač, a tuženik na kojem je teret dokaza (odluka Županijskog suda u Osijeku broj Gž-34440/2020 od 28. siječnja 2021.) nije predložio dokaze kojima to osporava, sud je ocijenio paušalnim a time i neosnovanim tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač.

12. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u presudi poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato, jer ju je unaprijed sastavio trgovac, tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu, a po ocjeni tog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa tako i tuženik, trebale su obavijestiti potrošača, odnosno tužiteljicu, o svim rizicima koje tužiteljica prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke, odnosno tuženik, nije učinio premda su sami trgovci, odnosno banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano da banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja, postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora.

Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM, odnosno EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora.

Tako banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana, banka, dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor, odnosno parnične stranke.

13. Slijedom prethodno izloženih razloga, tužiteljica nije niti mogla znati što znači valutna klauzula CHF niti je mogla predvidjeti posljedice takvog ugovora, pa kada je Ugovor sklopljen u tim okolnostima sadržaj odredbe čl. 1 i čl. 7. Ugovora predstavlja prebacivanje odgovornosti na tužiteljicu kojoj rizici valutne klauzule nisu objašnjeni.

14. Sud je odbio izvođenje dokaza za saslušanje zaposlenice tuženika D. B. na okolnost svih danih informacija tužiteljici koje su po stavu tuženika relevantne za sklapanje prdmetnog ugovora, iz razloga što sud u ovom postupku povodom tužbe potrošača, sukladno shvaćanju Vrhovnog suda RH u odlukama (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) nije dužan provoditi nikakve dokaze niti ponovno utvrđivati jesu li sporne ugovorne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Pritom valja istaknuti da se uloga javnih bilježnika u postupku solemnizacije temelji na odredbama čl. 57. i 58. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93, 29/94, 16/07 i 75/20- dalje: ZJB), a to znači da tužitelj prilikom solemnizacije predmetnog ugovora očito nije izrazio dvojbu oko odredbe o valutnoj klauzuli pa niti javni bilježnik nije imao ovlaštenje iz čl. 58. ZJB upozoriti tužitelja na značaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i to upozorenje unijeti u javnobilježnički akt, niti se solemnizacija može tumačiti na način da je time tužitelj na transparentan način i potpuno informiran o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (tako i Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1194/2021 od 9. prosinca 2021.)

15. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda RH, posl. br Pž-7129/13 u postupku u kojem je Udruga P.- H. s. u. z. z. p. tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, zauzeo stav da su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, što znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

16. Iz obrazloženja navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, a da nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje da je tužitelj na to mogao utjecati.

17. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi banke su kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa potrošačima ostala nerazumljiva.

18. Nadalje valja reći da su ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje: ZOO), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava.

19. Prema tome jasno je da neodređena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru koji je sastavio tuženik i plasirao proizvod (kredit) bez pojašnjenja te odredbe korisniku kredita, suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač na taj način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva. Pritom valja istaknuti da prosječnom potrošaču, a za tužitelja tuženik ne tvrdi niti dokazuje da to nije, objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti je bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, suprotno načelima obveznog prava.

20. Slijedom izloženog proizlazi da su sporne ugovorna odredbe, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama i ugovorenu valutu CHF, precizno navedene u točki I i II izreke, ništetne u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, pa je stoga na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već je odlučna tužiteljeva pobuda za sklapanje ovog ugovora bila kupnja vozila kreditom kojeg će on moći otplaćivati.

21. Prema odredbi čl. 324. st. 2. ZOO ugovor ostaje valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, jer prema odredbi čl. 102. st. 2. ZZP ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Budući da je ovdje riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, nema mjesta odredbe čl. 326. st. 2. ZOO.

22. Tuženikov prigovor o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud je ocijenio neosnovanim na temelju odredbe čl. 502. C Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP).

23. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku D. P.

24. Vještak je u svom nalazu i mišljenju, za koji je koristio ugovor o kreditu, prijepis knjigovodstvene kartice i otplatni plan u CHF, izračunao ukupnu razliku između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 3.731,47 CHF, odnosno primjenom srednjeg tečaja HNB na dan plaćanja iznosi 20.012,28 kn. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 58.650,32 kn, tako da ukupna razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete dospjele do 15. veljače 2019. , ukupno iznosi 78.662,60 kn.

25. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka D. P. kao detaljan stručan i obrazložen, a ni stranke mu nisu prigovarale.

26. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

27. Zahtjev za vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, za koji nije propisan neki drugi rok zastare, pa se sukladno odredbi čl. 225. ZOO primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

28. Uzimajući stoga u obzir da je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo 1. studenoga 2007. i da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012., a presude u tom sporu su postale pravomoćne i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te da je tužba u ovom pojedinačnom sporu podnesena 27. ožujka 2019., proizlazi da do podnošenja tužbe, uzimajući u obzir i prekid zastare, nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO.

29. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO kojom je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala, tuženik je u obvezi na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF platiti tužitelju zatraženi iznos od 78.662,60 kn.

30. Obveza plaćanja zateznih kamata na pojedine iznose od dana stjecanja tog nepripadnog iznosa, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka, temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO .

31. Tuženik neosnovano smatra da je konačnim usklađenjem, smanjenog, tužbenog zahtjeva s rezultatima vještačenja u podnesku od 24. siječnja 2022, tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev, te ističe prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatu navodne preinake povećanjem pojedinih mjesečnih zahtjeva, jer je istekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćne presude u kolektivnom sporu od 13. lipnja 2014. do preinačenja tužbe u podnesku od 24. siječnja 2022.

32. Naime, tužbenim zahtjevom u tužbi tužiteljica je tražila isplatu ukupnog iznosa od 83.678,34 kn, a podneskom od 24. siječnja 2022. svoj zahtjev je smanjila usklađujući ga s rezultatima financijskog vještačenja i traži isplatu iznosa od ukupno 78.662,60 kn, slijedom čega je tuženikova tvrdnja o preinaci tužbe zbog tako postavljenog konačnog tužbenog zahtjeva u potpunosti neosnovana u smislu odredbe čl. 191. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pa u tom smislu neosnovan je i tuženikov prigovor zastare.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

34. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za sastav tri podneska od 22. siječnja 2020., 17. travnja 2020 i 24. siječnja 2022. prema Tbr. 8/1 100 bodova za svaki, za pristup na dva ročište 7. prosinca 2020. i 16. veljače 2022. prema Tbr. 9/2 50 bodova za svako, a što o s obzirom na vrijednost boda od 10,00 kuna (s paušalom) iznosi 5.000,00 kuna, uvećano za 25% PDV 1.250,00 kn čemu valja pribrojiti i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te trošak sudskih pristojbi na tužbu 1.187,00 kn i na presudu 1.136,00 kn, tako da je tužitelju odmjeren parnični trošak u ukupnom iznosu od 10.573,00 kn.

35. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 93/14, 73/17 i 131/20).

36. Tuženik neosnovano smatra da mu pripada trošak za smanjeni iznos tužbenog zahtjeva, jer osim što je neosnovano osporavao osnovu tužbenog zahtjeva pa trošak za povučeni dio sud ne nalazi opravdanim odmjeriti tuženiku u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, valja istaknuti da je prije i poslije smanjenja tužbenog zahtjeva, odnosno povlačenja tužbe, nagrada odvjetnika za zastupanje ostala u istom rasponu vrijednosti predmeta spora od 10.000,00 do 100.000,00 kn, pa s obzirom da je tužitelju sukladno uspjehu u sporu prema konačnom zahtjevu u cijelosti odmjeren i priznati trošak, to neovisno o odredbi čl. 158. st. 1. ZPP, ne može se u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva za te iste parnične radnje odmjeriti trošak i tuženiku.

Stoga je o zahtjevu tuženika za naknadu parničnog troška odlučeno kao u točki V. izreke.

U Zagrebu, 2. ožujka 2022.

Sutkinja Boška

Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

Rj:

1. presuda nepravomoćna

2. vidi upisnik P 3. kal. 30

dana