1              Poslovni broj: I Kžzd-30/2022-10

Poslovni broj: I Kžzd-30/2022-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. P., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog T. P. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 20. travnja 2022., broj Kzd-1/2021., u sjednici održanoj 7. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba optuženog T. P. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Kzd-1/2021. od 20. travnja 2022. optuženi T. P. proglašen je krivim, zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. te je na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. u vezi sa člankom 34. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca te mu je na temelju članka 57. stavak 1. i 2. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se od zatvorske kazne na koju je optuženik osuđen izvršava 7 (sedam) mjeseci, a dio kazne u trajanju od 7 (sedam) mjeseci neće se izvršiti ako optuženik u roku od 3 (tri) godine od dana pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo, s tim da na temelju članka 57. stavak 5. KZ/11. vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.

 

2. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom T. P. u izrečenu kaznu zatvora u neuvjetovanom dijelu uračunava se vrijeme uhićenja od 4. veljače 2021. u 21,00 sati do 6. veljače 2021.

 

3. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.– dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 145. stavak 1. i 6. ZKP/08. optuženi Tomo Pranjić oslobođen je obveze naknade troškova postupka.

 

4. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi T. P. po branitelju Z. M., odvjetniku u S. B. i to, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se optuženik oslobodi od optužbe ili podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili još podredno da se u odnosu na kaznu (pogrešno navedeno kaznenopravnu sankciju) izrekne kazna zatvora u trajanju od 1 godine te potom primijeni članak 56. KZ/11.

 

4.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Spis je sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Javni dio sjednice nije održan jer uredno obaviještena stranka i branitelj optuženika Z. M. nisu pristupili.

 

7. Žalba optuženika nije osnovana.

 

8. Žaleći se zbog, bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik prigovara da je odbijen njegov dokazni prijedlog neposrednog ispitivanja žrtve L. G. na raspravi, time da je to detaljno obrazloženo pod poglavljem pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja čime je povrijeđena odredba članka 468. stavak 3. ZKP/08. jer je optuženiku "oduzeta svaka mogućnost obrane".

 

8.1. Međutim, u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka zbog toga što je odbijen dokazni prijedlog neposrednog ispitivanja žrtve L. G. na raspravi čime upire na povredu prava na obranu iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., a koja povreda dovodi do povrede prava na pošteno suđenje prema Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija). Iako je načelo neposrednosti važno jamstvo u kaznenom postupku u kojem opažanje suda o ponašanju i vjerodostojnosti svjedoka može imati posljedice za optuženika (presuda ESLJP, P.K. protiv Finske, 2002.) nije smatrano da nepoštivanje načela neposrednosti samo po sebi može dovesti do povrede prava na pošteno suđenje. Dakle, iako je vijeće na raspravi prihvaćajući mišljenje stručne suradnice na temelju članka 421. stavak 1. točka 3. u vezi članka 292. stavak 4. ZKP/08. odbilo prijedlog obrane za neposrednim ispitivanjem žrtve, kao neprikladan, pročitan je zapisnik Županijskog suda u Slavonskom Brodu o dokaznom ročištu na kojem je ispitano dijete-žrtva te je reproducirana i snimka ispitivanja djeteta, a ispitivanje je zadovoljilo i uvjet kontradiktornosti pa nije došlo do povrede prava na pošteno suđenje razmatrajući postupak u cjelini. Takav stav, cijeneći da je žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode bilo dijete, zauzet je i u određenim presudama ESLJP, npr. S.N. protiv Švedske, od 2002., Bocos Cuesta protiv Nizozemske od 2005., Sahin protiv Njemačke od 2003.

 

8.2. Slijedom navedenog, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik navodi da se u konkretnom slučaju ne bi radilo o kaznenom djelu iz članka 153. stavak 1. KZ/11. već eventualno o onom iz članka 155. KZ/11. Međutim, suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud obrazložio sva objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 153. stavak 1. KZ /11. za koje se optuženik tereti. To je ostvareno primjenom sile prema žrtvi L. G. prilaskom optuženika s leđa žrtvi, obuhvaćajući ju s leđa i stavljanjem ruke preko usta, okretanjem i guranjem na pod, a optuženik je primijenio silu prema žrtvi da bi spriječio njen otpor vikanjem, govoreći joj da se ne mora bojati, da ju neće boljeti, okrećući žrtvu i gurajući je na pod. Optuženik je zato prema žrtvi primijenio silu jer je htio izvršiti spolni odnos s njom, a znao je da nema njezin pristanak jer je žrtva vikala, molila ga da ju pusti, odgurivala ga nogama iz sve snage, a on ju nije htio pustiti. Dakle, optuženik je primijenio silu da bi slomio otpor žrtve jer je htio izvršiti spolni odnos s njom znajući da ne postoji pristanak žrtve. To je sve sud ispravno obrazložio pod točkom 33. pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Također je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 34. obrazloženja pobijane presude u pogledu subjektivnog elementa počinjenja kaznenog djela utvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom jer je bio svjestan da uporabom sile nastoji ostvariti spolni odnošaj sa žrtvom, bio je svjestan da žrtva ne daje pristanak za spolni odnos pa je silu primijenio da bi otklonio otpor žrtve te je htio kazneno djelo kao takvo i kao svoje time da do počinjenja kaznenog djela nije došlo uslijed otpora koji je žrtva pružala. Stoga u konkretnom slučaju nije povrijeđen kazneni zakon kako se upire u žalbi.

 

10. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ističe da nema dokaza o krivnji optuženika na način kako mu se to stavlja na teret jer da nije bio u nikakvom fizičkom kontaktu sa žrtvom. U žalbi se navodi da žrtva nije ispitana na raspravi nego samo na dokaznom ročištu, odbijen je njegov prijedlog za neposrednim ispitivanjem na raspravi, kao i da iskaz žrtve nije uvjerljiv posebno stoga jer da se radilo "o pipkanju" žrtve, te da niti jedan svjedok ispitan u postupku ne potvrđuje činjenične navode optužnice. Nadalje se u žalbi navodi da niti jedan dokaz izveden svjedočenjem (personalni dokaz) nema takav značaj da bi se nedvojbeno moglo zaključiti da je optuženik počinio kazneno djelo za koje se tereti. U žalbi se ističe da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno iz razloga jer nije provedeno psihijatrijsko-psihološko vještačenje kako bi se utvrdila struktura ličnosti žrtve kao i sposobnost za vjerodostojno svjedočenje te postojanje eventualnih posljedica kaznenog djela na psihičko zdravlje. Navodi se da stručna suradnica suda ne može procjenjivati treba li dijete svjedočiti ili ne, a nije provedeno psihijatrijsko-psihološko vještačenje optuženika radi utvrđivanja strukture njegove ličnosti. Također se navodi da iskazi svjedoka u najvećem dijelu nisu podudarni s iskazom oštećenice te se analizira provedeno vještačenje optuženikovog zdravstvenog stanja i njegove erektilne sposobnosti.

 

11. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno kako se to navodi u žalbi. Naime, žrtva je ispitana na dokaznom ročištu gdje su bili nazočni optuženik i njegov branitelj koji su mogli postavljati pitanja i nisu imali nikakve primjedbe na to ispitivanje, a prvostupanjski sud je ispravno obrazložio zbog čega je odbio prijedlog obrane za neposrednim ispitivanjem žrtve L. G. i to kao neprikladan te je osim reprodukcije snimke, pročitao i zapisnik o ispitivanju djeteta žrtve na Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, a upravo uvažavajući mišljenje stručne osobe, stručne suradnice suda, diplomirane socijalne pedagoginje, koja je objasnila da žrtva ima strah zbog dolaska na sud, boji se da će ponovo ponoviti prisjećanje na sporni događaj, vratit će se na početak i ne želi doživjeti novi epileptični napad. Osim toga stručna suradnica je kontaktirala i sa stručnom djelatnicom obiteljskog centra vezano za tretman žrtve koja je bila suglasna da bi ponovno ispitivanje bilo kontraproduktivno i da se dijete žrtva ne ispituje ponovno kako bi se izbjegla retraumatizacija uz progresiju psihičkog, emocionalnog i fizičkog zdravlja što je sve ispravno obrazloženo pod točkama 23. i 24. obrazloženja pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Na temelju članka 292. stavak 4. ZKP/08. je propisano da će se dijete žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocijeni potrebnim. Zakonom o sudovima za mladež je izričito propisano da će se uvijek iskaz djeteta, koje je ispitano putem video linka reproducirati na raspravi (članak 115. ZSM/11.). Stoga je osnovana odluka prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznog prijedloga da se žrtva ispita ponovno i neposredno. Stoga, nisu od značaja navedeni žalbeni navodi da dokazi u spisu ne daju pouzdanu osnovu za donošenje osuđujuće presude jer da bi se radilo o "pipkanju" žrtve od strane optuženika. Naime, ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 26. naveo i obrazložio zbog čega "sud poklanja vjeru iskazu žrtve L. G." te ga ocijenio kao životnog, istinitog i pouzdanog i podudarnog s iskazom svjedokinje D. G. kao i M. J. te T. Č., koji iskazi su, kao što je prvostupanjski sud ispravno naveo, u određenom dijelu podudarni s iskazom žrtve, jer navedeni svjedoci nisu bili nazočni samom događaju. Ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 27. obrazloženja naveo zbog čega odbija pokloniti vjeru iskazu optuženika koji je u cijelosti u suprotnosti s iskazom žrtve te je neprihvatljiva teza da optuženik ne zna zbog čega ga žrtva tereti.

 

11.1. Ispravno je prvostupanjski sud naveo da je neprihvatljiva obrana optuženika da je zdravstveno nesposoban za počinjenje kaznenog djela za koje se tereti, jer to prema nalazu liječnika vještaka nije utvrđeno. Osim toga sud je obrazložio zbog čega je neprihvatljiva teza obrane da bi žrtva cijeli događaj izmislila, a što je sve navedeno pod točkom 27.1. i 27.2. obrazloženja pobijane presude, kao i da žrtva optuženika nije iskazom neosnovano teretila niti je imala motiviranost za naknadu štete jer nije ni postavila imovinsko-pravni zahtjev za naknadom štete. Sud nije zanemario iskaze svjedoka S. V., J. P. i Č. G. koji nemaju neposrednih saznanja o događaju. Osim toga činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno kao što se navodi u žalbi, jer da nije provedeno psihijatrijsko-psihologijsko ispitivanje, odnosno vještačenje žrtve kojim bi se utvrdila struktura njene ličnosti i sposobnost za vjerodostojnim svjedočenjem jer odluku o tome je li žrtva vjerodostojno iskazivala može donijeti samo sud, dok stručne osobe odgovaraju na pitanja suda u okviru svojih stručnih sposobnosti i u okviru struke što je u konkretnom slučaju i stručna suradnica učinila. Ispravno je prvostupanjski sud analizirao i naveo mišljenje liječnika vještaka dr. M. M. radi utvrđivanja zdravstvenog stanja optuženika što je sve navedeno pod točkom 20. obrazloženja pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Vještak se izjasnio i u pogledu erektilne disfunkcije te je zaključio da nakon operacije premosnica na srcu ne postoji fizički razlog za erektilnu disfunkciju te obrazložio sve okolnosti u odnosu na navedeno. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi optuženika u pravcu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik navodi da bi uvažavajuću kaznenu i prekršajnu neosuđivanost optuženika, životnu dob i zdravstveno stanje kao i obiteljsku situaciju bilo mjesta izricanju kazne u trajanju od 1 godine, a potom bi bilo potrebno primijeniti članak 56. KZ/11. Međutim, ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 37. i 37.1. obrazložio sve olakotne i otegotne okolnosti koje je uzeo u obzir prilikom odmjeravanja kazne i to dosadašnju kaznenu i prekršajnu neosuđivanost optuženika kao olakotne okolnosti, dok je kao otegotne cijenio razliku u godinama između optuženika i žrtve, a što je posebno bilo traumatizirajuće za žrtvu te je cijenio i ravnodušan stav optuženika prema žrtvi u kojoj situaciji je sebe predstavljao kao žrtvu neosnovanog terećenja od strane žrtve, da je kod optuženika izostala i svaka empatija prema žrtvi, slijedom čega mu je i izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca. Međutim, upravo cijeneći sve okolnost, a posebno imajući u vidu dob, visoki stupanj vjerojatnosti da optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela, izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od zatvorske kazne na koju je optuženik osuđen izvršava sedam mjeseci, a dio kazne u trajanju od sedam mjeseci neće se izvršiti ako u roku od tri godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo s tim da mu na temelju članka 57. stavak 5. KZ/11. vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne. Ispravno je prvostupanjski sud obrazložio da će se izrečenom djelomičnom uvjetnom osudom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. te da će ovakva kazna na optuženika djelovati preventivno, ali istodobno i kao mjera kažnjavanja, odredivši time da je utvrđeno ponašanje optuženika društveno neprihvatljivo i za koje je potrebno izreći društvenu osudu. Stoga, ni u tom pravcu nisu osnovani žalbeni navodi optuženika jer drugostupanjski sud ocjenjuje, a u nedostatku žalbe državnog odvjetnika, da će se ovako izrečenom kaznom izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te takvom kaznom utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela, a i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja te ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

 

13. Kako u konkretnom slučaju nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti to je na temelju članka 482. ZKP/08. donesena odluka kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 7. ožujka 2024.