REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Rijeka, Erazma Barčića 5
Poslovni broj: 2 Us I-1239/2021-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja B. J., iz P., kojeg zastupa opunomoćenik A. Z., odvjetnik u P., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Z., kojeg zastupa službena osoba I. D., radi ostvarivanja prava na novčanu naknadu, 2. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II-102-05/21-01/216, URBROJ: 344- 68/6-21-02 od 16. rujna 2021. godine.
Obrazloženje
1. Rješenjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Pula, KLASA: UP/I-102-05/11-01/717, URBROJ: 2168-27-09/17-21-19 od 27. srpnja 2021., donesenim u ponovnom postupku, odbijen je zahtjev tužitelja (podnesen 24. prosinca 2020.) za priznavanje prava na novčanu naknadu. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da tužitelj, premda mu je za to određen dodatan rok, nije priložio sve dokaze potrebne za usvajanje predmetnog zahtjeva, pa je zahtjev odbijen u skladu sa člankom 47. stavkom 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP).
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-102-05/21-01/216, URBROJ: 344-68/6- 21-02 od 16. rujna 2021. odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Posljednji radni odnos tužitelja prije podnošenja predmetnog zahtjeva trajao je kraće od tri mjeseca, pa je bilo potrebno utvrditi razlog prestanka ne samo toga radnog odnosa (koji je trajao od 3. listopada 2020. do 25. studenog 2020., kod poslodavca L. J. – obrt za pomoćne djelatnosti u izvođačkoj djelatnosti), nego i prestanka pretposljednjega radnog odnosa (koji je trajao od 22. rujna 2020. do 2. listopada 2020., kod navedenog poslodavca). Iako pozvan, tužitelj nije u tom pogledu dostavio dokaze ni u odnosu na kasniji, ni u odnosu na raniji prestanak radnog odnosa. Radni odnos tužitelja kod poslodavca L. J. – obrt za pomoćne djelatnosti u izvođačkoj djelatnosti s prekidima je trajao od 11. rujna 2020. do 25. studenog 2020., što je također kraće od tri mjeseca, pa bi i u tom slučaju tužitelj trebao dostaviti dokaz o razlogu prestanka pretposljednjega radnog odnosa. U tom slučaju radilo bi se o radnom odnosu kod poslodavca P. R. j.d.o.o. (od 10. siječnja 2020. do 10. rujna 2020.). Ni u tom pogledu tužitelj nije postupio po traženju prvostupanjskog tijela, te je propustio dokazati razlog prestanka potonjega radnog odnosa.
3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da su se oba poslodavca oglušila o zahtjeve tužitelja da mu dostave dokaz o razlozima prestanka radnih odnosa kod njih, dok mu je Državni inspektorat odgovorio da rečeno nije u njegovoj nadležnosti. Stoga smatra da su javnopravna tijela postupila formalistički, jer tužitelj nije bio u stvarnoj mogućnosti udovoljiti njihovim traženjima, a tijela su i sâma mogla pribaviti traženo. Zbog toga smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na ostvarenje novčane naknade za nezaposlenu osobu. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, da ovdje nije riječ o pretjeranom formalizmu, jer se radi o upravnom postupku pokrenutom na zahtjev stranke, pa je na stranci dužnost ispunjavanja zakonom propisanih procesnih zahtjeva što se tiču iznošenja činjenica odlučnih za odlučivanje o zahtjevu i njihova dokazivanja. Zbog propuštanja tužitelja da to učini, nije bilo moguće utvrditi odlučne činjenice razloga prestanka posljednjega i pretposljednjeg radnog odnosa. Na raspravi je tuženik učinio nespornim da su u odnosu na tužitelja ispunjene ostale pretpostavke propisane za priznavanje zatraženog prava. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja da u ovome sporu bude saslušan kao stranka, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 23. veljače 2022. u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Pravo nezaposlene osobe na novčanu naknadu uređeno je člancima 46.- 59. Zakona o tržištu rada („Narodne novine“, broj 118/18 i 32/20). Člankom 48. stavkom 1. toga Zakona propisani su razlozi prestanka radnog odnosa koji čine zapreku za priznavanje prava nezaposlene osobe na novčanu naknadu. Prema stavku 2. navedenoga članka, pravo na novčanu naknadu ne stječe nezaposlena osoba prema članku 46. stavku 1. toga Zakona kojoj bi to pravo pripadalo po prestanku radnog odnosa odnosno službe ako je taj radni odnos trajao kraće od tri mjeseca, a prethodni radni odnos odnosno služba prestala na način utvrđen stavkom 1. članka 48. toga Zakona, odnosno ako prethodna samostalna djelatnost nije prestala zbog razloga navedenih u članku 50. stavku 2. toga Zakona.
8. Nadalje, člankom 47. stavkom 2. ZUP-a propisano je da će službena osoba pribaviti po službenoj dužnosti podatke o činjenicama o koju službenu evidenciju vodi javnopravno tijelo kod kojega se vodi postupak, odnosno drugo javnopravno tijelo ili sud. Ova odredba ne obvezuje javnopravno tijelo da podatke pribavlja od, primjerice, poslodavaca koji su osobe privatnog prava.
9. Stoga su u ovoj vrsti predmeta mjerodavni stavci 3. i 4. članka 47. ZUP-a. Stranka je dužna iznijeti točno, istinito i određeno činjenično stanje na kojem temelji svoj zahtjev. Kad se ne radi o općepoznatim činjenicama, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po mogućnosti ih podnijeti. Ako stranka tako ne postupi, službena osoba zaključkom će je pozvati da to učini u primjerenom roku (st. 3.). Kad stranka nije u ostavljenom roku dostavila zatražene dokaze, a postupak je pokrenut na zahtjev stranke, službena osoba ocijenit će od kakve je to važnosti za rješavanje upravne stvari. Ako se bez tih dokaza ne može udovoljiti zahtjevu stranke, zahtjev će se rješenjem odbiti (st. 4.).
10. Netom izneseno među parametrima je koji se uzimaju u obzir pri utvrđivanju jesu li javnopravna tijela u konkretnom predmetu ispunila svoje dužnosti radi ostvarivanja načela utvrđivanja materijalne istine (čl. 8. ZUP-a). Općenito, svoje dužnosti u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica javnopravno tijelo ispunjava, primjerice:
10.1. kada je propisano da se rješenje može temeljiti na činjenicama utvrđenima na razini iz čl. 49. t. 2. ili čl. 50. t. 2. ZUP-a;
10.2. kada zahtjevu stranke nije moguće udovoljiti bez dokaza koje stranka, iako pozvana, nije dostavila (čl. 47. st. 4. ZUP-a);
10.3. kada stranka nije uspjela oboriti zakonsku presumpciju koja joj u predmetnom slučaju ne ide u prilog;
10.4. u stvarima u odnosu na rješavanje kojih je normirana formalna dokazna maksima, a stranka nije podnijela propisano dokazno sredstvo, mada joj je to bilo omogućeno, ili sadržaj tog sredstva ne ide u prilog zahtjevu stranke;
10.5. kada su izvedeni dokazi koji zadovoljavaju standard dokazivanja posebno propisan za rješavanje odnosne upravne stvari, a stranka ne predlaže izvođenje dodatnih dokaza kojima bi rezultati već izvedenog dokazivanja mogli biti osporeni;
10.6. kada je stranci pružena mogućnost prijaviti činjenice i dati obavijesti koje je stranka dužna prijaviti/dati po odredbama posebnog zakona, a izvedeni su dokazi za koje iz odredbi odnosnog zakona proizlazi da se izvode po službenoj dužnosti;
10.7. kada je stranci omogućeno dokazivanje činjenica u odnosu na koje je posebnim zakonom propisano da je teret dokazivanja na stranci, a službena osoba je po službenoj dužnosti izvela sve raspoložive dokaze koje je nužno i razumno provesti radi ispunjenja obveza službene osobe po tome zakonu te podredno po odredbama ZUP-a;
10.8. kada je službena osoba izvela sve dokaze predložene od strane stranke koji mogu biti relevantni za rješavanje stvari, kao i sve raspoložive dokaze koje je nužno i razumno provesti po službenoj dužnosti.
11. Povezano s iznesenim, ako - unatoč tome što je službena osoba ispunila sve svoje dužnosti radi ostvarivanja načela materijalne istine - po okončanju dokazivanja postoji stanje činjenične neizvjesnosti, potrebno primijeniti pravilo o objektivno teretu dokazivanja, bilo kao posebno pravilo, izričito ili izvedeno pravnom interpretacijom (primarni izvor) – kada postoji, odnosno, kada primarnog izvora nema (kao u predmetnom slučaju) kao temeljno pravilo o teretu dokazivanja, tj. kao posljednji i univerzalni kriterij raspodjele tereta dokazivanja. Pri tome je, u kontekstu upravnog postupka, na stranci teret dokazivanja postojanja činjenice iz koje izvodi pravo koje traži u postupku, a na javnopravnom tijelu teret dokazivanja postojanja činjenice koja čini pretpostavku za donošenje oneroznog rješenja.
12. Naposljetku, u većini pravnih područja, uključujući predmetno, sadržaj i opseg dokaznih sredstava kojima raspolažu stranke, kao i razlike koje u tom pogledu postoje između stranaka, pravno su relevantni.
13. U dotičnom predmetu o pretjeranom bi formalizmu eventualno moglo biti riječi da se negativne odluke javnopravnih tijela baziraju isključivo na radnim odnosima koje je tužitelj ostvario kod poslodavca L. J. – obrt za pomoćne djelatnosti u izvođačkoj djelatnosti. Naime, taj je poslodavac, po svemu sudeći, unatoč kontinuitetu radnog odnosa tužitelja u razdoblju od 11. rujna 2020. do 25. studenog 2020., tijekom tog perioda dvaput samovoljno odjavljivao radni odnos tužitelja (21. rujna 2020. i 2. listopada 2020.). No, kako je ukupan radni odnos tužitelja kod spomenutog poslodavca trajao kraće od tri mjeseca, tuženik je valjano obrazložio, a tužitelj to nije osporio, da tužitelj nije dokazao ni razlog prestanka neposredno prethodećeg radnog odnosa kod poslodavca P. R. j.d.o.o. (10. rujna 2020.).
14. Zbog prethodno iznesenog nije odlučno niti potrebno cijeniti očekuje li se od tužitelja da raspolaže aktom o prestanku radnog odnosa kod rečenih poslodavaca.
15. Prvostupanjsko tijelo je, dakle, pravilno primijenilo članak 47. stavak 4. ZUP-a, vezano uz članak 48. stavak 2. Zakona o tržištu rada (u kontekstu t. 10.2. ovog obrazloženja), što je tuženik osnovano potvrdio. Podredno, ni temeljno pravilo o objektivnome teretu dokazivanja u kontekstu upravnog postupka ne ide u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva.
16. Sud ujedno primjećuje da u obrazloženju prvostupanjskog rješenja nije citirana ni jedna mjerodavna pravna norma. Ta je manjkavost, međutim, otklonjena obrazloženjem drugostupanjskog rješenja, pa posrijedi nije nedostatak koji je utjecao na rješavanje predmeta postupka, u svjetlu članka 57. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS).
17. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
18. Ishod ovog spora nije zapreka da tužitelj pred redovnim sudom protiv spomenutih poslodavaca pokrene postupak radi naknade štete prouzročene neostvarivanjem prava na novčanu naknadu, pod za to propisanim pretpostavkama. Istodobno, ova presuda ne prejudicira ishod takvoga možebitno pokrenutog postupka.
19. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).
U Rijeci 2. ožujka 2022.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
