REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-3248/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja M. I. V. d.d., V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z.-M. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. d.o.o. R., radi isplate iznosa od 218.254,53 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1698/2020 od 23. travnja 2021., 2. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-1698/2020 od 23. travnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Zagrebu ukinuo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Z. Č. iz Z., poslovni broj Ovrv-478/2016 od 7. srpnja 2016., kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 218.254,53 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 8.240,00 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama i odbio kao neosnovan taj tužbeni zahtjev (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 30.066,00 kn (točka II. izreke).

2. Prvostupanjski sud je odlučio o tužbenom zahtjevu za isplatu novčane tražbine iz tužiteljevih računa ispostavljenih tuženiku za robu, prihvaćanjem tuženikovog prigovora zastare (čl. 228. i 240. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11; dalje: ZOO). Pritom je sud zaključio o neosnovanosti tužiteljeve tvrdnje o prekidu zastare, budući da ovjera izvoda otvorenih stavki od 29. ožujka 2016. nema značaj priznanja duga i nije potpisana od ovlaštene osobe.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je Izvod otvorenih stavki potpisala neovlaštena osoba i da nije došlo do prekida zastare. Smatra da prvostupanjski sud nije postupio po uputi Visokog trgovačkog suda iz rješenja poslovni broj Pž-2783/2019 od 18. siječnja 2019., time što nije proveo grafološko vještačenje potpisa I. M.. Naprotiv, prvostupanjski sud se zadovoljio njenim priznanjem da je to njen potpis, ocijenivši da je to dokaz jednake učinkovitosti. Međutim, smisao grafološkog vještačenja je objektivno utvrđenje činjenice, uzimajući u obzir da je svjedokinja bila tuženikov zaposlenik, a razina utvrđivanja materijalne istine nalaže da vještak potvrdi da je ona zaista potpisala tu ispravu. U svakom slučaju, tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je I. M. iskazala da je po vlastitom uvjerenju ona bila ovlaštena ovjeravati takve isprave te da je to bila uobičajena praksa za koju je znala direktorica Z. V. Stoga, ako je direktorica svjesno upućivala svoje zaposlenike da izrađuju nevaljane dokumente, onda je tuženikovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Svrha je te isprave potvrđivanje međusobnih prava i obveza pa je tužitelj imao legitimna očekivanja zaključiti da je dug priznat. U protivnom, on ne bi dopustio da nastupi zastara. Predlaže ovome sudu pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovarajući na tužiteljevu žalbu tuženik je osporio osnovanost žalbenih navoda.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u skladu s odredbom čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu novčane tražbine s osnove dva tužiteljeva računa, kojima je fakturirana kupoprodajna cijena za isporučenu robu. S obzirom na narav istaknutog tuženikovog prigovora zastare, prvostupanjski je sud trebao ocijeniti je li tužba podnesena nakon što je protekao zakonom propisani zastarni rok, odnosno je li tužitelj uslijed proteka vremena izgubio pravo putem suda zahtijevati ispunjenje utuženog duga (čl. 214. ZOO-a). Naime, zastarom tražbine s jedne strane, prestaje pravo vjerovnika zahtijevati ispunjenje obveze, a s druge strane dužnik može uskratiti vjerovniku ispunjenje obveze koju vjerovnik više ne može ostvariti prisilnim putem.

8. U tom smislu, stranke su različito tumačile značaj isprave - izvoda otvorenih stavki od 29. ožujka 2016. (dalje: IOS) kojim se potvrđuje stanje duga tuženika prema tužitelju na dan 31. prosinca 2015., ovjeren žigom tuženika i potpisan. Inače, nije sporno da je tražbina iz utuženih računa dospjela 17. listopada 2012. i 5. siječnja 2013., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 30. lipnja 2016.

9. Odredbom čl. 240. ZOO-a propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug, a dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način (davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja). Odredbom čl. 220. st.

1. ZOO-a propisano je da se pisano priznanje zastarjele obveze smatra odricanjem od zastare.

10. Imajući u vidu navedeno, što je i u ranijoj odluci ovoga suda istaknuto, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o priznanju duga u smislu čl. 240. ZOO-a, jer je utužena tražbina dospjela 17. listopada 2012. i 5. siječnja 2013., pa je zadnji dan trogodišnjeg roka iz čl. 228. ZOO-a bio 17. listopada 2015. i 5. siječnja 2016. S obzirom na to da je sporni izvod otvorenih stavki ovjeren 29. ožujka 2016. kad je već nastupila zastara, u konkretnom slučaju se ne može raditi o prekidu zastare uslijed priznanja duga, već o eventualnom pisanom priznanju zastarjele obveze. Pravne posljedice u svakom slučaju sadržane su u tome da se pravni odnos vraća u stanje u kojem je bio prije početka tijeka zastarijevanja i zastarni rok počinje teći ispočetka, a priznanje duga jednako kao i pisano priznanje zastarjele obveze moraju biti jasni, određeni i bezuvjetni. Iz takvog očitovanja treba nedvojbeno biti vidljiva volja dužnika da priznaje dug, odnosno da priznaje zastarjelu obvezu. Naravno, priznanje duga, jednako kao i pisano priznanje zastarjele obveze, treba učiniti ovlaštena osoba da bi ono proizvodilo pravni učinak.

11. Rezultati dokaznog postupka upućuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da se predmetnoj ispravi ne može dati značaj kako to tužitelj tvrdi. Naime, svjedokinja Z. V., direktor financijskog poslovanja kod tuženika, iskazala je sljedeće (iskaz na str. 99. spisa): samo je ona ovlaštena za ovjeru takvih isprava;ona nije bila upoznata s predmetnim dugovanjem; ona nije potpisala predmetni izvod otvorenih stavki; I. M. za to nije bila ovlaštena i nije dobila zadatak da tako postupi niti je tražila potvrdu ovjere; ne zna zašto joj ta isprava nije dostavljena na potpis. Svjedokinja I. M. je iskazala (str. 169.-170. spisa) da je bila referent u računovodstvu, da je potpisala sporni IOS te da je postupila na uobičajeni način. Međutim, dokaza o tome da je riječ o poslovnoj praksi među strankama nema, kao što se ne može naći osnove za tužiteljeve žalbene navode da je direktorica svjesno upućivala svoje zaposlenike da izrađuju nevaljane dokumente pa da je tuženikovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

12. Ovjera izvoda otvorenih stavki sama po sebi nije pravno relevantna za nastanak obveza. Kad dužnik i ovjeri takvu ispravu, tome se ne može u svakom slučaju i bez provjere drugih relevantnih činjenica (u slučaju izostanka izjave o priznanju duga tijekom parnice) dati značaj izjave o priznanju duga. U ovom slučaju tuženik nije tijekom parnice izjavio da priznaje dug, a izričito je osporio da bi ovjerom izvoda otvorenih stavki dug priznao. Zato je prvostupanjski sud pravilno ocijenio tu ispravu i posljedično tomu izveo pravilan zaključak o tuženikovom prigovoru zastare.

13. U odnosu na tužiteljev žalbeni navod o propustu prvostupanjskog suda u izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem, ističe se sljedeće: Tuženik je predložio provođenje grafološkog vještačenja kako bi se utvrdilo tko je potpisao IOS. Međutim, u ponovljenom prvostupanjskom postupku je ta činjenica utvrđena saslušanjem I. M. koja je potvrdila da je ona potpisala tu ispravu, čime je prestala potreba za izvođenje daljnjih dokaza u tom pogledu. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje kojima on u žalbi pokušava dovesti u pitanje istinitost iskaza, podsjeća se na obvezu svjedoka u kazivanju pred sudom (čl. 243. ZPP-a), a okolnost što je riječ o osobi zaposlenoj kod tuženika, sama po sebi ne oduzima iskazu svjedoka dokaznu snagu koju je tom dokaznom sredstvu dao prvostupanjski sud.

14. Pritom se napominje da se pravno odlučne činjenice mogu, u načelu, dokazivati svim mogućim dopuštenim dokaznim sredstvima, na temelju kojih se sud može obavijestiti o tim činjenicama. Sud u pravilu nije zakonom ograničen u izboru dokaznih sredstava niti je određen redoslijed izvođenja dokaza. Također ne postoje zakonska pravila o klasifikaciji dokazne snage pojedinog dokaznog sredstva. Među dokaznim sredstvima kojima je moguće utvrditi odlučne činjenice, Zakon o parničnom postupku navodi neka konkretna sredstva: stvarna (isprave i predmeti uviđaja) i osobna (svjedoci, vještaci, tumači i stranke), ali time lista dokaznih sredstava nije ograničena. To znači da iskaz svjedoka predstavlja dopušteno dokazno sredstvo i da je ono dostatne dokazne snage za stjecanje sudačkog uvjerenja glede sporne činjenice je li upravo svjedok potpisao određenu ispravu, a taj se dokaz, kao i svi ostali dokazi, cijeni pojedinačno i u kontekstu cjelokupnog dokaznog postupka.

15. Slijedom svega navedenog, budući da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio o osnovanosti tuženikovog prigovora, čime je uslijed nastupa zastare nastala pravna situacija u kojoj utuživa obveza postaje neutuživa, pobijana je presuda potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 2. ožujka 2022.

Sudac

Kristina Saganić