Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 23 Gž R-266/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Tihani Mariji Miladin, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice A. J. iz S., …, OIB: …, zastupane po punomoćniku Z. V., odvjetniku u B., …, protiv tužene R. H., OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u B. (P-DO-211/11), radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-73/17-21 od 6. prosinca 2019., 7. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-73/17-21 od 6. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke.

II. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-73/17-21 od 6. prosinca 2019. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i V. izreke

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati bruto iznos od 43.276,23 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedenim u izreci (točka I. izreke) Naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati bruto iznos od 6.204,16 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose pobliže navedenim u izreci (točka II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima pod točkama I. i II. izreke. (točka III. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa preko ukupno dosuđenog iznosa pod točkom I. izreke do zatraženog iznosa od 90.250,99 kn, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženoj da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 10.785,35 kn sa zateznom kamatom od 6. prosinca 2019. do isplate (točka V. izreke).

2. Prvostupanjsku presudu tužiteljica pobija žalbom sadržajno u odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine u pobijanom dijelu i vrati na ponovno suđenje.

3. Prvostupanjsku presudu pod točkama I., II. i V. izreke žalbom pobija tužena iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 2. i. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno suđenje, podredno preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalbe stranaka su neosnovane.

5. Predmet spora je isplata uvećanja na plaću za prekovremeni i noćni rad ostvaren u razdoblju od 1. svibnja 2008. do 1. listopada 2009. godine, po osnovi obavljenog dežurstva i terena.

6. Nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenica tužene i to u svojstvu djelatne vojne osobe u M. o. R. H. na dužnosti računatelja sa mjestom službe u B., na temelju rješenja od 6. rujna 2007.

7. U ovom sporu je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-547/2011-39 od 16. svibnja 2013. godine tužiteljici dosuđen iznos od 90.250,99 kn bruto za prekovremeni rad i 6.204,16 kn po osnovi noćnog rada, sve zajedno sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 11.875,00 kn, koja presuda je bila potvrđena drugostupanjskom odlukom, te ukinuta u cijelosti odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr 1787/14-2 od 15. veljače 2017.

8. Vrhovni je sud u svojoj ukidnoj odluci istaknuo da u odnosu na sporno pitanje plaće djelatnih vojnih osoba za rad u dežurstvu i stražarskoj službi u spornom razdoblju na temelju odredbe čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02, 58/02, 1 53/02, 136/06, 76/07 – dalje: ZSOSRH) treba primijeniti odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, unatoč tome što iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH nedvojbenim proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom jer do stupanja na snagu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj: 118/09), koji je stupio na snagu 1. listopada 2009., nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe pa kako se predmetni Pravilnik ne može retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009., to prema stajalištu toga suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH (tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

9. Prema stavu toga suda, u situaciji kad je tužiteljica obavljala poslove straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara, a tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužiteljice na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr 1671/14-2 od 11. svibnja 2016., Revr 1127/13-2 od 11. svibnja 2016., a tako i u Revr 811/13-2 od 1. lipnja 2016., Revr 1131/14-2 od 13. srpnja 2016. i drugim odlukama).

10. Dakle, prema iznesenom obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH nižestupanjski su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužiteljici kao prekovremeni sate priznali i vrijeme kada je tužiteljica bio nazočna na mjestu rada, ali stvarno nije radila, već se odmarala, odnosno da zaključci nižestupanjskih sudova prilikom kojih je tužiteljici u obračun prekovremenih sati rada priznato vrijeme kada je tužiteljica stvarno radila, ali i ono tijekom kojeg tužiteljica nije stvarno radila, ali je bila nazočna na mjestu rada, nisu u skladu sa pravnim shvaćanjima revizijskog suda izraženom u većem broju odluka, te se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a s obzirom na pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava ti su sudovi propustili potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) mogu priznati kao prekovremeni rad, a za koje tužiteljica nije koristila slobodne dane niti su joj plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate, zbog čega je i činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno

11. U utuženom razdoblju bio je snazi Zakon o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/13, 123/03, 142/03, 30/04 i 65/05-dalje: ZR), koji u čl. 42. propisuje da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

12. Prema čl. 20. st. 1. ZR, puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno, dok je stavkom 2. propisano ako zakonom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu nije određeno radno vrijeme, da se smatra da je puno radno vrijeme 40 sati tjedno.

13. S obzirom na radno mjesto tužiteljice, u konkretnom su slučaju relevantne i odredbe ZSOSRH koji u članku 3. propisuje da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbi tog Zakona: vojne osobe, državni službenici i namještenici.

14. Prema čl. 97. st. 5. ZSOSRH djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. za rad dulji od punog radnog vremena, pod uvjetima i u iznosima koji su uređeni općim propisima, dok čl. 169. st.

1. ZSOSRH propisuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću.

15. Nadalje, prema čl. 97. st. 6. ZSOSRH koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZSOSRH ("Narodne novine", broj 76/07-dalje: ZIDZSOSRH) bilo je propisano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Odredbom iz čl. 40. ZIDZSOSRH je izmijenjen stavak 6. članka 97. ZSOS, tako da su riječi "te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavljanje poslova i zadaća" brisane, a dodan je novi stavak 7., kojim je propisano da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

16. Prema čl. 14. ZSOSRH sva pitanja koja nisu uređena tim Zakonom ili propisom donesenim na temelju tog Zakona, primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno Kolektivni ugovor sklopljen u skladu s njima.

17. Budući ZSOSRH, a ni propisi doneseni na temelju tog Zakona, ne reguliraju iznos i način isplate dodataka na plaću djelatnih vojnih osoba s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, na konkretan slučaj se ima primijeniti Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj: 92/04, 141/04, 150/04-dalje: KU) prema kojem umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5.

18. Dakle, iz navedenog proizlazi da KU određuje visinu naknade koja se ima platiti službeniku za ostvareno radno vrijeme duže od četrdeset sati tjedno, u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima ili u smjenama.

19. Zakon o radu koji je bio na snazi u utuženom razdoblju ne definira pojam radnog vremena kao ni Kolektivni ugovor, već to čini Zakon o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13-dalje ZR/09) odredbom iz članka 42. stavak 1. koji definira da je radno vrijeme razdoblje u kojemu je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojemu je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Međutim, ZR/09 nije u primjeni u konkretnom slučaju jer se predmet spora odnosi na razdoblje prije njegova stupanja na snagu.

20. Prvostupanjski je sud u ponovljenom postupku, prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno financijske struke kao i dopunu istog, kojem niti stranke nisu prigovarale, na temeljem kojeg je utvrđeno da ukupan broj prekovremenih sati tužiteljice na terenu i straži iznosi 1200 sati, a kako je u istom razdoblju koristila 72 slobodna dana, što iznosi 576 slobodna sata rada, te tih 576 sati pokrivaju tužiteljičinih 384 prekovremnih sati rada, tužiteljici pripada pravo na isplatu za 816 prekovremena sata rada (1200-384=816) ili ukupan iznos od 43.276,23 kn.

21. Budući je prvostupanjski sud argumentirano obrazložio zašto prihvaća varijantu nalaza i mišljenja vještaka kojim u neplaćene prekovremene sate nisu obračunati i sati odmora, suprotni žalbeni navodi tužiteljice nisu doveli u sumnju takav zaključak prvostupanjskog suda.

22. Zbog izloženog, pravilno je tužiteljici dosuđeno uvećanje plaće za prekovremeni rad, za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2008. pa do 1. listopada 2009. po osnovi stražarske službe i terenskog rada u bruto iznosu od 43.276,23 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini dospjeli mjesečni iznos pobliže naveden u stavku I. prvostupanjske presude, a ne i za sate kada tužiteljica nije stvarno izvršavala radne zadatke, pa je utoliko pobijanom presudom pod stavkom IV. izreke pravilno odbijen zahtjev tužiteljice preko dosuđenog bruto iznosa do utuženih 90.250,99 kn u kojem dijelu tužiteljica neosnovano osporava prvostupanjsku presudu.

23. Ustavni sud je u svojoj odlukama broj U-III-4568/2017 od 17. travnja 2019., U-III- 860/2019 Zagreb od 17. lipnja 2019 i U-III-1321/2019 od 17. lipnja 2019. u ocjeni istog pravnog pitanja ocijenio kao ustavnopravno prihvatljivo stajalište redovnih sudova da se u razdoblje dežurstva i obavljanja stražarske službe, kao prekovremeni rad, ne priznaju i razdoblja osmosatnog odmora unutar vremena od 24 sata, znači nakon donošenja akata Europske unije i odluka Europskog suda za ljudska prava na koje se tužiteljica poziva u žalbi, pa su neosnovani žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 141. i 145. Ustava RH.

24. Pogrešno je pozivanje tužiteljice i na odredbe Direktive Europske zajednice 2003/88/EZ, budući se norme europskog prava ne primjenjuju na sporno potraživanje tužiteljice u razdoblju 2007. do 2009. To stoga što je Republika Hrvatska postala članicom Europske unije 1. srpnja 2013. i u konkretnom slučaju nema vremenske nadležnosti (ratione temporis) Europske Direktive i u vezi s tim nastale sudske prakse. Retroaktivna primjena materijalnopravnih odredbi Europske unije i pravne stečevine na odnose nastale u vrijeme kada R. H. nije bila njena članica, nije u skladu s odredbama međunarodnog privatnog prava i suprotno je tumačenju Suda EU.

25. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po tužiteljici.

26. Tužena je tijekom ponovljenog postupka podnijela protutužbu radi isplate/povrata bruto novčanog iznosa isplaćenog tužiteljici po pravomoćnoj presudi sa zateznim kamatama, koju protutužbu je sud razdvojio rješenjem od 13. rujna 2017. i odlučio da će se o istoj raspravljati odvojeno (list 157 spisa) sa poukom o pravnom lijeku sukladno odredbi čl. 311. st. 5. ZPP prema kojoj protiv rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom nije dopuštena posebna žalba.

27. Neosnovani su žalbeni navodi tužene u kojima sadržajno ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 198. ZPP, jer je prvostupanjski sud protutužbu tužene izdvojio u novi predmet tako da se o zahtjevu protutužbe ima rješavati u posebnoj parnici. Naime, zahtjev protutužbe tužene nije predmet prejudicijelnog pitanja (čl. 12. ZPP) za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja pa je sud, imajući u vidu da protutužba po svom procesnom karakteru predstavlja samostalnu tužbu, u okviru svojih ovlaštenja upravljanja postupkom imao osnova izdvojiti protutužbu.

28. Neosnovano tužena pobija odluku prvostupanjskog suda kojom je tužiteljici dosuđena razlika plaće po osnovi noćnog rada navodeći da prvostupanjska odluka u tom dijelu nema obrazloženja.

29. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica u razdoblju od 1. veljače 2008. do 30. rujna 2009. bila na straži u noćnom radu 110 dana, da se za svaki dan ima obračunati 4 sata noćnog rada, proizlazi da je odradila 440 sati noćnog rada, da za noćni rad uvećanje na plaću iznosi 40% od redovnog bruto sata rada, te da joj uvećanje na plaću za noćni rad iznosi 6.204,16 kn, prvosutupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 39 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 93/08) dosudio tužiteljici utuženi iznos na ime neplaćenog noćnog rada.

30. Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužene odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke.

31. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako po osnovu tako i visini (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP). Ovaj drugostupansjki sud u cijelosti prihvaća jasne i iscrpne razloge prvostupanjske odluke o trošku kojom je pravilno, na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, utvrđeno da je tužena dužna tužiteljici naknaditi 51% parničnih troškova.

32. Tuženoj nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspjela sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP-a).

U Zagrebu, 7. ožujka 2022.

Sudac:

Tihana Marija Miladin