REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj: Jž-1568/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja:

Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog K. K., zbog prekršaja iz članka 34. točke 1. Zakona o javnom okupljanju („Narodne novine“, broj: 128/1999, 90/2005, 139/2005, 150/2005, 82/2011, 78/2012) i članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenog K. K. podnesenoj po branitelju Odvjetničkom društvu K. & partneri d.o.o. iz Z., protiv presude Općinskog suda u Zadru od dana 28. veljače 2020., broj: Pp 5. J- 156/2019, na sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2022.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog K. K. i potvrđuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18), okrivljeni K. K. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljeni K. K. proglašen je krivim zbog počinjenja djela prekršaja iz članka 34. stavka 1. točke 1. (ispravno članka 34. točke 1.) Zakona o javnom okupljanju činjenično opisanog u izreci iste za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna, te mu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode kao 300,00 kuna novčane kazne, pa mu je preostalo za platiti iznos od 4.700,00 kuna.

2. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 138. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 kuna, dok je na temelju članka 182. stavka 1. (ispravno članka 182. točka 1.) Prekršajnog zakona oslobođen od optužbe zbog počinjenja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

3. Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešene primjene materijalnog prava. Žalitelj ističe u bitnom, da je odluka nepravilna i nezakonita, a izreka i obrazloženje presude su nejasni, te obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Tužitelj je objedinio obilježja dvaju prekršaja u jednom opisu ne razgraničavajući ni na koji način prekršaje, a sud je samostalno intervenirao na način da je oblikovao činjenični opis djela za koje ga osuđuje, odnosno oslobađa. Intervenciju u činjenični opis smije izvršiti samo tužitelj, a sud kao nepristrano tijelo nije ovlašten disponirati optužbom, već samo izvršiti sitne ispravke pojedinosti, ali ne može samo stalno ispravljati nedostatke i nejasnoće, te u ovom slučaju nije bio ovlašten samostalno iz jednog opisa stvarati dva različita prekršaja. Žalitelj ukazuje na odluke Visokog prekršajnog suda RH broj Jž-2759/17 i Jž-4979/11 i sudsku praksu iz koje jasno proizlazi da činjenični opisi moraju zasebno razgraničavati svako pojedino djelo, a u postupku ostaje nerazjašnjeno kakvo stajalište u odnosu na navedenu praksu zauzima sud koji se s jedne strane poziva na sudsku praksu, a s druge strane postupa suprotno praksi, pa je stoga obrazloženje presude u suprotnosti s njezinom izrekom. Ponašanje za koje je oglašen krivim ne predstravlja samo po sebi prekršajno djelo, s obzirom da iz činjeničnog opisa ne proizlazi da bi on organizirao javno okupljanje. Naime, Zakon propisuje da se javnim okupljanjem i mirnim prosvjedom podrazumijeva svako organizirano okupljanje više od 20 ljudi, a iz činjeničnog opisa nije vidljivo je li se okupilo više od 20 osoba da bi postupanje uopće podilazilo pod zakonsku odredbu, odnosno da bi se uopće radilo o javnom prosvjedu. Zbog nedostataka u činjeničnom opisu nije moguće ocijeniti ima li postupanje obilježđja inkriminiranog prekršaja, te dodaje da je Virski most prometnica koja povezuje Vir s kopnom i u naravi je županijska prometnica ,a odredbom članka 11. stavka 1. točke 4. ZOJ-a propisano je da se mirno okupljanje i javni prosvjed ne smiju organizirati na auto-cestama i magistralnim cestama, pa kako se u naravi radilo o takvom mjestu, od njega se niti ne možđe zahtijevati prijavljivanje prosvjeda, budući da prijavljivanjem ne bi dao nikakav legitimitet, odnosno sve i da je pravovremeno prijavio okupljanje, isto se ex lege ne bi moglo održati zbog specifičnosti lokacije, te bi eventualno ostvario biće nekog drugog prekršaja. Stoga predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati i njega oslobodi optužbe, podredno presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

4. Žalba nije osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti u presudi, na nerazumljivost i nejasnoću iste i na nedostatak razloga za odluku, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upiru žalitelji. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, temelji se na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. U odnosu na strukturu činjeničnog opisa djela u optužnom aktu, točno je da je tužitelj u jednoj cjelini opisao prekršaje koje stavlja na teret, a da pritom nije posebno podijelio i označio po točkama pojedine prekršaje koje je pravno kvalificirao kao djela iz članka 34. točke 1. Zakona o javnom okupljanju i članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

Sud prvog stupnja nije žalitelja kaznio za oba djela jer niti dokazi ne upućuju niti opisano ponašanje ne ispunjava obilježja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Bez obzira što tužitelj nije svoj činjenični opis posebno označio točkama, sud prvog stupnja je bio u svakom slučaju dužan u cijelosti riješiti predmet optužbe.

7. Činjenični navodi iz optužnog prijedloga koji se odnose na Zakon o javnom okupljanju u potpunosti ostvaruju bitna obilježja prekršaja koji je žalitelju stavljen na teret, te ga je sud proglasio krivim za nedvojbeno utvrđeni dio inkriminacije. Sud je ovlašten u okviru iste radnje i događaja precizirati i pročistiti činjenični opis, ukoliko time nije izmijenjen objektivni identitet optužbe (dakle da se radi o istom djelu), a žaliteljevo protupravno ponašanje iz Zakona o javnom okupljanju je jasno opisano u činjeničnog opisu.

Usporedbom činjeničnog opisa sadržanog u optužnom prijedlogu tužitelja i činjeničnog opisa djela iz pobijane presude, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije izvršio intervenciju u činjenični opis, odnosno nije dodao niti jedan element koji nije prethodno postojao u optužnom prijedlogu, te da su sve odlučne činjenice o kojima ovisi zakonsko biće djela identične u oba činjenična opisa (vrijeme, mjesto i radnja počinitelja – konkretno propust prijavljivanja mirnog okupljanja i javnog prosvjeda). Kako u pobijanoj presudi nije dodan niti jedan element koji nije bio obuhvaćen činjeničnim opisom djela u optužnom prijedlogu, nije došlo do prekoračenja optužbe, a isto tako sud je bio dužan u cijelosti odlučiti o optužbi (pa tako i o pravnoj kvalifikaciji iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira) što je i uradio, pa je ovaj žalbeni navod neosnovan. Što se tiče žalbenog navoda koji se odnosi na stavove i presude viših sudova kao izvor prava za ovakve situacije, ističe se da pri ocjeni valjanosti činjeničnog opisa ne postoji pravno uporište za apsolutnu vezanost drugim odlukama, niti takvo vezivanje može imati racionalno uporište, s obzirom da se okolnosti svakog konkretnog slučaja razlikuju, pa ni jedan od instrumenata ujednačavanja sudske prakse ne obvezuje sudove na odlučivanje koje bi bilo apsolutno usklađeno s drugim odlukama, pri čemu treba uzeti u obzir i potrebu ravnoteže s ustavnim pravom i dužnošću neovisnosti i samostalnosti sudova (sudaca). Analizom odluka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske je utvrđeno da se rješenje broj Jž-2759/17 odnosi na situaciju u kojoj je okrivljenik bio terećen za jedno prekršajno djelo, te je osuđujuća odluka ukinuta jer u postupku nisu utvrđena sva potrebna obilježja prekršaja iz članka 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U ovom predmetu je sud prvog stupnja upravo tako postupio u odnosu na prekršaj protiv javnog reda i mira, pa je evidentno da je presudio u skladu s navedenom praksom. Odluka broj Jž-4979/11 odnosi se na situaciju u kojoj je tužitelj činjeničnim opisom koji nije razgraničen stavio na teret okrivljeniku počinjenje dvaju prekršaja (iz Zakona o javnom okupljanju i Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira), a sud je počinitelja oglasio krivim za djelo protiv javnog reda i mira, dok ga je oslobodio za djelo iz Zakona o javnom okupljanju, pri čemu viši sud napominje u potvrđujućoj odluci da je u činjeničnom opisu nužno razgraničiti djela ako ih je više. Dakle, pobijana odluka je u skladu i s ovakvom sudskom praksom iz koje je vidljivo da okolnost da djela nisu bila razgraničena ne dovodi do odbačaja optužbe, već do meritorne odluke u kojoj se počinitelj za jedno djelo kažnjava, a za drugo oslobađa.

8. Nadalje, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji. Naime, iz okrivljenikove obrane i dokumentacije u spisu nedvojbeno proizlaze odlune činjenice za postojanje djela prekršaja iz članka 34. točke 1. Zakona o javnom okupljanju.

Što se tiče pitanja je li okupljanje imalo obilježja koja zahtijeva članak 4. stavak 1. Zakona o javnom okupljanju, navedena činjenica nije niti bila sporna u postupku, nedvojbeno proizlazi iz dokumentacije, te i sam okrivljenik u svojoj obrani iskazuje :“...bilo je puno onih koji odobravaju takav način izražavanja i to više od stotinu ljudi koji odobravaju ovakav način izražavanja...“ U svakom slučaju, u činjenični opis djela nije nužno unositi i prepisivati potpuni zakonski tekst, dakle da se “mirnim okupljanjem i javnim prosvjedom podrazumijeva svako organizirano okupljanje više od 20 ljudi, koje se održava radi javnog izražavanja i promicanja političkih, socijalnih i nacionalnih uvjerenja i ciljeva“ (članak 4. stavak 1. citiranog Zakona), već je dovoljno navesti formulaciju „mirno okupljanje i javni prosvjed“, a u postupku i nije bilo sporno da događaj ima takvo svojstvo. 9. Ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica u odnosu na osuđujući dio odluke, a slijedom navedenog, žalbeni navodi žalitelja da je uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava, su također neosnovani.

U vezi žalbenog navoda (da prijavljivanjem ne bi dao nikakav legitimitet jer sve i da je pravovremeno prijavio okupljanje, isto se ex lege ne bi moglo održati zbog specifičnosti lokacije), ukazuje se da je smisao odredbe o dužnosti prijavljivanja okupljanja policiji pet dana, odnosno iznimno 48 sati ranije, upravo u činjenici da se osigura dovoljno vremena za sigurnosnu procjenu situacije, pa tako i za utvrđenje radi li se o lokaciji na kojoj se iz nekih razloga okupljanje ne smije održati. Navedena okolnost da smatra da na toj lokaciji okupljanje ionako ne bi moglo biti dopušteno, ne može okrivljenika osloboditi odgovornosti, jer da bi nadležno tijelo moglo donijeti odluku o dopustivosti okupljanja, evidentno mora prethodno biti obaviješteno o tome .

Stoga je prvostupanjski sud opravdano okrivljenika proglasio krivim za prekršaj koji mu je stavljen na teret.

10. Kako žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu po toj osnovi i u odnosu na okrivljenika, sukladno odredbi članka 202. stavka 5. Prekršajnog zakona.

11. Razmotrivši povodom žalbe odluku o novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljenom K. K. za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću sankciju, primjerene stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 34. stavka 1. točke 1. Zakona o javnom okupljanju propisana novčana kazna u rasponu od 5.000,00 kuna do 20.000,00 kuna, pa je iz svega navedenog evidentno da je prvostupanjski sud izričući blažu kaznu - novčanu kaznu u minimalnom predviđenom iznosu za to djelo prekršaja uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu na visinu iste.

Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna okrivljenom K. K. nije previsoka, te je valjano i argumentirano obrazložena. Po ocjeni ovog suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti navedenog okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, ne bi mogla postići nižom novčanom kaznom. Razmotrivši odluku o izrečenoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud žalitelju za počinjene prekršaje izrekao odgovarajuću kaznu, primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 34. točke 1. Zakona o javnom okupljanju propisana novčana kazna u rasponu od 5.000,00 kuna do 20.000,00 kuna. Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna koja je izrečena u minimalnom predviđenom iznosu za to djelo nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio prilikom odmjeravanja kazne, a po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.

12. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

13. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi trošak ovog žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje okrivljenika.

14. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 2. ožujka 2022.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.