Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž R-635/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, mr. sc. Iris Gović Penić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sandre Artuković Kunšt članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljice EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sve zastupane po punomoćnicima Jovanu Doneskom i dr., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jovan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Bojan Doneski i Antonio Mihoci iz Garešnice, protiv tuženika Stečajne mase Vesna trikotaža d.o.o. Daruvar, u stečaju, M. Gupca 12, OIB: 85991833925, zastupanog po stečajnom upravitelju Branku Valentiću iz Virovitice, Ferde Rusana 100, a on po punomoćniku Branku Rakitničanu, odvjetniku u Koprivnici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-225/18-25 od 1. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 1. ožujka 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-225/18-25 od 1. ožujka 2019. u točkama I i III izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka presude suda prvog stupnja glasi:

“I. Utvrđuje se da postoji tražbina 1. tužiteljice ĐČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 21.600,00 kn, 2. tužiteljice NČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 21.600,00 kn i 3. tužiteljice EČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 21.600,00 kn prema tuženiku Stečajna masa Vesna trikotaža d.o.o. u stečaju, [adresa] te se kao prethodno navedene tražbine 1. -3. tužiteljica uvrštavaju u 1. viši isplatni red.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja da postoje tražbine 1. tužiteljice ĐČ u iznosu 5.684,42 kn, 2. tužiteljice NČ u iznosu 5.684,42 kn i 3. tužiteljice EČ u iznosu 5.684,42 kn prema tuženiku Stečajna masa Vesna trikotaža d.o.o. u stečaju kao tražbine koje se uvrštavaju u 1. viši isplatni red.

III. Tuženik Stečajna masa Vesna trikotaža d.o.o. u stečaju dužan je nadoknaditi parnične troškove 2. tužiteljici NČ u iznosu 135,53 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 1. ožujka 2019. do isplate, sve u roku od 8 dana.

IV. 1. tužiteljica ĐČ dužna je nadoknaditi parnične troškove tuženiku Stečajna masa Vesna trikotaža d.o.o. u stečaju u iznosu 612,93 kn, dok je 3. tužiteljica EČ dužna nadoknaditi parnične troškove tuženiku Stečajna masa Vesna trikotaža d.o.o. u stečaju u iznosu 514,27 kn, sve u roku od 8 dana.”

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žalbu je zbog svih žalbenih razloga izjavio tuženik koji traži i naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP).

5. Sud prvog stupnja potpuno je i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet ove parnice je isplata razlike plaće tužiteljica za razdoblje od mjeseca siječnja 2010. pa do mjeseca siječnja 2013.

7. Nije sporno između stranaka da je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru br. St- 19/13-10 od 25. ožujka 2013. (list 268-269) otvoren stečajni postupak nad tuženikom Vesna trikotaža d.o.o. iz [adresa], a za stečajnog upravitelja imenovan Branko Valentić, dipl. ing. agronomije iz Virovitice, Ferde Rusana 100. Nema spora između stranaka da su tužiteljice ovoga postupka u stečajnom postupku prijavile tražbinu kao stečajni vjerovnici, a koja činjenica proizlazi iz dokumentacije priložene po tužiteljicama.

8. Prije dostave prijave tražbina, rješenjem Općinskog suda u Daruvaru broj P- 107/13-15 od 26. ožujka 2013. (list 270-271) prekinut je parnični postupak 1. -3. tužiteljica protiv tuženika tada Vesna trikotaža d.o.o. [adresa] zbog nastupa pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka, koje rješenje je postalo pravomoćno 11. travnja 2013. Potom je rješenjem Općinskog suda u Daruvar broj P-107/13-16 od 15. studenoga 2013 (list 272-273) određen nastavak toga parničnog postupka te je pozvan stečajni upravitelj Branko Valentić u ime stečajnog dužnika Vesna trikotaža d.o.o. u stečaju preuzeti predmetni parnični postupak. Rješenje o nastavku postupka postalo je pravomoćno 4. travnja 2014. donošenjem rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-54/2014-2 od 4. travnja 2014. kojim je odbijena žalba tuženika i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Daruvaru broj P-107/2013-16 od 15. studenoga 2013. Nakon što je prekinuti postupak pravomoćno nastavljen, 1. -3. tužiteljice su podneskom 6. lipnja 2014. (list 291) u ovom parničnom postupku predložile da sud nastavi poduzimati radnje u parničnom postupku te su postavile zahtjev za utvrđenjem postojanja tražbina za svaku od tužiteljica u iznosu po 27.284,42 kn protiv tuženika te da se iste uvrste u 1. viši isplatni red. Obrazlažu da je na posebnom ispitnom ročištu kod Trgovačkog suda u Bjelovaru u predmetu St-19/13 dana 9. travnja 2014. stečajni upravitelj stečajnog dužnika priznao ranije prijavljene tražbine 1.-3. tužiteljica koje se odnose na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu do 703,50 kn za svaku, a koje nisu predmet ovog parničnog postupka, dok je osporio ostale naknadno prijavljene tražbine 1. -3. tužiteljica. Istim podneskom obrazlaže da mu je poznato da vjerovnici čije su tražbine osporene, prijedlog za nastavak parnice o tražbini o kojoj je već pokrenut parnični postupak mogu staviti u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanja na parnicu temeljem čl. 179. Stečajnog zakona. Ali, kako je parnični postupak već nastavljen temeljem pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Daruvaru broj P-107/13-16 od 15. studenoga 2013., to podneskom od 6. lipnja 2014. 1.-3. tužiteljice predlažu da sud nastavi poduzimati radnje u postupku koji je u tijeku te postavljaju zahtjev za utvrđenjem postojanja tražbina I. višeg isplatnog reda svaka u iznosu po 27.284,42 kn.

9. Iz zapisnika Trgovačkog suda u Bjelovaru br. St-19/2013-55 od 9. travnja 2014. (list 292-294) proizlazi da je stečajni upravitelj stečajnog dužnika Vesna Trikotaža d.o.o. priznao tražbine prvog višeg isplatnog reda za svaku od 1.-3. tužiteljica u iznosu od po 703,50 kn (naknada za godišnji odmor za 2013., koji nije predmet ove parnice) dok je osporio tražbine I. višeg isplatnog reda 1. tužiteljice za iznos 21.600,00 kn, 2. tužiteljice za iznos 26.034,42 kn i 3. tužiteljice za iznos 26.034,42 kn, te je osporio i tražbine 1.-3. tužiteljica u odnosu na II. viši isplatni red i to svake od 1.-3. tužiteljica za iznos od po 1.250,00 kn. U obrazloženju tih izjava navodi da je osporio njihove tražbine, jer kao vjerovnici nisu dostavile isprave iz kojih se može utvrditi tražbina koja nije zabilježena u dužnikovim poslovnim knjigama te se ujedno o tražbini vodi i spor kod Općinskog suda u Daruvaru (a koje je potraživanje predmetom ovog postupka).

10. Dakle, tražbina 1. tužiteljice ĐČ u odnosu na obračunatu zakonsku zateznu kamatu u visini 4.434,42 kn nije ni priznata niti osporena, a 1. tužiteljica u stečajnom postupku nije tražila dopunu odluke stečajnog suda u odnosu na tu tražbinu, pa u odnosu na istu nije niti upućena na pokretanje parnice.

11. Nije sporno, a proizlazi i iz priložene dokumentacije u spisu da je rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru br. St-19/13-90 dana 29. siječnja 2015. obustavljen i zaključen stečajni postupak nad dužnikom Vesna trikotaža d.o.o. u stečaju iz [adresa], kojim je rješenjem određeno da će se dužnik brisati iz sudskog registra nakon pravomoćnosti tog rješenja, ali da će i stečajni upravitelj Branko Valentić zastupati Stečajnu masu u skladu s odredbama Stečajnog zakona. Navedeni dužnik brisan je iz registra Trgovačkog suda u Bjelovaru 24. veljače 2015. rješenjem Trgovačkog suda u Bjelovaru broj Tt-15/199-1 (list 347-348).

12. Nakon što je parnični postupak zbog otvorenog stečaja prekinut i pravomoćno nastavljen, te nakon što su 1. -3. tužiteljice postavile zahtjev radi utvrđenja potraživanja koja se imaju uvrstiti u I. viši isplatni red rješenjem Općinskog suda u Daruvaru broj P-272/14-43 od 24. ožujka 2015. (list 351-352) koje je postalo pravomoćno 16. travnja 2015., ponovno je prekinut parnični postupak zbog brisanja pravne osobe tuženika iz sudskog registra.

13. Međutim, rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Daruvaru broj Pr-33/15-47 od 3. studenoga 2015. (list 357-358) koje je postalo pravomoćno 8. prosinca 2016. kada je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 35/16-2, parnični postupak je nastavljen protiv Stečajne mase Vesna trikotaže d.o.o. u stečaju.

14. Između stranaka sporno je, jesu li ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog postupka, obzirom na činjenicu da stečajna masa u ovoj parnici nije dobila ni svoj identifikacijski broj u smislu Stečajnog zakona niti je u sudski registar upisan OIB navedene stečajne mase.

15. Također je sporno je li tužba na utvrđenje dopuštena budući tužiteljice nisu tražile nastavak postupka u roku od 8 dana od dana primitka rješenja iz stečajnog postupka o upućivanju na parnicu. Nadalje, sporno je jesu li isplate i obračuni plaća vršeni tužiteljicama u utuženom razdoblju sukladno njihovim ugovorima o radu te drugim normativnim aktima koji obvezuju tuženika, odnosno sukladno Kolektivnom ugovoru, Pravilniku o radu, Zakonu o radu (Narodne novine br. 149/09. i dr., dalje u tekstu ZR- a), je li im nezakonito umanjena plaća zbog neostvarene norme, te je li im plaćena u cijelosti naknada za prekovremeni rad.

16. Sud prvog stupnja smatra da neosnovano tuženik tvrdi da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog parničnog postupka protiv tuženika Stečajne mase Vesna trikotaža d.o.o., obzirom da to proizlazi iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-35/16-2 od 8. prosinca 2016. (takav stav detaljno je obrazložen i u rješenju Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž R-152/16-2 od 10. svibnja 2016.) iz kojeg rješenja proizlazi da, prema odredbi čl. 199. st. 4. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, dalje u tekstu Stečajni zakon/96) iz st. 1. citiranog članka se u pogledu stečajne mase na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovog Zakona o stečajnom dužniku i njegovim tijelima, što znači da je time stečajnoj masi priznato svojstvo stranke u postupku, a koju odredbu valja tumačiti u smislu čl. 77. st. 2. ZPP-a, koja stranačku sposobnost ne ograničava na mogućnost sudjelovanja u postupku u samo jednoj stranačkoj ulozi. Dakle, Stečajna masa ima svojstvo stranke u postupku koja nije ograničena samo na namirenje stečajnog vjerovnika, već se iz te mase mogu namiriti i vjerovnici stečajne mase nakon dovršetka stečajnog postupka (a kakvo je pravno shvaćanje izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revt-291/10-2 od 19. veljače 2013.). Dalje, sud prvog stupnja smatra da nije od značaja što stečajna masa kao stranka u ovoj parnici nije upisana u sudski registar, nema svoj OIB, jer se u konkretnom slučaju prilikom stečaja nad tuženikom primjenjivao Stečajni zakon/96, temeljem kojeg nije bilo moguće da stečajna masa dobije OIB, a analogno tome, da se i taj broj upiše u sudski registar, a tek prema Stečajnom zakonu (Narodne novine br. 71/15), koji se ne primjenjuje na odnos između stranaka, postoji obveza dodjeljivanja OIB [osobni identifikacijski broj]a stečajnim masama likvidiranih pravnih osoba i upis istog u sudski registar.

17. Nije sporno, a proizlazi iz dokumentacije u spisu, da je posebno ispitno ročište kod Trgovačkog suda u Bjelovaru u predmetu St-19/2013 održano 9. travnja 2014. kako je vidljivo iz zapisnika broj St-19/2013-55 (list 292-294) na kojem su djelomično osporena, a djelomično priznata potraživanja 1. -3. tužiteljica, uz naznaku na predmetnom zapisniku da će vjerovnici čije su tražbine osporene biti upućeni na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine sukladno čl. 178. st. 1. Stečajnog zakona.

18. Nadalje, nije sporno, a proizlazi iz rješenja Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St- 19/2013-57 od 10. travnja 2014. koje je postalo pravomoćno 17. srpnja 2014. (list 464-468) da su izrekom toga rješenja osporene tražbine I. višeg isplatnog reda u odnosu na 1. tužiteljicu za iznos 21.600,00 kn, u odnosu na 2. tužiteljicu za iznos 26.034,42 kn i u odnosu na 3. tužiteljicu za iznos 26.034,42 kn (toč. II.1. izreke rješenja), potom su osporene tražbine II. višeg isplatnog reda u odnosu na svaku od 1.-3. tužiteljica za iznos po 1.250,00 kn (toč. II.2. izreke rješenja) koje se nesporno odnose na trošak parničnog postupka za sastav tužbe u ovoj parnici, dok su priznate tražbine za svaku od tužiteljica I. višeg isplatnog reda za iznos po 703,50 kn (toč. I. izreke rješenja), a koje priznate tražbine su se odnosile na naknadu za godišnji odmor koje nisu bile predmet dopune prijave ni predmet potraživanja u ovoj parnici.

19. Rješenje Trgovačkog suda u Bjelovaru broj St-19/2013-57 od 10. travnja 2014.

1.-3. tužiteljice po punomoćniku primile su nesporno 8. srpnja 2014. kako proizlazi iz pribavljene dostavnice (list 457 spisa).

20. Prema odredbi čl. 178. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, dalje: Stečajni zakon/96) ako je stečajni upravitelj osporio tražbinu, stečajni sudac će vjerovnika uputiti na parnicu protiv stečajnog dužnika radi utvrđivanja osporene tražbine, dok je sukladno čl. 178. st. 6. toga Zakona propisano da ako osoba koja je upućena na parnicu ne pokrene parnicu u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu, smatrat će se da je odustala od prava na vođenje parnice.

21. Nadalje, sukladno čl. 179. Stečajnog zakona/96 ako je u vrijeme otvaranja stečajnog postupka već pokrenut parnični postupak o tražbini pred državnim ili arbitražnim sudom, postupak radi utvrđivanja tražbine nastavit će se preuzimanjem te parnice; a prijedlog za nastavak parnice može staviti vjerovnik čija je tražbina osporena u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju u parnicu, time da osporavatelj parnicu nastavlja u ime i za račun dužnika. Ako vjerovnik osporene tražbine koji je upućen na parnicu ne predloži nastavak parnice u tom roku, smatrat će se da je odustao od prava na vođenje parnice.

22. U trenutku kada su 1.-3. tužiteljice, nakon osporenih tražbina, predložile da sud nastavi s poduzimanjem radnji u parničnom postupku i postavile zahtjev radi utvrđenja osporenih tražbina, parnični postupak već je od ranije bio pokrenut, ali nije bio u prekidu.

23. Kako je ovaj parnični postupak već bio u tijeku 6. lipnja 2014. sa kojim danom su 1.-3. tužiteljice postavile zahtjev za utvrđenjem tražbina svaka u iznosu po 27.284,42 kn koje se imaju uvrstiti u I. viši isplatni red, jer je tada parnični postupak već bio nastavljen rješenjem od 15. studenoga 2013. koje je postalo pravomoćno 4. travnja 2014., to prvostupajski sud smatra da 1.-3. tužiteljice nisu bile dužne formalno tražiti nastavak postupka u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju na parnicu iz stečajnog postupka, budući su još ranije predložile da sud nastavi s poduzimanjem radnji po zahtjevu za utvrđenje, u već nastavljenom parničnom postupku. Kako su zahtjev za utvrđenjem postavile nakon održanog ročišta na kojemu im je dio tražbina osporen, to činjenica da su zahtjev za utvrđenjem podnijele u trenutku dok je parnični postupak bio u tijeku, iako prije primitka rješenja o upućivanju na parnicu, sud prvog stupnja smatra da ne može ići na štetu 1. -3. tužiteljica u odnosu na potraživanja za I. viši isplatni red, već smatra da se njihov zahtjev za utvrđenjem od 6. lipnja 2014. ima smatrati pravovremenim i dopuštenim.

24. Izložena utvrđenja i ocjenu dopuštenosti tužbe tužiteljica u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Naime, u okolnostima kada su tužiteljice već vodile parnicu, a i nakon prekida postupka zbog stečaja i predložile nastavak postupka, nerazumno je inzistirati na tome da bi tužiteljice bile dužne staviti prijedlog za nastavak parnice, u roku od 8 dana od primitka rješenja o upućivanju u parnicu. Takav procesni zahtjev predstavljao bi pretjerani formalizam jer su one jednom već iskazale namjeru da nastave postupak.

24.1. S druge strane, svrha prijave tražbine jest da stečajni dužnik bude upoznat s postupkom koji su stečajni vjerovnici pokrenuli i vode kao i da se ostvari pravna sigurnost stečajnog dužnika. U ovom slučaju stečajni vjerovnici su već vodili postupak, stečajnom dužniku to je bilo poznato, dakle ostvarila se svrha upoznavanja s potraživanjem vjerovnika, a nakon prekida postupka zbog otvaranja stečajnog postupka postupak je nastavljen te su tužiteljice jasno pokazale namjeru da nastave vođenje ovog postupka pa tuženiku nije opravdano pružiti toliku razinu pravne sigurnosti da se za dopuštenost tužbe inzistira na još jednom iniciranju nastavka (ranije već započetog, vođenog, prekinutog pa nastavljenog) postupka.

24.2. Isto tako, treba naglasiti da sudska praksa na koju se tuženik u žalbi poziva nije primjenjiva na ovaj postupak jer su činjenice u ovom predmetu drugačije.

25. Žalbeni navodi tuženika da se sud prvog stupnja nije izjasnio o tužbenom zahtjevu do 6. lipnja 2014. kada je preinačena tužba treba navesti da se sud prvog stupnja nije niti trebao o tome izjasniti. Sud prvog stupnja odlučio je o konačnom tužbenom zahtjevu koji je postavljen prije zaključenja glavne rasprave i koji je usklađen sa zahtjevima koje pred tužiteljice postavlja Stečajni zakon, a činjenica da je tužbeni zahtjev tijekom jednog dijela postupka bio neusklađen sa odredbama Stečajnog zakona u utvrđenim okolnostima pravno nije odlučna.

26. Žalbeni navodi o tome da se sud prvog stupnja nije izjasnio o satusu predmeta od 4. travnja 2014. (dana pravomoćnog nastavka postupka) također nisu osnovani jer primjenom čl. 95. Stečajnog zakona nije došlo do ponovnog prekida postupka. Naime, takav prekid ne proizlazi iz sadržaja čl. 95. Stečajnog zakona.

27. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o pasivnoj legitimaciji tuženika u ovom postupku. Stečajnoj masi priznato je svojstvo stranke u postupku iz razloga koje je izložio i sud prvog stupnja. Zbog toga nije bilo niti mjesta obustavi postupka sukladno čl. 215. b ZPP-a. Posebno treba istaknuti da nedostatak sredstava iz kojih bi se namirila tražbina vjerovnika stečajne mase nije zapreka za vođenje parnice o tražbini niti je zapreka da sud u parničnom postupku odluči o osnovanosti tražbine.

28. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja navodi sljedeće.

28.1. Da su navodi tuženika neosnovani da je tužiteljicama u utuženom razdoblju tuženik pravilno obračunavao plaću sukladno koeficijentima, dodatke na plaću za staž te prekovremeni rad, proizlazi iz prihvaćenih iskaza saslušanih svjedoka tijekom postupka i to VČ, TČ, FČ, ŠČ, PČ, ŽČ, ĆČ koji svjedoci o radu tužiteljica imaju neposredna saznanja, jer su i same bile radnice Vesne trikotaže d.o.o. [adresa], iz kojih iskaza proizlazi da plaća tužiteljica nije bila isplaćivana prema stvarnom radu i koeficijentima, da nisu bili isplaćivani dodaci na plaću, kao što nije bio ni plaćen prekovremeni rad tužiteljica, a istima za prekovremene sate rada nije bila izvršena preraspodjela prekovremenih sati rada korištenjem slobodnih dana.

Isto tako proizlazi iz suglasnih iskaza tužiteljica, time da svjedok SČ nema saznanja o stvarno provedenim satima rada tužiteljica, a kako tuženik svojim prigovorima iznesenima tijekom postupka nije doveo u sumnju suglasne iskaze preostalih svjedoka i tužiteljica, niti je predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, to je sud prvog stupnja njihove iskaze prihvatio kao istinite i vjerodostojne.

28.2. Kako je između stranaka bila sporna visina tužbenog zahtjeva, to je izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Marijani Matijević, dipl. ing. agr., koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje, iz kojeg nalaza proizlazi da je prema ugovorima o radu propisano da se na radnike primjenjuju odredbe Pravilnika o radu, a u kojemu je navedeno (Pravilnik iz 2004.) u dodacima na plaću da stimulacija može biti pozitivna ili negativna do 50%, da dodatak na radni staž pripada u visini 0,5 % po godini (čl. 35. Pravilnika iz 2004.), a Pravilnikom o radu tuženika propisano je da osnovna plaća za puno radno vrijeme predstavlja plaću utvrđenu Ugovorom o radu svakog pojedinog radnika, dodaci na osnovnu plaću i stimulativni dio plaće. Propisano je i da radnicima pripada naknada plaće u visini plaće koju je radnik dobio u prethodnom mjesecu ili prethodna tri mjeseca za vrijeme godišnjeg odmora, plaćenog dopusta i blagdana, a Kolektivnim ugovorom je utvrđena najniža bruto plaća za najjednostavnije poslove za puno radno vrijeme u visini od 2.441,25 kn, a sastoji se od osnovne plaće koja čini najmanje 80% navedene bruto plaće dodataka koji čine razliku do punog iznosa određene najniže bruto plaće. Osnovna plaća predstavlja koeficijent 1, a radnik ima pravo na naknadu plaće kad ne radi zbog korištenja godišnjeg odmora, plaćenog dopusta, praznika i blagdana u visini plaće koju bi primao da je radio. Prema čl. 6. ugovora o radu za tužiteljice, propisano je da su dnevni odmor, tjedni odmor, godišnji odmor, naknade plaće, osnovna plaća, dodaci na plaću, plaćeni dopust te ostala prava i obveze radnika regulirana Pravilnikom o radu. Prema Pravilniku o radu koji je donesen 1. prosinca 2004. , i to čl. 32., regulirana je osnovna plaća i dodaci na plaću (minuli rad, stimulacija, noćni rad i dr.), a čl. 33. istog, određeno je da osnovnu plaću čini umnožak osnovice i koeficijenta složenosti poslova. Osnovica za obračun osnovne plaće prema čl. 34. Pravilnika, utvrđuje se odlukom poslodavca u slučaju da je veća od propisane najniže osnovne plaće, odnosno primjenjuje se najniža osnovna plaća.

28.3. Obzirom na citirane odredbe ugovora o radu za tužiteljice kao i odredbe Pravilnika o radu tuženika, vještak je u pisanom nalazu naveo da tuženik nije obračunavao osnovice određene Kolektivnim ugovorom za djelatnost drvne i papirne industrije koji je u primjeni od 1. lipnja 2008. (Narodne novine br. 123/08) već niže iznose, jer je iz obračuna plaće tuženika vidljiv obračun učinka-izvršenje norme, uvijek u vidu smanjenja plaće (izražen je minus satima rada). Iako Kolektivnim ugovorom nije propisana mogućnost negativne stimulacije, vještak sukladno obračunima plaće, i obračun eventualne razlike sačinjava u dvije varijante (bez negativnog učinka i negativni učinak prema obračunima plaće tuženika). Nadalje, vještak je u pisanom nalazu naveo da je tuženik obračunavao dodatak na plaću, koji je stavio obračun u identičnom iznosu kao što je obračunavao tuženik, jer je sam tuženik tužiteljicama povećavao plaću dodacima na plaću (bez da bi se mogli utvrditi razlozi tomu). Vještak je nadalje naveo da je tuženik u prvim mjesecima utuženog razdoblja obračunavao dodatak na minuli rad i to u satnici (ne posebno kao dodatak za minuli rad), ali ne i nadalje od mjeseca srpnja 2010., kada to više nije činio. Vještak je minuli rad tužiteljicama obračunavao prema Ugovorima o radu i Kolektivnom ugovoru. Tuženik nije dostavio evidencije rada i obračunske liste za mjesec siječanj 2013. pa za navedeni mjesec vještak nije mogao utvrditi eventualnu razliku plaće, a sate prekovremenog rada tuženik je točno obračunavao prema svojim evidencijama.

28.4. U obračun plaće tužiteljicama, vještak je u pisanom nalazu i mišljenju tabelarno za svaku od tužiteljica prikazao za utuženo razdoblje dvije varijante i to: I. varijantu (bez negativnog učinka-izvršenje norme) i II. varijantu (obračunat je negativni učinak prema obračunima tuženika), a cijeneći okolnost da su tužiteljice radile subotama, blagdanima, a kako to i proizlazi iz iskaza tužiteljica koji iskazi su u suglasju sa iskazima saslušanih svjedoka tijekom postupka, a što je u skladu s dokumentacijom priloženom spisu predmeta koju je dokumentaciju knjigovodstveni vještak koristio za izradu nalaza i mišljenja.

28.5. U tabelarnom prikazu vještaka za svaku tužiteljicu prikazane su po dvije varijante obračuna isplaćene plaće tužiteljicama za utuženo razdoblje od mjeseca siječnja 2010. pa zaključno mjeseca prosinca 2012. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je 1. tužiteljici ĐČ tuženik obračunao bruto plaću za navedeno razdoblje u iznosu od 101.465,27 kn. No, prema prvoj varijanti (bez primjene učinka tj. bez učinka) u nalazu je obračunata bruto plaća u iznosu 160.170,68 kn pa proizlazi neisplaćena razlika bruto plaće od 58.705,41 kn. Prema drugoj varijanti (sa učinkom) u nalazu je obračunata bruto plaća u iznosu 117.984,48 kn te bi prema toj varijanti razlika bruto plaće iznosila 16.519,21 kn. Ukoliko se utvrđuje plaća u neto iznosu, prema nalazu vještaka proizlazi da je tuženik tužiteljici neto plaću izračunao u iznosu 79.680,70 kn dok bi joj prema prvoj varijanti (bez učinka) neto plaća iznosila 120.888,73 kn iz čega proizlazi razlika od neto 41.208,03 kn, dok bi prema drugoj varijanti (s učinkom) neto plaća iznosila 91.304,96 kn, a tada bi razlika neto plaće iznosila 11.624,26 kn.

Istovremeno, kako je tijekom 2010. 1. tužiteljica (koja je radila tri subote u mjesecu) ostvarila 152 prekovremena sata rada, tijekom 2011. 192 prekovremena sata rada i tijekom 2012. 232 prekovremena sata rada, za cijelo to razdoblje proizlazi da joj je neisplaćena bruto plaća na ime prekovremenih sati u iznosu 15.012,14 kn. Dakle, po ocjeni prvostupanjskog suda 1. tužiteljici ĐČ pripada razlika bruto plaće koja joj nije pravilno obračunata u bruto iznosu 58.705,41 kn i bruto plaća na ime prekovremenih sati rada u iznosu 15.012,14 kn, tj. u ukupnom iznosu s osnova glavnice razlike plaće 73.717,55 kn.

28.6. Primjenom istog načela utvrđivanja razlike bruto plaće koju tuženik nije pravilno obračunavao, na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud utvrđuje da je tuženik 2. tužiteljice NČ za utuženo razdoblje obračunao bruto plaću 104.172,68 kn, a trebao joj je prema prvoj varijanti (bez učinka) obračunati bruto plaću u iznosu 159.169,37 kn, slijedom čega joj duguje razliku od bruto 54.996,69 kn.

Istovremeno, kako je tijekom 2010. 2. tužiteljica (koja je radila dvije subote u mjesecu) ostvarila 64 prekovremena sata rada, tijekom 2011. 112 prekovremena sata rada i tijekom 2012. 120 prekovremenih sati rada, za cijelo to razdoblje proizlazi da joj je neisplaćena bruto plaća na ime prekovremenih sati u iznosu 7.712,02 kn. Dakle, po ocjeni prvostupanjskog suda 2. tužiteljici pripada razlika bruto plaće koja joj nije pravilno obračunata u bruto iznosu 54.996,69 kn i bruto plaća na ime prekovremenih sati rada u iznosu 7.712,02 kn tj. u ukupnom iznosu s osnova glavnice razlike plaće 62.708,71 kn.

28.7. Primjenom istog načela utvrđivanja razlike bruto plaće koju tuženik nije pravilno obračunavao, na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud utvrđuje da je tuženik 3. tužiteljici EČ za utuženo razdoblje obračunao bruto plaću 104.810,77 kn, a trebao joj je prema prvoj varijanti (bez učinka) obračunati bruto plaću u iznosu 162.492,94 kn, slijedom čega joj duguje razliku od bruto 57.682,17 kn.

Istovremeno, kako je tijekom 2010. 3. tužiteljica (koja je tijekom 2010. radila dvije subote u mjesecu, a tijekom 2011. i 2012. svaku subotu time da je svaku 13. subotu bila slobodna) ostvarila 88 prekovremenih sata rada, tijekom 2011. 176 prekovremena sata rada i tijekom 2012. 288 prekovremena sata rada, za cijelo to razdoblje proizlazi da joj je neisplaćena bruto plaća na ime prekovremenih sati u iznosu 14.420,75 kn.

Dakle, po ocjeni prvostupanjskog suda 3. tužiteljici pripada razlika bruto plaće koja joj nije pravilno obračunata u bruto iznosu 57.682,17 kn i bruto plaća na ime prekovremenih sati rada u iznosu 14.420,75 kn, tj. u ukupnom iznosu s osnova glavnice razlike plaće 72.102,92 kn.

28.8. Način rada kao je obrazloženo u nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka utvrđen je temeljem suglasnih iskaza svjedoka i tužiteljica, time da iz iskaza tužiteljica proizlazi kako nisu imale negativnu normu, tj. negativni učinak, time da im nikakvi podaci o normi nisu na valjan način ni pravovremeno prezentirani.

28.9. Nalazu i mišljenju vještaka tuženik je prigovorio, smatrajući da je nalaz i mišljenje dan suprotno pravilima struke, da je pogrešno utemeljen na nevažećim i nepostojećim ispravama, da je zbog toga nalaz u proturječju i nerazumljiv.

28.10. Očitujući se pisano na prigovore tuženika, vještak je naveo da se u pisanom nalazu i mišljenju poziva na odredbe Kolektivnog ugovora za djelatnost drvne i papirne industrije (koji su potpisali Samostalni sindikat Hrvatska udruga sindikata drvne i papirne industrije hrvatske hrane, tekstila i drva, Udruga radničkih sindikata HUP-a-Udruga drvne Sektor gospodarstva i papirne industrije) koji je u primjeni od 1. lipnja 2008. (Narodne novine br. 123/08). Sukladno navedenom Kolektivnom ugovoru u nalazu je uzeta osnovica za obračun plaće iz citiranog Kolektivnog ugovora, a ne najniža plaća propisana za utuženo razdoblje u iznosu od 2.814,00 kn, koja bi još više prilikom obračuna išla u korist tužiteljica. Prema čl. 35. u vezi čl. 32. st. 1. tuženikovog Pravilnika o radu iz 2004., dodatak na plaću za radni staž po godini iznosi 0,5% za radnike tuženika, a u ugovorima o radu za 1. i 3. tužiteljicu od 29. lipnja 2001., odnosno za 2. tužiteljicu od 16. listopada 2002. ne spominje se negativna stimulacija kao ni u Pravilniku o radu od 12. studenog 2010. pa vještak zaključuje da je nejasno temeljem čega je tuženik uredno obračunavao negativnu stimulaciju za sve tužiteljice u utuženom razdoblju. Obzirom da se utuženo razdoblje odnosi na vremenski period od mjeseca siječnja 2010. pa zaključno do mjeseca prosinca 2012., u konkretnoj situaciji prvo se pozivala na Pravilnik o radu od 1. prosinca 2004. (za razdoblje do mjeseca lipnja 2010.) kojim je prema čl. 32. regulirana osnovna plaća i dodaci na plaću (minuli rad, stimulacija, noćni rad i dr.). Nadalje, prema Pravilniku o radu od 12. studenog 2010. prema čl. 43. propisano je, da plaća obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja, bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Poslodavac je dužan radniku za njegov rad isplatiti plaću koja se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem radnik radi utvrđene ugovorom o radu, dodatka na osnovnu plaću za rad noću, prekovremeni rad, rad nedjeljom ili u dane blagdana, odnosno neradne dane utvrđene zakonom, stimulativni dio plaće. U smislu tog Pravilnika, plaćom se smatra bruto plaća koja uključuje zakonom propisane doprinose iz plaće, porez na dohodak, prirez porezu na dohodak i neto plaće koja se isplaćuje radniku. Nadalje, vještak očitujući se na prigovore tuženika naveo je, da čl. 44. Pravilnika o radu (iz 2010.) propisuje osnovnu plaću radnog mjesta. Osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme predstavlja plaću utvrđenu ugovorom o radu svakog pojedinog radnika. U ugovorima o radu sklopljenim u lipnju 2001. i kasnije, prema čl. 6. propisano je, da dnevni odmor (stanka), tjedni odmor, godišnji odmor, naknade plaća, osnovna plaća, dodaci na plaću, plaćeni dopust te ostala prava i obveze radnika regulirana su Pravilnikom o radu. Dakle, za izračun osnovne plaće radnog mjesta ugovori o radu za tužiteljice pozivaju se na Pravilnike o radu i obratno, bez da ijedan točno navodi bilo što potrebno za izračun.

28.11. Knjigovodstveni vještak i usmeno je i obrazložio pisani nalaz i mišljenje i pisano očitovanje, navodeći pritom da je u konkretnom slučaju primijenio Kolektivni ugovor za djelatnost drvne i papirne industrije koji je u primjeni od 1. lipnja 2008., jer je između ostalih, potpisnik ugovora i Hrvatska udruga Sindikata drvne i papirne industrije, hrvatske hrane, tekstila i drva, Udruga radnika sindikata HUP-a, pa sukladno tome isti je primjenjiv za tekstilnu industriju, a osim toga i Pravilnik o radu tuženika propisuje da se plaća između ostalog temelji i na kolektivnom ugovoru bez navođenja na kojem to kolektivnom ugovoru.

28.12. Imajući u vidu činjenicu da se tuženik bavio tekstilnom industrijom, smatra da ne postoje nikakve zapreke da se u konkretnom slučaju, a obzirom na citirane odredbe ugovora o radu kao i Pravilnika o radu tuženika koji se poziva i upućuje na primjenu odredaba kolektivnih ugovora, taj KU ne bi mogao primijeniti u konkretnoj situaciji. U svakom slučaju, odredbe navedenog Kolektivnog ugovora daleko su povoljnije za tuženika u konkretnoj situaciji, jer bi se u nedostatku Kolektivnog ugovora za tekstilnu industriju trebale primijeniti minimalne plaće prema Zakonu o minimalnim plaćama, a prema kojem zakonu bi osnovica za obračun bila veća nego što je uzeta prema navedenom Kolektivnom ugovoru. U utuženom razdoblju važili su ugovori o radu iz 2001. odnosno 2002. koje ugovore tuženik prilikom obračuna nije primjenjivao, a u kojem ugovoru nije naveden obračun minulog rada od 0,5% za svaku godinu radnog staža. Prilikom obračuna dodatka na plaću vještak je naveo da je uzeo dodatak na plaću kao stečeno pravo tužiteljica iz razloga što unatoč njegovom zahtjevu tuženik za potrebe vještačenja nije dostavio dokumentaciju o dodacima na plaću, niti bilo kakvo pojašnjenje što je u stvari taj dodatak na plaću koji je tužiteljici obračunat pa nije mogla eliminirati iz obračuna kao da tužiteljicama nije niti isplaćen.

28.13. Nakon obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja i očitovanja na prigovore, tuženik je i nadalje ustrajao kod istaknutih prigovora. Međutim, po ocjeni suda prvog stupnja prigovori tuženika na pisani nalaz i mišljenje vještaka otklonjeni su usmenim očitovanjem vještaka na argumentiran način, to prije svega, što tuženik za potrebe vještačenja nije unatoč zahtjevima vještaka dostavio dokumentaciju iz koje bi bio razvidan izračun učinka-izvršenja norme, odluke o minimalnim plaćama, podatke o godinama radnog staža tužiteljica, dokumentaciju u vezi obračuna dodatka na plaću. Osim toga, spisu predmeta priloženi ugovori o radu tužiteljice pozivaju se i upućuju na primjene Pravilnika o radu (iz 2004. i 2010.), a koje je odredbe Pravilnika vještak pravilno primijenio prilikom obračuna, kako je to prethodno navedeno i obrazloženo. Budući odredbe Pravilnika o radu upućuju na primjenu odredbi Kolektivnog ugovora, ne navodeći pritom o kojem se kolektivnom ugovoru radi, to je po ocjeni suda vještak prilikom obračuna uzeo osnovicu iz citiranog Kolektivnog ugovora, a što je u konkretnom slučaju povoljnije za tuženika ali na štetu tužiteljica, jer ako se u konkretnom slučaju ne bi uzele u obzir odredbe Kolektivnog ugovora iz djelatnosti drvne i papirne industrije (koji se primjenjuje i za djelatnost tekstilne industrije kao što je to bio tuženik), tada bi se u konkretnom slučaju, kako to osnovano tvrdi vještak trebale primijeniti odredbe Zakona o minimalnoj plaći od 4. lipnja 2008. (Narodne novine 67/08) kojim zakonom se uređuje iznos minimalne plaće, način njenog usklađivanja, a koja minimalna plaća je najniži mjesečni iznos bruto plaće koja pripada radniku za rad u punom radnom vremenu koje pravo na minimalnu plaću prema odredbama tog zakona imaju svi radnici koji rade u Republici Hrvatskoj (čl. 3.), a koja minimalna plaća prema citiranom Zakonu za utuženo razdoblje iznosi 2.814,00 kn, a što bi kod obračuna utuženog potraživanja bilo daleko povoljnije za tužiteljice, a nepovoljno za tuženika. Međutim, kako u konkretnoj situaciji tužiteljice u smislu odredbe čl. 7. st. 3. ZR-a, nisu predlagale da se provede dopunsko knjigovodstveno vještačenje, kako bi se osnovica za obračun plaće uzela minimalna plaća prema Zakonu o minimalnoj plaći, to je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, pri čemu je uzet u obzir obračun prve varijante (bez negativnog učinka), a to iz razloga što je u drugoj varijanti vještak izvršio obračun u kojem je obračunat negativni učinak prema obračunima tuženika, a kakav obračun nema uporište ni u ugovorima o radu za utuženo razdoblje ni u Kolektivnom ugovoru za djelatnost drvne i papirne industrije koji se primjenjuje i za djelatnost tekstilne industrije.

28.14. Imajući u vidu izvedene i ocijenjene dokaze po ocjeni suda prvog stupnja tuženik nije dokazao osnovanost navoda iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, a to da je tužiteljicama u utuženom razdoblju pravilno i sukladno ugovorima o radu, Pravilniku o radu, odnosno Zakonu o radu obračunavao i isplaćivao plaće, dodatke na plaću i prekovremene sate rada, već upravo suprotno, a kako to proizlazi ocjenom izvedenih dokaza te iz prihvaćenog nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka. Suprotno tome, tužiteljice su osnovanost svojih navoda dokazale dokumentacijom priloženom spisu predmeta, a što je u suglasju sa iskazima saslušanih svjedoka tijekom postupka, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da tuženik u utuženom razdoblju od mjeseca siječnja 2010. pa do zaključno mjeseca prosinca 2012. (odnosno do početka siječnja 2013.) nije pravilno obračunavao plaće, dodatke na plaću kao ni prekovremeni rad.

28.15. Sud prvog stupnja ističe da je prema odredbi čl. 180. Stečajnog zakona/96 bilo propisano da se u parnici utvrđenje tražbine može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u isplatnom redu kako je ono označeno u prijavi ili na ispitnom ročištu, a prema odredbi čl. 181. istog Zakona propisano je, da pravomoćna odluka kojom se utvrđuje tražbina i njezin isplatni red djeluje prema stečajnom dužniku i svim stečajnim vjerovnicima.

Sukladno čl. 71. st. 1. Stečajnog zakona/96 prema njegovim izmjenama važećim u vrijeme pokretanja stečajnog postupka i prijave tražbina 1. -3. tužiteljica bilo je propisano da u tražbine I. višeg isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika nastale do dana otvaranja stečajnog postupka iz radnog odnosa u bruto iznosu, otpremnine do iznosa propisanog zakonom odnosno kolektivnim ugovorom i tražbine po osnovi naknade štete pretrpljene zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

Sukladno čl. 71. st. 2. Stečajnog zakona/96 u tražbine II. višeg isplatnog reda ulaze sve ostale tražbine prema dužniku, osim onih koje su razvrstane u niže isplatne redove.

Dakle, kako je sud vezan postavljenim tužbenim zahtjevom, a iz kojega proizlazi da 1.-3. tužiteljice traže utvrđenje postojanja onih tražbina koje ulaze u I. viši isplatni red, a u odnosu na I. viši isplatni red prijava u stečajnom postupku za svaku od njih odnosi se na razliku bruto plaće u iznosu od po 21.600,00 kn, to neovisno o visini razlike bruto plaće koja bi im pripala temeljem nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvenog vještaka u ovome postupku, sud prvog stupnja navodi da je u mogućnosti i prihvaća tužbeni zahtjev 1. -3. tužiteljica radi utvrđenja tražbina svake od tužiteljica prema tuženiku koja se ima uvrstiti u I. viši isplatni red za iznos po 21.600,00 kn, slijedom čega je tužbeni zahtjev 1. -3. tužiteljica djelomično prihvaćen kao pod toč. I. izreke presude.

29. Sud prvog stupnja pravilno je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljica kako je naznačeno u točki I izreke prvostupanjske presude, a nakon što je temeljem provedenih dokaza, a posebno knjigovodstveno financijskog vještačenja, utvrdio visinu plaća tužiteljica koje tuženik tužiteljicama u spornom razdoblju nije isplatio. Naime, vještak je u svom nalazu i mišljenju jasno i određeno naveo temeljem kojih činjenica i temeljem kojih pravnih izvora je utvrdio visinu razlike plaća koje tužiteljicama pripadaju, a tuženik nije s uspjehom doveo u sumnju potpunost i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pogledu visine razlike plaće.

29.1. Tuženik u žalbi navodi da se na tužiteljice ne primjenjuje kolektivni ugovor na kojem je vještak temeljio svoj nalaz i mišljenje, naveo je da se tužiteljicama plaća ne uvećava za koeficijent, da tuženikov Pravilnik o radu iz 2004. nije bio na snazi u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev tužiteljica, da ugovori o radu nisu potpisani, da tužiteljicama ne pripada pravo na minuli rad, kao i da su one radile na normu.

Međutim, sud prvog stupnja je temeljem provedenog financijskog vještačenja, dakle uz pomoć vještaka koji ima odgovarajuće stručno znanje, utvrdio sve pravno odlučne činjenice vezane uz visinu razlike plaće tužiteljica i temeljem pravilne primjene materijalnog prava odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljica. Naime, prema ugovorima o radu tužiteljicama se plaća isplaćivala prema Pravilniku o radu, a odredbe Pravilnika o radu iz 2004. i 2010. su prema utvrđenom činjeničnom stanju bile identične, odnosno izračun plaća je isti i po tuženikovom Pravilniku o radu iz 2004. i 2010. (list 383). Nadalje, visina razlike plaća tužiteljica bila bi još i viša kada bi se umjesto Kolektivnog ugovora po kojem je provedeno vještačenje primjenjivao Zakon o minimalnoj plaći. Naime, plaća radnika u Republici Hrvatskoj ne može biti niža od propisane minimalne plaće, pa bi i po toj osnovi, a imajući u vidu tvrdnje vještaka, tužbeni zahtjev tužiteljica bio osnovan.

29.2. Nadalje, vještak je nalaz i mišljenje izradio temeljem dokumentacije koja mu je dana na uvid, pa između ostaloga i temeljem obračunskih lista plaća, pa neki od prigovora tuženika očito nisu osnovani s obzirom da je i sam tuženik obračun plaća vršio temeljem parametara koje je koristio i vještak.

29.3. Posebno još treba istaknuti da niti jedna od stranaka nakon očitovanja vještaka na tuženikove primjedbe više nije predlagala provođenje novog ili dopunskog knjigovodstveno financijskog vještačenja (list 384), dok tuženik na zahtjev vještaka nije dostavio dokumentaciju potrebnu za izračun učinka-izvršenja norme, odluke o minimalnim plaćama, podatke o godinama radnog staža tužiteljica, dokumentaciju u vezi obračuna dodatka na plaću.

30. Imajući u vidu sve prethodno izloženo, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena jer su tužiteljice dokazale postojanje svoje tražbine, dok tuženik nije primjenom pravila o teretu dokazivanja s uspjehom osporio tvrdnje i zahtjev tužiteljica.

31. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 1. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević