REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 68/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, Područna služba u Puli, Pula, Trg Portarata 3, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnica Petra Husein, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., Zagreb, Pisarnica Pula, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5703/2016-2 od 10. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-911/2015-24 od 21. travnja 2016., u sjednici održanoj 1. ožujka 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5703/2016-2 od 10. listopada 2018. i presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-911/2015-24 od 21. travnja 2016., u dijelu pod točkom II. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-911/2015-24 od 21. travnja 2016., u točki I. izreke utvrđeno je da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužitelju zbog ozljede izvan rada (prometne nezgode) osiguranika tužitelja ŽH u štetnom događaju od 9. listopada 2009., a zbog koje je rješenjem tužitelja poslovni broj 115123 od 30. lipnja 2011. i ispravkom tog rješenja od 18. veljače 2014. navedenom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, u točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 11.792,64 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je u točki III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 184,80 kn.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke.

3. Protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, i 89/14 – dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Predlaže reviziju prihvatiti, te ukinuti pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje sudu I. stupnja.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen

4. Revizija je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete povodom prometne nezgode koja se dogodila 9. listopada 2009. u kojoj je osiguranik tužitelja sudjelovao u svojstvu putnika u motornom vozilu osiguranika tuženika.

6. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegov osiguranik ŽH u ovoj prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede uslijed kojih je kod njegova osiguranika nastupila profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada (prometne nezgode), te da je povodom toga tužitelj u upravnom postupku donio rješenje poslovni broj 115123 od 3. lipnja 2011., a kojim rješenjem je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 9. ožujka 2011., te rješenje poslovni broj 115123 od 6. travnja 2012., kojim je imenovanom uspostavljena invalidska mirovina počevši od 17. ožujka 2012.

7.1. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti navedeni iznos na ime davanja iz mirovinskog osiguranja na ime naknade stvarne štete, temeljeći svoju odluku na odredbi iz čl. 161. st. 2. i čl. 164. st. 1. i st. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO).

7.2. Drugostupanjski sud je svoje pravo shvaćanje obrazložio na slijedeći način:

„Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavan je Zakon o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u trenutku isplate invalidske mirovine koja je predmet ovog spora. Isplata novčanih davanja koje tužitelj kao osiguravatelj vrši njegovim osiguranicima ima za posljedicu umanjenje njegove imovine, što prema odredbi čl. 1046. ZOO-a predstavlja štetu. Stoga, tužitelju isplatom invalidske mirovine njegovom osiguraniku nastaje šteta,.. tužitelj sukladno odredbama čl. 161. st. 1. i 2. t. 1. („Narodne novine”, broj 157/13), ima pravo potraživati od tuženika naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i to u svoti novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, odnosno u konkretnom slučaju za period od 1. siječnja 2014. do 31. siječnja 2014.“.

8. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da u ovom sporu nije pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZOMO), neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona (i to zbog šetnog događaja od 9. listopada 2009.), jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/2014 – dalje: ZOOP), kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a.

9. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

10. Prema odredbi st. 3. toga članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedene pretpostavke iz čl. 382. st. 3. ZPP-a moraju biti kumulativno ispunjene, pa u slučaju da nije ispunjena bilo koja od navedenih pretpostavki revizija nije dopuštena.

11. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

12. Kako je naprijed navedeno, i u ovoj fazi postupka sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju na utvrđivanje postojanja i visinu obveze tuženika odredbe ZOOP-u ili ZOMO-u, zbog čega tuženik u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a postavlja pitanja:

„Primjenjuje li se odredba članka 27. stavka 3. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ( „Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, i 152/14 – Glava I – u daljnjem tekstu ZOOP-u) na utvrđivanje postojanja i visine obveze tuženika (osiguratelja štetnika), u odnosu na tužitelja (posredno oštećenog – Zavod) u svjetlu (Prve, Druge i Treće ) Direktive 2009/103/EZ, koje su implementirane u ZOOP-u, a koje uređuju obvezno osiguranje na području građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila, prilikom utvrđivanja opsega i visine naknade štete tužitelju?

Je li tužitelj u obvezi u tužbi navesti sve odlučne činjenice i predložiti dokaze kojima se utvrđuju odlučne činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, odnosno je li u obvezi iznijeti činjenice kojima se dokazuje postojanje pretpostavki za naknadu štete i iste dokazati?“.

13. Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s navedenim odredbama ovaj sud je ocijenio da je prvo pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja suda EU, kao i shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev- 388/2018 od 15. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., i dr.

14. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik se poziva se na presudu europskog suda u predmetu ĐH i dr. C-371/12 od 23. siječnja 2014., C-484/09 od 17. ožujka 2011. ŽHD, C-371/12., dok se u odnosu na drugo pitanje poziva na odluku ovog suda poslovni broj Rev-1687/15-3 od 28. veljače 2018., te odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2944/2014-2.

15. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

16.1. Naime, u odluci EU suda poslovni broj C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda poslovni broj C-484/09 od 17. ožujka 2011. ŽHD).

16.2. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice poslovni broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021 i dr., za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

17.1. Pri odlučivanju o postavljenom prvom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP- u, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

17.2. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-u temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:

„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ .

18. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

19. Prema navedenom, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-u i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

20. Prema čl. 27. ZOOP-u obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

21. Slijedom iznesenoga, pravno shvaćanje ovog revizijskog suda glede postavljenog pravnog prvog pitanja suprotno je pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. podst. 1. ZPP-a, te je sukladno odredbi čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, a to stoga što visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-u, čime nije niti bilo uvjeta za preinačenje presuda nižih sudova.

22. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 1. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić