Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 14 Gž-428/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i mr. sc. Iris Gović Penić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. V.. OIB:… iz Z., …, koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. banka d.d. OIB: … iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnica M. K. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4166/19- 30 od 20. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 1. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-4166/19-30 od 20. listopada 2021.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-4166/19-30 od 20. listopada 2021. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 31.869,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tekuće od svakog prvog u mjesecu u razdoblju od prosinca 2007. do svibnja 2014. pa do isplate, kao u stavku I izreke iste presude a u stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 134.735,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose sa svako mjesečnim početkom tijeka od ožujka 2007. do svibnja 2014. pa do isplate.

U stavku je III izreke prvostupanjske presude tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 28.239,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2021. do isplate.

2. Protiv ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška u iznosu od 21.875,00 kn uz naknadu troška ročišta od 29. rujna 2021. od 3.125,00 kn i troška žalbe ili ukupno 30.922,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. listopada 2021. a podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama.

U odgovoru na žalbu tužiteljica smatra da je žalba neosnovana i predlaže ju kao takvu odbiti.

3. Žalba je neosnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U tom se smislu otklanjaju neosnovani žalbeni navodi o ostvarenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2, toč. 11 ZPP jer je, za razliku od žalbenih navoda tuženika, u presudi suda prvog stupnja naveden jasan i pravilan razlog neosnovanosti prigovora zastare. U tom je smislu prvostupanjska odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30 siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), u kojem je zaključeno da se pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekida a zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Prema odredbi čl. 245. st. 1, 3 i 6 ZOO zastara nakon prekida počinje teći iznova a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru i navršava se za onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila 13. lipnja 2014., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužba sa predmetnim tužbenim zahtjevom podnesena 4. lipnja 2019. nije u zastari (pri tome zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018.)

Stoga, suprotno žalbenim navodima i neosnovanom pozivanju na praksu sudova, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

6. Neosnovano je i tuženikovo žalbeno pozivanje na bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2, toč. 11 ZPP u pogledu primjene OUP/13. (vjerojatno se misli na Opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u primjeni od 1. siječnja 2013.). S obzirom da je predmetni ugovor o kreditu ugovoren 14. prosinca 2006. bez da su ugovoreni potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o promjenjivosti kamatnih stopa niti je predmetni ugovor u tom dijelu izmijenjen, naknadno tuženikovo poslovanje sa definiranjem redovnih kamata uz primjenu navodno objektivnih parametara od 1. siječnja 2013. nema veze sa predmetnim ugovorom i stoga se ne radi o razlozima vezanim za odlučne činjenice niti o povredi iz čl. 354. st. 2, toč. 11 ZPP.

7. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka preinačila tužbeni zahtjev, polazeći od pogrešne tvrdnje da zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na pojedine iznose predstavlja samostalni zahtjev. Ovo stoga što prema odredbi čl. 35. st. 2. ZPP zahtjev za isplatu kamata predstavlja sporedno traženje uz glavno traženje i koje se stoga ne uzima u obzir kao vrijednost predmeta spora. S obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu novčanog iznosa, nema uvjeta za primjenu čl. 40. st. 2. ZPP tako da je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP mjerodavan zbroj zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove a koji je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom snižen. U tom je smislu odgovarajućom primjenom čl. 35. st. 1. ZPP prvostupanjski sud pravilno zaključio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 166.605,20 kn u podnesku od 1. prosinca 2020. snižen u odnosu na zahtjev iz tužbe od 167.629,03 kn. Smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja dispoziciju u postupku na koju je tužiteljica ovlaštena odredbom čl. 3. st. 1. ZPP a koja se prema odredbi čl. 191. st. 3 ZPP ne smatra preinačenjem tužbe.

Nema mjesta preispitivanju pravilnosti primjene odredbe čl. 191. st. 3. u vezi čl. 190. i čl. 193. ZPP, u okolnostima u kojima se tuženik nakon smanjenja tužbenog zahtjeva u podnesku od 1. prosinca 2020. kojeg je zaprimio dana 4. prosinca 2020. kao što je vidljivo iz potvrde o preuzimanju elektroničkog sudskog pismena uz list 159 spisa predmeta suda prvog stupnja, u slijedećih 15 dana do 21. prosinca 2020. nije izjasnio o tome. Stoga nije od utjecaja kasnije protivljenje smanjenju tužbenog zahtjeva iz podneska od 22. veljače 2021. s obzirom da se tuženik dalje upuštao u raspravljanje po smanjenom zahtjevu i nije zahtijevao donošenje dopunske odluke o dijelu zahtjeva u iznosu od 1.023,83 kn (čl. 193. st. 2 ZPP).

Posljedično se otklanja i neosnovano žalbeno pozivanje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 12. ZPP koja nije ostvarena jer prvostupanjski sud svojom presudom nije prekoračio tužbeni zahtjev.

8. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti te arbitrarnu odluku su netočne jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužiteljice, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 6-142/99 od 18.5.1999.).

9. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) zaključujući da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208029459/06, kreditna partija: 7103433313, solemniziranog u uredu javnih bilježnika I. H. Ž. i L. Š.-S. iz Z. pod br. OU-1051/06-1 14. prosinca 2006. kojima je ugovorena promjenjivost redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i odredbe o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. Tuženik ne može sa uspjehom u žalbi osporavati pravilno utvrđenu činjenicu sudjelovanja tužiteljice u predmetnom ugovoru u svojstvu potrošača, s obzirom da je prvostupanjski sud ovu činjenicu pravilno utvrdio ocjenom sadržaja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu i iskaza tužiteljice, koja je po zanimanju sutkinja a kredit je tražila i utrošila za adaptaciju stana, na koji iskaz tuženik nije imao primjedaba. U tom je smislu tužiteljica odgovarajuće postupila po odredbama čl. 7. st.

1. i čl. 219. st. 1 ZPP u vezi čl. 3. toč. 1 ZZP/03 dokazujući svoje svojstvo potrošača što je prvostupanjski sud i utvrdio tako da je bez utjecaja žalbeno pozivanje tuženika na sadržaj odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1519/2021 od 15. srpnja 2021. kao i na odluke Suda Europske unije u predmetu C-497/13 Froukje Faber/Autobedrijf Hazet Ochten BV i na presudu istog suda po zahtjevima br. C- 498/16 i br. C-630/17 te na presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž- 1112/2020, Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2384/2020-2 i Gž-685/2021-2 te na presudu Županijskog suda u Splitu br. Gž-722/2020-2. Budući da je člankom 1. st. 1 predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da tuženik kao kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje iznos kredita tužiteljici kao korisniku kredita, bespredmetni su žalbeni navodi da je kredit u cijelosti isplaćen tužiteljici a ne izvoditeljima adaptacije a da tužiteljica nije dokazala da je te izvoditelje platila iz sredstava kredita. Za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu nije odlučno je li tužiteljica isplatila izvoditelje sredstvima kredita već je odlučno da je tuženik zaprimajući tužiteljičinu otplatu kredita primio više od onoga što mu osnovano pripada. Stoga se otklanjaju suprotne i neosnovane žalbene tvrdnje tuženika da tužiteljica nije dokazala svoje svojstvo potrošača.

11. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužiteljica objektivno nije mogla sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

14. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužiteljicu o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva, te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

15. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

20. Osim toga, tuženiku je, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom Chf ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onoga što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao. Pri tome je potpuno neodlučna činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, budući da predmetni ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi.

21. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinila tužiteljica i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

22. Tužiteljica se osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazala da je njezin slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju 2006. i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazala i svoje svojstvo potrošača.

Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužiteljica kao potrošač pozvala. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak.

23. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužiteljica osnovano pozvala.

24. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na presudu Suda EU br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga nije odlučno pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite.

25. Slijedom navedenog valja reći da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

26. Tuženik ne može sa uspjehom u žalbi osporavati pravilnost činjeničnog utvrđenja u pogledu visine svoje obveze, koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u odnosu na koji dokaz tuženik nije ni iznosio primjedbe niti je postupio po čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. i 2. ZPP i predlagao izvođenje dokaza. S obzirom da se po odredbi čl. 352. st. 1 ZPP u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice, bez utjecaja je žalbeno pozivanje na pogrešan matematički izračun tražbine tužiteljice zbog navodnog propusta u obračunu negativnih tečajnih razlika

27. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

28. Kao što je navedeno, mjerodavne odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika, slijedom čega su bez utjecaja žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer da je predmetni ugovor zaključen prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije 1. srpnja 2013.

29. Sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tuženik ne može sa uspjehom osporiti pravo tužiteljice na naknadu parničnog troška iz čl. 154. st. 1 ZPP neosnovanim odricanjem relevantnosti poduzetih radnji s obzirom na utvrđenja iz kolektivnog spora. Sud temeljem čl. 151. ZPP odlučuje o naknadi parničnih troškova koje čine potrebni izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka te nagrada za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu a ne odlučuje o tome radi li se o relevantnim pravnim radnjama koje kao dodana vrijednost utječu na rezultate raspravljanja i sadržaj presude u odnosu na neki drugi postupak pa ni u odnosu na postupak povodom zahtjeva za zaštiti kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što se u žalbi neutemeljeno tvrdi.

30. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u stavku I izreke.

31. U stavku II izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

U Zagrebu, 1. ožujka 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević