REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 341/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja Z. O. iz N. G., OIB:..., i II-tužiteljice N. O. iz Z., OIB:..., oboje zastupani po punomoćniku B. P., odvjetniku u K., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-814/15-2 od 28. rujna 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P-252/14-27 od 9. veljače 2015., u sjednici održanoj 1. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-814/15-2 od 28. rujna 2017. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P-252/14-27 od 9. veljače 2015. u dijelu odluke o neimovinskoj i imovinskoj šteti.

r i j e š i o  j e:

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-814/15-2 od 28. rujna 2017. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Pakracu broj P-252/14-27 od 9. veljače 2015. u dijelu odluke o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti svakome od tužitelja na ime naknade neimovinske štete radi smrti bliske osobe iznos od 28.500,00 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. I.), kao i svakome od tužitelja na ime naknade imovinske štete za nadgrobni spomenik iznos od 12.036,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. II.). Ujedno je naloženo tuženiku platiti II- tužiteljici na ime naknade imovinske štete s osnova troškova sahrane iznos od 6.675,65 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. III.), dok je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete iznad iznosa dosuđenih pod toč. I. izreke kao i u dijelu kamatnog zahtjeva za razdoblje od 3. kolovoza 2012. do 10. travnja 2014., tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete za nadgrobni spomenik u dijelu iznad iznosa dosuđenih pod toč. II. izreke i tužbeni zahtjev za naknadu imovinske štete radi troškova sahrane u dijelu iznad iznosa dosuđenog pod toč. III. izreke (toč. IV.). Tuženik je dužan I i II-tužiteljima nadoknaditi parnične troškove u iznosu do 8.890,93 kuna sa zakonskom zateznom kamatom (toč. V.).

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično su odbijene, a djelomično uvažene žalbe stranaka, te je presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 4.500,00 kuna, dok je preinačena u odluci o neimovinskoj šteti i imovinskoj šteti, te u odluci o troškovima postupka na način da je naloženo tuženiku na ime neimovinske štete isplatiti tužiteljima svakome iznos od 50.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, na ime naknade imovinske štete za nadgrobni spomenik isplatiti svakome iznos od 12.670,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, isplatiti II-tužiteljici za troškove sahrane iznos od 7.027,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom. Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđenu štetu za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi višoj od dosuđene, naloženo je tuženiku naknaditi I-tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.598,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, te naknaditi II-tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 13.598,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Protiv presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem nije uspio u sporu tuženik je pravodobno podnio reviziju prema čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijani dio odluke ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, podredno istu preinačiti.

4. U odgovoru na reviziju II-tužitelj predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija tuženika nije osnovana.

6. U konkretnom slučaju sud drugoga stupnja je pobijanu presudu donio primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, radi čega je u ovom slučaju dopuštena revizija iz čl. 382. st.

1. toč. 3. ZPP.

7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev I i II-tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete, zbog smrti majke pok. M. O., koja je preminula ... 2012. u prometnoj nesreći.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je ... 2012. u P. u Ulici .... došlo do prometne nesreće u kojoj je s jedne strane sudjelovala majka tužitelja, M. O., kao pješak, a s druge strane osiguranica tuženika V. R. r. P., kao vozač osobnog vozila,

- da je predmetna ulica označena prometnim znakom „zona smirenog prometa“,

- da je majka tužitelja prelazila preko kolnika u neposrednoj blizini pješačkog prijelaza tj. 1 m ispred istog kada je pri brzini automobila od 47 km/h i bez kočenja automobila ili pokušaja izbjegavanja udara na majku tužitelja naletjelo vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika uslijed čega je majka tužitelja zadobila teške ozljede, te je od zadobivenih ozljeda preminula 3. kolovoza 2012.,

- da je u trenutku naleta majka tužitelja bila okrenuta vozilu lijevom stranom tijela,

- da bi uz pravodobnu reakciju intenzivnog kočenja vozačica automobila nezgodu izbjegla pri brzini ne većoj od 36 km/h.

- da je tuženik platio svakome tužitelju 100.000,00 kuna.

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je osiguranica tuženika odgovorna za štetni događaj jer se kretala brzinom od 47 km/h, u ulici koja je prometnim znakom označena kao „zona smirenog prometa“, te da se kretala suprotno odredbi čl. 134. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08, 48/10 i 74/11 - dalje: ZSPC), jer je propustila zaustaviti se pred pješačkim prijelazom i propustiti majku tužitelja kao stariju osobu, dok u ponašanju majke tužitelja sud prvog stupnja nalazi doprinos nastanku štetnog događaja u omjeru od 5% smatrajući da je majka tužitelja doprinijela nastanku štetnog događaja zato što „prilikom prelaska kolnika nije obratila dužnu pažnju na vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika i na brzinu tog vozila“.

Nadalje sud prvog stupnja smatra da s obzirom da po općeprihvaćenim kriterijima u sudskoj praksi dijete ima pravo na naknadu za slučaj smrti roditelja kod kojeg se nalazi na odgoju i skrbi u iznosu od 150.000,00 kuna u konkretnom slučaju ne nalazi da bi tužitelji trpjeli duševne boli u intenzitetu koji bi opravdavao dosuđenje naknade u tom, već manjem iznosu. Naime, sud prvog stupnja zaključuje da obzirom na visoku životnu dob majke tužitelja u vrijeme pogibije (83 godine), ali i na razmjerno visoku dob tužitelja, primjereni iznos pravične novčane naknade za svakog tužitelja je iznos od 130.000,00 kuna, koji umanjen za nesporno isplaćeni iznos te doprinos nastanku štete iznos i 28.500,00 kuna.

U odnosu na imovinsku štetu sud prvog stupnja zaključuje da u uobičajene troškove pogreba u smislu odredbe čl. 1093. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) ulaze i troškovi podizanja nadgrobnog spomenika, no ocjenjuje da zatraženi trošak okvirno odgovara uobičajenim troškovima izrade nadgrobnih spomenika, osim u pogledu stavke „popločenje betonske staze granitnim pločama“, te dosuđuje iznose navedene u izreci presude suda prvog stupnja, prethodno umanjene za doprinos, kao i II-tužiteljici trošak sahrane pokojne prednice tužitelja.

11. Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373.a ZPP. Naime, drugostupanjski sud je utvrdio da je do naleta vozila osiguranice tuženika na majku tužitelja došlo sredinom prednjeg dijela vozila, te da je u trenutku kada je majka tužitelja stupila na kolnik, vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika od mjesta naleta bilo udaljeno 15 metara, radi čega ocjenjuje da u ponašanju majke nema doprinosa, obzirom proizlazi da je u trenutku naleta majka tužitelja, već bila poduzela par koraka prelaska preko pješačkog prijelaza, te da je obzirom na udaljenost vozila osiguranice tuženika i činjenicu, da se nalazi u zoni smirenog prometa, imala osnova očekivati da će se vozilo kojim je upravljala osiguranica tuženika zaustaviti pred pješačkim prijelazom.

Nadalje sud drugog stupnja ocjenjuje da kada su i roditelji i djeca starije životne dobi da su daleko povezaniji pa njihovi duševni bolovi mogu i biti veći od onih slučajeva kada su djeca i roditelji u takvoj životnoj dobi da im nije svakodnevno potrebna prisutnost i pomoć članova obitelji, radi čega nema mjesta umanjenju Orijentacijskim kriterijima preporučenog iznosa.

12. Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

13. Iz sadržaja tuženikove revizije proizlazi da je reviziju podnio zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP i čl. 375. st. 1. ZPP.

14. Suprotno navodima revizije tuženika sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

15. Odredbom čl. 375. st. 1. ZPP propisano je da u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, što je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju učinio. Stoga prema ocjeni revizijskog suda tijekom drugostupanjskog postupka nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP na koju revident upire u reviziji.

16. Revident u okviru revizijskog razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka sadržajno ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP smatrajući da nižestupanjski sudovi iz provedenih dokaza nisu mogli zaključiti koliki je iznos pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju smrti bliske osobe, bez saslušanja tužitelja.

17. Dokaz saslušanjem stranaka je supsidijarni dokaz koji se provodi u situaciji kad nema drugih dokaza ili kada unatoč izvedenim dokazima sud ustanovi da je to potrebno za utvrđenje važnih činjenica. Zbog toga je dokaz saslušanjem stranaka posebno reguliran u odnosu na ostale dokaze, primjerice saslušanje svjedoka, te je za ovaj dokaz zakonodavac, polazeći od načela dispozitivnosti, predvidio blaža postupovna pravila.

18. Sama ocjena dokaza provedena po drugostupanjskom sudu, izvršena je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, pri čemu je drugostupanjski sud dao jasne i razumljive razloge na temelju kojih dokaza je utvrdio činjenice relevantne za donošenje meritorne odluke u ovom predmetu.

19. Time što tužitelji nisu saslušani kao stranke u prvostupanjskom postupku na okolnost stupnja i težine povrede prava osobnosti zbog smrti majke, sud prvog stupnja nije povrijedio odredbe ZPP koje se odnose na dokazivanje činjenica.

20. Revizijski navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje suda drugog stupnja na temelju izvedenih dokaza predstavljaju revidentovu ocjenu izvedenih dokaza čime upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga revizija se uopće ne može podnositi (čl. 385. ZPP-a).

21. Revident nadalje ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

22. Revizijskim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa majke tužitelja za prometnu nezgodu u kojoj je stradala. Naime, i prema mišljenju ovoga suda okolnost što je majka tužitelja mogla uočiti vozilo koje nailazi, ne može se uzeti kao njen doprinos štetnom događaju, s obzirom na to da je riječ o prelasku kolnika udaljenosti 1 m od obilježenog pješačkog prijelaza u zoni smirenog prometa, koji je ista započela kada se vozilo nalazilo na udaljenosti od oko 15 metara te pritom nije istrčala na cestu, i da je u takvoj situaciji postupila kao svaki prosječni pješak jer je realno mogla očekivati zaustavljanje osobnog automobila.

23. Dakle, u ponašanju majke tužitelja nije bilo aktivnosti niti propusta koji bi ukazivali na propuštanje dužne pažnje prema odredbi čl. 130. st. 3. ZSPC.

24. Nasuprot tome, postupanje osiguranika tuženika – koji se kretao brzinom (47 km/h) većom oko 6 puta od dopuštene u zoni smirenog prometa (prema nalazu vještaka u takvoj zoni dopušteno je kretanje vozila u brzini kretanja pješaka – 6-8 km/h), koji je pravovremenim kočenjem mogao izbjeći nezgodu te koji uopće nije poduzeo radnju kočenja ili izmicanja, odnosno kod kojeg je potpuno izostala primjerena, očekivana i uobičajena reakcija - suprotno je odredbi čl. 134. st. 2. ZSPC, kojom je propisano ako su pješaci djeca, stare i iznemogle osobe, slijepe osobe ili druge osobe s invaliditetom, vozač je dužan zaustaviti vozilo i propustiti ih kad tek stupaju na pješački prijelaz iz st. 1. članka, dok sukladno st. 1. istog članka u situaciji ako se na obilježenom pješačkom prijelazu prometom ne upravlja uređajima za davanje prometnih svjetala ni znacima ovlaštene osobe, vozač je dužan pješačkom prijelazu približavati se sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake, koji su već stupili na pješački prijelaz.

25. S obzirom na sve navedeno pravilno je utvrđena isključiva odgovornost osiguranika tuženika za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 1067. st. 3. ZOO. 26. Na pravilnost zaključka drugostupanjskog suda o nepostojanju doprinosa majke tužitelja štetnom događaju bez utjecaja su primjeri iz sudske prakse, na koje se tuženik u reviziji poziva. Naime, utvrđivanje razmjera odgovornosti ovisno je od okolnostima svakog konkretnog slučaja, što i iz odluka na koje se tuženik poziva proizlazi, obzirom na to da su u odluci Rev-626/06 pješaci pretrčavali preko pješačkog prijelaza, dok je u odluci Rev-869/1992 pješak, prije nego se uputio preko pješačkog prijelaza stajao uz rubu pješačkog hodnika te stupio na pješački prijelaz u trenutku kad je vozilo bilo udaljeno od njega 4,2 m.

27. Stoga, odluke na koje se tuženik poziva nemaju odgovarajući stupanj činjenične istovjetnosti s predmetnim slučajem, pa ne mogu dovoditi u pitanje ni pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj konkretnoj pravnoj stvari, a ni jednakost svih u primjeni prava (što tuženik podredno ističe).

28. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju čl. 393. ZPP.

29. U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

30. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

31. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 1. ožujka 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.