REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revt 201/2018-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L.-m. e. d.o.o., OIB: ..., S., protiv tuženika E. S. d.o.o., OIB: ..., S., kojeg zastupa punomoćnik J. A., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-8465/14-3 od 16. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Splitu broj Povrv-560/12 od 19. rujna 2014., u sjednici održanoj 1. ožujka 2022.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. R. iz S. broj Ovrv-222/12 od 17. svibnja 2012. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.036.042,74 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2009. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.684,28 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 17. svibnja 2012. do isplate (toč. 1.). Isto tako naloženo je tuženiku da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 200.000,00 kn za razdoblje od 15. listopada 2009. do 19. ožujka 2010. (toč. 2.). Ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. R. iz S. br. Ovrv-222/12 i odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se naloži tuženiku da namiri tužitelju iznos od 200.000,00 kn (toč. 3.). Isto tako ukinut je gore navedeni platni nalog i odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 737.851,57 kn s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 15. listopada 2009. do isplate, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 640,72 kn, zajedno s kamatom (toč. 4.). Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka (toč. 5.).
2. Presudom suda drugoga stupnja djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. 1. i 2., dok je rješenjem odbačena kao nedopuštena žalba tuženika protiv prvostupanjske presude glede toč. 3. i 4.
3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je pravodobno podnio tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija tuženika nije osnovana.
6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 500.000,00 kn, a radi se o postupku pred trgovačkim sudovima.
7. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da su parnične stranke prvotno sklopile ugovor o građenju kojim se tužitelj za tuženika obvezao izvršiti određene radove prema projektu i u ugovorenom roku, na zemljištu koje će odrediti tuženik ili na postojećoj građevini,
- da je tijekom realizacije došlo do novacije obveze na način da se tuženik obvezao isplatiti tužitelju određeni novčani iznos za proizvedene AB elemente koji su preostali na skladištu tužitelja, a koje prethodno tuženik nije upotrijebio na svom građevinskom objektu,
- da je novacijom ugovor o građenju prešao u ugovor o kupoprodaji,
- da je tuženik naišao na poteškoće u realizaciji objekta u zoni K., te je svoje aktivnosti usmjerio na izgradnju objekta u poslovnoj zoni H.,
- da je tužitelj odmah po zaključenju ugovora počeo s izradom AB elemenata za buduću građevinu tuženika,
- da je tužitelj mogao započeti s izradom AB elemenata na temelju čl. 1. st. 2. Ugovora kojim je ugovoreno izvođenje radova na osnovi projektno tehničke dokumentacije i ugovornog troškovnika koji su sastavni dijelovi ugovora,
- da to proizlazi i iz odredbe čl. 3. st. 2. Ugovora kojim se tuženik obvezao dostaviti pravomoćnu građevinsku dozvolu minimalno 45 dana prije završetka roka ugovorenih radova, a kako bi tužitelj mogao pristupiti montaži AB montažne konstrukcije,
- da prvostupanjski sud ne poklanja vjeru iskazu svjedoka Z. D.,
- da su zapisnikom od 11. studenoga 2011. točno definirani svi sporni detaljni dotadašnjeg odnosa između parničnih stranaka, ali i buduća suradnja, te način razrješenja spornog odnosa između stranaka,
- da je vrijednost proizvedenih AB elemenata umanjenja u zapisniku za iznos od 200.000,00 kn, što je tuženik uplatio 19. ožujka 2010.,
- da navedena uplata nije bila pozajmica tuženika tužitelju,
- da je zapisnikom od 25. listopada 2011. između predstavnika tužitelja i predstavnika tuženika N. K. utvrđen broj proizvedenih AB elemenata,
- da su zapisnikom od 11. studenoga 2011. definirani način razrješenja spornog odnosa između parničnih stranaka,
- da su prva dva uključivala nastavak izgradnje i realizaciju ugovora,
- da je treći način rješenja problema definirao obvezu tuženika da preuzme proizvedene AB elemente na ukupno iskazanu neto vrijednost,
- da je nedostatak financijskih sredstava na strani tuženika je povod za ovaj parnični postupak,
- da iz iskaza svjedoka V. B. proizlazi da je tuženik platio iznos od 200.000,00 kn kao svojevrsnu garanciju da će u konačnici doći do realizacije ugovora,
- da iz iskaza svjedoka M. U. proizlazi da je od ovlaštenih osoba tuženika pozvan izvršiti preprojektiranje za izgradnju objekta u H. u sklopu kojeg je trebao poštovati želju investitora (tuženika) da maksimalno iskoristi betonske elemente proizvedene od strane tužitelja,
- da iz nalaza vještaka R. M. proizlazi da je vrijednost preostalih elemenata 1.036.042,74 kn, time da tužitelj za iste posjeduje atest.
9. Obzirom na takva činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog u iznosu od 1.036.042,74 kn, pa je sukladno odredbi čl. 376. odnosno čl. 438. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), te u tom dijelu udovoljio zahtjevu tužitelja. Ujedno je tuženik obvezan tužitelju naknaditi i zatezne kamate na iznos od 200.000,00 kn za razdoblje od 15. listopada 2009. do 19. ožujka 2010., te je ukinut platni nalog za plaćeni iznos od 200.000,00 kn, kao i u dijelu za iznos od 737.851,57 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.
10. Tuženik u reviziji ističe da drugostupanjsku presudu pobija zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
11. Prije svega valja istaći da privremena situacija na temelju koje je pokrenut postupak radi donošenja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave predstavlja vjerodostojnu ispravu, budući da je ista ovjerena od strane tužitelja, pečatom i potpisom ovlaštene osobe, te kao takva ima značaj vjerodostojne isprave u smislu odredbe u smislu pravila ovršnog postupka. Pritom neosnovano tuženik smatra da je privremena situacija, da bi imala svojstvo vjerodostojne isprave, mora biti ovjerena od strane stručnog nadzora, u konkretnom slučaju tvrtke N. d.o.o. ili naručitelja.
12. Iako tuženik u reviziji ukazuje da je drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, iz sadržaja same revizije može se zaključiti da tuženik pobija činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).
13. Suprotno tvrdnji tuženika iz utvrđenih činjenica i sklopljenog ugovora jasno proizlazi da je tužitelj mogao, odmah po zaključenju ugovora, započeti s izvršenjem svojih obveza, tj. izradom AB elemenata, pri čemu za to nije bilo potrebno da tuženik ima pravomoćnu građevinsku dozvolu.
Osim toga, iz zapisnika od 11. studenoga 2011. jasno proizlazi da su parnične stranke htjele realizirati ugovor, no ako ne bi došlo do realizacije ugovora, da tada tuženik preuzima obvezu preuzeti proizvedene AB elemente, što onda podrazumijeva da tuženik plati i vrijednost istih.
14. Stoga neosnovano tuženik ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, već su pravilno zaključili nižestupanjski sudovi da je u konkretnom slučaju došlo do novacije obveze – ugovora o građenju u ugovor o kupoprodaji.
15. Kako su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, to je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 1. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
