REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 3795/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. V., OIB: …, iz V. G., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u V. G., protiv tuženika P. Z. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. Č., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-144/2021-2 od 11. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6211/19-30 od 17. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 1. ožujka 2022.
r i j e š i o j e :
Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-144/2021-2 od 11. svibnja 2021. se odbacuje kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik P. … Z. d.d. Z. je podneskom od 23. listopada 2020. predložilo da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-144/2021-2 od 11. svibnja 2021. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.
2. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.
4. Presudom su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011631836 kojeg su dana 4. srpnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, i to dijelu odredbe o kamatama iz toč. 4. po kojoj kamata na kredit u dijelu kojim se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ( …) i iz toč. 6. u dijelu koji glasi: „u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“ Tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos stečen na temelju ništetnog dijela navedenih odredaba i to 10.804,82 kune sa zateznim kamatama.
5. Tuženik je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je preložio da mu Vrhovni sud RH dopusti reviziju radi više pravnih pitanja.
6. Prvim pitanjem kojim tuženik u bitnome pita je li pokretanjem kolektivnog spora prekinuta zastara u parnicama u kojima tužitelji potražuju isplatu stečenog na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o potrošačkom kreditu je važno za rješenje ovog spora, ali nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda (Rev-2245/17-2, i dr.).
6.1. Nadalje, o tom pitanju je i Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo pravno shvaćanje (1/20) na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., koje glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
7. Drugim pitanjem tuženik pita je li dopušteno zbog ništetnog načina promjene kamatne stope po jednostranoj odluci banke primijeniti iznos kamatne stope koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora o kreditu kroz cijeli ugovorni odnos u kojemu je ugovorena primjenjiva kamatna stopa, ako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije ništetno.
7.1. U odnosu na drugo pitanje tuženik nije naznačio razlog važnosti tog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, pa u odnosu na to pitanje nije ispunjen formalni kriterij dopuštenosti.
8. Trećim pitanjem tuženik pita može li sud meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu u parnici radi stjecanja bez osnove u smislu odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku koja je bila na snazi kada je tužba podnesena i prije stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. Pitanje nje sasvim jasno, ali se iz obrazloženja pitanja može zaključiti da tuženik osporava primjenu odredbe čl. 502.c. ZPP u ovom slučaju jer je kolektivni spor propisan tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) na ovu parnicu u kojoj je tužba podnesena 11. lipnja 2019.
9. U odnosu na naznačeno pitanje tuženik nije naznačio razlog važnosti tog pitanja osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, pa nije ispunjen formalni kriterij dopuštenosti prijedloga. Pored navedenog se napominje da je sud u ovoj konkretnoj parnici utvrdio sve odlučne činjenice koje se odnose na ništetnost odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope po jednostranoj odluci banke, te je presudu donio na temelju činjenica utvrđenih u ovoj parnici. Sud se u obrazloženju presude pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u kolektivnom sporu, a pozivanje na pravno shvaćanje revizijskog suda u presudi iz bilo kojeg spora je uvijek dopušteno neovisno o tome kada je započeta neka parnica.
10. Četvrtim pitanjem tuženik pita može li se tužitelj pozivati na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku kao potrošač bez da je taj svoj status dokazao, te u parnici bez dokaza da je potrošač koristiti benefite tog statusa bez dokazivanja statusa potrošača kad je taj status osporen u parnici.
10.1. U odnosu na naznačeno pitanje tuženik je naveo da je pitanje važno zato što je o tom pitanju zauzeo shvaćanje Europski sud u presudi broj C-470/93 od 6. srpnja 1995., a da se pobijana presuda temelji na shvaćanju koje nije u skladu s navedenim shvaćanjem.
10.2. U presudi Europskog suda broj C-470/93 od 6. srpnja 1995., odlomak 24 , donesenoj u predmetu Verein gegen Unwesen in Handel und Gewerbe Koeln eV and Mars GmbH sud nije iznio nikakvo pravno shvaćanjem o tome tko se smatra potrošačem i na kome je teret dokaza o tome da je neka fizička osoba potrošač, niti u drugim presudama na koje je općenito ukazao tuženik. U tim presudama je riječ o shvaćanju kako će se cijeniti pažnja razumno pažljivog potrošača.
10.3. Tuženik se pozvao i na odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-x-183/11-2, Rev- 1666/11, Rev-Rev-141/2006 i Rev x-808/11, u kojima je potrošačima pružena zaštita, ali te presude prema sadržaju obrazloženja ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju jer se sud nije bavio pitanjem koje odgovara pitanju broj 4. u ovom slučaju.
10.4. Naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP već i stoga što je Vrhovni sud RH o njemu već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati.
11. Stoga nisu ispunjeni propisani kriteriji za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.
Zagreb, 1. ožujka 2022.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil, v.r.
