Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-58/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu Martini Budinski Modronja, u pravnoj stvari tužitelja D. R., iz V., , OIB: …, kojega zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik iz Č.,

protiv tuženice S. d.d., , Z., OIB: …, koju

zastupaju punomoćnici iz O. d. Ž. i p., odvjetnici iz Z.,

radi utvrđenja ništetnosti, stjecanje bez osnove i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: 5 P-144/2019-21 od 29. listopada 2020., 1. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice S. d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: 5 P-144/2019-21 od 29. listopada 2020.

II. Odbija se tuženica S. d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku S. d.d., Z. (Grad Z.), , OIB …, uroku od 15 dana isplatiti tužitelju R. D., , , OIB: …, iznos od 42.410,36 kuna, zajedno sa zateznim kamatama, od 01. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, tekućim na iznos od:

- 104,78 KN od 04.11.2008. god.,

- 85,76 KN od 20.11.2008. god.,

- 218,76 KN od 07.01.2009. god.,

- 195,76 KN od 30.01.2009. god.,

- 267,76 KN od 27.02.2009. god.,

- 215,76 KN od 27.03.2009. god.,

- 200,76 KN od 28.04.2009. god.,

- 165,76 KN od 28.05.2009. god.,

- 175,76 KN od 02.07.2009. god.,

- 195,76 KN od 07.08.2009. god.,

- 205,76 KN od 02.09.2009. god.,

- 186,76 KN od 02.10.2009. god.,

- 180,76 KN od 02.11.2009. god.,

- 215,76 KN od 30.11.2009. god.,

- 219,76 KN od 22.12.2009. god.,

- 215,76 KN od 25.01.2010. god.,

- 250,76 KN od 04.03.2010. god.,

- 290,76 KN od 05.05.2010. god.,

- 285,76 KN od 28.05.2010. god.

- 435,76 KN od 01.07.2010. god.,

- 360,76 KN od 09.08.2010. god.,

- 545,76 KN od 03.09.2010. god.,

- 805,29 KN od 29.09.2010. god.,

- 805,29 KN od 29.09.2010. god.,

- 495,76 KN od 30.09.2010. god.,

- 405,76 KN od 02.11.2010. god.,

- 545,76 KN od 03.12.2010. god.,

- 610,76 KN od 29.12.2010. god.,

- 538,76 KN od 28.01.2011. god.,

- 590,76 KN od 28.02.2011. god.,

- 525,76 KN od 01.04.2011. god.,

- 736,76 KN od 01.06.2011. god.,

- 655,76 KN od 01.07.2011. god.,

- 991,76 KN od 09.08.2011. god.,

- 862,76 KN od 05.09.2011. god.,

- 745,76 KN od 03.10.2011. god.,

- 650,76 KN od 31.10.2011. god.,

- 845,76 KN od 06.12.2011. god.,

- 710,76 KN od 30.12.2011. god.,

- 880,76 KN od 01.02.2012. god.,

- 822,76 KN od 29.02.2012. god.,

- 700,76 KN od 02.04.2012. god.,

- 705,76 KN od 03.05.2012. god.,

- 995,76 KN od 01.06.2012. god.,

- 830,76 KN od 03.07.2012. god.,

- 810,76 KN od 01.08.2012. god.,

- 765,76 KN od 31.08.2012. god.,

- 815,76 KN od 01.10.2012. god.,

- 693,76 KN od 31.10.2012. god.,

- 815,76 KN od 29.11.2012. god.,

- 700,76 KN od 31.12.2012. god.,

- 647,76 KN od 25.01.2013. god.,

- 765,76 KN od 27.02.2013. god.,

- 805,76 KN od 28.03.2013. god.,

- 1.160,76 KN od 29.04.2013. god.,

- 755,76 KN od 03.06.2013. god.,

- 725,76 KN od 01.07.2013. god.,

- 750,76 KN od 02.08.2013. god.,

- 765,76 KN od 02.09.2013. god.,

- 800,76 KN od 01.10.2013. god.,

- 780,76 KN od 04.11.2013. god.,

- 795,76 KN od 02.12.2013. god.,

- 785,76 KN od 03.01.2014. god.,

- 815,76 KN od 03.02.2014. god.,

- 845,76 KN od 04.03.2014. god.,

- 755,76 KN od 01.04.2014. god.,

- 875,76 KN od 05.05.2014. god.,

- 798,76 KN od 29.05.2014. god.,

- 810,76 KN od 02.07.2014. god.,

- 825,76 KN od 01.08.2014. god.,

- 857,08 KN od 10.09.2014. god.

II. Nalaže se tuženiku S. d.d., Z. (Grad Z.), , OIB …, da tužitelju R. D., , OIB: … u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.473,00 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 6,54% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena."

2. Protiv navedene presude pravovremeno žalbu je izjavila tužena zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti te da se istog obveže da tuženici naknadi troškove postupka, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka za sastav žalbe i sudsku pristojbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Razmatrajući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s člankom 338. ZPP na koju žalbom ukazuje tužena. Suprotno njezinim žalbenim navodima pobijana presuda sadrži sve što je navedenom zakonskom odredbom propisano da treba sadržavati.

5.1. Nije počinjena ni bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP koju povredu tuženica u žalbi ističe, jer je pobijana presuda jasna i razumljiva, može se ispitati i za svoju odluku prvostupanjski sud je dao valjane razloge o odlučnim činjenicama.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 42.410,36 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos na ime preplaćenih anuiteta kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a sve iz razloga što su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 210938 koji je tužitelj 5. rujna 2007. sklopio s V. d.d. Z., prednicom tuženice, a koje odredbe se odnose na valutnu klauzulu i jednostrani način promjene kamatne stope.

6.1. Napominje se da tužitelj tužbenim zahtjevom nije tražio da se presudom utvrdi ništetnost navedenih odredbi Ugovora o kreditu br. 210938, a iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da činjenicu da su te odredbe ugovora o kreditu ništetne tužitelj temelji na presudama Trgovačkog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenima u postupcima kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatsko savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih i tuženika, a u kojima je utvrđeno da je prednica tuženika sklapajući ugovore o kreditu s tim ništetnim odredbama, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača. Nadalje, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud o ništetnosti predmetnih odredbi odlučio kao o prethodnom pitanju.

7. Za donošenje pravilne odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio sve relevantne činjenice, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo pa su neosnovani i ti žalbeni prigovori tužene.

7.1. Tako je utvrđeno da je između tužitelja i prednika tuženice 5. rujna 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 210938 za novčani iznos od 24.971,49 CHF, koji iznos je tužitelju isplaćen u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate istog, da je ugovoren rok otplate od 7 godina i da se tužitelj obvezao vratiti kredit u 84 jednaka mjesečna anuiteta, uz promjenjivu kamatnu stopu, a promjena kamatnih stopa se vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke, dakle jednostranom odlukom banke. Utvrđeno je da je kredit u cijelosti otplaćen.

7.2. Utvrđeno je da je početno ugovorena kamatna stopa od 6,15%, da se tijekom otplate kredita, Odlukama prednice tužene u dva navrata (1. prosinca 2008. i 1. rujna 2009.) mijenjala kamatna stopa i da je kamatna stopa za razdoblje od 1. prosinca 2008. do 31. kolovoza 2009. iznosila 7%, a od 1. rujna 2009. ista je iznosila 7,70%. Nadalje je utvrđeno da je u razdoblju otplate kredita, radi promjene kamatne stope i valutne klauzule tužitelj platio više ukupno 42.410,36 kune. Utvrđeno je i da banka prednica tuženice i tužitelj kao korisnik kredita prije sklapanja Ugovora nisu posebno pojedinačno pregovarali o odredbi Ugovora koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa promjenama Odluke o kamatnim stopama banke.

8. Suprotno žalbenim navodima tužene, obzirom na navedena utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio, da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne u smislu odredbe članka 81. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.) u povezanosti s odredbama članka 322. stavak 1. i članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Ukazuje se i na odredbu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO kojima je propisano da ugovorna kamata mora biti određena, odnosno odrediva, dok je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi. To stoga što ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao pa unošenjem u isti neodređene formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se određuje prema odluci banke, tužena je mogla postupiti kako je htjela. To je suprotno zakonskom načelu jer je time od samoga početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, budući da formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi omogućava potrošačima samo uvid u visinu tečaja i kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne mogu ocijeniti razlozi i kretanje tečaja i kamatne stope tijekom predstojećeg kreditnog razdoblja, pa tako promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, a ni tečaj.

8.1. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezna i za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, a da pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzrokovana šteta da pokrene postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti sklopljenog ugovora. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima tužena taj zaključak osporava i ukazuje da navedena presuda nema pravni učinak "erga omnes". Naime, člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14. i 110/15.) je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Slijedom navedenog i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. u kojoj je tuženik bio stranka postupka, obvezuje prvostupanjski sud, pa prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

9. Obzirom je kamata faktično cijena, a cijena je bitan element ugovora o kreditu i mora biti određena, odnosno odrediva, sukladno članku 83. Zakona o zaštiti potrošača, odredba ugovora koju koristi tužena, a na temelju koje se kamata, dakle cijena određuje jednostrano, prema odluci banke, bez formiranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja. Tužena nema ovlaštenja mijenjati kamatnu stopu po svom nahođenju jednostrano i time visinu obveze tužitelja, a pozivom na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Rev-249/14 od 09. travnja 2015. u slučaju "Franak", povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13, banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici, visoko specijalizirane novčarske ustanove koje novac plasiraju potrošačima dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na štetu potrošača. Nezakonito postupanje banaka je u kasnijem poslovanju i otklonjeno i to nakon što je odredbom članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09., 112/12.) formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Osnova odgovornosti tužene utvrđena je navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/13 u kojoj je tužena bila stranka postupka. Naime, sukladno utvrđenjima u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., tužena prije sklapanja ugovora nije tužitelja u cijelosti informirala o značenju valutne klauzule čime su povrijeđena prava potrošača. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužene kojima se osporava pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda da tužena u konkretnom slučaju s tužiteljem nije posebno pregovarala o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, niti je omogućila tužitelju da utječe na ove dvije odredbe ugovora, niti je upoznala tužitelja s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule i promjenjive kamatne stopi.

11. Odredbom članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, a ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost ugovora (članka 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. ZZP iz 2007. godine (stupio na snagu 30. srpnja 2007.).

12. Postupajući na navedeni način, primjenjujući valutnu klauzulu i mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci, tužena je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem te ugovorne odredbe tužena je izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu) što je suprotno odredbi članka 247. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, obzirom tužitelju nije moglo biti poznato u kojem iznosu će valuta i kamatna stopa narasti, kao što nije imao mogućnosti pregovaranja i utjecaja u pogledu tih ugovornih odredbi.

13. I prema odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-3142/2918 od 19. ožujka 2019., proizlazi stav da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502.a i članka 502.b ZPP primjenjuju na način da one propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP. To se u predmetnom postupku i primjenjuje u odnosu na tuženu obzirom je upravo i vezano za zahtjev tužitelja prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 i odlučeno da je tužena u ovom postupku od 31. srpnja 2005. pa do 5. srpnja 2012., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kada prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su postupile suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, odnosno u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa do 5. srpnja 2012. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača. Odluka o zaštiti kolektivnih interesa potrošača odnosi se na sve kreditne ugovore.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 78/12., te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

14.1. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije postojala je obveza suda da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije) a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

15. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i pravilno je postupio kada je obvezao tuženu na vraćanje više uplaćenog iznosa (članak 323. ZOO). Visina je na pravilan način utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Tužena izračun vještaka nije osporavala, a što proizlazi iz podneska tuženice od 29. rujna 2020. (stranice 155 do 157 spisa).

16. Vezano za utvrđenje ništetnosti, kao prethodno pitanje, predmetne ugovorne odredbe, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se sukladno članku 328. ZOO.

17. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije osnovan prigovor zastare koji je tužena istaknula i pravilno je postupio kada je isti odbio.

17.1. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza Udruge za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. O navedenom pravnom pitanju izneseno je mišljenje i pravni stav u odluci Vrhovnog suda poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., kojom je odlučeno povodom izvanredne revizije i postavljenog pravnog pitanja, predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 131. Zakona o zaštiti potrošača tužbu definiranu člankom 241. ZOO kao i radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud je zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe. Računajući da se cijeni opći zastarni rok od pet godina, sukladno članku 225. ZOO koji bi počeo teći u momentu pravomoćnosti odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i to 13. lipnja 2014., time da se odnosi i na zahtjeve restitucije otplaćenih kredita, a ne samo onih koji se otplaćuju, a tužba je podnesena 16. travnja 2019., zastara nije nastupila.

18. I odluka o tijeku i visini zakonskih zateznim kamatama je pravilna, od dospijeća svako mjesečnog više plaćenog iznosa do isplate.

19. Pravilna i zakonita je i odluka o troškovima postupka, a tužena ni ne ukazuje u kojem dijelu je trošak pogrešno obračunat, već načelno pobija odluku o troškovima obzirom smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

20. Slijedom svega navedenog, žalbu tužene valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem članka 368. stavak 1. ZPP.

21. Temeljem članka 166. ZPP odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka jer sa žalbom uspjela.

U Sisku, 1. ožujka 2022.

Sutkinja

Martina Budinski Modronja

Broj zapisa: eb307-1cbe1

Kontrolni broj: 03950-50052-89112

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=MARTINA BUDINSKI MODRONJA, L=SISAK, O=ŽUPANIJSKI SUD U SISKU,

C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Sisku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.