Poslovni broj Gž-1066/2020-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara u pravnoj stvari tužitelja B. p. d.o.o., OIB ..... iz S. B., zastupa punomoćnik A. Č., dipl. pravnik, protiv tuženika A.O.ć, OIB ..... iz S. B., radi novčane tražbine, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj 6 Povr-193/2019-5 od 31. listopada 2019., 1. ožujka 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika A.O. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj 6 Povr-193/2019-5 od 31. listopada 2019. u točki 1. i 3. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba Z. O. izjavljena protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj 6 Povr-193/2019-5 od 31. listopada 2019. kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv-371/2016 od 2. kolovoza 2016. javnog bilježnika M. L. iz S. B. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku A.O. iz S. B. da tužitelju B. p. d.o.o. iz S. B. isplati iznos od: 1.592,56 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. lipnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

U točki II izreke ukinut je nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv-371/2016 od 2. kolovoza 2016. javnog bilježnika M. L. iz S. B. u dijelu u kojem je izrečeno da je ovršenik dužan platiti glavni dug u iznosu od 276,28 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30. lipnja 2016., kao i u dijelu u kojem mu je naloženo platiti trošak ovršnog postupka u iznosu od 237,25 kuna, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.

U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 234,80 kn u roku od 15 dana.

Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U žalbi navodi da je presuda proturječna sama sebi jer uslugu grijanja zraka uopće ne koristi, te osporava cijeli iznos računa te dodaje da račun ne sadrži sve što mora imati. Navodi da plaća uslugu grijanja vode jer nemaju drugu tehničku mogućnost. Tvrdi da nema ugovorni ni prešutni odnos sa tužiteljem kao što nije imao ni sa prethodnim distributerom, pa ne prihvaća mišljenje suda da između stranaka postoji ugovor o isporuci toplinske energije, iako isti nije sklopljen u pisanom obliku. Pri tome se poziva na odredbu čl. 46. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) – dalje ZZP) jer isporuka robe ili pružanja usluga koje potrošač nije naručio, predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. U više navrata da su ukazivali tužitelju na nekvalitetnu i preskupu uslugu, te radi toga otkazali uslugu koju ne koriste. Navodi kako su krajem ove godine i fizički isključeni iz sustava, ali i dalje dobivaju račune za pružanje usluge sa paušalom. Također da se tužitelj poziva na presude koje su mu u korist, dok ne spominje presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-670/15. Navodi da radijatori koji se nalaze u stanu nisu u funkciji jer su ugrađeni izmjenjivači topline koji očitavaju potrošnju "0". Za grijanje stana koriste električnu energiju koja je četiri puta jeftinija od tužiteljeve usluge. Navodi da prijedlog MO A. H. od 4. veljače 2009. kojim se odnos UR-UPOV donosi samo za mjesec siječanj 2009. nema uporište u Zakonu o lokalnoj i područnoj samoupravi. Navodi da su kotlovnice smještene u kutovima stambenih blokova i nema razloga za procjenjivanje gubitka 30/70 posebno jer se isto plaća iz pričuve.

Ne konkretizira žalbeni prijedlog.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda valja istaknuti da predmetni spor je spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 10.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.592,56 kn s zateznom kamatom a sve s osnove nepodmirenih dospjelih iznosa za isporučenu toplinsku energiju u razdoblju od studenoga 2015. do lipnja 2016.

U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tuženik vlasnik stana u S. B., naselje A. H., dok je tužitelj distributer toplinske energije, te je istu isporučivao za zgradu i za stan tuženika u spornom razdoblju na koje se odnosi potraživanje tužitelja,

-da je tuženik u navedenom razdoblju plaćao samo dio računa tužitelja i to onaj dio koji se odnosio na isporučenu toplu vodu dok nije plaćao preostali dio računa koji se odnosio na isporuku toplinske energije, jer instalirani razdjelnici topline na radijatorima u stanu tuženika nisu evidentirali utrošak, a i na samim računima je bilo naznačeno da je za predmetni stan bilo ukupno nula impulsa,

- da je stan tuženika spojen na toplinski sustav zgrade i da se isti u utuženom razdoblju nije sukladno odredbi čl. 45. Zakona o tržištu toplinskom energijom ("Narodne novine" broj80/13., 14/14., 102/14., 95/15., 76/18. i 86/19., dalje u tekstu ZTTE) izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava, jer mu je nedostajala suglasnost većine suvlasnika te zgrade,

-da iz navoda tuženika proizlazi da je postupak izdvajanja pokrenuo tek 6. rujna 2019.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik sukladno odredbi čl. 33. ZTTE u obvezi patiti dužne iznose troška snage i za isporučenu toplinsku energiju za grijanje, te kako je plaćen samo trošak za potrošnju tople vode zajedno sa PDV-om, sud je izvršio obračun troška snage i troška energije (CG) sa PDV-om za svaki ispostavljeni račun, te je utvrdio da postoji obveza tuženika da tužitelju isplati iznos od 1.592,56 kn.

Navodi da je stan tuženika spojen na toplinski sustav zgrade u kojem se nalazi, pa smatra da je tuženik dužan podmiriti račune snage – fiksni dio troškova rada kotlovnice što prema površini stana tuženika iznosi 163,90 kn i što tuženik nije osporio, a koji iznos se nalazi u točki 1. ispostavljenih računa u iznosu od 131,10 kn što uz pripadajući PDV daje iznos od 163,90 kn. Navodi da ova obveza tuženika tereti već i time što koristi toplu vodu koja se zagrijava u toj istoj kotlovnici. Kako tuženik nije u suglasnost većine suvlasnika stanova u zgradi izdvojenih sustava grijanja, smatra da je tuženik dužan platiti i onaj pripadajući dio potrošnje toplinske energije cijele zgrade, a spram površine stana, koji trošak, a kako je to određeno odlukom većine suvlasnika, što tuženik i ne spori, a koji iznos je u ispostavljenim računima naveden pod točkom 2. računa. Pri tom činjenica da razdjelnici na radijatorima u stanu tuženika u spornom razdoblju nisu evidentirali potrošak toplinske energije, ne oslobađa u potpunosti tuženika od plaćanja naknada za isporučenu toplinsku energiju, jer je, tuženik u obvezi platiti dio tih računa za toplinsku energiju sa zajedničkog mjerila koji se obračunava spram omjera površine stana tuženika i ukupne površine svih stanova u zgradi, a sve to u utvrđenom omjeru od 80/20 prema odluci većine suvlasnika broj 1926/2015, a kako to i proizlazi iz priležećih računa.

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

Naime, žalbenim navodima ne dovodi se u dvojbu utvrđenje suda prvog stupnja da je stan tuženika u utuženom razdoblju bio spojen na toplinski sustav zgrade u kojoj se nalazi. Stoga i po ocjeni ovog suda tuženik je dužan platiti račun za snagu, fiksni dio troškova rada kotlovnice, a prema površini stana što iznosi 131,10 kn uvećano za PDV od 25% daje iznos od 163,90 kn.

Navedena obveza tereti tuženika već samim time što tuženik koristi toplu vodu koja se zagrijava u istoj kotlovnici.

Nije sporno da je stan tuženika u višestambenoj zgradi i da stan tuženika nije u spornom razdoblju bio izdvojen iz sustava grijanja uz suglasnost većine suvlasnika zgrade, pa je tuženik dužan platiti i naknadu za toplinsku energiju sa zajedničkog mjerila, koja se obračunava prema omjeru površine stana tuženika i ukupne površine svih stanova u zgradi, a sve to utvrđeno u omjeru 80/20 prema odluci većine suvlasnika broj 1926/2015.

Što se tiče navoda žalbe da u razdoblju na računu nije bila evidentirana potrošnja toplinske energije valja odgovoriti da navedeno ne oslobađa u potpunosti tuženika od plaćanja naknade za isporučenu toplinsku energiju za zgradu. Naime, tuženik i pored činjenice da razdjelnici na radijatoru u stanu tuženika u spornom razdoblju nisu evidentirali potrošak toplinske energije, dužan je platiti dio računa za toplinsku energiju sa zajedničkog mjerila koji se obračunava prema omjeru potrošnje stana tuženika, ukupne površine svih stanova u zgradi, a prema odluci većine stanara.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368 st. 1. ZPP-a.

Istovremeno je žalbu Z. O. valjalo odbaciti kao nedopuštenu, jer je žalbu izjavila osoba koja nije stranka u postupku, s obzirom da je tuženik u ovom postupku A. O.. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 358. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci,1. ožujka  2022.

Sutkinja

Helena Vlahov Kozoma