REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 15 Pr-681/2020-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Adeli Turkalj, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja B.T., iz L., OIB-… zastupanog po punomoćniku M.B., odvjetnici iz Z. protiv tuženika C.o. d.d., Z., OIB-…, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 18. siječnja 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja K.M., odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika D.K., diplomiranog pravnika (generalna punomoć SU-…), dana 28. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku C.o. d.d., Z., OIB:…, da isplati tužitelju B.T. iz L., OIB:…, na ime neimovinske štete iznos od 11.000,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom, tekućom na navedeni iznos od podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku, C.o. d.d., Z., OIB:…, da isplati tužitelju B.T. iz L., OIB:… na ime imovinske štete s osnove pružene tuđe pomoći i njege iznos od 2.500,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od presuđenja pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku, C.o. d.d., Z., OIB:…, da isplati tužitelju B.T. iz L., OIB:…, prouzročeni parnični trošak, zajedno sa zateznom kamatom, tekućom od presuđenja pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita, odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. "

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 03. ožujka 2020. podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi naknade štete zbog povrede na radu. U tužbi navodi da je dana 19. lipnja 2018. pretrpio ozljedu na radu te da je u trenutku nastanka štetnog događaja bio zaposlen u društvu K. d.d., na radnom mjestu, komisionar robe te je u okviru redovnih poslova svog radnog mjesta svakodnevno obavljao poslove komisioniranja robe, a što podrazumijeva i nošenje artikala u rukama te upravljanje viličarom, sve za ime i za račun svog poslodavca. Pojašnjava da je gore navedenog datuma na radnom mjestu i tijekom radnog vremena zadobio ozljedu na radu u prostorijama poslodavca (skladištu) i to na način da je upravljao viličarem na kojem su se nalazile kutije s artiklima te je prilikom dolaska do blizine polica na koje je trebalo složiti artikle s viličara, zaustavio viličar, sišao s viličara i uzeo kutiju s artiklima u ruke te se počeo kretati prema policama s robom, s ciljem da te artikle posloži na policu. Ističe da je u tom trenutku osjetio snažnu bol u lijevom koljenu te je čuo da je u tom koljenu nešto "kvrcnulo".

Naglašava da je njegov poslodavac u trenutku nastanka štetnog događaja imao s tuženikom sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti za štetu nastalu zaposlenicima prilikom obavljanja poslova njihovih radnih mjesta, te je s obzirom na navedeno tuženik pasivno legitimiran i odgovoran za naknadu štete.

Nadalje navodi da je zbog bolova u koljenu koji nisu prestajali te zbog nateknuća istog, otišao u Dom zdravlja S., gdje mu je postavljena dijagnoza M23-unutrašnja ozljeda koljena te je detektirano da je u istom koljenu došlo do "izljeva“, a postavljena je i sumnja na leziju meniska. Ističe da je zbog zadobivene ozljede bio na bolovanju mjesec i pol dana, morao je mirovati, stavljati elastične zavoje s ledom te obavljati ciljane vježbe kod kuće.

Također navodi da je poslodavac istog dana podnio popunjenu prijavu ozljede na radu nadležnom područnom uredu HZZO-a, međutim, rješenjem HZZO-a od 10. kolovoza 2018. tužitelju zadobivena ozljeda od 19. lipnja 2018., označena šifrom M23 prema tzv. MKB klasifikaciji, nije priznata kao ozljeda na radu, uz paušalno obrazloženje da se naznačena dijagnoza ne može uzročno-posljedično povezati s mehanizmom nastanka ozljeda na radu, te da uopće ne postoji mehanizam nastanka ozljede na radu. Navodi da je protiv navedenog prvostupanjskog rješenja HZZO-a uložio žalbu, međutim, žalba je odbijena rješenjem Direkcije HZZO-a od 25. listopada 2018. uz obrazloženje da se dijagnoza šifre M23 prema MKB Klasifikaciji ne može uzročno- posljedično povezati sa predmetnim događajem od 19. lipnja 2018. i to iz razloga što dijagnoza šifre M23 obuhvaća 9 različitih stanja i kroničnih bolesti koljena te da niti jedno od navedenih stanja nije akutna ozljeda koljena.

Naglašava da je u konkretnom slučaju riječ o „pretjeranom formalizmu“, primjena kojeg rezultira povredom njegovih prava, a potonje je sankcionirao i Europski sud za ljudska prava kroz svoju sudsku praksu. Također ističe da je nezakonito i nepravično ostvarivanje njegovog prava kod zadobivene ozljede na radu, vezati isključivo uz oznaku šifre dijagnoze, a koja oznaka dijagnoze se postavlja prilikom prvog liječničkog pregleda oštećenika, dakle dok još nisu ordinirane niti provedene sve liječničke pretrage koje bi jasno ukazivale na točnu vrstu i narav povrede, a uvijek je moguća i pogreška prilikom postavljanja prve tzv. uputne šifre dijagnoze.

Nadalje ukazuje da čl. 25.st.1. Zakona o zaštiti na radu propisuje objektivnu odgovornost poslodavca za ozljede na radu i profesionalne bolesti koje je radnik pretrpio prilikom obavljanja poslova za svog poslodavca, a poslodavac se može osloboditi te odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom oštećenika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu. Ističe da se radi o kogentnoj pravnoj normi koja objektivnu odgovornost poslodavca za ozljedu na radu veže uz činjenicu da je do te ozljede došlo na radu - prilikom obavljanja poslova za poslodavca.

Naglašava da činjenica da mu zadobivena ozljeda nije priznata kao ozljeda na radu nije zapreka za ostvarenje prava na naknadu štete temeljem ove tužbe jer niti Zakonom o zaštiti na radu a niti u Općim uvjetima za osiguranje izvanugovorne odgovornosti tuženika, koja se primjenjuje na predmetni slučaj, nije propisano da za ostvarenje prava na naknadu štete temeljem police osiguranja od odgovornosti oštećeniku, zadobivena ozljeda mora biti priznata kao ozljeda na radu.

Slijedom navedenog potražuje od tuženika pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 11.000,00 kn i to zbog pretrpljenih fizičkih bolova, straha, duševnih boli zbog umanjenja životne i radne aktivnosti te zbog naruženja sa zateznom kamatom od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate, te iznos imovinske štete od 2.500,00 kn na ime pružene tuđe pomoći i njege sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Također potražuje troškove ovog postupka sa kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje činjenicu da je poslodavac tužitelja osiguran kod njega policom broj: 078702008927. Osporava odgovornost za navodni štetni događaj budući je iz rješenja HZZO-a od 10. kolovoza 2018. vidljivo da tužitelju nije priznata ozljeda na radu, tj. da se dijagnoza prema MKB klasifikaciji M23 ne može uzročno- posljedično povezati sa opisanim načinom nastanka ozljede. Ističe da navedena dijagnoza M23 uključuje 9 različitih kroničnih stanja i bolesti koljena te niti jedno od navedenih stanja nije akutna ozljeda.

Ističe da je iz kliničkog pregleda tužitelja vidljivo da je nije bilo akutne ozljede lijevog koljena nakon predmetnog štetnog događaja, a radiološka obrada pokazala je početne degenerativne promjene na koljenu tužitelja. Zaključno tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva kao prekomjernu i neprimjerenu ozljedama tužitelja po svim osnovama potraživanja.

Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju (str. 5-8 spisa), odštetni zahtjev od 12. veljače 2020. (str. 9-10 spisa), rješenje HZZO-a od 10. kolovoza 2018. (str. 11-13, 60-62 spisa), rješenje Direkcije HZZO- a od 25. listopada 2018. (str. 14-17, 45-49 spisa), žalbu tužitelja protiv rješenja HZZO-a od 27. kolovoza 2018. (str. 18-20 spisa), zdravstveni karton tužitelja na CD-u (str. 39 spisa), presliku spisa HZZO-a, Područna služba S., koji se odnosi na tužitelja i priznavanje prava s osnove ozljede na radu (str. 42-71 spisa), uvjeti za osiguranje od izvanugovorne (javne) odgovornosti C.o. od 01. siječnja 2006. (str. 91-94 spisa).

4. Sud je odbio sve dokazne prijedloge tužitelja i tuženika jer bi provođenjem istih nastali nepotrebni troškovi.

5. Na temelju ovako provedenog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) ovaj sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 6. Iz rješenja HZZO-a od 10. kolovoza 2018. (str.60-62 spisa) proizlazi da se tužitelju zaposlenom kod poslodavca K. d.d., Z., ozljeda pretrpljena dana 19. lipnja 2018. pod Dg.: unutrašnje ozljede koljena (MKB M 23) ne priznaje povredom na radu.

Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je poslodavac dana 06. srpnja 2018. HZZO-u, Regionalni ured Z., Područna služba S., podnio prijavu o ozljedi na radu za tužitelja, s time da je u istoj navedeno da je tužitelj zadobio ozljedu dana 19. lipnja 2018., za vrijeme redovitog rada.

Nadalje se navodi da je u provedenom postupku utvrđeno da je iz prijave o ozljedi na radu vidljivo da je tužitelj ozljedu zadobio prilikom hodanja u skladištu, s time da je tužitelj u svoj izjavi također naveo da je zadobio ozljedu prilikom hodanja do viličara, kada mu krcnulo u lijevom koljenu, nakon čega više nije mogao hodati. Također se navodi da je spisu priložena medicinska dokumentacija, te da je liječničko povjerenstvo dana 24. srpnja 2018. dalo nalaz, mišljenje i ocjenu u kojoj se navodi da MKB10 Dg. M23 – unutrašnje ozljede koljena, nije sukladna priloženoj dokumentaciji odnosno ne može se uzročno posljedično povezati sa opisanim mehanizmom ozljede koji zapravo ni ne postoji jer se radilo o normalnom hodu po ravnoj površini, bez pada, udarca, nefiziološke rotacije koljena i slično. Navodi se i da se iz medicinske dokumentacije tj. nalaza ortopeda i rtg. snimke vidi postojanje degenerativnih promjena na femorotibijalnom zglobu, a bol je locirana na hvatištu tetive kvadricepsa za patelu. Naglašava se da osjećaj da je nešto kvrcnulo u koljenu označava mogući interni poremećaj kronične naravi, jer hod po ravnoj površini bez pada, udarca, nefiziološke rotacije zgloba itd. ne može dovesti do unutrašnje ozljede zgloba koljena bez postojanja prethodne patologije, degenerativne ili neke druge naravi.

Zaključno se navodi da je na osnovi tako utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom odredbe čl. 96. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku riješeno kao u izreci rješenja.

7. Protiv navedenog rješenja HZZO-a od 10. kolovoza 2018. tužitelj je dana 27. kolovoza 2018. podnio žalbu, a Direkcija HZZO-a je rješenjem od 25. listopada 2018. (str. 45-49 spisa) odbila žalbu tužitelja i potvrdila rješenje HZZO-a od 10. kolovoza 2018. U obrazloženju rješenja se navodi da je u provedbi ovog drugostupanjskog postupka, zatraženo stručno-medicinsko mišljenje liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda, koje je svojim nalazom, mišljenjem i ocjenom od 22. listopada 2018. ocijenilo da se predmetna dijagnoza prema MKB-u: M23 ne može uzročno-posljedično povezati s predmetnim događajem od 19. lipnja 2018., te da navedena sveobuhvatna dijagnoza M23 uključuje 9 različitih kroničnih stanja i bolesti koljena te niti jedno od navedenih stanja nije akutna ozljeda. Nadalje se navodi da je iz kliničkog pregleda tužitelja razvidno da nije bilo znakova akutne ozljede lijevog koljena nakon predmetnog događaja, a radiološka obrada je pokazala početne degenerativne promjene. Također je navedeno da su nalaz, mišljenje i ocjena prilog rješenju i čine njegov sastavni dio.

U uputi o pravnom lijeku je navedeno da se protiv ovog rješenja može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom u Zagrebu u roku od 30 dana od dana primitka rješenja.

8. Sud je na ročišnom zapisniku od 16. ožujka 2021. tužitelju dao rok od 15 dana da se očituje je li pokrenuo upravni spor pred Upravim sudom u Zagrebu te ukoliko je da dostavi dokaz da ga je pokrenuo.

9. Tužitelj je 31. ožujka 2021. dostavio sudu podnesak u kojem se očitovao na tijek postupka, uglavnom ponavljajući navode iz tužbe, s time da se nije očitovao o tome je li pokrenuo upravni spor, a na ročištu održanom dana 18. siječnja 2022. na upit suda je li tužitelj pokrenuo upravni spor zamjenik pun. tužitelja se nije izjasnio, već je naveo da ostaje kod podneska od 31. ožujka 2021.

10. Slijedom navedenog, sud je zaključio da tužitelj protiv rješenja Direkcije HZZO-a od 25. listopada 2018. nije pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom u Zagrebu, te je rješenje HZZO-a postalo pravomoćno.

11. Tu treba naglasiti da je sud vezan odlukom upravnog tijela, jer ona predstavlja prethodno pitanje u smislu čl. 12. ZPP-a, koje sud ne može preispitivati i kojim je isključivo vezan.

12. Naime, sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u mnogim odlukama, a posebno u odluci br. Revr 974/17-2 od 11. rujna 2018. zauzet je stav iz kojeg proizlazi da je sud vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku u odnosu na utvrđenje razloga nastale ozljede i ne može preispitivati pravilnost takve odluke u sudskom postupku. U konkretnom slučaju iz rješenja HZZO-a od 10. kolovoza 2018., potvrđenog rješenjem Direkcije HZZO-a od 25. listopada 2018., kao drugostupanjskog tijela, proizlazi da ozljeda pretrpljena dana 19. lipnja 2018. pod Dg: unutrašnje ozljede koljena (MKB M 23) ne priznaje se ozljedom na radu, odnosno ne može se uzročno posljedično povezati sa opisanim mehanizmom ozljede, a iz nalaza ortopeda i rtg. snimke vidi se postojanje degenerativnih promjena na femorotibijalnom zglobu, a bol je locirana na hvatištu tetive kvadricepsa za patelu. Naglašava se da osjećaj da je nešto kvrcnulo u koljenu označava mogući interni poremećaj kronične naravi, jer hod po ravnoj površini bez pada, udarca, nefiziološke rotacije zgloba itd. ne može dovesti do unutrašnje ozljede zgloba koljena bez postojanja prethodne patologije, degenerativne ili neke druge naravi.

13. Tu treba naglasiti da gore navedena odluka veže sud dok god ne bude izmijenjena u zakonom propisanom postupku, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, s obzirom na činjenicu da je ista postala pravomoćna jer ju tužitelj nije osporavao pred Upravnim sudom.

14. S obzirom na naprijed navedeno, odnosno da su sudovi u parničnom postupku vezani pravomoćnim rješenjem upravnog tijela, a što proizlazi iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 28. veljače 2022.

S u d a c :

Adela Turkalj, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku