REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: 5 P-504/2019-39

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić, u pravnoj stvari tužitelja R. H., OIB: , zastupana po punomoćniku Općinsko državno odvjetnišvo u Z., S. s. u S., protiv tuženika D. J., OIB: , zastupan po punomoćniku M. K. odvjetniku, radi isplate, 28. veljače 2022.

r i j e š i o  j e

I Određuje se prekid postupka u ovoj pravnoj stvari.

II Postupak će se nastaviti kada se pravomoćno završi parnični postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. br. P-5319/2017 ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka završetak tog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su prema ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2323/11 od 8. studenoga 2016. ukinute presude nižestupanjskih sudova i to presuda Općinskog suda u Trogiru posl. br. P-464/06 od 4. ožujka 2010. i presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-462/10 od 10. ožujka 2011. kojim je tuženiku isplaćen iznos od 1.080.638,50 kuna. Ističe da temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Ističe da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2323/11 od 8. studenoga 2016. otpala osnova nižestupanjskih sudova te tuženik više nema ovršni naslov za iznos od 1.080.638,50 kuna, a koji je tuženiku isplaćen 10. travnja 2012. Kako je tuženik zaprimio presudu Vrhovnog suda RH 13. siječnja 2017. to tužitelj potražuje zatezne kamate na navedeni iznos od 14. siječnja 2017. Kako tuženik odbija platiti tužitelju navedeni iznos to tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da isplati tužitelju R. H. iznos od 1.080.638,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 14. siječnja 2017. do isplate, te da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2323/11 od 8. studenoga 2016. ukinute presude nižestupanjskih sudova i to presuda Općinskog suda u Trogiru posl. br. P- 464/06 od 4. ožujka 2010. i presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-462/10 od 10. ožujka 2011. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u potvrđujućem dijelu u kojem je tuženiku dosuđen iznos od 151.466,40 kuna, te usvojena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda da je tuženiku dosuđen daljnji iznos od 278.098,60 kuna, te daljnji trošak postupka u iznosu od 11.350,50 kuna. Tuženik ističe prigovor dvostruke litispedencije s obzirom da je predmet po ukidanju vraćen Općinskom sudu u Trogiru gdje se vodi pod posl. br. P-5319/2017, te je u istom određen prekid postupka do okončanja postupka pred Upravnim sudom u Zagrebu koji se vodi pod brojem Usl-344/13 radi oglašavanja ništavim rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva , Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu centar, Klasa:

UP/I-562-02/97-26/653, Ur. broj: 512-62-97-2 od 24. studenoga 1997. kojim je tuženiku priznat status Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, IV grupe, s 80 % oštećenja organizma za stalno s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak od 1. srpnja 1993. na dalje za stalno, a što je u postupku revizije drugostupanjsko upravno tijelo dalo suglasnost Klasa: 562-02/99-01/15058, Ur. broj: 519-08-99-2 od 17. studenoga 1999. Stoga predlaže odbaciti tužbu. Ukoliko sud ne bi odbacio tužbu tuženik smatra da je potrebno istaknuti historijat ne/postupanja tužitelja sukladno zakonskoj, moralnoj i naravnoj obvezi prema tuženiku. Navodi da je tužitelj rješenjem Ministarstva , Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu centar, Klasa: UP/I-562-02/97-26/653, Ur. broj: 512-62-97-2 od 24. studenoga 1997. tužitelju (vjerojatno se misli na tuženika) priznao status Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, III grupe, s 90 % oštećenja organizma za stalno s pravom na osobnu invalidninu i posebni dodatak od 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine od 1. srpnja 1993. na dalje. U postupku revizije na navedeno rješenje suglasnost je dana aktom Republike Hrvatske, Ministarstva , Klasa: 562-02/99- 01/15058, Ur. broj: 519-08-99-2 od 17. studenoga 1999. Navodi da je rješenjem Ministarstva od 9. rujna 2006. donijeto novo rješenje Klasa: UP/II-562-02/05- 0001/50, Ur. broj: 519-04/5-06-2 tužiteljica bez zakonske osnove poništila pravomoćno rješenje od 24. studenoga 1997., s aktom suglasnosti Ministarstva od 17. studenoga 1999. Ističe da je presudom Upravnog suda posl. br. Us-11495/2006- 7 od 27. svibnja 2009. poništeno rješenje tužene od 9. rujna 2006., te je ostalo na snazi rješenje od 24. studenoga 1997., s aktom suglasnosti Ministarstva od 17. studenoga 1999. Stoga smatra da je ovdje bitno odgovoriti što je pravni osnov u predmetnoj pravnoj stvari odnosno što su osobna invalidnina te dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak i posebni dodatak koji se tuženiku priznaju navedenim rješenjima. Smatra da su presuda Općinskog suda u Trogiru posl. br. P-464/06 od 4. ožujka 2010. i presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-462/10 od 10. ožujka 2011. jedini pravni osnov za isplatu predmetne invalidnine tuženiku, no pravni osnov je i samo rješenje tijela tužitelja od 24. studenoga 1997. s aktom suglasnosti od 17. studenoga 1999. kojim je tuženiku priznat status Hrvatskog ratnog vojnog invaliditeta sa svim pravima koja iz toga proistječu. Stoga smatra da tužitelj isplatom predmetnog iznosa nije tuženiku isplatio navedeni iznos bez osnove jer je osnova za isplatu navedena u pravomoćnom rješenju tijela tužitelja od 24. studenoga 1997. s aktom suglasnosti od 17. studenoga 1999. Stoga isplatom predmetnog iznosa tužitelj nije platio nedug već dug. Ističe da isplata predmetne invalidnine predstavlja zakonsku i moralnu obvezu tužitelja sukladno čl. 1114. ZOO-a, a uzevši u obzir daje do oštećenja tijela tuženika, odnosno njegove 100 % invalidnosti došlo zbog sudjelovanja u obrani suvereniteta tužitelja koja se prema tuženiku dugi niz godina ponaša maćehinski i ne izvršava svoje obveze prema njemu na koje se obvezala vlastitim pravomoćnim i izvršnim rješenjem. Ističe da je upravo zbog neizvršavanja obveze tužitelja da tuženiku isplaćuje navedenim rješenjem utvrđene invalidnine tuženik pokrenuo spor koji je okončan presudom Općinskog suda u Trogiru posl. br. P-464/06 od 4. ožujka 2010. i presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo- 462/10 od 10. ožujka 2011., te je tuženik temeljem ovršnog prijedloga od 25. srpnja 2011. naplatio svoje potraživanje koje je utvrđeno navedenim rješenjem tužitelja od 24. studenoga 1997. s aktom suglasnosti od 17. studenoga 1999. Objašnjava pojam osobne invalidnine, te pravnu narav osobne invalidnine. Smatra da revizijski sud u odluci posl. br. Rev 2323/11 od 8. studenoga 2016. ne prihvaća prigovore tužitelja u pogledu osnove potraživanja već samo prigovor zastare dijela potraživanja pa tuženik smatra da je temeljni osnov ostao na snazi kao zakonska i moralna obveza. Navodi da je čl. 1117. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO propisano da se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, dok je odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano da se ne može zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze. Kako se predmetna osobna invalidnina i posebni dodatak isplaćuju upravo zbog trajnog oštećenja organizma koja ima za posljedicu smanjenje životne aktivnosti i njezina svrha je da se njom otklone iste štetne posljedice kao i pravičnom novčanom naknadom za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti. Također ističe da sukladno odredbi čl. 221. ZOO-a koja navodi da ako dužnik ispuni zastarjelu obvezu nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što mu je dano čak i ako nije znao da je obveza zastarjela. Stoga smatra da je postupanje tužitelja kontradiktorno, odnosno nedosljedno i nemoralno jer je sam tužitelj izdao tuženiku isprave i rješenja koje potvrđuju da je tuženik stradao u obrani suvereniteta R. H., te mu je na temelju tih činjenica i utvrđen status kao Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, a temeljem toga mu je priznato i pravo na mirovinu koju tuženik uživa, ali mu se s druge strane odbija isplatiti invalidnina sukladno rješenju koje je sam tužitelj donio.

3. Između stranaka je nesporno da se pred Općinskim sudom u Trogiru vodio postupak između ovdje tuženika kao tužitelja i ovdje tužitelja kao tuženika, a radi isplate iznosa od 261.761,33 kune s osnove statusa Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata za razdoblje od 1. srpnja 1993. do 30. lipnja 2006., a pod posl. brojem P-464/06, te je u istom postupku donesena presuda posl. br. P- 464/06 od 4. ožujka 2010., a koja presuda je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-462/10 od 10. ožujka 2011. Nesporno je i da je ovdje tuženik temeljem ovršnog prijedloga od 25. srpnja 2011. naplatio svoje potraživanje od tužitelja temeljem navedene presude, odnosno temeljem rješenja o ovrsi u iznosu od 1.080.638,50 kuna 10. travnja 2012. Također je nesporno da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2323/11 od 8. studenoga 2016. ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo- 462/10 od 10. ožujka 2011.

4. Također i sud je izvršio uvid u spis koji se ranije vodio pred Općinskim sudom u Trogiru pod posl. br. P-464/06, a koji se sada vodi pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru pod posl. br. P-5319/2017, te je za ovaj spis sačinjena preslika navedenoga spisa. Uvidom u navedeni spis također je utvrđeno da je nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem posl. br. Rev 2323/11 od 8. studenoga 2016. ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžo-462/10 od 10. ožujka 2011. navedeni Županijski sud u Splitu je svojim rješenjem Gž-3/17 od 21. rujna 2017. ukinuo presudu Općinskog suda u Trogiru posl. br. P-464/06 od 4. ožujka 2010., te je postupak nastavljen pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru pod posl. br. P-5319/2017 u kojem postupku je 1. veljače 2018. sud svojim rješenjem odredio prekid postupka u navedenoj pravnoj stvari do okončanja postupka koji se vodi pred Upravnim sudom u Zagrebu povodom tužbe tamo tužitelja D. J. protiv rješenja tamo tuženika R. H. koji se oglašava ništavim rješenje kojim je tužitelj stekao status Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, a koji postupak se vodi pod posl. br. Usl-3444/13.

5. Ovdje tužitelj u svojem podnesku od 21. listopada 2021. smatra bespredmetnim raspravljati o postupku pred Upravnim sudom u Zagrebu budući je u ovome predmetu riječ o stjecanju bez osnove po odlukama koje su ukinute odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2323/11 od 8. studenoga 2016. godine te isti postupak nema utjecaj na ovaj predmet. Također istim navodi kako je ovdje tuženik odbijen s tužbenim zahtjevom za poništenje rješenja Ministarstva KLASA: UP/II-562-02/13- 0015/8 URBROJ:522-04/1-2-13-2 od 29. srpnja 2013. godine presudom Upravnog suda u Splitu broj USl-155/2021 od 21. siječnja 2021. godine, kojim rješenjem je oglašeno ništavim rješenje Ministarstva od 24. studenoga 1997. godine. Ističe da Visoki upravni sud RH još uvijek nije odlučio o žalbi ovdje tuženika D. J., no Visoki upravni sud RH je u identičnom predmetu koji se vodio kao ogledni spor po Zakonu o upravnim sporovima zauzeo stav o zakonitosti rješenja Ministarstva o oglašavanju ništavim rješenja MORH-a kojim se priznaje pripadniku HVO-a u identičnoj situaciji status ratnog vojnog invalida prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji budući u pogledu pripadnika HVO-a nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji.

6. Sud smatra da rješenje postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru pod posl. br. P-5319/2017 predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje u ovom postupku, s obzirom da je u navedenom postupku ovdje tuženiku kao tužitelju prvotno priznata isplata temeljem ranije navedenih rješenja samog tužitelja, te je ovdje tuženik od tužitelja nesporno naplatio iznos od 1.080.638,50 kuna dana 10. travnja 2012. Navedeno proizlazi i iz dopisa Ministarstva, vezano za predmet ovdje tuženika D. J., od 24. listopada 2014. uz izvještaj za određenu vrstu prihoda, te specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje po predmetu Ovr-274/11 (list 17-27), u kojem se navodi da je temeljem rješenja o ovrsi Općinskog suda u Trogiru broj Ovr-274/11 od 1. ožujka 2012. s računa Državne riznice 10. travnja 2012. skinut iznos od 1.080.638,50 kuna u korist računa punomoćnika ovršitelja M. K., odvjetnika. Sud smatra da bi odlukom po zahtjevu tužitelja u ovom postupku, prije okončanja navedenoga postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru pod posl. br. P-5319/2017 došlo do ponovnih ovrha i protuovrha između stranaka, pa sud smatra da je svrsishodnije i ekonomičnije čekati pravomoćno okončanje navedenoga parničnog postupka.

7. Stoga po mišljenju ovog suda, sud ne može riješiti ovaj postupak bez prethodnog rješenja o navedenim spornim okolnostima u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru pod posl. br. P-5319/2017, to je po osnovi čl. 213 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) u ovom predmetu određen prekid postupka.

8. Postupak će se nastaviti kada se pravomoćno dovrši parnični postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu, Stalna služba u Trogiru pod posl. br. P- 5319/2017 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na završetak tog postupka (čl. 215 st. 2 ZPP-a).

U Sesvetama 28. veljače 2022.

S U D A C

Andrea Herendić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ovog rješenja. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.

DNA:

1. tužitelju po pun. na broj P-DO-5027/2018

2. tuženiku po pun. uz podnesak tužitelja s prilogom od 21. 10. 2021.