REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-3485/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice, Mladena Šimundića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IVANA PAVELIĆA, OIB 00398512867, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., OIB 69693144506, Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-247/2019 od 28. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-247/2019 od 28. svibnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku Hrvatske šume d.o.o. tužitelju Ivanu Paveliću isplatiti iznos od 1.877.918,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 662.281,52 kn od 1. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a na iznos 1.215.637,00 kn od 1. srpnja 2016. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, kao i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 185.545,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28. svibnja 2021. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate ta referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-247/2019 od 28. svibnja 2021. u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 497.028,87 kn s kamatama i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 148.923,67 kn te se sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 497.028,87 kn (četiristodevedesetsedamtisućadvadesetosam kuna i osamdesetsedam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 480.090,00 kn od 1. srpnja 2014. do isplate, a na iznos od 16.938,87 kn od 1. srpnja 2015. do isplate, po stopi koja se određuje na ostale odnose.

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 148.923,67 kn (stočetrdesetosamtisućadevetstodvadesettri kune i šezdesetsedam lipa).

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 29.687,50 kn (dvadesetdevettisućašestoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.374.947,00 kn sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje na ostale odnose, a koji se odnosi na varijabilni dio plaće tužitelja kao predsjednika uprave tuženika za 2013., 2014. i 2015. godinu. Sud je pravo tužitelja na isplatu varijabilnog dijela plaće utvrdio na temelju odredbe članka 5. Ugovora o radu s predsjednikom uprave od 26. siječnja 2012. (dalje: Ugovor), ocijenio je da ta odredba nije ništetna i proizvodi pravni učinak između stranaka, pri čemu se pozvao kako na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO) tako i na odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19) obrazlažući da se na valjanost, prestanak i druga pitanja u vezi s Ugovorom o radu koja nisu uređena Ugovorom, Kolektivnim ugovorom odnosno drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora i opći propisi obveznoga prava. Nadalje, obrazlaže da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaćanja i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava („Narodne novine“ broj: 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13, 25/14 i 77/14; u daljnjem tekstu: Odluka) točkom 4. zabranjeno isplaćivanje varijabilnog dijela plaće utvrđenog menadžerskim ugovorom, dok nije zabranjeno ugovaranje tog dijela plaće za predsjednika i članove uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio. Izmjene i dopune citirane Odluke, a nakon sklapanja ugovora o radu, nisu primjenjive na predmetni ugovor, jer nema mjesta retroaktivnoj primjeni jednostrane Odluke Vlade na već zasnovan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika. Visinu tužbenog zahtjeva sud je ocijenio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pri čemu je ocijenio da tužitelj ima pravo na ugovoreni varijabilni dio plaće u iznosu od 0,75% bruto razlike između ostvarene neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti tuženika ostvarene za razdoblje 2009., 2010. i 2011. godine, prema rezultatima konsolidiranih financijskim izvješća tuženika kao matičnog društva s pravom upravljanja financijskim i poslovnim politikama nad još šest ovisnih društava. Kako je tužitelj kao predsjednik uprave društva tuženika bio odgovoran za poslovanje tuženika u cjelini, dakle, i za ovisna društva u sastavu tuženika, sud je prihvatio varijantu izračuna koja se temelji na konsolidiranim financijskim izvješćima tuženika za predmetno razdoblje. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, a kamate su dosuđene od 1. srpnja tekuće godine s obzirom na to da se financijska izvješća u pojedinim društvima grupe utvrđuju najkasnije do 30. lipnja sljedeće godine. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP).

2. Tuženik je protiv presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnoga postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Bitna povreda sastoji se u propustu suda odlučiti o preinaci tužbe, s obzirom na činjenicu da je tužitelj tužbu preinačio podneskom od 28. listopada 2016. te potom podneskom od 6. veljače 2018., a to je utjecalo na zakonitost odluke. Prvostupanjski sud pogrešno smatra da tužbeni zahtjev treba ocjenjivati kao pravo iz radnog odnosa, pogrešno primjenjuje odredbe Zakona o radu koji se u konkretnom slučaju ne može primijeniti na tužbeni zahtjev koji se odnosi na primanja predsjednika uprave tuženika. Naprotiv, u vrijeme sklapanja Ugovora bila je na snazi Odluka kojom je propisano da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom neće isplaćivati, slijedom čega je odredba članka 5. ugovora protivna navedenoj odluci, a time prisilnim propisima te je ništetna u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO-a. Iako je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o izmjenama i dopunama citirane Odluke 19. travnja 2012. te je propisana mogućnost da nadzorni odbor ili drugi nadležni organ trgovačkog društva može za predsjednika i članove uprave ugovoriti varijabilni dio plaće, kriterij za određivanje takve nagrade su potpuno različito određeni u odnosu na sadržaj odredbe članka 5. Ugovora između stranaka. Između stranaka nije sklopljen novi ugovor niti dopuna postojećem pa ne postoji osnova za isplatu godišnje nagrade tužitelju. Niti kasnije odluke Vlade Republike Hrvatske o dopuni Odluke ne daju osnovu za isplatu godišnje nagrade tužitelju, štoviše Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke („Narodne novine“ broj 77/14) izričito je isključena primjena točke 4. Odluke o isplaćivanju varijabilnog dijela plaće za poslovne rezultate iz 2013. godine, jer je propisano da se ona neće primijeniti u 2014. godini. Za 2015. godinu nije donesena nikakva odluka pa također ne postoji osnova za isplatu varijabilnog dijela plaće, dakle, ne postoji zakonska osnova za isplatu stimulativne nagrade tužitelju. Nejasni su razlozi iz obrazloženja da bi se eventualna zabrana ugovaranja godišnje nagrade odnosila samo na tuženika, jer ako je neko ugovaranje protivno prisilnim propisima ono je ništetno. Takvo ugovaranje ne ispričava niti jednu stranu sklopljenog ugovora, pa je obrazloženje nerazumljivo čime je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Pogrešan je stav prvostupanjskog suda da bi primjena odluka Vlade Republike Hrvatske koje su kasnije donijete bila protivna načelu zabrane retroaktivnosti. Pogrešno je utvrđena i visina tužbenog zahtjeva izračunom na temelju neto dobiti iskazane u konsolidiranim financijskim izvješćima Hrvatskih šuma d.o.o. Tužitelj je bio predsjednik uprave tuženika, pravni odnos tužitelja i tuženika reguliran je Ugovorom, a niti jedno od društava koje su povezani s društvom tuženika ne spada pod upravu tuženika, pa je u tom smislu obrazloženje nejasno te je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku, uključujući i trošak žalbenog postupka.

3. Tužitelj je odgovorio na žalbu, s prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu, a tužitelju dosuditi trošak odgovora na žalbu u iznosu od 29.687,50 kn.

4. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Presuda je djelomično pravilna i zakonita, a djelomično ju je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti.

6. Uvodno valja reći da nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje ukazuje žalitelj, niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, žalitelj pogrešno smatra da je sud propustio odlučiti o preinaci tužbe, a da je to utjecalo na zakonitost presude. Iz spisa proizlazi da je tužitelj podneskom od 5. listopada 2016. učinio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtijeva, a tuženik se na pripremnom ročištu 3. studenog 2016. upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi, prije nego što je prigovorio preinaci, tako da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu postupka kada je odlučivao o tužbenom zahtjevu iz preinačene tužbe. Nadalje, pogrešno žalitelj smatra da je tužitelj podneskom od 6. veljače 2018. preinačio tužbu jer da je istaknuo novu osnovu zahtjeva na temelju konsolidiranih financijskih izvješća grupe Hrvatske šume d.o.o., jer iz već samih činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj potražuje isplatu varijabilnog dijela plaće kao predsjednika uprave tuženika na temelju konsolidiranih financijskih izvješća.

7. Nema niti bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a koja bi se sastojala u proturječnosti razloga odnosno nerazumljivosti razloga pobijane presude, već je pri donošenju presude djelomično došlo do pogrešne primjene materijalnoga prava.

8. Pravilno žalitelj ukazuje na to da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu ugovorenog primanja tužitelja kao predsjednika uprave tuženika, koji je to nesporno bio u spornom razdoblju, i to isplatu varijabilne nagrade ugovorene člankom 5. Ugovora od 26. siječnja 2012. nazvanog „Ugovor o radu s predsjednikom uprave“. Tim Ugovorom je, uz plaću, koja je u bruto iznosu ugovorena člankom 4. Ugovora, ugovorena, u slučaju ostvarivanja boljih rezultata društva u razdoblju dok tužitelj obnaša svoju funkciju, za svaku poslovnu godinu unutar koje predsjednik uprave obnaša svoju funkciju, isplata bruto iznosa od 0,75% razlike između ostvarene neto dobiti financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u 2009., 2010. i 2011. godini. U navedenom dijelu radi se o uređenju odnosa između uprave i društva u vezi s primanjima člana uprave, u ovom slučaju predsjednika uprave, tužitelja, što je odnos koji je moguće slobodno urediti ugovorom kako to proizlazi iz odredbe članka 432. u vezi s odredbom članka 247. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15 i 40/19; u daljnjem tekstu: ZTD) i ne regulira se propisima radnoga prava, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, a pravilno ukazuje žalitelj.

9. Tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao odnosi se na isplatu ugovorenog varijabilnog odnosno stimulativnog dijela tužiteljevih primanja kao predsjednika uprave i to za 2014. godinu na temelju rezultata iz 2013. za 2015. godinu na temelju rezultata iz 2014. i za 2016. godinu na temelju rezultata iz 2015. godine, dakle, za godine u kojim je tužitelj nesporno bio predsjednik uprave tuženika.

10. Nije sporno te proizlazi iz isprava u spisu da je Ugovor sklopljen s tužiteljem 26. siječnja 2012., u vrijeme kada je već Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava, kojom je, a u svrhu ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj, odredila da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, a to je i tuženik, neće isplaćivati. Takva odluka donijeta je na sjednici Vlade 11. srpnja 2009. („Narodne novine“ broj 83/09), izmjenama Odluke („Narodne novine“ broj 3/11 i 3/12) je zabrana isplate varijabilnog dijela plaće utvrđena i za 2011. i 2012. godinu, Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke („Narodne novine“ broj 46/12) je predviđena mogućnost ugovaranja varijabilnog dijela plaće prema propisanim kriterijima te je određeno da se ti kriteriji primjenjuju na rezultate u 2012. godini. Odlukom o dopuni Odluke („Narodne novine“ broj 22/13) određeno je da se pravila iz izmijenjene Odluke primjenjuju i za 2013. godinu, a to je određeno i Odlukom o izmjenama Odluke („Narodne novine“ broj 25/14) za 2014. godinu te je napokon Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke („Narodne novine“ broj 77/14) određeno da se točka 4. Odluke o varijabilnom dijelu plaće, a u odnosu na rezultate poslovanja iz 2013. godine neće primjenjivati u 2014. godini.

11. Uvodno valja reći da žalitelj pogrešno smatra kako je ugovorna odredba iz članka 5. Ugovora između parničnih stranaka ništetna, već samom činjenicom što je Ugovor sklopljen u vrijeme važenja Odluke kojom se zabranjuje isplata varijabilnog dijela plaće utvrđenog menadžerskim ugovorom za navedene godine, jer se ne radi o zabrani ugovaranja takvog primanja predsjednika ili članova uprave trgovačkog društva već samo o zabrani isplate varijabilnog dijela primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, u točno određenim godinama, s ciljem provedbe antirecesijskih mjera, štednje na svim razinama, radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj, kako je određeno točkom 1. Odluke. Vlada Republike Hrvatske donosila je, kako to proizlazi iz citiranih odluka, posebnu odluku za svaku godinu, s primjenom u navedenoj godini tijekom razdoblja kada su se provodile navedene antirecesijske mjere. Tužitelj je bio predsjednik uprave tuženika i u vrijeme nakon prestanka važenja Odluke, a iz citiranih Odluka proizlazi da je posljednja Odluka donijeta na sjednici Vlade Republike Hrvatske 24. lipnja 2014. („Narodne novine“ broj 47/14) s primjenom u 2014. godini, te nakon toga nema daljnjih odluka, a stoga niti zabrane isplata ugovorenih iznosa koji se na temelju Odluke nisu mogli isplaćivati u godinama u kojima je to propisano citiranim podzakonskim aktom. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor djelomične ništetnosti Ugovora, predmetnog čl. 5., kojim je dopušteno ugovoren oblik primanja tužitelja kao predsjednika uprave tuženika, sukladno citiranim odredbama ZTD-a.

12. Međutim, upravo s obzirom na navedenu Odluku s njezinim izmjenama proizlazi da tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu ugovorenog primanja sukladno odredbi članka 5. Ugovora u 2014. godini, a za rezultate poslovanja iz 2013. godine, odnosno neosnovano zahtijeva isplatu iznosa od 480.090,00 kn sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2014., jer je takav zahtjev suprotan odredbi članaka 4. i 5. Odluke („Narodne novine“ broj 77/14) od 24. lipnja 2014. kojima je propisano da se varijabilni dio plaće odnosno stimulativna nagrada ne primjenjuje u 2014. godini, a za rezultate poslovanja u 2013. godini. Žalitelj pravilno ukazuje na to da odluka Vlade kao podzakonski akt djeluje prema svima, pa pogrešno sud smatra da se radi o zabrani samo jednoj ugovornoj strani. Naprotiv, odluka Vlade kao podzakonski akt je opći propis koji obvezuje sve adresate na koje je upućen, u konkretnom slučaju odnosi se na zabranu isplate predsjednicima i članovima uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, onog dijela koji je dopušteno ugovoren Ugovorom, ali se radi ostvarivanja ciljeva Odluke, antirecesijskih mjera nije mogao isplaćivati u 2014. godini na temelju rezultata ostvarenih u 2013. godini. Stoga je u navedenom dijelu za isplatu iznosa od 480.090,00 kn sa sporednim traženjima tužbeni zahtjev neosnovan već na temelju navedene Odluke Vlade Republike Hrvatske kao podzakonskog akta.

13. Naprotiv, žalitelj pogrešno smatra da tužitelj nema valjane osnove za isticanje tužbenog zahtjeva za isplatu ugovorenog varijabilnog dijela sukladno odredbi članka 5. Ugovora za 2015. i 2016. poslovnu godinu, a na temelju poslovnih rezultata iz prethodne godine. Kako je već navedeno, u 2015. i 2016. godini nije postojala odluka Vlade Republike Hrvatske kojom bi se takav stimulativni dio nagrade predsjedniku i članu uprave zabranjivao isplatiti. S druge strane, postoji Ugovor između parničnih stranaka koji je na snazi, koji nije izmijenjen, a odredba članka 5. kako je već ranije navedeno nije ništetna, dakle, postoji valjana pravna osnova za isplatu ugovorenog varijabilnog dijela nagrade tužitelju kao predsjedniku uprave tuženika u 2015. i 2016. godini.

14. Međutim, ocjenjujući osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu ugovorene nagrade za 2015. i 2016. godinu na temelju inačice iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke koja kao polazište ima podatke o prihodima prema konsolidiranim financijskim izvješćima, na koje je tuženik obvezan kao matično društvo, a sve na temelju propisa kojima je uređeno vođenje poslovnih knjiga, sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pravo između stranaka prije svega čine odredbe Ugovora, a odredbom članka 5. Ugovora ugovoren je stimulativni dio nagrade tužitelju kao predsjedniku uprave društva tuženika, za rezultate koje će kao predsjednik uprave ostvariti za svaku poslovnu godinu u društvu tuženika, a ne u odnosu na rezultate grupe Hrvatskih šuma d.o.o., na što s pravom ukazuje žalitelj. Obveza tuženika da sastavlja financijske izvještaje u skladu sa Zakonom o računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07 i 54/13) te sastavlja i konsolidirana financijska izvješća koja objedinjavaju podatke poslovanja tuženika i s tuženikom povezanih društava, ne utječu na sadržaj prava i obveza između ugovornih strana iz međusobnog Ugovora . Radi se o drugoj vrsti propisa s drugim područjem uređenja i primjene koji se ne odnosi na uređenje odnosa tužitelja kao predsjednika uprave i tuženika kao društva. Stoga je tužiteljev zahtjev za isplatu varijabilnog dijela nagrade sukladno odredbi članka 5. međusobnog ugovora valjalo ocijeniti u njegovoj visini na temelju podataka o poslovanju tuženika kao društva. Sudski vještak financijske struke je dao dvije inačice izračuna, pa proizlazi da je sukladno odredbi članka 5. Ugovora varijabilni dio nagrade koji proizlazi iz rezultata poslovanja u 2014. godini, a prema podacima o neto dobiti iskazanoj u financijskim izvještajima Hrvatskih šuma d.o.o. ukupno 662.281,52 kn, pa je tužbeni zahtjev za 2014. godinu bilo moguće ocijeniti osnovanim samo do te visine, a ne kako je prvostupanjski sud to učinio prema izračunu na temelju dobiti iskazanoj u konsolidiranim financijskim izvještajima, u iznosu od 679.220,00 kn, odnosno valjalo je ocijeniti tužbeni zahtjev za navedenu godinu neosnovanim za iznos od 16.938,87 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

15. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu varijabilnog dijela nagrade za 2015. godinu je bilo moguće prihvatiti u zatraženom iznosu, s obzirom na to da je prema izračunu neto dobiti u financijskim izvještajima Hrvatskih šuma d.o.o., za 2015. godinu primjenom ugovorene formule iz članka 5. Ugovora vještak za tužitelja izračunao nagradu u iznosu od 1.221.404,78 kn, a tužitelj ju je postavio u manjem iznosu od 1.215.637,50 kn prema drugoj inačici izračuna prema konsolidiranim financijskim izvještajima. Kako sud sudi u granicama tužbenog zahtjeva, a on je u granicama onoga što je tužitelj mogao tražiti za 2015. godinu, u tom dijelu je tužbeni zahtjev valjalo ocijeniti osnovanim.

16. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je ocijeniti tužbeni zahtjev osnovanim u ukupnom iznosu od 1.877.918,13 kn sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno, a neosnovanim u iznosu od 497.028,87 kn, pa je presudu valjalo djelomično potvrditi,a djelomično preinačiti kako je navedeno u izreci, a sve na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP-a.

17. S obzirom na navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a preinačiti odluku o trošku postupka sadržanu u točki II. izreke presude.

18. Valja reći da je trošak obračunat prema razmjeru uspjeha tužitelja, odnosno tuženika, a prema vrijednosti predmeta spora u pojedinoj fazi postupka. Kako je tužitelj tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 1.159.310,00 kn, a preinačenom tužbom od 5. listopada 2016. tužbeni zahtjev je povećan tako da je vrijednost predmeta spora iznos od 2.374.947,00 kn, za radnje koje su tužitelju i tuženiku obračunate kao potrebne za vođenje parnice po tužbi valjalo je utvrditi tužiteljev razmjer uspjeha u postupku u omjeru od 57%, a tuženikov u omjeru od 43%, dok po preinačenoj tužbi omjer tužiteljeva uspjeha u parnici iznosi 79%, a tuženikov uspjeh u omjeru od 21%.

19. Navedeni omjeri primijenjeni su na trošak koji je priznat tužitelju i to za trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 11.600,00 kn po Tbr. 7.1 uz PDV od 2.900,00 kn, odnosno ukupno iznos od 14.500,00 kn prema omjeru uspjeha u toj fazi postupka od 57% u iznosu od 8.265,00 kn. Za radnje koje su poduzete nakon preinake tužbe, a koje je pravilno odredio prvostupanjski sud primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 103/14, 118/14 i 107/15), u ukupnom iznosu od 315.868,75 kn kao i za pristojbu na tužbu, koja je jednaka i za zahtjev iz preinačene tužbe, dakle, za ukupno 320.869,50 kn primijenjen je omjer uspjeha od 79%, pa je za navedene radnje tužitelju valjalo obračunati 253.486,95 kn. Tužitelju je valjalo priznati ukupni trošak provođenja vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, tako da je tužitelju valjalo obračunati trošak u iznosu od 263.751,95 kn.

20. Tuženiku je valjalo dosuditi za sastav odgovora na tužbu po Tarifnom broju 8.1. iznos od 11.600,00 kn, za sastavljanje podneska od 15. rujna 2016. po Tarifnom broju 8.3. iznos od 500,00 kn, što s PDV-om iznosi ukupno 15.125,00 kn te za pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn odnosno ukupno do preinačene tužbe iznos od 17.625,00 kn, što primjenom razmjera uspjeha u parnici u toj fazi postupka od 43% iznosi 7.578,75 kn. Nakon preinake tužbe tužitelju je valjalo dosuditi kao opravdane troškove zastupanje na ročištima 3. studenoga 2016., 9. svibnja 2017., 11. svibnja 2018., 20. listopada 2020. te 29. travnja 2021. po Tbr. 9.1 za svako iznos od 23.750,00 kn, za zastupanje na ročištima 6. ožujka 2018., 5. travnja 2018. i 11. svibnja 2018. po Tbr. 9.2 za svako ročište iznos od 11.875,00 kn, za sastav podnesaka od 15. ožujka 2017., 26. veljače 2018. i 12. travnja 2018. po Tbr. 8.1. za svaki po 23.750,00 kn, za sastav žalbe od 7. lipnja 2018. po Tbr. 10.1. iznos od 29.687,50 kn, a uz navedeno mu je valjalo dosuditi i trošak sastavljanja žalbe, što s PDV-om ukupno iznosi 326.562,50 kn, odnosno primjenom razmjera od 21% iznos od 68.578,12 kn. Tome treba dodati i razmjerni dio pristojbe na žalbu u iznosu od 2.100,00 kn, tako da ukupno tuženiku valja obračunati trošak u iznosu od 78.206,87 kn. Kada se taj trošak prebije s troškom koji je obračunat tužitelju, proizlazi razlika u korist tužitelja u iznosu od 185.545,08 kn, slijedom čega je presuđeno kao u izreci.

21. Tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka koji se odnosi na sastav odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 29.687,50 kn ovaj sud ocjenjuje neosnovanim primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a slijedom čega je odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 28. veljače 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas

Broj zapisa: eb307-5c1f5

Kontrolni broj: 0f2d0-f4a0a-1d395

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=DUBRAVKA MATAS, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.