Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: 3 P-125/2019-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu Gordani Njari, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Osijeku, OIB: 52634238587, protiv tuženika OPĆINA DRAŽ iz Draža, Braće Radića 58, OIB: 49476502319, kojega zastupa punomoćnik Dalibor Omrčen, odvjetnik iz Osijeka, radi stjecanja bez osnove, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 1. veljače 2022. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužitelja i pun. tuženika, na ročištu za objavu sudske odluke održanom dana 28. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

I Tuženik OPĆINA DRAŽ, Draž OIB: 49476502319 dužan je tužitelju REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 platiti iznos od 3.344.002,87 kn (slovima: trimilionatristočetrdesetčetiritisućedvijekune i osamdesetsedamlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje i od 1. siječnja 2022. do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te mu naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 301.960,00 kn, sve u roku od 8 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 39.092,91 kn.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.330,00 kn.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi stjecanja bez osnove.

2. U tužbi navodi da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Belom Manastiru broj Ovr-239/12. od 27. ožujka 2010. na prijedlog tuženika kao ovrhovoditelja određena ovrha na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, a temeljem presude Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-382/09-35 od 20. listopada 2009. potvrđene presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. dopunjene dopunskom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10- 3 od 1. ožujka 2012., radi naplate iznosa od 2.139.355,66 kn kao i troškova parničnog postupka u iznosu od 243.659,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, koja ovrha je provedena u cijelosti dana 30. travnja 2012. te je izvršen prijenos novčanih sredstava sa računa tužitelja na račun tuženika u ukupnom iznosu od 5.677.044,21 kn i to na ime glavnice iznos od 2.139.355,66 kn sa pripadajućom zateznom kamatom u iznosu od 3.178.498,31 kn, na ime troška parničnog postupka iznos od 243.659,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom u iznosu od 82.163,37 kn i na ime troška ovršnog postupka iznos od 33.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom u iznosu od 367,87 kn.

3. Nadalje, navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev- 838/12-2 od 28. siječnja 2014. prihvatio reviziju tužitelja i ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. i presudu Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-382/09-35 od 20. listopada 2009. te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a isto tako, je rješenjem broj Rev-198/14-3 od 28. siječnja 2014. prihvatio reviziju i ukinuo dopunsku presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-3 od 1. ožujka 2012.

4. Dodaje da je u ponovljenom postupku Općinski sud u Belom Manastiru donio presudu broj P-176/14-78 prema kojoj su prema točki prvotuženik Republika Hrvatska i drugotuženik Belje d.d. Darda dužni solidarno isplatiti tužitelju Općini Draž iznos od 2.139.355,66 kn sa zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2002. do isplate kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 404.159,00 kn u roku od 15 dana, dok, je u točki II odbijen tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016. je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru u točki I u dijelu u kojemu je naloženo prvotuženiku Republici Hrvatskoj platiti tužitelju Općini Draž iznos od 1.162.693,26 kn zajedno za zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2002., te u točki II izreke u cijelosti, dok je preinačena u dijelu točke I izreke u kojemu je naloženo prvotuženiku Republici Hrvatskoj platiti tužitelju iznos od 976.662,40 kn zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos i u dijelu kojim je naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 404.159,00 kn, te u dijelu u kojemu je naloženo drugotuženiku Belje d.d. Darda solidarno platiti tužitelju iznos od 2.139.355,66 kn zajedno sa zateznim kamatama te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 404.159,00 kn na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu, te da svaka stranka snosi svoje troškove.

5. Navodi da se je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku dana 7. siječnja 2019. obratilo Općini Draž sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno čl. 186a. ZPP-a na koji zahtjev se je Općina Draž očitovala putem punomoćnika 4. travnja 2019. slijedom čega je ispunjena procesna pretpostavka za pokretanje ovog parničnog postupka, a u navedenom očitovanju se je Općina Draž protivila u cijelosti postavljenom zahtjevu te je izjavila prijeboj za iznos od 1.162.693,26 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2002. do učinka prijeboja.

6. Dodaje da su presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-2 i dopunska presuda istog suda broj Gž-582/10-3 te presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-382/09-35 u vrijeme plaćanja odnosno izvršenja rješenja o ovrsi Općinskog suda u Belom Manastiru broj Ovr-329/12. predstavljale valjanu pravnu osnovu, ali da je ukidanjem navedenih presuda rješenjem Vrhovnog suda RH borj Rev-838/12-2 i rješenjem istog suda broj Rev-198/14-3 ta osnova otpala, pa je na temelju čl. 1111. st. 3. u svezi s st. 1 ZOO-a konstituirana obveza vraćanja navedenog iznosa od strane tuženika, a donošenjem pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016. u ponovljenom postupku kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj P- 176/14-78 od 12. ožujka 2015., odnosno zaprimanjem navedene presude u Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku dana 1. veljače 2016. nastala obveza Republike Hrvatske za isplatom iznosa od 1.162.693,26 kn sa zateznim kamatama od 27. rujna 2002.

7. Navodi da je na dan 1. veljače 2016. tražbina Republike Hrvatske prema Općini Draž iznosila 6.608.871,19 kn (5.643.676,34 kn glavnica i 965.194,85 kn zatezna kamata) dok je tražbina Općine Draž prema Republici Hrvatskoj na isti dan iznosila 3.267.432,98 kn (1.162.693,26 kn glavnica i 2.104.739,72 kn zatezna kamata) te je prijebojem međusobnih tražbina, tražbina Republike Hrvatske djelomično namirena u iznosu od 965.194,85 kn po osnovu kamata i u iznosu od 2.302.238,13 kn po osnovu dijela glavnice, dok je preostali iznos koji nakon izvršenog prijeboja nije namiren 3.341.438,21 kn glavnice na koju zatezna kamata teče od dana prijeboja.

8. Podneskom zaprimljenim kod ovog suda 30. travnja 2019. tužitelj navodi da je u obračunu ukupne tražbine Republike Hrvatske prema Općini Draž prije izvršenog prijeboja omaškom ispušten iznos troška ovršnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn i pripadajuće kamate od 367,00 kn koji iznos je obuhvaćen zahtjevom za mirno rješenje spora od 7. siječnja 2019. tako da je na dan 1. veljače 2016. tražbina Republike Hrvatske prema Općini Draž iznosila 6.647.945,71 kn (5.677.044,21 kn glavnica i 970.901,50 kn zatezna kamata) dok je tražbina Općine Draž prema Republici Hrvatskoj na isti dan iznosila 3.267.432,98 kn (1.162.693,26 kn glavnica i 2.104.739,72 kn zatezna kamata) te je prijebojem međusobnih tražbina, tražbina Republike Hrvatske djelomično namirena u iznosu od 970.901,50 kn po osnovu kamata i u iznosu od 2.296.531,48 kn po osnovu dijela glavnice, dok je preostali iznos koji nakon izvršenog prijeboja nije namiren 3.380.512,73 kn glavnice na koju zatezna kamata teče od dana prijeboja.

9. Slijedom navedenog predlaže da sud obveže tuženika da tužitelju isplati iznos od 3.380.512,73 kn sa zateznim kamatama tekućom od 1. veljače 2016. do isplate u roku od 8 dana sukladno čl. 1111. st. 1 i st. 3 i čl. 1115. i čl. 29. st. 2 ZOO-a

10. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare navodeći da je s obzirom da je danom 28. siječnja 2014. donošenjem rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-838/12-2 i Rev-198/14-3, otpala osnova po kojoj je tuženik provođenjem ovrhe stekao po različitim osnovama ukupno iznos od 5.677.044,21 kn, otpočeo je teći opći zastarni rok od 5 godina u kojem zastarijeva potraživanje tužitelja s osnova vraćanja stečenog temeljem osnove koja je otpala slijedom čega je zastara navršena s danom 29. siječnja 2019., a kako je tužitelj dana 10. siječnja 2019. dostavio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora, podnošenjem tog zahtjeva je došlo do zastoja zastare tražbine tužitelja 18 dana prije navršene zastare.

11. Dodaje da je zastoj zastare trajao do 3. travnja 2019. s kojim danom je tuženik preporučenim pismenom podnio očitovanje u kojem u cijelosti ne prihvaća navedeni zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora, te je s tim datumom nastavio teći preostali vremenski period od 18 dana zastarnog roka čime je zastarni rok navršen s danom 21. travnja 2019., a kako je tužba predana sudu dana 23. travnja 2019. ista je podnijeta nakon proteka zastarnog roka od 5 godina.

12. Također navodi da je isto tako protekao i zastarni rok u odnosu na zahtjev tužitelja istaknut u podnesku od 30. travnja 2019. kojim je tužitelj povećao tužbeni zahtjev, te ističe da provedbom ovrhe namireni trošak ovršnog postupka tuženik nije stekao bez osnove budući je isti određen posebnim rješenjem u ovršnom postupku koje nije ukinuto rješenjima Vrhovnog suda RH na koja se poziva tužitelj, pa u odnosu na trošak ovršnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn s pripadajućim kamatama u iznosu od 367,00 kn nije otpala osnova po kojoj je tuženik stekao taj iznos.

13. Nadalje, navodi da samim time što su ukinute presude temeljem kojih je tuženik provođenjem ovrhe namirio svoje novčane tražbine, tuženik nije postao nepošten te se je pouzdavao u svoj uspjeh kao tužitelja u ponovljenom suđenju naloženim tim rješenjima Vrhovnog suda RH sve do 10. siječnja 2019. kada je tužitelj podnio zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, te ističe da je u ponovljenom suđenju u predmetu Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-176/14. na ročištu održanom dana 10. studenog 2014. tuženik, tamo tužitelj postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja osnovanim zahtjeva tužitelja prema tuženicima za solidarnu isplatu iznosa od 2.139.355,66 kn sa zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2002. do isplate i parničnog troška od 243.659,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama za koje iznose je tužitelj kao ovrhovoditelj namiren provođenjem ovrhe u ovršnom postupku tog suda poslovni broj Ovr-239/12. a tužitelj se kao prvotuženik u tom postupku svojim podneskom od 10. prosinca 2014. usprotivio na navedenom ročištu navedenom deklaratornom zahtjevu, a tijekom tog ponovljenog suđenja tužitelj kao prvotuženik nije podnio niti zahtjev niti posebnu tužbu, niti je u tom ponovljenom suđenju podnio protutužbu kojom bi zahtijevao od Općine Draž vraćanje stečenog provođenjem ovrhe, slijedom čega za razdoblje od 10. siječnja 2019. tuženik nije dužan platiti zakonske zatezne kamate na tražbinu tužitelja po osnovu vraćanja stečenog bez osnove.

14. Nadalje, navodi da u ponovljenom suđenju u postupku pred Općinskim sudom u Belom Manastiru poslovni broj P-176/14. i tome nastavnom žalbenom postupku pod poslovnim brojem Gž-1679/15. kod Županijskog suda u Osijeku još nije odlučeno o naprijed citiranom drugo postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu, te da postoji litispendencija po eventualnom kumulacijom drugo postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu slijedom čega o odluci o tom zahtjevu izravno ovisi odluka o predmetnom tužbenom zahtjevu, pa odluka o predmetnom deklaratornom tužbenom zahtjevu predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, slijedom čega predlaže da sud prekine ovaj postupak do donošenja pravomoćne odluke o drugo postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu u parničnom postupku koji se kod Općinskog suda u Belom Manastiru vodi pod poslovnim broj P-176/14. (sada broj Pup-215/15.) što ovisi o uspjehu tuženika kao tužitelja u ustavno sudskom postupku koji se pred Ustavnim sudom RH vodi pod poslovnim brojem U-III-2535/17. po ustavnoj tužbi Općine Draž radi poništenja presude Vrhovnog suda RH broj Rev-x-449/16-2 od 10. svibnja 2016. kojim je odbijena revizija Općine Draž protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 1679/15-2 od 14. siječnja 2016.

15. Tuženik navodi da u svakom slučaju nije dužan po tužbenom zahtjevu iz tužbe platiti zakonske zatezne kamate obračunate na iznos stečen ovrhom temeljem pravomoćne odluke suda koja je naknadno ukinuta povodom izvanrednog pravnog lijeka tuženika za period do dana dostave tuženiku kao tužitelju odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-838/12-2 od 28. siječnja 2014. te da tuženik nije dužan uopće vratiti tužitelju ovrhom namireni iznos troška tog ovršnog postupka kao niti zakonske zatezne kamate na taj trošak.

16. Također navodi da su se uzajamne tražbine stranaka susrele sukladno čl. 196. st. 1 i st. 2 u svezi s čl. 1115. ZOO-a tek sa danom podnošenja zahtjeva tužitelja 10. siječnja 2019. čime na iznos tražbine tuženika od 1.162.693,26 kn zakonske zatezne kamate teku od 27. rujna 2002. do 10. siječnja 2019. jer tražbina tuženika nije nastala tek donošenjem presude kojom je tuženiku, ovdje tužitelju naloženo plaćanje tog presudom dosuđenog iznosa od 1.162.693,26 kn nego je ta tražbina tuženika nastala 27. rujna 2002. čime su se uzajamne tražbine stranaka susrele još sa danom dostave tuženiku kao tužitelju odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-838/12- 2 od 28. siječnja 2014. o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka tužitelja kao tuženika (2. srpnja 2014.) slijedom čega zakonske zatezne kamate na iznos utužene tražbine tužitelja i na iznos protutražbine tuženika od 1.162.693,26 kn teku s tim danom.

17. Iz svega navedenog tuženik se u cijelosti protivi istaknutom tužbenom zahtjevu.

18. Tužitelj se protivi navodima tuženika ističući da sukladno čl. 334. st. 2 ZPP-a presuda prema strankama ima učinak tek od dana kada im je dostavljena, a tužitelj je odluke revizijskog suda primio 2. srpnja 2014. slijedom čega je prvi slijedeći dan imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze sukladno čl. 215. st. 1 ZOO-a, odnosno zastara je u konkretnom slučaju počela teći 3. srpnja 2014., a kako zakonom nije određen posebni rok zastare za kondicijske tražbine primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a slijedom čega bi u konkretnom slučaju da nije bilo zastoja i prekida zastare, zastara bi nastupila s danom 3. srpnja 2019.

19. Također navodi da je tuženik od trenutka zaprimanja kasacijske odluke revizijskog suda znao da je pravna osnovana stjecanja otpala i da mu dotadašnje pravo od tog trenutka više ne pripada tako da je od tog trenutka posao nepošteni stjecatelj.

20. Osporava navode tuženika da odluka o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu u parničnom predmetu Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-176/14. predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

21. Dodaje da obveza vraćanja stečenog bez pravne osnove obuhvaća i troškove ovršnog postupka budući da je sukladno odredbi čl. 14. st. 4 OZ-a ovrhovoditelj dužan ovršeniku naknaditi i troškove koje mu je neosnovano prouzročio.

22. Tijekom postupka tuženik navodi da je zaprimio odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2535/17. od 20. veljače 2020. kojim je odbačena ustavna tužba koju je tuženik podnio radi poništenja presude Vrhovnog suda RH od 10. svibnja 2016. broj Rev-x-449/16-2 te da je podnio prijedlog za ponavljanje ustavno sudskog postupka, te predlaže da sud prekine postupak u ovoj pravnoj stvari do donošenja odluke Ustavnog suda RH o prijedlogu za ponavljanje postupka ili kao što je ranije predloženo do pravomoćnog okončanja parničnog postupka u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se kod Općinskog suda u Belom Manastiru vodi pod poslovni brojem P-176/14. (Pup-215/15.).

23. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu koju čine: preslika rješenja o ovrsi Općinskog suda u Belom Manastiru broj Ovr-239/12. od 27. ožujka 2010., preslika presude Općinskog suda u Belom Manastiru broj P- 382/09-35 od 20. listopad 2009., presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 582/10-2 od 26. siječnja 2012. i dopunske presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-3 od 1. ožujka 2012., specifikacija FINE izvršenja osnove za plaćanje Ovr-239/12-2 od 30. travnja 2012., preslika rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev- 838/12-2 od 28.s siječnja 2014. i broj Rev-198/14-3 od 28. siječnja 2014., preslika presude Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-176/14-78 od 12. ožujka 2015. i presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016., zahtjev za mirno rješenje spora od 7. siječnja 2019. i očitovanje na zahtjev od 3. travnja 2019., obračun kamate FINE od l9. travnja 2019. i od 29. travnja 2019., preslika ustavne tužbe od 2. lipnja 2017. s povratnicom, preslika rješenja Ustavnog suda RH br. U-III-2535/17. od 20. veljače 2020. i preslika prijedloga za ponavljanje postupka od 25. ožujka 2020.

24. Osim toga, je izvršen uvid u parnični predmet Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-176/14. (Pup-215/15.) te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku FINANCIJE j.d.o.o. iz Bilja i dopuna vještačenja po istom vještaku.

25. Sporno tijekom postupka da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-239/12. od 27. ožujka 2012. (tužitelj pogrešno navodi 2010.) na prijedlog Općine Draž ovdje tuženika kao ovrhovoditelja određena ovrha na novčanim sredstvima Republike Hrvatske ovdje tužitelja kao ovršenika, a temeljem presude Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-382/09-35 od 20. listopada 2009. potvrđene presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. dopunjene dopunskom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-3 od 1. ožujka 2012. radi naplate iznosa od 2.139.355,66 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2002. do isplate i troškova parničnog postupka u iznosu od 243.659,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. listopada 2009. do isplate (list spisa 4-18), koje rješenje je provedeno u cijelosti, te je izvršen prijenos novčanih sredstava tužitelja na račun tuženika u ukupnom iznosu od 5.677.044,21 kn i to po osnovu glavnice iznos od 2.139.355,66 kn, kamata na glavni dug u iznosu od 3.178.498,31 kn, po osnovu troška parničnog postupka u iznosu od 243.659,00 kn, kamate na trošak u iznosu od 82.163,37 kn, te troška ovršnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 367,87 kn, a što je razvidno iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje FINA-e br. OVR-239/12-2 od 30. travnja 2012. (list spisa 29)

26. Također je nesporno da je Vrhovni sud RH u Zagrebu odlučujući o reviziji tužitelja ovdje tuženika i reviziji 1. tuženika ovdje tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012., rješenjem broj Rev-838/12-2 od 28. siječnja 2014. ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. i presudu Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-382/09-35 od 20. listopada 2009. te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, a rješenjem poslovni broj Rev-198/14-3 od 28. siječnja 2014. je ukinuo i dopunsku presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-3 od 1. ožujka 2012. (list spisa 20-27) Navedene odluke Vrhovnog suda RH tužitelj i tuženik su primili 2. srpnja 2014. što je sud utvrdio uvidom u parnični predmet Općinskog suda u Belom Manastiru broj Pup-215/15.

27. Isto tako je nesporno da je u ponovljenom postupku Općinski sud u Belom Manastiru donio presudu pod poslovnim brojem P-176/14 od 12. ožujka 2015. kojom je u točki I obvezao prvotuženika Republiku Hrvatsku ovdje tužitelja i drugotuženika Belje d.d. Darda da solidarno isplate općini Draž ovdje tuženiku iznos od 2.139.355,66 kn sa zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2002. do isplate i da mu naknade parnični trošak u iznosu od 404.159,00 kn sve u roku od 15 dana, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja Općine Draž odbijen. (list spisa 28-32)

28. Nesporno je da je Županijski sud u Osijeku odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv navedene presude, presudom poslovni broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016. (list spisa 33-39) potvrdio prvostupanjsku presudu u točki I izreke u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku platiti tužitelju iznos od 1.162.693,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2002. do isplate u roku od 15 dana, i u točki II izreke, a preinačio je prvostupanjsku presudu u točki I izreke u dijelu u kojem naloženo prvotuženiku platiti tužitelju iznos od 976.662,40 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2002. do isplate, u dijelu kojim je naloženo prvotuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 404.159,00 kn, te u dijelu u kojem je naloženo drugotuženiku solidarno platiti tužitelju iznos od 2.139.355,66 kn zajedno sa zateznim kamatama, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 404.159,00 kn u roku od 15 dana, te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

29. U točki II izreke naložio je tužitelju naknaditi prvotuženiku trošak žalbe u iznosu od 9.844,00 kn u roku od 15 dana, a u točki III izreke je odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe u iznosu od 11.556,00 kn.

30. Tužitelj je navedenu presudu Županijskog suda u Osijeku primio 1. veljače 2016. a tuženik 5. veljače 2016. što je sud također utvrdio uvidom u spis Općinskog suda u Belom Manastiru broj Pup-215/15.

31. Isto tako, nesporno je da se je tužitelj dana 7. siječnja 2019. obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora radi isplate iznosa od 5.677.044,21 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2014. do isplate, koji je tuženik zaprimio 10. siječnja 2019., te da se je tuženik u očitovanju na zahtjev za mirno rješenje spora od 3. travnja 2019. zaprimljenog kod tužitelja 4. travnja 2019. protivio zahtjevu tužitelja u cijelosti, te je istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 1.162.693,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2002. do učinka prijeboja sa danom 2. srpnja 2014. koji je dosuđen Općini Draž pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj P-176/14-78 od 12. ožujka 2015. djelomično preinačenom i potvrđenom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016.

32. Isto tako, u očitovanju tuženik je osporio zahtjev tužitelja za vraćanje iznosa naplaćenog ovrhom po osnovu troška ovršnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn po rješenju o ovrsi broj Ovr-239/12. te zahtjev tužitelja za sporedno potraživanje po osnovu zateznih kamata obračunatih na prijebojem preostali iznos za period do 2. srpnja 2014.

33. Sporno je u konkretnom slučaju da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa od 3.380.512,73 kn po osnovu stečenog temeljem osnove koja je kasnije otpala sukladno čl. 1111. st. 1 i 3 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18. u daljnjem tekstu ZOO-a) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2016. do isplate, te u kojem iznosu je prestala tražbina tužitelja prijebojem kako po osnovi glavnice tako i po osnovi kamata sukladno čl. 1111. ZOO-a. Također je sporno kada su se ispunile pretpostavke za prijeboj te u zavisnosti od toga od kada tužitelju pripada pravo potraživati zakonsku zateznu kamatu na glavni dug koji potražuje ovom tužbom.

34. Isto tako, sporno je da li je osnovan tuženikov prigovor litispendencije i zastare.

35. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor litispendencije u odnosu na kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev koji je tuženik kao tužitelj istaknuo u predmetu Općinskog suda u Belom Manastiru broj Pup-215/15 (ranije P-176/14.) pored postojećeg tužbenog zahtjeva koji glasi na utvrđenje osnovanim zahtjeva tužitelja prema tuženicima Republika Hrvatska i Belje d.d. Darda za isplatu iznosa od 2.139.355,66 kn sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2002. do isplate i parničnog troška od 243.659,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama za koje iznose je tužitelj kao ovrhovoditelj namiren provođenjem ovrhe u ovršnom postupku tog suda broj Ovr-239/12.

36. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju tužitelj i tuženik nalaze u obrnutoj stranačkoj ulozi. Naime, ovdje tužitelj Republika Hrvatska od tuženika Općina Draž zahtjeva isplatu iznosa od 3.380.512,73 kn po osnovu stečenog temeljem pravne osnove koje je kasnije otpala, a u predmetu Općinskog suda u Belom Manastiru broj Pup-215/15. tužitelj Općina Draž je podnio deklaratornu tužbu na utvrđenje protiv tuženika Republika Hrvatska i Belje d.d. Darda. Osim toga, navedeni parnični predmet Općinskog suda u Belom Manastiru je pravomoćno okončan te postupak više nije u tijeku, a uvidom u navedeni predmet sud je utvrdio da tuženik tamo kao tužitelj nije tražio donošenje dopunske presude u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev o kome nije odlučeno.

37. Zbog navedenog razloga, sud je odbio i prijedlog tuženika za prekidom ovog postupka do pravomoćnog okončanja predmetnog postupka po eventualno kumuliranom zahtjevu tuženika postavljenog u tom predmetu jer je navedeni predmet pravomoćno okončan, a odluka o deklaratorno postavljenom tužbenom zahtjevu tuženika u tom predmetu ne predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

38. Također, sud je odbio i prijedlog tuženika za prekidom ovog postupka do donošenja odluke Ustavnog suda RH o prijedlogu tuženika za ponavljanjem postupka jer ta odluka isto tako ne predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

39. Sukladno čl. 1111. st. 1 ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

40. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.(st.2)

41. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. (st. 3)

42. U konkretnom slučaju tuženik je od tužitelja u ovršnom postupku naplatio ukupan iznos od 5.677.044,21 kn temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-389/09-35 od 20. listopada 2009. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. i dopunjena dopunskom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-582/10-3 od 1. ožujka 2012., a koje presude je odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika ukinuo Vrhovni sud RH u Zagrebu rješenjem poslovni broj Rev-838/12-2 od 28. siječnja 2014. i rješenjem broj Rev-198/14-3 od 28. siječnja 2014.

43. Iz navedenog slijedi da je tuženik navedeni iznos stekao temeljem osnove koja je kasnije otpala sukladno čl. 1111. st. 3 ZOO-a, pa je isti obvezan tužitelju vratiti iznos koji je stekao temeljem te osnove zajedno sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO-a.

44. Budući je tuženik u očitovanju na zahtjev tužitelja za mirno rješenje spora istaknuo prigovor prijeboja za iznos od 1.162.693,26 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2002. do 2. srpnja 2014. a koji mu je dosuđen temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Belom Manastiru broj P- 176/14-78 od 12. ožujka 2015. djelomično preinačenom i potvrđenom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016., tužitelj nakon izvršenog prijeboja potražuje od tuženika iznos od 3.380.512,73 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2016. do isplate.

45. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare ovo iz razloga što je tražbina tužitelja dospjela 3. srpnja 2014. Naime, tužitelj je odluke Vrhovnog suda RH kojim su ukinute prvostupanjska presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-382/09-35 od 20. listopada 2009., presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. i dopunska presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-582/10-3 od 1. ožujka 2012., primio 2 srpnja 2014. što znači da je od slijedećeg dana 3. srpnja 2014. imao pravo zahtijevati od tuženika povrat stečenog temeljem osnove koja je kasnije otpala.

46. Kako potraživanje tužitelja dospijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, zastara bi nastupila s danom 3. srpnja 2019. da nije bilo zastoja zastare. Podnošenjem prijedloga za mirno rješenje spora nadležnog državnog odvjetništva tuženiku dana 10. siječnja 2019. došlo je do zastoja zastare, koja je ponovno počela teći 4. travnja 2019., nakon što je dopisom tuženik izvijestio nadležno Županijsko državno odvjetništvo da ne prihvaća zahtjev za mirno rješenje spora pa u trenutku podnošenja tužbe 23. travnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

47. Na prijedlog tužitelja sud je odredio provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Financije j.d.o.o. iz Bilja čiji je zadatak bio utvrditi ispravnost obračuna kamata tužitelja, te u kojem iznosu je prestala tražbina tužitelja prijebojem kako po osnovi glavnice tako i po osnovi kamata, te izraditi i varijantu prema kojoj tražbina tužitelja ne bi obuhvaćala troškove ovršnog postupka s kamatama na te troškove.

48. U svom nalazu i mišljenju od 1. listopada 2021. vještak navodi da je prema prvoj varijanti sa uključenim troškovima ovršnog postupka od 33.000,00 kn i kamata na trošak ovršnog postupka u iznosu od 367,87 kn, nakon izvršenog prijeboja na dan 1. veljače 2016. tužitelju ostao nenamiren iznos tražbine od 3.380.990,56 kn koji se odnosi na glavnicu tražbine, a prema drugoj varijanti bez uključenih troškova ovršnog postupka i kamata na trošak, nakon izvršenog prijeboja na dan 1. veljače 2016. je tužitelju ostao nenamiren iznos tražbine od 3.341.916,04 kn koji se odnosi na glavnicu tražbine.

49. Tužitelj nije osporavao nalaz i mišljenje vještaka, ali navodi da je prema naknadno pribavljenim podacima iz spisa Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pu-215/15. utvrdio da je presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž- 1679/15 od 14. siječnja 2016. koja je tužitelju dostavljena dana 1. veljače 2016., tuženiku dostavljena 5. veljače 2016. slijedom čega je prijeboj nastao s danom 5. veljače 2016. pa predlaže da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da su učinci prijeboja nastupili 5. veljače 2016.

50. Tuženik u očitovanju na nalaz i mišljenje navodi da je vještak pogrešno utvrdio da su tek s danom 1. lipnja 2016. stečeni uvjeti za prijeboj uzajamnih tražbina stranaka jer su već danom 2. srpnja 2014. bili stečeni uvjeti za prijeboj predmetnih tražbina iz razloga što nije bitno kada je donesena i kada je u potvrđenom dijelu presuda Općinskog suda u Belom Manastiru br. P-176/14-78 od 12. ožujka 2015. postala pravomoćna, a niti je bitno kada su stranke zaprimile presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016. kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru, budući je tražbina koja je dosuđena tuženiku navedenim presudama dospjela 27. rujna 2002. te je kao takva postojala već i na dan 2. srpnja 2014. s kojim danom je tuženik zaprimio rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-838/12-2 od 28. siječnja 2014. i br. Rev-198/14-3 od 28. siječnja 2014.a kojim su ukinute presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-582/10-2 od 26. siječnja 2012. i dopunska presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-582/10-3 od 1. ožujka 2012.

51. Dodaje da je već s danom 2. srpnja 2014. nastala obveza tuženika da tužitelju vrati naplaćeno u ovršnom postupku temeljem ukinutih presuda, a još na taj dan je bila egzistentna tuženiku naknadno pravomoćno dosuđena tražbina u iznosu od 1.162.693,26 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2002. do isplate.

52. Također predlaže da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da su uvjeti za prijeboj uzajamnih tražbina stranka nastupili 2. srpnja 2014. i to u dvije varijante uz uračunavanje troškova ovršnog postupka sa kamatom i bez uračunavanja troškova ovršnog postupka s kamatom.

53. Vještak je sačinio dopunu nalaza po prijedlogu tužitelja dana 23. studenog 2021. uzimajući da su se uvjeti za prijeboj stekli 5. veljače 2016. te je utvrdio da prema prvoj varijanti sa uključenim troškovima ovršnog postupka na dan 5. veljače 2016. tužitelju ostao nenamiren iznos od 3.383.095,78 kn koji se odnosi na glavnicu tražbine, a prema drugoj varijanti bez uključenih troškova ovršnog postupka, nakon izvršenog prijeboja tražbina tužitelju je na dan 5. veljače 2016. ostao nenamiren iznos tražbine od 3.344.002,87 kn koji se odnosi na glavnicu tražbine.

54. Tužitelj je preinačio tužbu na način da je tužbeni zahtjev uskladio sa dopunskim nalazom i mišljenjem vještaka tako da od tuženika umjesto iznosa od 3.380.512,73 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. veljače 2016. do isplate, potražuje iznos od 3.383.095,78 kn sa zateznim kamatama tekućim od 6. veljače 2016. do isplate.

55. Tuženik se je protivio preinaci tužbe, ali je sud istu dopustio sukladno čl. 190. st. 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03., 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13., 89/14. i 70/19. u daljnjem tekstu ZPP) smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

56. Tuženik nije imao primjedbi na matematičku točnost vještačkog nalaza i dopune nalaza, ali je istaknuo da nema zakonskog uporišta vještaka prema kojoj su se stekli uvjeti za prijeboj 5. veljače 2016. budući su se uvjeti za prijeboj stekli 2. srpnja 2014., te je ostao kod prijedloga za provođenjem dopunskog vještačenja na način da vještak uzme kao datum stjecanja uvjeta za prijeboj 2. srpnja 2014.

57. Vještak je po prijedlogu tuženika sačinio i drugu dopunu nalaza dana 12. prosinca 2021. uzimajući da su se uvjeti za prijeboj međusobnih potraživanja stranaka stekli s danom 2. srpnja 2014. te je utvrdio da je prema prvoj varijanti sa uključenim troškovima ovršnog postupka na dan 2. srpnja 2014. tužitelju ostao nenamiren iznos od 2.608.553,35 kn koji se odnosi na glavnicu tražbine, a prema drugoj varijanti bez uključenih troškova ovršnog postupka, nakon izvršenog prijeboja tražbina tužitelju je na dan 2. srpnja 2014. ostao nenamiren iznos tražbine od 2.575.185,48 kn koji se odnosi na glavnicu tražbine.

58. Tužitelj se nije protivio stručnosti i formalnoj pravilnosti dopune nalaza vještaka od 12. prosinca 2021. ali je isticao da je isti pravno irelevantan iz razloga što su pravni učinci prijeboja nastupili 5. veljače 2016. a ne 2. srpnja 2014.

59. Tuženik nije imao primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka.

60. Sud je ocijenio osnovanim navode tužitelja da su se tražbine tužitelja i tuženika susrele na dan 5. veljače 2016. kada je tužitelju dostavljena presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1679/15-2 od 14. siječnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-176/14-78 od 12. ožujka 2015. kojom je tužitelju naloženo platiti tuženiku iznos od 1.162.693,26 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2002. do isplate.

61. Slijedom navedenog sud je prihvatio utvrđenje vještaka u dopuni nalaza i mišljenja od 23. studenog 2021. u drugoj varijanti bez uključenih troškova ovršnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn i zateznih kamata na taj trošak u iznosu od 367,87 kn prema kojoj je nakon izvršenog prijeboja tražbina tužitelja i tuženika na dan 5. veljače 2016. ostao neizmiren iznos tražbine tužitelja od 3.344.002,87 kn koji se odnosi na glavnicu tražbine. (list spisa 208)

62. Naime, trošak ovršnog postupka u iznosu od 33.000,00 kn je određen rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Belom Manastiru poslovni broj Ovr-239/12. od 27. ožujka 2012., a tuženik je navedeni trošak zajedno sa zateznom kamatom u iznosu od 367,87 kn stekao u ovršnom postupku temeljem osnove koja nije kasnije otpala budući da rješenje o ovrsi nije ukinuto raije citiranim rješenjima Vrhovnog suda RH u Zagrebu.

63. Slijedom svega navedenog, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza ukupno sud je došao do uvjerenja da tužitelj osnovano od tuženika potražuje iznos od 3.344.002,87 kn po osnovu stečenog na temelju osnove koja je kasnije otpala sukladno čl. 1111. st. 3. ZOO-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 1 i 2 ZOO-a tekućom od 5. veljače 2016. do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a pa je presudio kao u točki I izreke presude, dok je u točki II izreke presude za ostatak iznosa od 39.092,91 kn odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja.

64. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. l54. st. 5 a u svezi s čl. l55. i čl. 163. ZPP-a pa je tužitelju koji nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (oko 1%), a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 301.960,00 kn na ime troškova zastupanja po punomoćniku – državnom odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14. i 107/15.) Tbr. 7. t. 1, Tbr. 8. t. 1 i 3 i Tbr. 9. t. 1 i 3 - za sastav tužbe 33.440,00 kn, sastav podneska od 9. studenog 2019. – 33.440,00 kn, pristup na ročište 12. studenog 2019. – 500,00 kn, sastav podneska od 4. prosinca 2019. - 33.440,00 kn, pristup na ročište od 11. prosinca 2019. - 33.440,00 kn, pristup na ročište od 11. veljače 2021.

- 33.440,00 kn, sastav podneska od 2. studenog 2021. - 33.440,00 kn, sastav podneska 26. studenog 2021. - 33.440,00 kn, pristup na ročište od 7. prosinca 2021.

- 33.440,00 kn, sastav podneska od 15. prosinca 2021. – 500,00 kn, pristup na ročište od 1. veljače 2022. - 33.440,00 kn

65. Sud nije tužitelju za svaku od 9 parničnih radnji priznao traženi iznos od 33.810,00 kn budući da s obzirom na vrijednost predmeta spora s kojim je uspio u postupku tužitelju pripada pravo za svaku radnju iznos od 33.440,00 kn.

66. Slijedom navedenog valjalo je za iznos od 3.330,00 kn odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao što je to u točki III izreke presude.

U Osijeku, 28. veljače 2022.

ZAPISNIČAR

S U D A C

Sanja Ban

Gordana Njari

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može nezadovoljna stranka izjaviti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda, pismeno u roku od 8 dana od dana objave.

Broj zapisa: eb307-0a424

Kontrolni broj: 055a3-93ffe-a2a7c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=GORDANA NJARI, L=OSIJEK, O=TRGOVAČKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.