Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 8 Gž-714/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Dubravke Penić Lukač, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Tihane Marije Miladin, u pravnoj stvari 1. tužiteljice V. J. iz Đ., OIB …, 2. tužitelja T. P. iz Đ., OIB …, 3. tužiteljice mlt. G. P. iz Đ., OIB …, zastupane po majci i zakonskoj zastupnici V. J., 4. tužitelja mlt. E. B. iz Đ., OIB …, zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici V. J., 5. tužiteljice mlt. L. J. iz Đ., OIB …, zastupane po majci i zakonskoj zastupnici V. J., a svi zastupani po punomoćniku Ž. E., odvjetniku iz O., protiv tuženika K. b. c. u O., O., OIB …, te umješača na strani tuženika C. o. d.d. Z., OIB …, F. O., O., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-328/2017-45 od 27. studenoga 2019., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-328/17-45 od 27. studenoga 2019. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 68.655,80 kuna sa zateznim kamatama od 27. studenoga 2019. do isplate.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-328/17-45 od 27. studenoga 2019. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke preinačava i sudi:

Odbijaju se tužitelji s potraživanjem troška parničnog postupka za iznos od 11.151,70 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 27. studenoga 2011. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška davanja odgovora na žalbu.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku K. B. C. O., OIB … isplatiti tužiteljima na ime povrede prava osobnosti tužiteljici V. J. iz Đ., OIB … iznos od 250.000,00 kn (dvjestopedesettisućakuna), tužitelju T. P. iz Đ., OIB … iznos od 250.000,00 kn (dvjestopedesettisućakuna), mlt. G. P. iz Đ., OIB … iznos od 75.000,00 kn (sedamdesetpettisućakuna) i mlt. E. B. iz Đ., OIB … iznos od 75.000,00 kn (sedamdesetpettisućakuna) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. listopada 2017. godine pa do isplate, a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tužitelj mlt. L. J. iz Đ., OIB …, zastupana po majci i z. z. V. J., sa tužbenim zahtjevom, a za isplatom povrede prava osobnosti u iznosu od 75.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. listopada 2017. godine pa do isplate, kao neosnovanim.

III/ Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 79.807,50 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja, tj. 27. studenog 2019. godine pa do isplate, a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda uz naknadu troška žalbe.

2.1. Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju osnovanost žalbe tuženika, potražujući naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Suprotno navodima žalbe pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati. Pored toga, suprotno sadržajno iznijetim žalbenim navodima, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijanih odluka.

5. U načinu na koji je prvostupanjski sud analizirao provedene dokaze - medicinsku dokumentaciju te iskaze tužiteljice i sudskog vještaka medicinske struke - svaki zasebno te u relaciji s postojećim materijalnim dokazima i, napokon, u skladu s rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj sud ne nalazi međusobne kontradiktornosti, niti suprotnosti s ostalim dokazima u spisu i/ili provedenim dokazima, pa ne nalazi ostvarenom bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju se tuženik u žalbi poziva.

6. Pri donošenju pobijane presude i rješenja nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8. U prvostupanjskom postupku su na temelju ocjene rezultata izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) utvrđene sve okolnosti koje su temeljem mjerodavnih zakonskih odredbi odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke.

9. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete, a koji zahtjev temelje na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da su iste posljedica propusta u radu djelatnika tuženika, zbog kojeg propusta je došlo do rođenja carskim rezom mrtvorođenog muškog djeteta.

10. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica u dva navrata i to od 20. rujna 2014. do 23. rujna 2014. te od 30. listopada do 3. studenoga 2014. bila u bolnici tuženika te da je ponovno 9. studenoga 2014. primljena u bolnicu tuženika s obzirom da je i nadalje imala visoki tlak, da je u noćnim satima 20. rujna 2014. dobila trudove i da je istoga dana u 04,50 sati izveden hitni carski rez i porođeno mrtvorođeno muško dijete.

11. U žalbenoj fazi postupka, kao i tijekom prvostupanjskog postupka i nadalje je prijeporna odgovornost tuženika, odnosno da li je zbog propusta medicinskog osoblja u vremenu od početka trudova 1. tužiteljice, dakle prije poroda hitnim carskim rezom, došlo posljedično, do porođenja mrtvorođenog muškog djeteta, odnosno da li je tuženik postupao po pravilima struke. Također, prijeporna je i visina tužbenog zahtjeva 1. i 2. tužiteljima te osnov i visina tužbenog zahtjeva 3. i 4. tužitelja.

12. Sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenio materijalno pravo, iako ga nije decidirano naveo, budući postoje sve pretpostavke odgovornosti za štetu za koju tuženik odgovara na temelju odredbe čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) u svezi odredbe čl. 1045. ZOO zbog čega utvrđuje tužbeni zahtjev osnovanim u odnosu na prvo, drugo, treće i četvrto tužitelja.

13. Ovaj viši sud, u ovom slučaju, ima potrebu navesti kako slijedi:

14. Pravna teorija navodi pretpostavke odgovornosti za štetu i to: a) sposobnost subjekta da odgovara za štetu, b) štetna radnja štetnika, c) šteta, d) uzročna veza između štetne radnje i štete i e) protupravnost (krivnja).

15. Prema općem pravilu onaj koji uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (načelo presumirane krivnje).

16. Štetna radnja je svaka radnja (actio), činidba (commissio) ili propust (omissio) štetnika kojom se oštećeniku nanosi šteta.

17. Štetna radnja proizlazi iz skrivljenog ponašanja, odnosno koju je zdravstveni stručnjak, dobar stručnjak prema odredbi čl. 10. st. 2. ZOO, trebao primijeniti, a to je povećana pažnja prema pravilima struke i običajima. Stoga, skrivljeno bi postupao svaki zdravstveni radnik koji bi postupao s pažnjom ne dobrog nego osrednjeg ili prosječnog stručnjaka.

18. Tuženik odgovara po načelu presumirane krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO) i to za namjeru i nepažnju (krajnju i običnu).

19. Namjera (dolus) kao najteži oblik krivnje jest subjektivna kategorija kada je u konkretnom slučaju liječnik svjestan da će svojom radnjom ili propuštanjem izazvati štetu kod tužiteljice na način da on hoće i uzrok i posljedicu te štete.

20. Pravna teorija namjeru dijeli na dva stupnja: a) dolus directus – kad se hoće i želi nastupanje štete i b) dolus eventualis – kad postoji svijest o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica pa se pristaje na njihovo nastupanje.

21. Kao objektivno tipizirani standard pažnje uzima se pažnja koja se može očekivati od iskusnog i savjesnog zdravstvenog djelatnika istog ranga, odnosno dobrog stručnjaka iste kategorije i istog ranga, kao i onoga čije se ponašanje ocjenjuje. Za naše pravo mjerilo pažnje za zdravstvene djelatnike je pažnja dobrog stručnjaka, što znači prema odredbi čl. 10. st. 2. ZOO-a povećana pažnja prema pravilima struke i običajima. Prema takvom postavljenom mjerilu skrivljeno bi postupao svaki zdravstveni djelatnik koji bi postupao ne kao dobar, nego osrednji ili prosječni stručnjak.

22. Oštećeni mora dokazati postojanje uzročne, kauzalne veze između postupanja radnika tuženice, kao štetne radnje i štete kao posljedice. Kod odgovornosti za štetu mora postojati uzročna veza između štete i štetne radnje (kauzalni nexus), što drugim riječima znači da se šteta mora javiti baš kao posljedica štetne radnje. Okolnosti svakog slučaja potrebno je cijeniti uzrok koji je pravno relevantan i to uzrok koji je tipičan prema životnom iskustvu ili pravilima struke za određenu štetnu posljedicu. Pravno relevantan uzrok štete je onaj štetni događaj čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta.

23. Među uzorcima koji su doveli do određene štetne posljedice mora biti ljudska radnja, Ljudska radnje podrazumijeva uz aktivitet i propust. Ako se pri nastupu nekog štetnog događaja podudaraju, koincidiraju kao uzroci ljudska radnja i prirodni događaj, uzima se u obzir samo ljudska radnja. Ako djeluje više uzroka, a svi potječu od ljudske radnje, kao uzrok uzima se ona koja je štetnom uspjehu najbliža i za određeni štetni uspjeh tipična.

24. U slučaju odgovornosti za štetu tuženika, tužitelji trebaju dokazati da je štetna radnja uzrokovala kao posljedicu štetu tužiteljima.

25. Protupravnost postoji kada je povrijeđena neka pravna norma, bilo da je riječ o normama građanskog prava ili kada je ponašanje suprotno normama drugih pravnih područja. Protupravnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu, ocjenjuje se ovisno o tome traži li se za protupravnost samo objektivni (štetnik svojim postupanjem povrijedio normu objektivnog prava) ili subjektivni element (zahtijeva se i određeni stupanj štetnikove krivnje) protupravnosti.

26. Imajući sve navedeno na umu, radi utvrđenja je li do porođenja mrtvorođenog muškog djeteta, došlo propustom u radu radnika tuženika, odnosno postoji li krivnja tuženika za štetu tužiteljima, ovaj sud drugog stupnja, suprotno žalbenim navodima, prihvaća iskaz tužiteljice te pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka medicinske struke, specijalista ginekologije i opstreticije, subspecijalista humane reprodukcije kao i usmeno očitovanje vještaka, koji iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka kao i usmeno očitovanje, nema potrebe ponavljati u ovoj odluci, već upućuje na obrazloženje suda prvog stupnja.

27. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu po strankama tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih zaključaka i predmnjeva – suprotno činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja.

28. Dakle, žalbeni navodi tuženika svode se na selektivno ocjenjivanje dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, a tuženik se niti jednom riječi u žalbi ne osvrće na činjenicu da prije 04,15 sati toga 20. studenoga 2014. godine nije učinjen niti jedan Ctg nalaz koji je „zlatni standard nadzora fetusa u trudnoći i porodu“.

29. Glede žalbenih navoda tuženika u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz tužiteljice i stalnog sudskog vještaka medicinske struke, specijalista ginekologije i opstreticije, subspecijalista humane reprodukcije, valja reći da žalitelj na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaze saslušanih tuženica, svjedoka i tužitelja u ovom postupku, a koje iskaze je prihvatio i ovaj sud. 30. Sud prvog stupnja prihvaća nalaz i mišljenje vještaka specijalista ginekologije i opstreticije, subspecijalista humane reprodukcije u cijelosti „iz razloga što je vještak do detalja se očitovao o konkretnom štetnom događaju okolnosno opisujući cjelokupni tijek liječenja i na kraju sam carski rez i rođenje mrtvog novorođenčeta“

31. Takav zaključak i utvrđenje suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj viši sud. 32. Tek je za istaknuti da je iz pisanog nalaza predanog sudu prvog stupnja 21. veljače 2019. vještak detaljno opisao „kronologiju i faktografiju“, objasnio okolnosti i donio zaključak smatrajući da je u „liječenju prvo tužiteljice došlo do grube nepažnje i neprepoznavanja simptoma ugroze prvo tužiteljice i tada još nerođenog djeteta što je razultiralo smrću djeteta i ozbiljnom zdravstvenom ugrozom prvo tužiteljice jer nisu pravodobno poduzete mjere koje bi spasile život nerođenog djeteta i spriječila ugroza zdravlja prvo tužiteljice“.

33. Vještak je neuobičajeno jasno istaknuo kako je „predmetne noći 20-11-2014. izostala pravovremena i osobito potrebna pojačana pažnja kompletnog perinatalnog dežurstva te pravodobna primjena dostupnih, jednostavnih i neinvazivnih metoda nadzora zdravstvenog stanja majke i nerođenog djeteta (mjerenje krvnog tlaka, Ctg nadzor, ultrazvučni nadzor, praćenje u hitnoj služi dostupnih laboratorijskih pokazatelja, krvna slika, testovi koagulacije, detekcija raspadnih produkata fibrinogena i sl.)“.

33.1. Konačno, vještak je imao potrebu istaknuti kako je „uz jednu ili dvije iznimke, jedini Ctg zapis (iz svih meni dostavljenih 30-tak preslika na papiru A-4 formata) koji ima kakvu sudskomedicinsku težinu i svrhu onaj posljednji. Snimljen je 20.11.2014. i 04,20 sati, dakle neposredno pred odluku za hitan carski rez. Osim što je zbog tehnički lošeg kopiranja slabije čitljiv, jedino iz njega se može iščitati kome je snimljen, kojeg dana i u koje vrijeme“, nastavljajući da gotovo svi priloženi Ctg zapisi medicinski su i sudskomedicinski nevažeći“. Vještak je završio svoj nalaz i mišljenje izrekom „sapienti sat“ (pametnomu dosta)!.

34. Nakon toga tuženik se očitovao putem svoje liječnice, predstojnice Klinike za ginekologiju i porodništvo, na koji način je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, koji je usmenim očitovanjem na ročištu 9. listopada 2019. odgovorio na sve upite tuženika i umješača na stran tuženika. Vještak je potpuno jasno istaknuo da je „kardio tokografski nalaz (Ctg) zlatni standard nadzora fetusa u trudnoći i porodu te da do 4,15 sati predmetnog jutra te noći niti jedan Ctg nalaz nije učinjen“.

34.1. Vještak je dalje istaknuo kako tuženik „nije koristio sve dijagnostičke mogućnosti nadzora stanja djeteta u porođaju (Ctg), a da su se „znaci fetalne patnje mogli detektirati isključivo snimanjem Ctg-a, stoga što postoje podaci o fetalnom stanju koji Ctg objektivno registrira, ali ga ljudsko uho slušanjem frenkvencije djeteta ne može prepoznati“.

35. Tuženik i umješač na strani tuženika su i nakon usmenog očitovanja vještaka ostali kod prigovora. Tuženik je predložio provesti novo vještačenje „a s obzirom na dane razlike između nalaza i mišljenja vještaka i današnje dopune kao i navoda danih od strane liječnice tuženika vezano za konkretan slučaj“.

36. Međutim, suprotno stavu tuženika, ovaj viši sud, kao i sud prvog stupnja, smatra da je vještak decidirano odgovorio na sve prigovore tuženika i otklonio svaku sumnju u svoj pismeni nalaz i mišljenje.

37. Slijedom gore navedenoga proizlazi da je sud prvoga stupnja nalaz i mišljenje vještaka specijalista ginekologije i opstreticije, subspecijalista humane reprodukcije i njegovu usmeno obrazloženje dovoljno cijenio i da ga je prihvatio formirajući jasno i određeno stav spram takvog dokaza. Pri tome valja naglasiti da sud izvedene dokaze prosuđuje po slobodnom uvjerenju, da je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, što je sve u konkretnom slučaju učinjeno, pa je time i činjenično stanje pravilno utvrđeno. Konačno, u mišljenju vještaka nije se pojavila sumnja u pravilnost danog mišljenja, a eventualne sumnje koje je naznačio tuženik otklonjene su usmenim očitovanjem medicinskog vještaka te je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 261. st. 3. ZPP-a kada je odbio prijedlog za provođenje novog vještačenja.

38. Za istaknuti je da tuženik niti na koji način nije dokazao svoje tvrdnje koje je isticao tijekom postupka imajući u vidu odredbu čl. 7. st. 1. ZPP-a. Nadalje osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje prijeporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji pa ako koja od stranaka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanje pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti (idem est non esse aut non probari – svejedno je: ne postojati ili ne biti dokazano). To znači da pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP) obvezuju ovaj sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, ovdje tuženi, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

39. Dakle, krivnja tuženika ogleda se u propustu zdravstvenih djelatnika tuženika, odnosno njihovom nesavjesnom postupanju, pa ovaj sud drugog stupnja utvrđuje dolus eventualis – odnosno postojanje svijest o mogućnosti nastupanja štetnih posljedica, imajući u vidu činjenicu da je tužiteljica molila za pomoć još prije 01,00 sat dana 20. studenoga 2014., a djelatnici tuženika nisu pravovremeno reagirali i po pravilima struke pratili rizičan porod prvotužiteljice te se radi i o krajnjoj nepažnji jer je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pažnju koja se može i mora očekivati od liječnika i medicinskog osoblja u konkretnom slučaju, a što je rezultiralo rođenjem mrtvorođenog muškog djeteta, a što je sve utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

39.1. Stoga, ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da tuženik tijekom postupka nije dokazao da su njezini radnici u konkretnom slučaju postupili sukladno pravilima struke, dok su tužitelji dokazali uzročno posljedičnu svezu, kako je naprijed navedeno.

40. Zaključno, pravilno je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev prvo, drugo, treće i četvrto tužitelja jer su isti dokazali postojanje štete (mrtvorođeno dijete), štetnika (tuženika), uzročnu vezu (postupanje djelatnika i štetnih posljedica) i protupravnost, a tuženik nije dokazao da su njegovi radnici u konkretnom slučaju postupili onako kako je trebalo, odnosno da je šteta nastala bez njegove krivnje.

42. Slijedom navedenoga propust tuženika, doveo je do štetne posljedice, a u čemu se očituje krivnja tuženika za nastalu štetu tužiteljima.

43. Stoga bilo je osnovano utvrditi da je tuženik odgovoran za štetu prvo, drugo, treće i četvrto tužiteljima te da je tuženik dužan isplatiti naknadu štete oštećenicima, prvo, drugo, treće i četvrto tužiteljima.

44. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1101. st. 1. ZOO, kada je prvo i drugo tužiteljima, suprotno žalbenim navodima, dosudio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, svakome u visini od 250.000,00 kuna.

45. Tek je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio „Orijentacijske kriterije“ na sjednici Građanskog odjela, održanoj 29. studenoga 2002., a koji su doneseni u primjeni čl. 200. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima – ZOO/91. „Orijentacijski kriteriji“ donijeti su sa svrhom ujednačavanja sudske prakse (osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana) u primjeni čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO/91) prilikom utvrđivanja visine pravične naknade zakonom određenih osnova nematerijalne štete.

46. Žalitelju valja istaknuti da „Orijentacijski kriteriji“, koje je sud prvog stupnja primijenio u vrijeme donošenja pobijane odluke, ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade budući da je zakonom bila propisana obveza odlučivanja o pravičnoj naknadi prema svim (individualiziranim) okolnostima slučaja, što je sud prvog stupnja imao u vidu prilikom odlučivanja.

47. Naime, ti kriteriji nisu izvor prava, pa sudovi ovisno o konkretnim okolnostima naknadu nematerijalne štete (neimovinske) mogu utvrđivati izvan granica njima predviđenih za pojedine vidove (kriterije) takve štete. Stoga su ti kriteriji aktualni i u primjeni ZOO/05 – prilikom utvrđivanja pravične novčane naknade u slučaju povrede prava osobnosti za slučaju iz čl. 1101. ZOO/05.

48. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja da i treće i četvrto tužiteljima pripada pravo na novčanu naknadu neimovinske štete zbog smrti mrtvorođenog brata.

48.1. Ovaj viši sud zna da postoji shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-655/2017 od 30. ožujka 2021. u kojem je taj sud naveo da „prema čl. 1101. st. 2. ZOO nisu bile ispunjene pretpostavke, jer III. i IV. tužitelj to dijete (brata) nisu nikad upoznali odnosno u konkretnom slučaju nije se razvila snažna emocionalna povezanost između njih kao između braće i sestara, a koja proizlazi iz njihovog zajedničkog odrastanja i odgoja, te razmjene uzajamne ljubavi i brige i pažnje jedno prema drugome“.

48.2. Međutim, shvaćanje ovog suda je suprotno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u naprijed navedenoj odluci, iz razloga kako slijedi.

49. Tumačeći odredbu čl. 1101. ZOO valja poći od prava iz čl. 2. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/02, 1/06 i 13/17) kojim je propisano da je pravo svakoga na život zaštićeno zakonom te čl. 8. st. 1. te Konvencije kojom je propisano da svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života. Nadalje, valja poći od odredbe čl. 21. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 56/90., 137/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 76/10., 85/10., 150/13., 5/14.), kojim je propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život, a isto propisuje i čl. 3. Opće deklaracije o prvima Ujedinjenih naroda. Ovaj sud posebno naglašava da je Republika Hrvatska još 8. listopada 1991. godine, od dana svog osamostaljenja, potpisnica Konvencije o pravima djeteta u kojem dokumentu se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi koja treba posebnu zaštitu, pa je tako čl. 6. st. 1. te Konvencije propisano da države, stranke te Konvencije, priznaju svakom djetetu prirođeno pravo na život.

50. U kontekstu zakonske odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO „trajnija zajednica života“, prije svega valja utvrditi da je nerođeno dijete ljudsko biće u pravnom smislu riječi te ono, kao ljudsko biće ima pravo na život. To pravo na život je pretpostavka za ljudsko dostojanstvo kao subjekt prava, a to pravo nema ograničenja.

50.1. Naime, na temelju Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora o ljudskim pravima i Konvencije o pravima djeteta, svako ljudsko biće ima bezuvjetno pravo da bude priznato kao pravni subjekt, to jest osoba u pravnom smislu riječi.

50.2. Dostojanstvo osobe i života nepovredivi su bez obzira na razvitak (čovjek se različito naziva tijekom života – embrij, fetus, dijete, adolescent, zreli čovjek, starac) ili uvjete ili ispunjavanje ljudskih potencijala.

50.3. Tek je za istaknuti da ESLJP ne isključuje prenatalni život iz svoje zaštite, niti ga je sud do sada ikada isključio iz polja svoje primjene.

51. Slijedom naprijed navedenog, u kontekstu shvaćanja „trajnija zajednica života“ sud zaključuje da je nerođeno dijete, ovdje mrtvorođeni sin prvo i drugo tužitelja i brat treće i četvrto tužitelja ljudsko biće koji je bio član te obitelji kao pravni subjekt s punim pravom, jednak u dostojanstvu s drugim ljudskim subjektima (svojim roditeljima – prvo i drugo tužiteljima i sestrom i bratom – treće i četvrto tužiteljima).

Stoga ga imamo smatrati osobom.

52. Konačno, ovaj sud je shvaćanja da u ocjeni ovog slučaja mora voditi računa da je namjera međunarodnih ugovora i konvencija, kojih je potpisnica Republika Hrvatska, kao i Ustava Republike Hrvatske, jamčiti ne teorijska ili prividna prava, već prava koja su provediva u praksi i djelotvorna.

53. Odredbom čl. 1101. ZOO propisano je:

1) U slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji.

2) Takva se naknada može dosuditi i braći i sestrama, djedovima i bakama, unučadi te izvanbračnom drugu, ako je između njih i umrlog, odnosno ozlijeđenog postojala trajnija zajednica života.

3) Pravo na pravičnu novčanu naknadu imaju i roditelji u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta.

54. Sud prvog stupnja je dosuđujući naknadu neimovinske štete, kako je naprijed navedeno, pravilno primijenio odredbu čl. 1101. st. 1. ZOO u odnosu na prvo i drugo tužitelja, dok za treće i četvrto tužitelja, shvaćanje je ovog suda, pravilno valja primijeniti odredbu stavka 2. toga čl. 1101. ZOO.

55. Prije svega valja istaknuti jasnu razliku između st. 1. i st. 3. čl. 1101. ZOO. Naime, pravo na naknadu neimovinske štete prema stavku 1. postoji „u slučaju smrti“, a prema st. 3. postoji „u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta“.

55.1 Dalje analizirajući čl. 1101. ZOO i to sva tri stavka, valja primijetiti da je „u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta“ ili „u slučaju gubitka začetog, a nerođenog djeteta“ propisano tko ima pravo na „pravičnu novčanu naknadu“.

55.2. U konkretnom slučaju prvo tužiteljica je carskim rezom rodila mrtvo rođeno dijete, što je razvidno iz otpusnog pisma tuženika gdje je jasno navedeno da se „20.11.2014. urgentnim carskim rezom porodi muško dijete PM 3020 g, PD 48 cm, koje se odmah preda na ruke pedijatrici nazočnoj S.C.-u, dr. L., koja utvrdi da je mrtvorođeno, AS 0/0“. Iz medicinske dokumentacije na listu 14. sudskog spisa je jasno razvidno da je trudnica, ovdje prvo tužiteljica bila u 36 tjednu trudnoće. Dakle, radi se o rođenju djeteta, mrtvorođenog djeteta pa je u odnosu na prvo i drugo tužitelje kao roditelje pravilno primijenjen st. 1. čl. 1101. ZOO.

55.3. Ovaj sud tek ističe da se od 2001. godine prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i Međunarodnog udruženja ginekologa i porodničara (FIGO) mrtvorođenim djetetom smatra dijete koje je nošeno dulje od 22 navršena tjedna trudnoće i ima 500 grama ili više porodne težine, a rođeno je, odnosno izvađeno iz tijela majke bez ikakvih znakova života tj. ako nije disalo niti pokazivalo drugi znak života (Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2018.).

55.4. Treće i četvrto tužitelji su sestra i brat mrtvorođenog brata, pa za njih valja primijeniti stavak 2. kojim je propisano da se pravo na pravičnu naknadu neimovinske štete može dosuditi „i braći i sestrama“, onda, „ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.“

55.5. Dakle, „i braći i sestrama“ za neimovinsku štetu pripada „pravična novčana naknada“ u slučaju da je „između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života“.

56. Standard trajnije zajednice života ovisi o utvrđenoj činjenici čvrste emotivne povezanosti i međusobne upućenosti. Također, pitanje koliko treba trajati zajednica života, kao jedna od pretpostavki iz čl. 1101. st. 2. ZOO za ostvarivanje prava na naknadu neimovinske štete vezano za smrt zakonom određenog srodnika, također zakonom nije određena, što znači da je pitanje ocjene je li određeno vrijeme trajanja zajednice života srodnika navedenih u čl. 1101. st. 2. ZOO ima smatrati trajnijom zajednicom ili ne, prepušteno prosudbi suda u svakom pojedinom slučaju, cijeneći ukupne okolnosti istog. (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1050/16-3 od 10. svibnja 2018. i Rev-178/16-2 od 3. srpnja 2019.).

57. Ovaj viši sud ima potrebu istaknuti da ovdje treće i četvrto tužitelji žive, već i prije predmetnog štetnog događaja, u trajnijoj zajednici života sa svojim roditeljima, ovdje prvo i drugo tužiteljima budući su taj status članova trajnije zajednice života stekli kroz ostvarenu blizinu – najprije življenjem u majčinoj utrobi a potom odrastanjem, ranom, najranijom inkulturacijom u obitelj. Sasvim je nužno smatrati da se već ovime ostvaruje determinirajući transfer spoznaje o novosti koja se afirmira u obitelji stanjem trudnoće ili drugim stanjem majke. Drugo stanje, ono novo, drugo, za dijete drukčije stanje majke koje se svakim danom gleda, promatra, fabulira, imaginira (fenomen bezgraničnosti dječje mašte…). Dolazi do potpune usmjerenosti i identifikacije živo rođenog djeteta s onim nerođenim, a ovaj aspekt čovjekove naravi, čvrst je stav ovog suda, dosljedan je i konzistentan u svim uzrastima i svakoj životnoj dobi.

57.1. Dakle, zaključak je ovog suda da se članovi obitelji identificiraju, poistovjećuju s nerođenim djetetom kao novim članom obitelji koji se treba roditi i nastaviti zajedno živjeti u obitelji kao trajnijoj zajednici života.

58. Prvo tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 1. listopada 2018. jasno navela kako su njena djeca, ovdje treće i četvrto tužitelji „G. i Emanuel čekali bracu“ i da je to „njihovo viđenje“. Prvo tužiteljica je dalje navela: „a kada sam došla kući ništa im nisam rekla, s tim da je E. znao reći moj mrtvi brat, zna pitati zašto je morao umrijeti, ja nisam znala ništa reći, osim što sam im rekla da braco spava, jer djeci od dvije i četiri godine nemaš načina na koji bi im objasnio drugačije“.

59. Ovaj viši sud je čvrstog stava, imajući u vidu naprijed navedeni iskaz prvo tužiteljice, da su i treće i četvrto tužitelji „čekali bracu“, što samo može značiti da su znali da je majka trudna i da su očekivali dolazak iz rodilišta i majke i brata.

59.1. Naime, životno je logično je da su treće i četvrto tužitelji, koji su živjeli sa prvo tužiteljicom, vidjeli i fizičke promjene na majci, te sasvim sigurno, u ovom vremenu kao standard, vidjeli i ultrazvučne snimke brata koji se nalazi i živi u majčinoj utrobi. Također, zdravorazumski je prihvatljivo da je majka, ovdje prvo tužiteljica, razgovarala sa svojom djecom, ovdje treće i četvrto tužiteljima o tada nerođenom bratu koji se nalazi u njenoj utrobi i razgovarali na njima prihvatljiv način (djeca od dvije i četiri godine) o rođenju brata i njegovom dolasku kući, na način da su „G. i E. čekali bracu“, a da su djeca (treće i četvrto tužitelji) bili usmjereni u svakodnevnom životu, na svoj način bezgranične dječje mašte, na rođenje svoga brata

60. Pristupajući životno i logično, treće i četvrto tužitelji već tijekom trudnoće svoje majke, ovdje prvo tužiteljice, znali su i očekivali rođenje brata, iz čega valja zaključiti da je postojala snažna emocionalna povezanost treće i četvrto tužitelja sa, u to vrijeme, još nerođenim bratom.

61. Ovaj viši sud izražava pravno shvaćanje da su na taj način, očekujući rođenje brata, zajedno živjeli i prvo i drugo i treće i četvrto tužitelj, ali i sada mrtvo rođeni brat. 62.. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je između treće i četvrto tužitelja i mrtvorođenog brata postojala i snažna emocionalna povezanost i trajnija zajednica života kao fizičko zajedničko življenje.

63.Ovaj viši sud smatra da trajnija zajednica života kao pretpostavka za dosuđenje pravične novčane naknade braći i sestrama u smislu navedene odredbe čl. 1101. st.

2. ZOO postoji ne samo kad je njihova zajednica života s umrlim duže trajala do trenutka njegove smrti, već i u slučaju kada je izvjesno da bi ta zajednica života duže trajala i u budućnosti – a o takvom slučaju je riječ kad se radi o zajednici života djece predškolske dobi (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 1243/07-2 od 1. travnja 2008.).

64. Sud smatra da su maloljetni treće i četvrto tužitelji, na svoj, dječji način trpjeli gubitak bliske im osobe, da im je smrću mrtvo rođenog brata uskraćena mogućnost da s njim zajedno odrastaju i proživljavaju djetinjstvo, razmjenjuju uzajamnu ljubav, brigu i pažnju jedno prema drugima, zbog kojeg razloga trpe i trpjet će duševne boli zbog smrti bliske osobe, brata.

65. Ovaj viši sud smatra da je u konkretnom slučaju, a imajući na umu i odredbu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske kojom je propisano da samo sud tumači i primjenjuje pravne propise, smislenim tumačenjem zakonske odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO a u svezi stvarnog života, ispunjeno legitimno očekivanje treće i četvrto tužitelja za naknadu štete zbog smrti bliske osobe, brata.

66. Slijedom navedenog, u odnosu na treće i četvrto tužitelje valjalo je primijeniti odredbu čl. 1101. st. 2. ZOO te je pravilno, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud dosudio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, svakome u visini od 75.000,00 kuna.

67. Ovaj sud smatra potrebnim istaknuti da je kod odlučivanje u ovoj pravnoj stvari imao na umu i stavove sociološke i psihološke doktrine i teoretičara sociologije i psihologije pa je za odlučivanje u ovosudnom prijeporu vrijedno navesti i stavove sociološke i psihološke doktrine i teoretičara sociologije i psihologije za potvrdu svoga pravnog shvaćanja izraženog u ovoj presudi te u nastavku navodi promišljanja i stavove doktrine i nekih od priznatih sociologa i psihologa.

67.1. Tako je još 1926. godine E. Burgess, vodeći interakcionalist, definirao obitelj kao „jedinstvo osoba u interakciji“ (prema Janković Josip “Teorijska promišljanja o obitelji” – Društvena istraživanja, Zagreb). Kvaliteta tih interakcija uvelike određuje klimu međusobnih odnosa u obitelji, ponašanje pojedinih članova te funkcioniranje obitelji u cjelini.

67.2. Različiti društveno-povijesni uvjeti razvoja obitelji pokazuju da je kulturno okruženje obitelji važan čimbenik njezina razvoja, ono oblikuje obiteljske uloge, generacijske odnose, važeće norme i vrijednosti u određenoj obitelji, međusobna očekivanja i načine komuniciranja među njenim članovima.

67.3. Ovdje je zanimljivo navesti definiciju obitelji u Statističkom ljetopisu Republike Hrvatske iz 2001. godine prema kojoj je „obitelj uža obiteljska zajednica u okviru istog kućanstva, koja se sastoji: od roditelja (oba ili jednog) i njihove djece koja nisu u braku (zakonskom ili izvanbračnoj zajednici), od muža i žene bez djece ili muškarca i žene koji žive u izvanbračnoj zajednici te definiciju obitelji prema Direktivi 2008/38/EZ Europskog parlamenta i vijeća o pravima građana Unije i članovima njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na teritoriju država članica koji u čl. 2., između ostalog, navodi da su uz bračne drugove, članovi obitelji i izravni potomci koji nisu navršili 21. godinu.

67.4. Očito je, obitelj nije skup izoliranih članova nego cjelovit sustav u kojem se struktura i odnosi mijenjaju kao rezultat promjena bilo kojeg člana obitelji i kao rezultat promjena u odnosima obitelji i šireg društvenog sustava.

67.5. Brojna su sociološka istraživanja pokazala da komunikacijskom dijete uspostavlja standarde i norme ponašanja te razvija vlastita očekivanja i ideje. U toj se komunikaciji ne rabe samo riječi, jer razgovor uključuje i prijenos osjećaja i stajališta (Cajner Mraović Irena, „Uloga obitelji u odabiru nasilničkog stila ponašanja kod mladih“). Tako je Brajši razgovor jednako važan za zajednički život članova obitelji kao što je disanje važno za biološko preživljavanje. Pritom nije važno samo koliko se razgovara, nego i koliko u obitelji razgovaramo (Brajša Pavao, „Kako razgovaramo u našim obiteljima“).

67.6. Dostupnost emocionalne podrške, postojanje osjećajnih veza i kohezije u obitelji jedan je od osnovnih zaštitnih čimbenika što pridonose zdravu i uspješnom razvoju mladog čovjeka (Ajduković Marina, „Ekološki multidimenzionalni pristup sagledavanju činitelja rizika i zaštite u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži“).

67.7. Premda pojam smrti u male djece nije u potpunosti razvijen, nema sumnje da ona u toj dobi snažno reagiraju na gubitak. Čak i djeca mlađa od dvije godine mogu izraziti svoje razumijevanje činjenice da nekoga više nema i mogu se toga kasnije još dugo sjećati…Najmlađa djeca mogu, zbog svog predlogičkog načina razmišljanja, imati krive pojmove o tome što uzrokuje smrt: „Da nisi otišla u bolnicu (rađaonicu), beba ne bi morala umrijeti“….Tuga i čežnja još se jače osjećaju kada se vidi sreća drugih ljudi i primjerice kada dijete koje je izgubilo sestricu ili brata vidi druge ljude s dječjim kolicima… Dojmljive su sličnosti između reakcija tugovanja djece i odraslih (Atlee Dyregov: Tugovanje u djece, Nakladno društvo d.o.o. 2001.).

67.8. Djeca su dvostruki gubitnici: smrću sestre ili brata za njih umire ne samo drug u igri, uzor ili suparnik – tjednima i mjesecima, možda i godinama za njih je izgubljena brižljivost i pažnja roditelja. Malo je majki i očeva kojima uspijeva da u prirodnoj isključivosti svoje tuge primijete strahove, pitanja i osjećaje krivnje u svoje djece te da na njih reagiraju. (Ursula Goldman Posch, Kad majka žaluje).

67.9. I odrasli i djeca teže se nose s iznenadnom smrću. Ona ne ostavlja vremena za pripremu na misaonoj razini, a može i uzdrmati djetetov osjećaj sigurnosti u svijetu. (Leonore Terr u svojoj studiji 1979., str. 616.).

67.10. Samo protjecanje vremena ne jamči da će snaga osjećaja popustiti. …Gubitak voljenog bića je potresno iskustvo. Iz temelja može razoriti povjerenje u samoga sebe, u sigurnost svijeta i izvjesnost života….Morate li postavljati pitanja, činite to samo da pomognete osobi ispitati osjećaje, a ne zato jer želite potvrditi neku svoju ideju o nečemu što se dogodilo, kako biste utvrdili valjanost svog rješenja. (Tony Lake: Kako preboljeti gubitak bliske osobe, Mladinska knjiga, Zagreb, 1992.).

68. Imajući na umu i citirane stavove sociološke i psihološke doktrine i poznatih sociologa i psihologa, ovaj sud sa sigurnošću ponavlja zaključak da se u konkretnom slučaju razvila snažna emocionalna povezanost između treće i četvrto tužitelja sa sada mrtvo rođenim bratom.

69. Zaključno, iustitia est constans et perpetua voluntas isu suum quique tribuendi (pravda je stalna i trajna volja svakome dati pravo koje mu pripada).

70. Sud je pravilo primijenio i odredbu čl. 29. st. 1. ZOO u svezi čl. 1103. ZOO, kada je dosudio i zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnog potraživanja počev od 3. listopada 2017. do isplate.

71. Razmatrajući pobijanu odluku o trošku u dijelu pod točkom III. izreke osnovano prigovora tuženik visini dosuđenog troška tužiteljima.

71.1. Iz pobijane odluke o trošku je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio za vođenje ovog spora, sukladno važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14, 107/15.) ali je sud pogrešno matematički izračunao radnje koje je naveo.

71.2. Naime, zbroj radnji koje je sud prvog stupnja naveo (očitom omaškom u pisanju nije naveo datum podneska od 21. ožujka 2019.) je 50.500,00 kuna, uz primjenu Tbr. 36. (zastupanje četiri osobe) 40% (20.200,00 kuna), daje iznos od 70.700,00 kuna što uz primjenu Tbr. 42. t. 2. – PDV od 17.675,00 kuna daje iznos od 88.375,00 kuna. Kako su tužitelji uspjeli sa 76% tužbenog zahtjeva, valja im za trošak zastupanja po odvjetniku dosuditi iznos od 67.165,00 kuna te u cijelosti potreban trošak vještačenja od 3.000,00 kuna, što daje ukupan parnični trošak tužitelja od 70.165,00 kuna. Tuženiku je valjalo dosuditi potreban trošak dopune nalaza i mišljenja vještaka u iznosu od 1.509,20 kuna. Stoga, valjalo je od iznosa 70.165,00 kuna odbiti i daljnji iznos od 1.509,20 kuna, slijedom čega parnični trošak tužitelja iznosi 68.655,80 kuna.

72. Slijedom svega naprijed navedenog, žalba tuženika je odbijena kao neosnovana u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 68.655,80 kuna pa je primjenom članka 368. stavka 2. ZPP-a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena. Nadalje, žalba tuženika je djelomično prihvaćena pa je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP pobijana presuda preinačena u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke za iznos od 11.151,70 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od 27. studenoga 2011. do isplate.

73. Zahtjev tužitelja za naknadu troška davanja odgovora na žalbu je odbijen, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP-a) o čemu je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

74. Tuženiku nije obređen zatraženi trošak sudske pristojbe, budući nije dostavio dokaz da je pristojba plaćena.

U Zagrebu 28. veljače 2023.

Predsjednica vijeća:

Dubravka Penić Lukač, v.r.