Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 79 Gž-3382/2021-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, kao predsjednice vijeća, Milene Frankić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz Z., (OIB: …), zastupana po punomoćniku J. B., odvjetniku u Z., protiv I. tuženika H. e. d.d., Z. (OIB: …), i II. tuženika H.-O. d. s. d.o.o.-E. Z., Z. (OIB: …), zastupan po punomoćniku M. D., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D. i partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5058/11-77 od 14. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2022.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5058/11-77 od 14. rujna 2021., i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim traži od prvotuženika i drugotuženika da joj plate iznos od 107.040,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4.11.1995. do isplate (toč. I. izreke). Odbijen je zahtjev kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 31.512,00 sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate (toč. II. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka. (toč. III. izreke). Konačno, naloženo je tužiteljici da tuženiku H.-O. d. s. d.o.o. Z. u 15 dana naknadi parnični trošak od 40.625,00 kn sa zateznom kamatom od 15. rujna 2021. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV. izreke)

2. Protiv navedene presude se žali tužiteljica.

3. Tužiteljica se žali protiv presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Predmetni postupak vodi se radi naknade štete, a koju tužiteljica potražuje tvrdeći da njezina nekretnina u V. M., iako potpuno dovršena nije bila podobna za korištenje i stanovanje iz razloga što nije priključena na distribucijski sustav električne energije odnosno opskrbljena električnom energijom u razdoblju od 3. studenog 1995. do 22. siječnja 1997., a u kojem razdoblju je morala stanovati kao podstanar, sve to pozivom na odredbe čl. 24. Općih uvjeta za isporuku električne energije ("Narodne novine" broj 8/91 - dalje Opći uvjeti), kao i opće propise o naknadi štete.

6. Sud prvog stupnja, polazeći od sadržaja odredbe čl. 24. Općih uvjeta, kojim je propisano da se priključak mora izvesti utvrđenog dana za priključenje jer je u protivnom tuženik obavezan naknaditi štetu koju potrošač zbog toga može trpjeti zaključuje da se navedena odredba može primijeniti samo ako je točno utvrđen dan izvođenja priključka i ako priključak nije izveden, da tužiteljica, međutim, nije iznijela ni dokazala da je među strankama utvrđen bilo koji dan u koji je tuženik imao izvršiti priključenje niti iz iskaza tužiteljice, svjedoka M. S. i L. H., kao i dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je nakon izdavanja Elektroenergetske suglasnosti utvrđen određeni dan za izvođenje priključka, da je u pogledu visine navodne štete tužiteljica tvrdila da njeno pravo na obeštećenje počinje s datumom Elektroenergetske suglasnosti, što je besmisao, s obzirom da ta suglasnost nije operativni akt, da tužiteljica nije dokazala ni da je 3. studenog 1995. bio utvrđen kao dan izvođenja priključivanja na njezinom objektu, da tužiteljica nije mogla kao početni dan zakašnjenja tuženika uzeti datum Elektroenergetske suglasnosti, niti 3. studenog 1995. već je morala je dokazati da je s tuženikom zaključila ugovor o priključenju, da je datum priključenja ugovoren, a nije održan, da je na vrijeme platila troškove izrade vanjskog priključka, i da je kraj ispunjenja svih njenih obveza tuženik kasnio sa ispunjenjem svojih, a kako je to bi bilo određeno energetskom suglasnosti na koju se tužiteljica pozivala.

7. Osim toga, sud prvog stupnja smatra da je pogrešno pravno shvaćanje da se čl. 24. Općih uvjeta može koristiti kao propis kojim se kažnjava isporučitelja za zakašnjenje i za dulje vrijeme, bez obzira je li time nastala šteta i bez obzira na stvaran iznos štete. To iz razloga jer nije moguće općim uvjetima poslovanja i sličnim aktima pojedinih pravnih subjekata mijenjati propise Zakona koje je donio Sabor Republike Hrvatske niti je moguće derogirati zakonske propise o naknadi štete, zamjenjujući ih propisima nižeg ranga koji sliče onima o ugovornoj kazni (čl. 370 i sl.

-"Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94 – dalje:

Zakona o obveznim odnosima

ZOO).

8. Jednako tako, sud prvog stupnja smatra da tužiteljica nije dokazala nastanak štete ni po općim pravilima obveznog prava. To iz razloga jer iz izvedenih dokaza i tvrdnji stranaka proizlazi da je tuženik tužiteljici priključenje na elektroenergetsku mrežu uvjetovao podmirenjem duga na brojilu brata I. B. (koji dug je plaćen 20. kolovoza 1996.), da zbog postojanja duga nije mogao biti izvršen priključak, o čemu je tužiteljica obaviještena, a što potvrđuju i svjedok M. S., L. H. i Odluke tuženika od 8. rujna 1994. (list 53 spisa) prema kojoj je za odvajanja dijela potrošnje i instaliranja novog mjernog uređaja potrebno utvrditi jesu li podmireni računi za potrošenu el. energiju, a u slučaju nepodmirenog dugovanja neće se izvršiti odvojenje, neovisno o elektroenergetskoj suglasnosti. Osim toga iz izvedenih dokaza ne proizlazi da se, niti kada se tužiteljica nakon što je dug plaćen obratila tuženiku radi priključenja na mrežu, kako bi se otvorio radni nalog i izvršilo priključenje, a tužiteljica tijekom postupka nije iznijela tvrdnje ni pružila dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da ovo postupanje tuženika predstavlja štetnu radnju zbog koje bi joj pripadalo pravo na naknadu štete, kada je tuženik tu štetu konkretno počinio, kojom radnjom, pri čemu činjenica da je, kako to tvrdi, zbog protupravnog tuženikovog ponašanja, morala unajmiti podstanarski stan odnosno živjeti u stanu svoga brata kojemu je plaćala najamninu i režijske troškove sve do priključenja (22. siječnja 1997.), samo po sebi ne podrazumijeva i tuženikovu odgovornost za štetu.

9. Odluka suda prvog stupnja, ne može se, barem za sada prihvatiti.

10. Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužiteljica postupak pokrenula tužbom protiv H. e. d.d. Z. i sve su odluke do rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 24. svibnja 2011. donesene u odnosu na navedenu pravnu osobu. Žalbu protiv presude od 9. ožujka 2007. podnio je H.-O. d. s. d.o.o., presuda povodom te žalbe je ukinuta, a kako je u nastavku postupka tužiteljica kao tuženika označavala H.-O. d. s. d.o.o. Z. (podnesak od 2. kolovoza 2012. – list 454 spisa), ta je pravna osoba stupila uz suglasnost tužiteljice u parnicu kao tuženik (čl. 192. st. 1. ZPP). Navedenim podneskom tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev, potražujući prvim (glavni) zahtjevom od označenog tuženika H.-O. d. s. d.o.o. Z. isplatu iznosa od 107.040,00 kn sa zateznim kamatama od 4. studenog 2015. do isplate, a drugim (eventualni zahtjev, čl. 188. st. 2. ZPP) isplatu iznosa od 31.512,00 kn sa zateznim kamatama koje na svaki iznos, pobliže naveden u izreci presude teku od dospijeća pa do ispate.

11. Kao što je navedeno, tužiteljica od 18. ožujka 2015. kao tuženike označava: 1. H. e. d.d., Z. i 2. H. – O. d. s. d.o.o., Z., pa je postupak vođen protiv obje pravne osobe, što bi ukazivalo da je tužiteljica ponovno preinačila tužbu na način da je pored označenog tuženika H. – O. d. s. d.o.o., Z. dodala novog tuženika H. e. d.d., Z. (čl. 196. st. 2. ZPP), koju preinaku je sud prvog stupnja očito prihvatio, što proizlazi iz pobijane presude kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na označene 1. i 2. tuženike, iako je to u suprotnosti sa zahtjevom kako ga je tužiteljica postavila u podnesku od 2. kolovoza 2012. (list 454), potražujući kako prvim, tako i eventualnim zahtjevom isplatu samo od tada označenog tuženika H. – O. d. s. d.o.o., Z.

12. Tijekom postupka, a i sada u žalbi tužiteljica tvrdi da nikada nije povukla tužbu u odnosu na tuženika H. e. d.d. Z. i da je u odnosu na tu stranku presuda poslovni broj P-5638/05 od 9. ožujka 2007. postala pravomoćna, no unatoč tome nakon 18. ožujka 2015. kao stranku (1. tuženika) i dalje označava H. e. d.d., Z., pa tako izneseni navodi tužiteljice nejasni su i kontradiktorni. Ukoliko bi se tvrdnje tužiteljice mogle prihvatiti kao osnovane, tužbu tužiteljice u odnosu na označenog 1. tuženika valjalo bi odbaciti (zbog presuđene stvari čl. 333. ZPP), a ne o istoj meritorno odlučivati.

13. Iz navedenog proizlazi da je u postupku prvenstveno bilo potrebno ocijeniti navode tužiteljice, pozvati tužiteljicu da se očituje ustaje li i dalje u tužbi protiv označenog 1. tuženika H. e. d.d. Z., i u skladu s tim očitovanjem uredi tužbeni zahtjev, kao bi sud prvog stupnja uopće bio u mogućnosti o zahtjevu tužiteljice odlučivati.

14. Tome valja dodati da je tijekom postupka bilo sporno je li sada označeni 1. tuženik H. e. d.d. Z. ista osoba kao i H.-O. d. s. d.o.o. (od 2002.), kako to tvrdi označeni 2. tuženik ili se radi o različitim pravnim osobama, kako to tvrdi tužiteljica, kao i je li označeni 1. tuženik prenio prava i obveze (pa tako i one iz utuženog razdoblja) na označenog 2. tuženika.

15. Već iz navedenog razloga pobijana presude je nejasna i proturječna sadržaju spisa, zbog čega se ne može ispitati, pa je u postupku počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP.

16. No, s obzirom na ostale žalbene navode valja reći da neosnovano tužiteljica osporava pravilnost odluke u dijelu kojim je odbijen (prvi) zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 107.040,00 kn, jer i po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 24. Općih uvjeta.

17. Odredba čl. 24. Općih uvjeta predviđa situaciju kada isporučitelj (monter tuženika) utvrđenog dana ne izvede priključak, dužan je potrošaču naknaditi štetu koju ovaj može zbog toga pretrpjeti, a visinu tako pretrpljene štete propisuje st. 2. istog članka (koju je vještak i utvrđivao).

18. Šteta koju potražuje tužiteljica sastoji se u nemogućnosti korištenje stana (zbog činjenice da je tuženik odbio priključiti objekt tužiteljice na mrežu elektrodistribucije) uslijed čega je morala koristiti podstanarski stan i plaćati troškove stanovanja.

19. Doista, iz sadržaja izvedenih, i po sudu prvog stupnja ocjenjenih dokaza nije bilo moguće utvrditi točan dan kada je monter tuženika bio dužan izvršiti priključak na mrežu elektrodistribucije, temeljem izdane Elektroenergetske suglasnosti jer bi jedino u tom slučaju došlo do primjene odredbe čl. 24. Općih uvjeta. Ukoliko nije, tužiteljici po toj osnovi ne bi pripadalo pravo na štetu koju predviđa citirani članak već bi eventualno imala pravo na naknadu štete koju može ostvariti po općim propisima o naknadi štete jer se njezina štete sastoji u nemogućnosti korištenje stana (zbog činjenice da je tuženik odbio priključiti objekt tužiteljice na mrežu elektrodistribucije uslijed čega je morala koristit podstanarski stan i plaćati troškove stanovanja, a ne onoj koju predviđa odredba čl. 24. Općih uvjeta. Vezano za žalbene navode koji se tiču ugovorne kazne, valja reći da tužiteljica činjenično svoj zahtjev nije ni temeljila na ugovornoj kazni.

20. Međutim, ne može se, barem za sada prihvatiti pravilnost stava suda prvog stupnja da tužiteljica nije dokazala ni pretpostavke za naknadu štete po općim propisima o naknadi štete, pri čemu se tužiteljica, kako bi to proizlazilo iz sadržaja raspravnog zapisnika od 12. prosinca 2005. (list 170 do 174. spisa), kao temelj za naknadu štete navela kako čl. 24. Općih pravila, tako i odredbe čl. 262. i čl. 266. ZOO.

21. Prema odredbi čl. 22. Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine" broj 31/90), Općim uvjetima za isporuku električne energije definiraju se odnosi između isporučioca električne energije i korisnika (potrošača) električne energije, kao i svih koji su podnijeli zahtjev da postanu potrošači, koje Opće uvjete za isporuku električne energije predlaže Hrvatska elektroprivreda, a donosi Vlada Republike Hrvatske (čl. 23.).

22. Iz sadržaj spisa proizlazi da među strankama nije bilo sporno:

-da je tužiteljica podnijela zahtjev za odvajanje električnih instalacija i zahtjeva za izdavanje energetske suglasnosti dana 3. veljače 1995. H. e., DP E. Z.

-da je tužiteljica od H. e., DP E. Z. dana 9. ožujka 1995. dobila elektroenergetsku suglasnost br. 61/95

-da je tužiteljica H. e., DP E. Z. platila za izvedbu odvajanja, kako to proizlazi iz priznanica od 3. kolovoza 1995. i 10. kolovoza 1995.

-da je priključak odvajanja od priključka tužiteljičinog brata I. B. izvršen dana 3. studenog 1995., dok je priključak tužiteljice na elektroenergetsku mrežu izvršen tek dana 22. siječnja 1997. (iako je dug tužiteljičinog brata podmiren još dana 20. kolovoza 1996.)

23. Osim toga, utvrđeno je da je H. e., DP E. izdala radni nalog 7. studenog 1996., potpisan od strane tužiteljice i H. e., DP, a iz iskaza sadržaja iskaza tužiteljice i svjedoka M. S. proizlazi da je po zahtjevu tužiteljice za elektroenergetsku suglasnost i odvajanje brojila izašao na lice mjesta dana 31. ožujka 1995. i utvrdio da je sve tehnički u redu i da se odvojenje i priključenje novog mjernog uređaja može izvršiti, da je po uplati otvoren radni nalog, ali se onda utvrdilo da postoji dugovanje i da se ne može izvršiti montaža tj. odvajanje dugog brojila dok se dug ne podmiri.

24. Navedeno postupanje saslušani svjedoci M. S. i L. H. opravdavaju postojanjem interne odluke tuženika od 8. rujna 1994. (list 53 spisa), a što očito prihvaća i sud prvog stupnja, iako pritom, na što osnovano ukazuje žalba tužiteljice ne utvrđuje je li takova odluka bila temeljena na Općim uvjetima, Zakonu o elektroprivredi ili nekim drugim zakonskim ili podzakonskim javno objavljenim aktima, neovisno o tome što je o sadržaju interne odluke tuženika tužiteljica bila obaviještena, ili navedeno eventualno predstavlja protupravno postupanje tuženika.

25. Tuženik u reguliranju međusobnih prava i obveza sukladno odredbi čl. 142. ZOO odnose regulira i citiranim Općim uvjetima. Tako tuženik isporučenu električnu energiju može naplatiti samo od potrošača (kupca) koji je s njim u ugovornom odnosu (čl. 3., 4., čl. 53. i čl. 55. Općih uvjeta), dok je čl. 77. propisano pravo tuženika kao isporučitelja električne energije da potrošača (tužiteljičina brata) isključi od isporuke električne energija. Osim toga postojala je i mogućnost prisilne naplate duga u izvršnom (ovršnom) postupku. Tužiteljica u to vrijeme nije bila potrošač (kupac) električne energije, te nije imala dugovanje prema tuženiku, koje bi moglo biti razlog odbijanja priključenja.

26. Na kraju, pri svemu tome treba imati na umu i odredbu čl. 27. ZOO o obveznom sklapanju ugovora i s tim u vezi i odgovornosti za naknadu štete (naravno samo ako postoje sve pretpostavke za postojanje odštetne odgovornosti u odnosu na označene tuženike).

27. Iz navedenog proizlazi da je za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice na naknadu štete, a uzevši u obzir izneseno propušteno utvrditi je li i kada između tužiteljice i tuženika nastao ugovorni odnos primjenom Općih uvjeta (tužiteljica tvrdi da je nastao uplatom cjelokupnih troškova priključenja prema ponudi o priključenju, a koja ponuda ne prileži spisu.) Jednako tako tužiteljica se pozvala na odredbe čl. 1.,

6., 10 i 22. Pravilnika o priključenju, navodeći da je jedini uvjet priključenja na mrežu bio uplata 100% naknade prema ponudi (koji Pravilnik također nije pribavljen, a nije ni utvrđeno radi li se o Pravilniku koji je javno objavljen). Time je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

28. Konačno, valja dodati da je H. e. dugo vremena, do 2002. godine bila jedini hrvatski proizvođač električne energije i jedini koji je hrvatske građane opskrbljivao električnom energijom. On je na taj način određivao cijene svog proizvoda na tržištu, zauzimajući monopolistički položaj.

29. Temeljem Općih uvjeta kupac (potrošač) ima pravo na nediskriminirajući pristup korištenju elektroenergetske mreže, uz uvjet ispunjenja tehničkih i gospodarskih zahtjeva za priključak kao što ima pravo i na kvalitetu napona utvrđenu propisima.

30. Osim toga, pravo na električnu energiju esencijalno je za ostvarenje niza drugih temeljnih ljudskih prava i jedno od elemenata civilizacijskog standarda, ovo s obzirom na suvremeni način života, poradi čega se onemogućenje ostvarenja ovog prava može smatrati prijetnjom svim socijalnim i gospodarskim pravima čovjeka.

31. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP i čl. 370. ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

32. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja će otkloniti počinjenu bitnu povredu postupka na koju je ukazano ovim rješenjem, tako da će prvenstveno pozvati tužiteljicu da označi tuženike u parnici, a potom, ovisno o tome, ocjenom izvedenih dokaza (i onih koje će stranke eventualno predložiti) ocijeniti osnovanost zahtjeva tužiteljice, i za to utvrđenje dati jasne i obrazložene razloge kako bi se pravilnost odluke mogla ispitati.

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 28. veljače 2022.

Predsjednica vijeća:

Gordana Boškovć Majerović, v.r.