REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 10 P-8891/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. K., Z. OIB: … zastupanog po punomoćniku B. J., odvjetniku uZ., protiv tuženika R. A. d.d., Z. OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u O. d. Š. & P. d.o.o. u Z., radi isplate dana , nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 20. siječnja 2022. u nazočnosti zz punomoćnika tužitelja M. H., odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika K. G., dana 28. veljače 2022., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, isplatiti tužitelju D. K. iz Z., OIB: …, 5.743,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 41,60 kn od dana 3. prosinca 2007. do isplate

- 41,39 kn od dana 2. siječnja 2008. do isplate

- 42,14 kn od dana 4. veljače 2008. do isplate

- 42,56 kn od dana 6. ožujka 2008. do isplate

- 43,26 kn od dana 9. travnja 2008. do isplate

- 42,20 kn od dana 9. svibnja 2008. do isplate

- 78,43 kn od dana 30. svibnja 2008. do isplate

- 79,41 kn od dana 8. srpnja 2008. do isplate

- 77,98 kn od dana 11. kolovoza 2008. do isplate

- 78,05 kn od dana 10. rujna 2008. do isplate

- 78,90 kn od dana 9. listopada 2008. do isplate

- 85,32 kn od dana 5. studeni 2008. do isplate

- 81,02 kn od dana 5. prosinca 2008. do isplate

- 86,48 kn od dana 5. siječnja 2009. do isplate

- 87,33 kn od dana 4. veljače 2009. do isplate

- 87,71 kn od dana 5. ožujka 2009. do isplate

- 130,65 kn od dana 14. travnja 2009. do isplate

- 130,95 kn od dana 12. svibnja 2009. do isplate

- 128,54 kn od dana 9. lipnja 2009. do isplate

- 126,76 kn od dana 6. srpnja 2009. do isplate

- 127,23 kn od dana 6. kolovoza 2009. do isplate

- 128,17 kn od dana 5. rujna 2009. do isplate

- 128,09 kn od dana 6. listopada 2009. do isplate

- 127,14 kn od dana 5. studeni 2009. do isplate

- 128,92 kn od dana 9. prosinca 2009. do isplate -

130,35 kn od dana 12. siječnja 2010. do isplate -

132,37 kn od dana 3. veljače 2010. do isplate

- 131,91 kn od dana 9. ožujka 2010. do isplate

- 134,66 kn od dana 10. travnja 2010. do isplate -

134,14 kn od dana 12. svibnja 2010. do isplate -

135,15 kn od dana 11. lipnja 2010. do isplate

- 143,96 kn od dana 12. srpnja 2010. do isplate

- 142,14 kn od dana 10. kolovoza 2010. do isplate

- 147,68 kn od dana 9. rujna 2010. do isplate

- 145,77 kn od dana 7. listopada 2010. do isplate

- 142,69 kn od dana 10. studenog 2010. do isplate

- 149,18 kn od dana 10. prosinca 2010. do isplate

- 157,44 kn od dana 20. siječnja 2010. do isplate

- 151,59 kn od dana 17. veljače 2011. do isplate

- 1.533,74 kn od dana 17. veljače 2011. do isplate,

u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, u visini stope koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu 9.500,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama počam od 28. veljače 2022. do isplate, u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 29. kolovoza 2007. sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: …, kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.311,72 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U čl. 2. Ugovora o kreditu stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Ugovorena je početna kamatna stopa od 5,79%. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Rečenim presudama sudovi su utvrditi da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača te su presude obvezujuće i u ovom postupku, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,79%. Tužitelj je dana 17. veljače 2011. prijevremenom otplatom, podmirio u cijelosti sve iznose po Ugovoru o kreditu. Stoga ustaje s tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 10. srpnja 2021. (list 95 – 97 spisa) kojim traži isplatu razlike po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 5.743,00 kn, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do plateža, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do plateža.

2. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, prigovara zastari, navodi da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Drži da se ne može primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na koju se poziva tužitelj; ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu utvrđene ništetnima u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača; tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja; osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj … od

29. kolovoza 2007. (list 4-7 spisa) i proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P. B. (list 84-89 spisa), te njezinim pisanim očitovanjem (list 105).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj: … 29. kolovoza 2007., kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.311,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 5,79% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije 30. studeni 2007. radi kupnje novog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju nakon otplate, te ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu, što je sve utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, članci 1., 3., 4., 5., 6. i 7. Ugovora,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te zastara.

7. Sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP), svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju uvidom u Ugovor o kreditu između stranaka je utvrđeno da je isti tužitelj sklopila radi kupnje rabljenog vozila, za osobne potrebe, slijedom čega je jasno da tužitelj nije vozilo kupio u svrhu koja je namijenjena njezinom zanimanju ili njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga P.- H. s. u.

z. z. p. tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

9. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

10. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

11. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

12. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi, činjenica jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

13. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

14. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl. 322. st.1. ZOO, pa primjenom odredbe čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora. Na osnovi odredbe čl. 324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora niti je bila odlučna pobuda već je tužitelju trebalo vozilo na kredit kojeg će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapao pravni posao niti djelovao na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njenoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

16. U čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud utvrđuje da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

18. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl. 502. C ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice je poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, slijedom čega zastara nije nastupila. Kako je kredit po Ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13, to je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a.

20. Ono što tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prema naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

21. Nadalje sud je utvrdio da je tužitelj bio potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapao je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog ugovora tj. kupnju vozila za osobne potrebe.

22. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi promjenjive redovne kamatne stope plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, , proveden je dokaz financijskim vještačenjem po P. B., stalnom sudskom vještaku.

23. U svom nalazu i mišljenju ona navodi da je na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije i pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa, da je zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita tužitelj više platio iznos od 5.743,00 kn zbog rasta kamatne stope.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke nisu imale prigovor na isti. Prigovori koje je isticao tuženik su pravne prirode i na njih se sud očitovao u ovoj presudi, kao i sudovi u kolektivnom sporu. Vještak je u svom pisanom očitovanju ostao kod danog nalaza i mišljenja jer je odgovoreno na zadatak vještačenja, a prijedlozi tuženika da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da se kao početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima HNB, sud nije prihvatio jer isti nije relevantan za odluku u ovoj pravnoj stvari.

25. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 5.743,00 kn po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog dana nakon toga u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, uz uvećanje od pet odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe.

27. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (5.743,00 kn) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015).

28. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 75 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 20.5.2021., 14.1.2022. i 20.1.2022. (Tbr 9. toč. 1. OT 225 bodova), sastava podneska od 23.7.2019., 7.11.2019., 10.7.2021., 30.8.2021. (Tbr 8. toč. 1. OT 300 bodova), trošak obračunatog Poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.500,00 kuna, što ukupno iznosi 7.500,00 kuna, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 1.500,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu 300,00 kn i presudu 200,00 kn, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 9.500,00 kn, sukladno čl. 155. ZPP-a.

29. S obzirom da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako tumačenjem čl. 29. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 28. veljače 2022. do plateža, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 28. veljače 20221.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dna:

- pun. tužitelja B. J.

, odvj., uz rj za platež sp na presudu

- pun. tuženika B. B., odvj.,

Broj zapisa: eb307-04823

Kontrolni broj: 0a4ce-99d59-55327

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKA LIOVIĆ MERKAŠ, L=ZAGREB, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.