REPUBLIKA HRVATSKA

P-3785/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz S., …, OIB: …, zastupan po pun. A. U.odvj. u S., protiv tuženika

P.B.Z. d.d. Z., …, OIB:…,

zastupan po pun. B.B. odvj. u S., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 08. prosinca 2021. god., u prisustvu pun. tužitelja A. U. odvj. u S., i zamj. pun. tuženika S. R. odvj. vjež. u S.,

dana 25. veljače 2022. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika na dostavu podataka, odnosno dokumentacije iz koje će biti vidljiv pregled obveza po ugovoru o kreditu br. 9012051372.

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članka 1. ugovora o kreditu br. 901251372 od 25. 10. 2006. god., zaključena između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.175,62 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećeg na dan korištenja kredita, članku 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članku 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, i članku 6., u dijelu u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 24.175,62 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članka 4. Ugovora o kreditu br. 901251372 od 25. 10. 2006. god., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatama kreditora.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju iznos od 30.029,43 kn, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.god., a od 01. siječnja 2008.god., pa sve do 31. srpnja 2015.god., obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, te od 01. kolovoza 2015.god., pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje zakonske zatezne kamate na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

- na iznos od 81,84 kn od 31. kolovoza 2007.g., pa sve do isplate

- na iznos od 79,67 kn od 30. rujna 2007.g., pa sve do isplate

- na iznos od 78,82 kn od 31. listopada 2007.g., pa sve do isplate

- na iznos od 79,16 kn od 30. studenog 2007.g., pa sve do isplate

- na iznos od 77,80 kn od 31. prosinca 2007.g., pa sve do isplate

- na iznos od 78,38 kn od 31. siječnja 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 192,15 kn od 29. veljače 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 193,57 kn od 31. ožujka 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 186,22 kn od 30. travnja 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 183,12 kn od 31. svibnja 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 182,90 kn od 30. lipnja 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 177,60 kn od 31. srpnja 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 175,84 kn od 31. kolovoza 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 175,78 kn od 30. rujna 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 280,03 kn od 31. listopada 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 176,92 kn od 30. studenog 2008.h., pa sve do isplate

- na iznos od 282,72 kn od 31. prosinca 2008.g., pa sve do isplate

- na iznos od 297,71 kn od 31. siječnja 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 335,49 kn od 28. veljače 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 251,17 kn od 31. ožujka 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 253,09 kn od 30. travnja 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 233,59 kn od 31. svibnja 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 244,82 kn od 30. lipnja 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 219,68 kn od 31. srpnja 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 242,56 kn od 31. kolovoza 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 228,26 kn od 30. rujna 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 211,33 kn od 31. listopada 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 235,77 kn od 30. studenog 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 252,81 kn od 31. prosinca 2009.g., pa sve do isplate

- na iznos od 281,71 kn od 31. siječnja 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 264,94 kn od 28. veljače 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 308,69 kn od 31. ožujka 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 309,72 kn od 30. travnja 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 352,28 kn od 31. svibnja 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 369,08 kn od 30. lipnja 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 362,17 kn od 31. srpnja 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 464,03 kn od 31. kolovoza 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 411,27 kn od 30. rujna 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 428,72 kn od 31. listopada 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 488,65 kn od 30. studenog 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 570,12 kn od 31. prosinca 2010.g., pa sve do isplate

- na iznos od 479,03 kn od 31. siječnja 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 505,99 kn od 28. veljače 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 486,55 kn od 31. ožujka 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 551,60 kn od 30. travnja 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 635,60 kn od 31. svibnja 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 758,53 kn od 30. lipnja 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 851,27 kn od 31. srpnja 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 636,70 kn od 31. kolovoza 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 632,65 kn od 30. rujna 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 661,81 kn od 31. listopada 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 657,63 kn od 30. studenog 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 653,46 kn od 31. prosinca 2011.g., pa sve do isplate

- na iznos od 649,95 kn od 31. siječnja 2012.g., pa sve do isplate

- na iznos od 645,65 kn od 29. veljače 2012.g., pa sve do isplate

- na iznos od 663,25 kn od 31. ožujka 2012.g., pa sve do isplate

- na iznos od 658,78 kn od 30. travnja 2012.g., pa sve do isplate

- na iznos od 609,51 kn od 31. svibnja 2012.g., pa sve do isplate

- na iznos od 605,07 kn od 30. linja 2012.g., pa sve do isplate

- na iznos od 600,63 kn od 31. srpnja 2012.g., pa sve do isplate

- na iznos od 596,13 kn od 31. kolovoza 2012.g., pa sve do isplate

- te na iznos od 7.189,44 kn od 28. rujna 2012.g., pa sve do isplate

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 15.425,00 kn.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 25. listopada 2006. god., sa tuženikom kao kreditorom, zaključio namjenski ugovor o kreditu br. 9012051372, temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan u iznosu od 24.175,62 CHF, u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita.

Tuženik je u navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru, i to u čl. 1. ugovora , ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 6. ugovora, vezao uz ovu valutu.

Postupajući na ovakav način, i to na način da je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljem načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istoga je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time zaštite prava i interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod. posl. br. P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je presudom pod posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. 06. 2018. god., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik (kao drugotuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.11. 2004. god., do 31. 12. 2008. god., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.96/13) i to člancima 81, 82, i 90, a od 07. kolovoza 2007. god., do 31. prosinca 2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Tužitelj se je pošto ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom i podacima, prije svega financijsko-knjigovodstvenom dokumentacijom o tijeku otplate kredita, kretanju kamatnih stopa, kao ni svom drugom dokumentacijom i podacima bez kojih nije moguće odrediti visinu iznosa koje banka mora tužitelju vratiti, obratio tuženiku koji tu dokumentaciju ima, međutim ne želi potpunu dokumentaciju po kreditu dati usprkos traženju tužitelja, i iako se radi o podacima koje je tuženik tužitelju, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati.

Sukladno iznijetom, u ovom stadiju ne može postaviti određen tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka, i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će i odrediti visinu novčane tražbine koju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja, i u roku koji odredi sud, a sve sukladno sa člankom 186 b ZPP-a.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c ZPP-a, te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, ima pravni interes ustati predmetnom tužbom.

Tužitelj je predložio sudu da u roku od 15 dana donese rješenje kojim će obvezati tuženika na dostavu podataka, odnosno dokumentacije iz koje će biti vidljiv pregled obveza po ugovoru o kreditu br. 9012051372.

Nadalje je predložio sudu da donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 1. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 24.175,62 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne lista banke važećeg na dan korištenja kredita, članak 4., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, članak 5., u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, članak 6., u dijelu u kojem se kredit u iznosu od 24.175,62 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

Konačno, tužitelj je predložio sudu da obveže tuženika i na isplatu iznosa u kunama, sve sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine uplate do isplate, a kojega će se visina odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog postupka, i nakon što se provede odgovarajuće vještačenje.

U odgovoru na tužbu od 12.veljače 2021. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti.

Tuženik također ističe i prigovor zastare.

Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe, jer za isto nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 186. b ZPP-a, niti je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s prednje citiranom zakonskom odredbom, pa budući da činjenični navodi nemaju uporišta u dostavljenoj dokumentaciji, to tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja, odnosno podredno odbiti istaknuti zahtjev tužitelja kao neosnovan, sve to uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

Navodi da tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012051372 zaključenom između tužitelja i tuženika dana 25.10.2006. g., kojima se ugovara valutna klauzula u CHF, kao i isplatu još nedefiniranog iznosa uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne mjesečne iznose od datuma dospijeća pojedinog iznosa pa sve do isplate, a koja visina će se odrediti nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine koja je predmet ovog postupka i tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje.

Svoje traženje tužitelj dakle, temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koje postupanje da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/2012 odnosno presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-6632/2017 i presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, P-7129/13-4, utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Stranke su zaista zaključile Ugovor o kreditu broj 9012051372, dana 25.10.2006. godine, a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 24.175,62 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare.

Prije svega, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 05.10.2012.godine.

Odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, propisano je:

Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Tužitelj je stoga prekludiran pozivati se na ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu iz 2006.godine, kao što je i u prekluziji obzirom na protek zastarnog roka obzirom da je od zatvaranja ugovora o kreditu odnosno isplate istoga pa do podnošenja tužbe 2019.godine proteklo više od šest godina.

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bila obvezujuća za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, ova bi parnica trebala biti radi naknade štete, a nije.

Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a, propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi.

Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članka 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a, jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa (što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.

Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“

I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve.

Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi.

Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojila niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan, kako od strane službenika banke, tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama, budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima.

Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze.

Tuženik nadalje ističe da je u odnosu na potraživanje tužitelja nastupila zastara, obzirom da je kredit isplaćen i zatvoren još 2012.godine, dakle, više od šest godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a, propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove, a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine, korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu, i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a.

Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora, c) te bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava

Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a).

Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a, koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak, ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno.

Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru, jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača, uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. godine.

Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a, kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a, ni ZPP-a, ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača.

Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu, te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.

Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 04. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH!

Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.

Prema tome, na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012. godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a.

Tužitelj u podnesku od 23.veljače 2021. god., navodi da se prigovor zastare ukazuje se u cijelosti neosnovanim. Naime, VSRH je na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020.g., zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok kod utvrđenja ništetnosti ugovora (ili pak pojedinih odredbi istoga), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao dokaz prilaže izvod iz zapisnika sa sjednice od 30. Siječnja 2020.g., br: Su-IV-47/2020-2, te ističe da dakle, u predmetnoj pravnoj stvari zastara još nije počela niti teći.

Nadalje navodi da neosnovano tuženik ističe i to da se u predmetima pojedinačnih tužbi ne može pozivati na predmete koji su vođeni u kolektivnim sporovima. Na ovo je u primjeni propisa tumačenje dao VSRH u presudi br: Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.g., a gdje stoji: “Ne može postojati utvrđenje ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu na istovrsni ugovor.“

Slijedom kazanoga, u predmetnoj pravnoj stvari potrebno je samo provesti dokaz vještačenjem kao bi se utvrdila visina duga.

Tužitelj je uz podnesak od 14. ožujka 2021. god., dostavio u dokazne svrhe presudu Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-503/2020 od 19. svibnja 2020. god., navodeći da su u istoj presudi obrazloženi kao neosnovani svi prigovori koje je tuženik iznosi u odgovoru na tužbu.

U podnesku od 22. ožujka 2021. god., tuženik navodi kako u svemu i u cijelosti ostaje kod svojih dosadašnji navoda, te opetovano naglašava kako je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen po ugovornim strankama još 2012.godine. Ova se nesporna činjenica ukazuje relevantnom s dva aspekta i to, obzirom na prekluziju isticanja ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, i obzirom na vrijeme ispunjenja ugovora.

Naime, predmetni je Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15). Zašto je to bitno? Zato što je sam zakonodavac, i to baš odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15, izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Imajući na umu ciljeve i svrhu ZID ZPK/15 - otklanjanje neravnoteže između potrošača, korisnika CHF kredita i banaka kao vjerovnika, te na zakonom uređeni način rasterećenja hrvatskog pravosuđa od sudskih sporova, razlozi za isključenje potrošača koji su svoje kredite otplatili i više su nego očiti. Zakonodavac je naime, smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih stranaka - bivših potrošača i banaka, nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača.

Ukoliko pak između prava i obveza vjerovnika i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na štetu potrošača, tada nisu ispunjeni uvjeti nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačkog ugovora, u konkretnom slučaju odredbi koje se tiču o promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, i zbog toga iste nisu nepoštene. Većina ugovora o CHF kreditu koji su otplaćeni do stupanja na snagu ZID ZPK/15, kao što je i predmetni, su bili kratkoročni, u pravilu nenamjenski i krediti za automobile, što upućuje na zaključak da do neprimjerenog rasta kamatne stope nije niti došlo prije nego što su oni realizirani. Sukladno tome, nije jasno kako bi se ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u tim ugovorima trebale smatrati ništetnima, ako nije postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Ne samo da je Zakonom izrijekom određeno isključenje iz konverzije potrošača koji su svoje obveze iz ugovora o CHF kreditu ispunili, već isto rezultira i daljnjom posljedicom koja se svodi na isključenje primjene Direktive 93/13/EEZ.

S obzirom na to da Direktiva 93/13/EEZ u čl. 2. st. 1., propisuje da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ne podliježu odredbama Direktive, treba se zapitati bi li zaštitu prema odredbama Direktive 93/13/EEZ trebalo pružiti onima koje je ZID ZPK/15 izrijekom isključio, jer je očigledno smatrao da im posebna zaštita, a ni konverzijom ugovora o kreditu, nije potrebna.

Tako je u pojedinim slučajevima dovoljno utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora, dok je u drugima potrebno provesti iscrpnu analizu, jer o tome ovisiti hoće li sud uopće provoditi test nepoštenosti ugovorne odredbe ili će odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

Polazeći od toga da je ZID ZPK/15 izrijekom isključio mogućnost provedbe konverzije za potrošače koje su ugovor o kreditu u CHF-u isplatili, očigledno je smatrao da toj grupi potrošača nije potrebno pružiti posebnu zaštitu radi otklanjanja neravnoteže u njihovim odnosima, jer ona nije ni nastala.

Slijedom navedenog, nacionalni bi sud primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ, trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio primjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu potrošačkog ugovora, te odbiti tužbeni zahtjev jer osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole.

Nadalje, da predmetne ugovorne odredbe koje tužitelj spori nisu ništetne, jer nisu dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka u potrošačkim ugovorima na štetu potrošača, te da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni početnog ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo razdoblje otplate kredita, jasno proizlazi iz Prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u CHF, temeljene na parametrima koji su uzeti kao značajni u kontekstu određivanja primjenjivih kamatnih stopa, a sačinjenom po D. S. usluge d.o.o., kao i iz Analize tužbenog zahtjeva sačinjenog

po G.& P., Korporativne financije koja prikazuje konkretan izračun u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a koji se dostavljaju u privitku ovog podneska. S tim u vezi je za naglasiti kako promjenjiva kamatna stopa kao takva nije utvrđena ništetnom od strane nadležnih sudova, nego samo način njezine jednostrane promjene. Imajući u vidu da kamatna stopa mora biti utvrđena na način da uspostavi stvarnu ravnotežu među ugovornim stranama, a budući su ugovorne strane nesporno ugovorile primjenu promjenjive kamatne stopa koja u konkretnom slučaju nije dovela do znatne neravnoteže na štetu potrošača, to tužitelja ne pripada pravo zahtijevati isplatu razlike između iznosa kamate obračunate po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i iznosa stvarno plaćenih. Stoga primjena početno ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo razdoblje otplate kredita, kao i primjena početnog tečaja CHF, nije prihvatljiva.

Tužitelj je uz podnesak od 02. travnja 2021. god., dostavio u dokazne svrhe odluku Vrhovnog suda RH br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. god., navodeći da je u istoj odluci sud odbio i obrazložio sve prigovore koje tuženik ističe u predmetnoj pravnoj stvari.

Tijekom postupka je izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka M. J. dipl.oec., koji u svojem vještvu od

10. lipnja 2021. god., navodi da je njegova zadaća utvrditi iznose preplate izražene u kunama po mjesecima nastale po osnovi 1) ništetnosti promjenjive kamatne stope i 2) ništetnosti valutne klauzule u kreditu zaključenom između tužitelja i tuženika.

Navodi da je dana 12.06. 2019. god., tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 9012051372 je ugovoren dana 25.10.2006. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita, na iznos od CHF=24.175,62, na rok od 84 mjeseca. Isplaćen je u kunama dana 26.10.2006. god., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,636552 Kn, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,99% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 341,58 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 30.11.2006. godine. Banka je od 01.08.2007. godine povisila kamatnu stopu na 5,99% godišnje, a od 01.02.2008. god., pa do kraja otplate na 7,45%. Tužitelj je uplatom od dana 28.09.2012. prijevremeno definitivno otplatio kredit, a koju je uplatu uvrstio u izračun kao i ostale redovno dospjele anuitete.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojega je tužitelj plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije je bilo moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

Vještak navodi da je u tablici koja prileži ovom nalazu prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa kamate zbog promjene kamatne stope su prikazani u stupcu br. 12, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom više plaćene kamate s tečajem na dan uplate u stupcu 16. Više plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 17, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita.

Datumi od kojih je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta, čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja, kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Imenovani vještak je mišljenja da je vještvo napravljeno sukladno Rješenju ovog suda od 06. svibnja 2021. godine. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna, navodi da su tužitelj (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) sklopili ugovor o kreditu broj 9012051372. U razdoblju od 01.08.2007. god., do konačne otplate 28.09.2012. god., tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan plaćanja.

Nadalje navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 01.08.2007. god., do 28.09.2012. god., platio veće iznose kamate od kamate koja bi bila plaćena da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=8.638,86. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju od 31.10.2008. god., do 28.09.2012. god., platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu Kn=21.390,58. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Vještak navodi da je ukupan zbirni iznos više plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF iznosi Kn=30.029,43, te je u nastavku vještva dao tablični prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa više plaćenih anuiteta (datume dospijeća anuiteta, iznosa preplate kamata u kn, iznose preplata anuiteta zbog promjene tečaja CHF, te ukupne iznose preplate kamata i tečaja).

Tužitelj u podnesku od 17. lipnja 2021. god., navodi da nema primjedbi na provedeno vještačenje, te je sukladno nalazu i mišljenju imenovanog sudskog vještaka konačno postavio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude.

Tužitelj je istim podneskom povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obvezu tuženika na dostavu podataka, odnosno dokumentacije iz koje će biti vidljiv pregled obveza po ugovoru o kreditu br. 9012051372., a radi čega je donijeta odluka kao u izreci rješenja, i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP).

U podnesku od 24. lipnja 2021. god., tuženik navodi da prigovara provedenom vještvu budući su analizom sudskog vještva utvrđeni nedostaci koji bitno utječu na ispravnost i stručnost provedenog vještačenja.

Naime, sudski vještak u uvodnom dijelu vještačenja navodi da je kredit prijevremeno otplaćen dana 28. rujna 2012.godine, što nije točno. Predmetni je kredit zbog neuredne otplate otkazan i prenesen na osiguravajuće društvo koje je 28. rujna 2012. godine Banci namirilo cjelokupno dospjelo dugovanje, te na sebe preuzelo sva daljnja potraživanja po kreditu. Vještak svoje izračune radi pod pretpostavkom da je kredit uredno otplaćivan, odnosno izračunava razlike na temelju početnog i stvarno primijenjenog plana otplate. Ovakav izračun u ovom slučaju nije prihvatljiv i daje fiktivne rezultate, budući da stvarno izvršene uplate od strane korisnika kredita značajno odstupaju od primijenjenog plana otplate, što je u konačnici i dovelo do otkazivanja kredita. Kako je kredit bio neuredan u otplati, tražene izračune je trebalo raditi isključivo na temelju stvarno izvršenih uplata.

Slijedom navedenog, predložio je da vještak, sukladno gornjim navodima, ispravi predmetno vještvo, kako bi isto moglo biti korišteno u dokazne svrhe, dok u svemu ostalome u cijelosti ostaje kod svojih dosadašnjih navoda, posebice u istaknutim prigovorima prekluzije u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i zastare.

Na ročištu dana 09. srpnja 2021. god., tuženik navodi da se protivi se ovako uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom, a iz razloga koji su već izneseni u dosadašnjem tijeku postupka, te je predložio da se imenovani sudski vještak pozove na ispravak predmetnog vještva, a kako bi isto moglo biti korišteno u dokazne svrhe.

Tužitelj ističe da su točni navodi tuženika da tužitelj nije platio nekoliko zadnjih rata, odnosno da ih je platio sa zakašnjenjem. Navodi da je kredit u cijelosti potom isplatili osiguratelj "C. o." koji je kredit i osiguravao, a u regresu se naplatio od tužitelja, s tim da je tužitelj kao kaznu platio i zateznu kamatu. Priložio je u spis Izvadak računa po predmetnom kreditu za 2012. godinu.

Stalni sudski vještak za financije M. J. dipl. oec., u dopuni vještva od

25. kolovoza 2021. god., navodi da tuženik prigovara ispravnosti sudskog vještva od 10. lipnja 2021. godine, i to iz razloga:

1) Vještak navodi da je kredit prijevremeno otplaćen 28.09.2012. god., a u stvari je zbog neuredne otplate otkazan i prenesen na osiguravajuće društvo koje je Banci namirilo cjelokupno dospjelo dugovanje i na sebe preuzelo daljnja potraživanja.

2) Vještak radi izračune pod pretpostavkom da je kredit uredno otplaćivan i radi izračun na temelju početnog i stvarno primijenjenog otplatnog plana otplate. Tuženik smatra kako ovakav izračun nije prihvatljiv jer daje fiktivne rezultate, budući da stvarne uplate korisnika kredita značajno odstupaju od plana otplate, te da izračune treba raditi isključivo na temelju stvarno izvršenih uplata.

Ad1) Vještak ističe kako činjenica da li je kredit prijevremeno otplaćen od strane tužitelja ili je otkazan, te plaćen od strane osiguravajućeg društva ne mijenja suštinsku bit da je kredit Banci vraćen, i to u identičnom iznosu bez obzira tko ga je platio, te nema utjecaja na izračun Vještaka.

Ad2) Kao vještak nije radio izračun pod pretpostavkom da je kredit uredno vraćan, ali jeste radio izračun usporedbom početnog i stvarno primijenjenog otplatnog plana uvažavajući stvarne uplate. Ovdje ponavlja već navedeno u Nalazu od 10.06.2021. godine:

“Datumi od kojih je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja, kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.“

Dakle, Banka je na sva kašnjenja u plaćanju zaračunavala zateznu kamatu, pa tako i na više plaćene iznose anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF. Iz tog razloga i eventualne preplate treba uvažiti od datuma dospijeća anuiteta, a ne datuma plaćanja, kako bi se vratila i nepripadno obračunata zatezna kamata, te tužitelj i tuženik bili u ravnopravnom položaju.

Tečaj po kojem je tužitelj vršio uplate je s druge strane tečaj važeći na dan plaćanja, kako je uplate obračunavao i naplatio i sam tuženik.

Vještak navodi da zaključno, u cijelosti ostaje pri svom Nalazu i Mišljenju od 10. lipnja 2021. godine.

Tužitelj u podnesku od 02. rujna 2021. god., navodi da nema primjedbi na dopunu vještva imenovanog sudskog vještaka. Naime, tužitelj je kasnio sa plaćanjima mjesečnih rata kredita, što je dovelo do otkaza ugovora o kreditu sukladno sa čl. 8. kredita.

Navodi da je otkazom ugovora o kreditu, čitav kredit dospio na naplatu (čl. 8 ugovora), te je kredit u cijelosti platio osiguravatelj kredita „ C. o. “ d.d.,

koja je potom u ovršnom postupku sve naplatila od svog dužnika, a ovdje tužitelja.

Dakle, nezavisno od toga kako je kredit naplaćen, u odnosu na ovdje tužitelja i tuženika, a vezano za njihova prava iz predmetnog parničnog postupka, ništa se nije promijenilo. Naime, tužitelj je izmirio čitav dug sada „C.o.“ d.d.

Prije toga „C. o.“ d.d. je platilo čitav iznos duga u što je uključena

i ugovorena kamata, i to u cijelosti, i to kako ona za kašnjenje sa plaćanjima, tako i ona koja su plaćena iako je kredit ranije otplaćen, a obračunata je kamata kao da je kredit stalno plaćan obročno do isteka čitavog duga.

Tužitelj navodi kako na okolnost da pravilno tumači pravo, u spis se dostavlja odluku VSRH-a br: Rev-x 1023/2017-2 od 29. siječnja 2020.godine.

U podnesku od 21. rujna 2021. god., tuženik navodi da vještak nije otklonio nedostatke na koje je ukazao u svom ranijem očitovanju, stoga u cijelosti ostaje kod svojih ranije iznesenih prigovora.

Naime, nije u pravu vještak kada navodi da nije relevantno je li kredit prijevremeno otplaćen od strane tužitelja, ili je isti otkazan zbog neuredne otplate, te podmiren od strane osiguravajućeg društva. Upravo suprotno, ova relevantna činjenica ukazuje na osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja za potraživanje onih iznosa koje isti nije izvršio već ih je uplatilo osiguranje, kao i na nepripadajuću kamatu na taj iznos.

Nadalje, nije u pravu vještak ni kada navodi da izračun nije radio pod pretpostavkom uredne otplate kredita. Budući da izvršene uplate ne kolidiraju sa stvarno primijenjenim planom, to nije ispravno razliku računati na temelju početnog i stvarno primijenjenog plana otplate. Opravdanje vještaka za takav obračun – uvažavanje pretplate od datuma dospijeća anuiteta, a ne datuma stvarne uplate, a sa ciljem anuliranja naplaćenih zateznih kamata zbog zakašnjenja - nije osnovano. Tuženik stoga još jednom naglašava kako je izračun vještaka pogrešan i neprihvatljiv, budući da stvarno izvršene uplate od strane korisnika kredita značajno odstupaju od primijenjenog plana otplate što u konačnici dovodi do pogrešnog obračuna.

Tuženik navodi da u svemu ostalome u cijelosti ostaje kod svojih dosadašnjih navoda, posebice u istaknutim prigovorima prekluzije u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i zastare.

Također prigovara i tijeku zatraženih zakonskih kamata na pojedinačne mjesečne iznose, a ovo pak iz dva razloga:

Prvo, budući su u vještvu zanemareni datumi stvarno izvršenih uplata, a koji se ne podudaraju sa stvarno primijenjenim planom otplate, to tužitelja ne mogu nikako pripadati kamate tekuće od navedenih datuma, i drugo, tuženik u trenutku stjecanja uplaćenih anuiteta nije znao niti je mogao znati da nema pravo na isplatu istih u kom smislu ne bi bio dužan platiti zatezne kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

Ovo stoga što je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano: Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prije stupanja na snagu pravomoćnosti odluke iz predmeta "Potrošač", tuženiku se ne može imputirati nesavjesnost. Ukoliko obvezujući učinak navedene odluke djeluje prema tužitelju, tada bi ista trebala imati u učinak u odnosu na tuženika po pitanju trenutka saznanja za ništetnost pojedinih odredbi u kom slučaju tijek zateznih kamata ne bio mogao teći prije pravomoćnosti navedene odluke, odnosno postavljanja zahtjeva za isplatu.

Tužitelj u podnesku od 23.rujna 2021. god., u odnosu na prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije iz razloga jer mu je ugovor o kreditu otkazan, navodi da je da je isti prigovor neosnovan.

U presudi VSRH-a br. Rev-2125/13-2 od 17. listopada 2017.g., stoji: “Okolnost što se je tužiteljica spornim ugovorom obvezala jamčiti za ugovorne obveze trgovačkog društva H.P. d.o.o., kao glavnog dužnika iz ugovora o kreditu sklopljenog s pravnim prednikom tužene, a kojega je on u međuvremenu otkazao, ne dovodi u pitanje valjanost spornog ugovora. Naime, otkazom ugovora o kreditu sklopljenog između trgovačkog društva H.P. d.o.o. i pravnog prednika tužene, H.P. d.o.o. je i dalje zadržao položaj glavnog dužnika, te njegova ugovorna obveza nije prestala, već je naprotiv dospjela na naplatu odjednom”.

Navodi da kao dokaz dostavlja preslik presude VSRH-a Rev-2125/13-2, te ističe da je jednak položaj i u odnosu na ovdje tužitelja, jer činjenica da je njemu ugovor o kreditu otkazan ni na koji način ne utječe na njegov procesni položaj u ovoj pravnoj stvari.

Naime, njemu je zbog neuredne otplate otkazan ugovor u kreditu, a istoga je baš po tom ugovoru odjednom otplatila “C. o.” d.d., a koja je ugovor i

osigurala. Potom je “C. o.” d.d. u regresu sve naplatila od ovdje

tužitelja, i to cjelokupan dug uključiv i kamate.

Pravilan je i obračun kamata jer je tužitelj za zakašnjenje sa uplatama platio zateznu kamatu koja je u tom slučaju kazna za kašnjenje, ali ista se ne može tražiti u ovoj pravnoj stvari, već se traži više plaćena kamata zbog ništetnost odredbi ugovora u odnosu na kamatu, i mora se obračunavati baš prema otplatnom planu jer se radi o pravnoj presumpciji.

Na raspravnom ročištu dana 01. listopada 2021. god., tužitelj navodi da otkazom ugovora nisu promijenjene ugovorne odredbe, ni stranke ugovora. Ugovor je samo stupio na naplatu odjednom, i naplaćen je u cijelosti, i po odredbama koje su ništetne. Navodi d anema daljnjih dokaznih prijedloga nema, te je predložio sudu da zaključi glavnu raspravu.

Tuženik na istom ročištu navodi da ustraje u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja za potraživanje onih iznosa koje isti nije izvršio, već ih je uplatilo osiguranje, kao i na nepripadajuću kamatu za taj iznos, te ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Nadalje ističe da ustraje i u već iznesenim prigovorima na izračun vještaka, budući da je isti pogrešan i neprihvatljiv. Naime, stvarne izvršene uplate od strane korisnika kredita značajno odstupaju od primijenjenog plana otplate, što u konačnici dovodi do pogrešnog obračuna.

U podnesku od 20. listopada 2021. god., tuženik navodi da Presuda VSRH, Rev-2125/13 od 17. listopada 2017.godine, na koju se poziva tužitelj, a koja bi trebala potvrditi navode tužitelja u pogledu njegove aktivne legitimacije, i to glede iznosa koje tužitelj nije uplatio tuženiku, naprosto nije adekvatan pravni izvor za donošenje sudske odluke u pogledu ovog predmeta.

Ta je presuda naime, donesena u činjenično i pravno drugačijem sporu, onom u kojem tužiteljica kao solidarni jamac potražuje regresnu isplatu prema glavnom dužniku, temeljem ugovora koji je otkazan, što nema nikakve, niti pravne niti činjenične sličnosti sa predmetom ovog spora. U ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje od tuženika više plaćeno temeljem Ugovornih odredbi za koje tvrdi da su ništetne. Pri tome nije naglasak na činjenici otkazanosti ugovora o kreditu, već na činjenici tko je uplatu kredita prema tuženiku izvršio. Budući tužitelj prema tuženiku nije izvršio sve uplate, već ih je po otkazu ugovora izvršilo upravo C. o. d.d., što tužitelj i ne spori, to tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati iznose koje nije platio. Zaključno dakle, s aspekta aktivne legitimacije, tužitelj od ovog tuženika može zahtijevati samo pretplatu onih iznosa koje je sam izvršio.

Nadalje, tuženik opetovano naglašava kako je tužitelj bio neuredan u otplati kredita, pa se tako stvarno izvršene uplate mjesečnih anuiteta ne poklapaju sa otplatnim planom. Stoga nije ispravno razliku računati na temelju početnog i stvarno primijenjenog plana otplate.

Mišljenje vještaka u kojem navodi: „Datumi od kojeg je tužitelj pretplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata.“ i „Pretplate treba uvažiti od datuma dospijeća anuiteta, a ne datuma plaćanja.“, pogrešno je, protivno zakonu i pravilima struke. Ako preplatu uopće treba uvažiti, onda je po logici stvari treba uvažiti od dana kada je plaćena, a ne od dana kada je trebala biti plaćena.

Tuženik stoga ustraje u svojim prigovorima na izračun vještaka kojeg drži pogrešnim i neprihvatljivim. U svemu ostalome u cijelosti ostaje kod svojih dosadašnjih navoda, posebice u istaknutim prigovorima prekluzije u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i zastare.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 9012051372 od 25. listopada 2006. god., Otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 25.

10. 2006. god., Plan otplate od 31. 10. 2006. god., Izvod iz zapisnika Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-503/2020-2 od 19. svibnja 2020. god., Analizu tužbenog zahtjeva G. & p.- ožujak 2021. god., Sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za Privrednu banka Zagreb d.d. - Deloitte od 02. rujna 2020. god., Pregled uplata po kreditu na dan 23. 04.2021. god., Plan otplate od 15. listopada 2012. god., Plan otplate od 26. listopada 2006. god., Knjigovodstvenu karticu od 23. 04. 2021. god., Vještvo br. 54/21 stalnog sudskog vještaka za financije M. J. dipl. oec. od 10. lipnja 2021. god., Izvadak računa po kreditu broj 9012051372 za 2012. godinu, Dopunu vještva br. 54/21 stalnog sudskog vještaka za financije M. J.dipl. oec. od 25. kolovoza 2021. god., Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-x 1023/2017-2 od 29. siječnja 2020. god., te Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-2125/13-2 od 17. listopada 2017. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženika u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Stoga odista nije jasno pravno stajalište tuženika kada navodi da tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešne premise, i to od pogrešne pretpostavke da bi naprijed navedene presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka.

Naime, predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 ZPP-a, propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika S.G. – S.b.d.d. S..

Međutim, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi članka 1., članka 4., članka 5., i članka 6., predmetnog Ugovora o kreditu br: 901251372 od 25. 10. 2006. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 4,99 %, (čl. 4 Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Tužitelj tijekom postupka osnovno ističe da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 12. lipnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Nadalje je u odredbama čl. 261 ZPP-a, propisano da ako je određeno više vještaka, oni mogu podnijeti zajednički nalaz i mišljenje kad se u nalazu i mišljenju slažu. Ako se u nalazu i mišljenju ne slažu, svaki vještak posebno iznosi svoj nalaz i mišljenje (st. 1). Ako se podaci vještaka o njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima (st. 2). Ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka (st. 3).

Tuženik tijekom postupka iznosi niz primjedbi i prigovora na vještvo od 10. lipnja 2021. god. i dopunu vještva od 25. kolovoza 2021. god., stalnog sudskog vještaka M. J. dipl. oec., međutim tijekom postupka nije predložio da se izvede dokaz financijsko–knjigovodstvenim vještačenjem od strane drugog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

Ovaj sud cijeni da je u slučaju oprečnih mišljenja između, na jednoj strani tuženika, i na drugoj strani ovlaštenog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, ovaj sud dužan donijeti odluku temeljem nalaza i mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka M. J. dipl. oec., i to sve sukladno citiranim odredbama čl. 250 i čl. 261 ZPP-a.

Međutim, neovisno o naprijed navedenom, ovaj sud prihvaća mišljenje imenovanog sudskog vještaka da su datumi od kojih je tužitelj preplatio anuitete, datumi dospijeća anuiteta, čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja, a kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu. Dakle, tuženik je na sva kašnjenja u plaćanju zaračunavao zateznu kamatu, pa tako i na više plaćene iznose anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF. Iz tog razloga i eventualne preplate treba uvažiti od datuma dospijeća anuiteta, a ne datuma plaćanja, kako bi se vratila i nepripadno obračunata zatezna kamata, te tužitelj i tuženik bili u ravnopravnom položaju. Tečaj po kojem je tužitelj vršio uplate je s druge strane tečaj važeći na dan plaćanja, kako je uplate obračunavao i naplatio i sam tuženik.

Tuženik u konkretnom slučaju nije u mogućnosti s uspjehom isticati niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja za potraživanje onih iznosa anuiteta koje isti nije izvršio već ih je uplatio osiguratelj C. o. d.d.

Naime, tužitelj tijekom postupka osnovano ističe, a i nesporno je među parničnim strankama, da je otkazom predmetnog Ugovora o kreditu, čitav kredit dospio na naplatu (čl. 8 ugovora), te je kredit u cijelosti potom platio osiguravatelj kredita „ društvo C. o. “ d.d., koje je potom u ovršnom postupku sve naplatilo od svog dužnika, a ovdje tužitelja, pa se neovisno o tome u odnosu na parnične stranke, odnosno kreditora i korisnika kredita, ništa nije promijenilo, budući da je tužitelj izmirio čitav dug, sada osiguratelju društvu „C. o.“ d.d., a koje je prije toga platilo tuženiku čitav iznos duga, u što je uključena i ugovorena kamata obračunata kao da je kredit stalno plaćan obročno do isteka čitavog duga.

Radi navedenoga je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi članka 1., članka 4., članka 5., i članka 6., predmetnog Ugovora o kreditu br: 901251372 od 25. 10. 2006. god., te na isplatu iz osnova povrata preplaćenih iznosa anuiteta tijekom otplate predmetnog kredita uslijed promjene kamatne stope i uslijed promjene tečaja CHF, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta sukladno otplatnoj dinamici kredita, a sve prema sačinjenom izračunu od strane stalnog sudskog vještaka M. J.dipl. oec. od 10. lipnja 2021. god., te je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na šest ročišta po 100 bod., pristup na dva ročišta po 25 bod., sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 2.375,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 400,00 kn, i pristojbe presude u iznosu od 650,00 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19).

U Splitu, 25. veljače 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika