REPUBLIKA HRVATSKA

Pn-272/19

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja N. B. iz S., O.:

…, zastupan po pun. D. J. odvj. u S., protiv tuženika

R. H., O.: …, zastupan po z.z. O. u S., G.-upravni odjel, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave održane dana 22. prosinca 2021. god., u prisustvu pun. tužitelja D. J. odvj. u S., i zamj. z.z. tuženika L. P. dipl. iur., dana 25. veljače 2022. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi;

"-Dužna je tužena R. H. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade štete isplatiti tužiteljici iznos od 167.766,99 kn zajedno sa zateznom kamatom određenom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekući do isplate na iznose kako slijedi: 4.630,31 počevši od 15.travnja 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.svibnja 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.lipnja 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.srpnja 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.kolovoza 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.rujna 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.listopada 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.studenog 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.prosinca 2016. god., 4.630,31 počevši od 15.siječnja 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.veljače 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.ožujka 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.travnja 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.svibnja 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.lipnja 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.srpnja 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.kolovoza 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.rujna 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.listopada 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.studenog 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.prosinca 2017. god., 4.630,31 počevši od 15.siječnja 2018. god., 4.630,31 počevši od 15.veljače 2018. god., 4.630,31 počevši od 15.ožujka 2018. god., 4.630,31 počevši od 15.travnja 2018. god., 4.630,31 počevši od 15.svibnja 2018. god., 4.630,31 počevši od 15.lipnja 2018. god., 4.630,31 počevši od 15.srpnja 2018. god., 4.630,31 počevši od 15.kolovoza 2018. god., 4.186,00 počevši od 15.rujna 2018. god., 4.186,00 počevši od 15.listopada 2018. god., 4.186,00 počevši od 15.studenog 2018. god., 4.186,00 počevši od 15.prosinca 2018. god., 4.186,00 počevši od 15.siječnja 2019. god., 4.186,00 počevši od 15.veljače 2019. god., 4.186,00 počevši od 15.ožujka 2019. god., i 4.186,00 počevši od 15.siječnja 2019. godine.

- Dužna je tužena R. H. u roku od 15 dana i pod prijetnjom

ovrhe naknaditi tužiteljici sve troškove ovog postupka."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kn.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 24. travnja 2019. god., podnijela po ovom sudu tužbu protiv tužene, u kojoj navodi da je vlasnica stana u zgradi oznake čest. zgr. 3508, Z.U. 9389, K.O. S., anagrafske oznake K. i to stana na 1. katu

istočnog krila zgrade, ukupne površine 95 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, hodnika, kupatila sa wc-om i ostave. Predmetni stan je stekla 19. srpnja 2004. god., uknjižbom prava vlasništva temeljem ugovora o darovanju od 01. srpnja 2004. god., sklopljenog između tužiteljice kao obdarenice i njene majke S. R. rođ. R. kao darovateljice, a ova od svog oca Ž. R. i pok. D. I. R..

U predmetnom stanu stanuje zaštićeni najmoprimac C. T., zajedno sa svojom kćeri A. T. kao članom obiteljskog domaćinstva najmoprimca, a temeljem P. O. suda u S. od 06. travnja 2004. god., pod brojem I. P-1930/02, koja je zamijenila ugovor o najmu stana u postupku koji se vodio protiv prednice tužiteljice S. R. kao tužene.

Temeljem navedene presude tužiteljica je po stjecanju prava vlasništva predmetnog stana sa C. T. sklopila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 19.studenog 2004. godine. Zaštićeni najmoprimac C. T. je to pravo stekla kao član obiteljskog domaćinstva svog pokojnog supruga i nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu N. T., koji je to pravo stekao 1957.

godine.

Tužiteljica na ime predmetnog najma prima zaštićenu mjesečnu najamninu koja je u razdoblju od 11. travnja 2016. god., do 01. rujna 2018. god., iznosila 368,69 kn, a od 01. rujna 2018. god., do danas 814,00 kn.

Kao vlasnica predmetnog stana na ime troškova održavanja zjedničkih dijelova zgrade u navedenom razdoblju plaća pričuvu u mjesečnom iznosu od 149,12 kn do travnja 2017. god., a od travnja 2017. god., u iznosu od 298,24 kn. Pored pričuve je kao vlasnik i najmodavac nizom prisilnih zakonskih odredbi, obvezana održavati predmetni stan i zajedničke dijelove nekretnine (čl. 80, 84 i 89 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima), odnosno održavati stan u stanju podobnom za stanovanje (čl. 13 Zakona o najmu stanova i čl. 553 i 554 Zakona o obveznim odnosima).

Tužiteljica sukladno odredbama Zakona o najmu stanova nije imala nikakvog utjecaja na sklapanje ugovora o najmu, a niti na sadržaj njegovih odredbi, kao niti na iznos najamnine. Zakonom o najmu stanova su joj u tolikoj mjeri ograničeni razlozi za otkaz ugovora o najmu zaštićenom najmoprimcu, da 14 godina nije mogla, odnosno do 2023. god., neće moći ući u posjed predmetnog stana, jednako kao što to nije mogla niti njena prednica.

Zaštićena najamnina je u razdoblju od stjecanja prava vlasništva tužiteljice do 01. rujna 2018. god., narasla za 52,00 kn, te je do 01. rujna 2018. god., bila najmanje 10 puta manja od tržišne najamnine za predmetni stan, a koju tržišnu najamninu tužiteljica 14 godina nije mogla naplatiti, a niti će moći još gotovo 5 godina. Tržišna najamnina predmetnog stana je također značajno umanjena.

Iz svega navedenog je razvidno kako je R. H. na gore opisni način tužiteljici povrijedila vlasnička prava zajamčena odredbama čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, budući nije postojala ravnoteža između interesa tužiteljice kao vlasnika stana i općeg interesa zaštite prava zaštićenih najmoprimaca, pošto je tužiteljici bio nametnut prekomjeran individualni teret.

Navedeni stav je zauzeo i Europski sud za ljudska prava odlučujući u predmetu Statileo protiv Hrvatske presudom od 10. srpnja 2014. god., Zahtjev br. 12027/10, Gošović protiv Hrvatske presudom od 04. travnja 2017. god., Zahtjev br. 37006/13, Bego i drugi protiv Hrvatske presudom od 15. studenog 2016. god., i Mirošević-Anzulović protiv Hrvatske presudom od 04. listopada 2016. godine.

Razvidno je kako je uslijed naprijed navedene povrede pretrpjela štetu. Pred ovom sudom je već pokrenula istovjetan postupak protiv tužene za razdoblje od stjecanja prava vlasništva do presuđenja, u kojem je prvostupanjskom nepravomoćnom presudom od 11. travnja 20126. god., broj P.-51/15, presuđeno u korist tužiteljice.

Tužiteljica smatra kako joj sukladno stavovima sudske prakse pripada naknada štete u visini tržišne najamnine koju bi ostvarila davanjem u najam predmetnog stana, i to za razdoblje od 01. travnja 2016. god., pa sva do danas, umanjeno za zaštićenu najamninu koju je primila kako je to naprijed navedeno, u sveukupnom iznosu od 15.605,01 kn, a koja tržišna najamnina bi iznosila najmanje 5.000,00 kn cca. mjesečno.

Navodi da se je prije podnošenja ove tužbe obratila nadležnom državnom odvjetništvu zahtjevom za mirno rješenje spora, a koji zahtjev je odbijen dopisom od 29. ožujka 2019. godine.

Slijedom navedenog, tužiteljica je predložila sudu da donese odluku pobliže opisnu u izreci presude.

U odgovoru na tužbu od 03. studenog 2021. god., tuženik navodi d a se protivi se tužbenom zahtjevu. Prije svega, ističe prigovor zastare samog prava iz kojeg proistječu predmetna povremena potraživanja na ime izmakle dobiti. Naime, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u R. H. je ratificirana 05. studenog 1997.god., što znači da su od tada vlasnici stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci imali pravnu mogućnost ostvarivati zaštitu konvencijskih prava pred domaćim sudovima. Dakle, tužiteljica je već tijekom 2004. god., trebala tražiti zaštitu konvencijskog prava pred domaćim sudom, a nakon eventualnog neuspješnog iscrpljivanja pravnih lijekova pred domaćim sudovima, obratiti se zahtjevom Europskom sudu za ljudska prava.

Također, tužiteljica je predmetni stan stekla temeljem ugovora o darovanju od 01. srpnja 2004. god., što znači da joj je u trenutku sklapanja tog ugovora bilo poznato da u stanu živi zaštićeni najmoprimac. Obzirom da je tužiteljica prihvatila darovanje i besplatnim pravnim poslom stekla predmetni stan i na taj način pristala na primanje iznosa zaštićene najamnine, a ne tržišne najamnine, pri čemu ista niti tvrdi, a niti dokazuje da je mogla razumno očekivati da će se sustav zaštićenog najma ukinuti u razumnom vremenu nakon stjecanja, nedostaje uzročno-posljedična veza između postupanja tuženika i eventualne štete koju tužiteljica trpi u vidu razlike između zaštićene i tržišne najamnine. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u presudi Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1036/2020 i presudi Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-655/2018.

Nadalje, sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o najmu stanova (NN br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18), zaštićena najamnina određuje se na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada RH, a ista se utvrđuju, između ostalog, ovisno i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca. S tim u svezi, ističe se kako iz tužbe nije razvidno je li tužiteljica, odnosno ranije njen prednik, provjeravao imovinsko stanje najmoprimca i članova njegovog obiteljskog domaćinstva koje može utjecati na platne mogućnosti najmoprimca, a od kojih ovisi visina zaštićene najamnine, odnosno mogućnost plaćanja slobodno ugovorene najamnine. Ukoliko je tužiteljica, odnosno njen prednik, propustio prije zaključenja ugovora o zaštićenom najmu provjeriti imovinsko stanje najmoprimca i članova njegovog domaćinstva, doprinio je da šteta koju trpi bude veća.

Tuženik posebno osporava visinu imovinske štete koju potražuje tužiteljica. Naime, kako bi se u konkretnom slučaju utvrdila visina najamnine koja se može postići na tržištu za predmetni stan, potrebno je utvrditi u kakvom je stanju stan u smislu uređenosti, opremljenosti i prikladnosti za život, jer visina tržišne najamnine upravo ovisi o stanju nekretnine, troškovima održavanja, te drugim kriterijima na tržištu. S tim u svezi, ističe kako je iskustvo pokazalo da stanovi u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci nisu u takvom stanju za koje bi se mogla postići tržišna cijena najma, jer u pravilu vlasnici u te stanove godinama nisu vršili nikakva investicijska ulaganja, odnosno nisu ih adaptirali, iako su temeljem odredbi Zakona o najmu stanova obvezni održavati stan u stanju pogodnom za stanovanje.

Stoga navedeni iznos imovinske štete smatra paušalno postavljenim, uz pogrešno shvaćanje presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske, koju su domaći sudovi obvezni primjenjivati u predmetima iste ili istovrsne činjenične i pravne osnove. Naime, presudom u predmetu Statileo protiv Hrvatske, a niti kojom drugom presudom, Europski sud za ljudska prava nije dosudio pravičnu naknadu na ime imovinske štete u visini razlike između zaštićene najamnine koju je vlasnik stana primao i tržišne najamnine, a kako to tužiteljica pogrešno navodi, već u visini razlike između zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati i odgovarajuće primjerene najamnine, s tim da je sud primjerenu najamninu posebno utvrđivao prema okolnostima konkretnog predmeta uzimajući u obzir, između ostalog, i visinu tržišne najamnine. Potom je od utvrđene odgovarajuće najamnine oduzeo iznos zaštićene najamnine koju je vlasnik stana imao pravo primati, te naposljetku utvrdio iznos pravične naknade imovinske štete koji je daleko niži od razlike između zaštićene najamnine i tržišne najamnine. Pritom je sud istaknuo kako su kod donošenja pravnih propisa koji reguliraju stanovanje, države kao ugovorne strane Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ovlaštene sniziti najamninu do razumne, odgovarajuće razine ispod tržišne cijene u cilju postizanja veće socijalne pravde, kako bi se osigurao stambeni smještaj osobama slabog imovnog stanja. Dakle, temeljem navedene presude Republika Hrvatska bila je dužna isplatiti Statileu pravičnu naknadu (imovinske štete) utvrđenu kao razliku između zaštićene najamnine i odgovarajuće najamnine, koja naknada je razumno viša od zaštićene najamnine, a ne naknadu kao razliku od iznosa zaštićene najamnine do punog iznosa koji se može postići za tržišno iznajmljivanje.

Pored navedenog, tuženik ukazuje i na rješenje Vrhovnog suda RH, broj Rev- 1423/2016-2 od 27. kolovoza 2019. god., u kojem je izraženo pravno shvaćanje prema kojem se pri utvrđivanju visine cijene najamnine za stambeni prostor mora voditi računa o tome da ta naknada bude u ravnoteži s ograničenjem koje je tužitelju nametnuto legitimnim ciljem zbog kojeg je to ograničenje ustanovljeno. Nadalje, od utvrđenog iznosa odgovarajuće najamnine potrebno je odbiti porez na dohodak od imovine sukladno Zakonu o porezu na dohodak, a na način kako je to navedeno u dopisu Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda, od 9. ožujka 2021. godine. Takvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Županijskog suda u Bjelovaru, broj Gž-633/20 od 09. srpnja 2020. godine.

Tužiteljica u podnesku od 19. studenog 2021. god., navodi da tuženik osporava tužbeni zahtjev jer da bi činjenicom što je tužiteljica prihvatila darovanje predmetne nekretnine, prestala uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete. Ističe kako uzročno-posljedična veza između štetne radnje i štete ovisi o objektivnim činjenicama. Saznanje oštećenika za uzročno-posljedičnu vezu, odnosno za štetu i štetnika nema utjecaja na to da li je štetna radnja uzrokovala štetu ili nije. Jednako tako, oštećenik ne može svojim pristankom protupravnu štetnu radnju učiniti zakonitom. Subjektivni odnos oštećenika prema šteti ima utjecaja samo na početak tijeka roka zastare. Stoga su svi navodi tužene u pogledu saznanja tužiteljice o štetniku i šteti suvišni.

Tužiteljica napominje kako je za protupravnost štetne radnje saznala tek donošenjem presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske 2014. (10 godina nakon stjecanja prava vlasništva predmetnog stana), budući je notorna činjenica kako su hrvatski sudovi do donošenja spomenute presude odbijali istovjetne tužbene zahtjeve.

U odnosu na prigovor zastare i prigovor kako tužiteljicu ne pripada pravo na razliku između zaštićene i tržišne najamnine, ističe kako je Vrhovni sud u odluci broj Rev-1104/2018 donesenoj u predmetu istovjetnog činjeničnog i pravnog osnova u kojem je tužena iznosila potpuno istovjetne prigovore kao i u odgovoru na tužbu, zauzeo stav kako je pravilno shvaćanje Županijskog suda u Dubrovniku u presudi od 22. studenog 2017. god., broj Gž-935/16, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev vlasnika za naknadu štete u visini razlike zaštićene i tržišne najamnine za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe, upravo kako je tužiteljica i zatražila tužbom u ovom postupku.

Nadalje navodi da se tuženik kontradiktorno i oportuno poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo, kada je u pitanju visina najamnine, dok po pitanju zastare ignorira praksu Europskog suda (Statileo protiv Hrvatske, Anzulović i Bego i dr. protiv Hrvatske, Gošović protiv Hrvatske) koji tužiteljima dosuđuje naknadu počevši od stupanja na snagu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda bez obzira na datum podnošenja zahtjeva.

Također Europski sud, na čiju praksu se poziva tuženik kada mu to odgovara, u svojim presudama u niti jednom predmetu prilikom odmjeravanja naknade štete tužiteljima, ne razmatra niti činjenice, niti dokaze o konkretnom stanju i podobnosti za iznajmljivanje nekretnina koje su predmet istih postupaka, niti stanje na tržištu, a što bi po tvrdnjama tuženika trebalo uzeti u obzir.

Tužiteljica navodi da tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je tužiteljica, odnosno njena prednica, prije sklapanja ugovora o najmu trebala utvrđivati kakvog su imovnog stanja zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, a kako bi utvrdila njihovo pravo na zaštićeni najam.

Navodi da je tuženik vrlo dobro upoznat, a jednako tako i Sud, kako su tijekom 20 godina proteklih od sklapanja predmetnog ugovora, sudovi u R. H.

odbijali tužbe radi otkaza ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom podnesene iz istih razloga na koje se sada poziva tuženik. Pa je tako dugogodišnjom praksom, između ostalog i V. suda R. H. npr. formiran pravni stav kako je

kuća za odmor kuća posebne namjene, namijenjena boravku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, pa bez obzira na svoju vrijednost nije zapreka stjecanju statusa zaštićenog najmoprimca (Rev-x-579/10, Rev-40/1999).

Dakle, tužiteljica i njeni prednici su desetljećima bili onemogućeni da otkazuju predmetni ugovor iz razloga koje navodi tužena, a ista ih sada apsurdno proziva stoga što to nisu učinili.

Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama opetovano ističe kako sud mora ispitati može li se primjena propisa smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i sudsku praksu, te konkretne okolnosti slučaja (pa tako u pogledu zastare u predmetu Vrbica protiv Hrvatske, br. zahtjeva 32540/05).

Razvidno je stoga kako tužiteljica pored citirane dugogodišnje i ustaljene sudske prakse nije imala razloga tražiti iseljenje zaštićenog najmoprimca budući je legitimno smatrala kako materijalne mogućnosti najmoprimca ne utječu na njegov položaj priznat i zajamčen zakonom.

U podnesku od 26. studenog 2021. god., tuženik navodi da se je tužiteljica uknjižila kao vlasnica predmetnog stana na temelju ugovora o darovanju od 01. srpnja 2004. godine. Međutim, sporna je pravna valjanost tog ugovora jer istome nedostaje zakonom propisani oblik. Naime, radi se o ugovoru o darovanju bez prave predaje nekretnine u posjed tužiteljice kao obdarenika, budući se u posjedu predmetnog stana nalazio zaštićeni najmoprimac, pa je taj ugovor morao biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta.

Nadalje, upitan je pravni status zaštićenog najmoprimca obzirom da je C. T. preminula dana 10. prosinca 2018. god., dakle, prije podnošenja tužbe o čemu se tužiteljica nije očitovala, niti je dostavila ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljen s A. T..

Također, iz priložene dokumentacije može se zaključiti kako tužiteljica niti njezina pravna prednica, nisu prije sklapanja ugovora o najmu predmetnog stana, odnosno tijekom postupka u kojem je donesena presuda br. P-1930/02 od 06. travnja 2004. god., N. T., odnosno kasnije C. T. osporavale pravo na zaštićenu najamninu zbog vlasništva useljive kuće ili stana, odnosno zbog platnih mogućnosti njihovog obiteljskog domaćinstva. S tim u svezi, ističe kako je tuženik uvidom u bazu zemljišnih podataka utvrdio kako su sada pok. N. i A. T. temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine od 05. prosinca 1996. god., stekli vlasništvo stana površine 57,28 m2, položenog u stambenoj zgradi F. I., Z.,

sagrađenoj na k.č. br. 3433/4, k.o. P., upisom prava vlasništva u poduložak br. 19398 K. G. Z.. Zatim je na temelju ugovora o darovanju nekretnina od

26. ožujka 1997. god., kao vlasnica tog stana upisana A. T., koja je ugovorom o kupoprodaji od 01. srpnja 2016. god.,taj stan prodala trećoj osobi. Kao dokaz prilaže izvadak iz K. G. Z., poduložak 19398.

Iznesena činjenica upućuje na zaključak kako sada pok. N. T. i pok. C. T. nisu imali pravo na zaštićenu najamninu, budući je od 21. veljače 1997. god., bio vlasnik, odnosno od 28. ožujka 1997. god., njegova kći, kao član njegovog obiteljskog domaćinstva, useljivog dvosobnog stana u Z., a što ukazuje na njihovo solidno imovinsko stanje, odnosno platne mogućnosti najmoprimca, zbog kojih takav najmoprimac nema osnovu za pružanje posebne zaštite u vidu ugovaranja zaštićene najamnine. Tuženik također ističe kako je A. T.

upisana kao suvlasnica 1/3 dijela nekretnina označenih kao k.č. br. 1687/1, 1687/2, 1687/3, 1688 i 1689, upisanih u zk. ul. br. 42, k.o. G.. Kao dokaz prilaže z.k. izvadak z.u. 42, k.o. G.

U svezi navedenog, tuženik predlaže sudu od porezne uprave pribaviti podatke o prihodima koje ostvaruje A. T., kao i o prihodima koje je ostvarivala C. T. za razdoblje od travnja 2016. god., do smrti. Naime,

pretpostavke za koje Zakon o najmu stanova veže pravo na zaštićenu najamninu, propisane su odredbama čl. 7. st. 1. i 2. Zakona o najmu stanova, prema kojima se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada RH, a ista se utvrđuju ovisno, između ostalog, i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca, te odredbom čl. 31. st. 2. al. 2. navedenog Zakona, prema kojoj pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan.

Slijedom navedenog, tužiteljica je suprotno navodima iznesenim u tužbi, imala mogućnost utjecati na sklapanje ugovora o najmu stana, kao i na iznos najamnine, budući je kao najmodavac bila ovlaštena zatražiti od najmoprimca potvrdu o njegovom imovnom stanju, kao i članova njegovog domaćinstva, i na taj način spriječiti nastanak štete, odnosno doprinijeti da šteta bude što manja. Obzirom da je tužiteljica propustila u mjerodavno vrijeme poduzeti odgovarajuće pravne radnje radi zaštite svojih imovinskih prava i interesa, ne može R. H. biti odgovorna

za štetu koju u spornom razdoblju trpi tužiteljica zbog vlastitog propusta, odnosno propusta njenog prednika.

Tužiteljica u podnesku od 09. prosinca 2021. god., navodi da joj je prednica i majka prije podnošenja tužbe, ustupila sve svoje tražbine prema tuženiku po utuženom osnovu, pa je aktivno legitimirana na podnošenje ove tužbe i u slučaju eventualne nevaljanosti ugovora o darovanju, temeljem kojeg je stekla vlasništvo predmetnog stana. Kao dokaz prilaže Izjavu o ustupu tražbine od 17. siječnja 2019. godine.

Sukladno članku 24. stavku 2. Zakona o najmu stanova, u slučaju smrti najmoprimca ili kada najmoprimac napusti stan, prava i dužnosti najmoprimca iz ugovora o najmu stana prelaze na njegova bračnog druga, odnosno dijete, pastorka ili najmoprimčeva usvojenika koji je naveden u ugovoru o najmu, ovisno o njihovu sporazumu.

Dakle, A. T., kćer C. T., koja je kao član obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca navedena u ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 19. studenog 2004. god., je smrću svoje majke ex lege stekla status zaštićenog najmoprimca.

U odnosu na prigovor tuženika kako je tužiteljica trebala utvrđivati imovno stanje najmoprimca kako bi mu osporila pravo na zaštićenu najamninu, tužiteljica ističe kako je sudska praksa o navedenom pitanju zauzela stav u istovjetnim postupcima smatrajući kako isto nije pravno relevantno za odluku:

''Nadalje, tako ovaj sud pogrešnom drži žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem upire da je sud prvog stupnja propustio utvrditi je li tužitelj doprinio nastanku štete, odnosno je li tužitelj prije zaključenja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom poduzeo radnje utvrđenja da bi članovi domaćinstva zaštićenog najmoprimca bio vlasnikom niza nekretnina k.o. L., k.o. V. L., k.o. Č., budući da po ocjeni ovog suda te okolnosti u kontekstu tih pravnih odlučnih činjenica u kojima se rukovodio prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke, nisu pravno relevantne, te su kao takve bez utjecaja za ishod spora među strankama.'' (Ž. sud u S., G.-506/2021).

''Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je tužitelj kao najmodavac bio dužan utvrđivati imovinske prilike najmoprimca i neposredno sa najmoprimcem ili putem suda u parnici ostvariti viši iznos najamnine od konkretne zaštićene najamnine, jer su prema odredbama Zakona o najmu stanova vlasnici stanova sa zaštićenim najmoprimcima mogli ugovoriti zaštićenu najamninu u iznosu koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i prema stavu ovog suda vođenje računa o imovinskim prilikama najmoprimaca pri određivanju zaštićene najamnine ne smije biti riješeno prevaljivanjem na teret najmodavca, pri čemu se ukazuje tuženici da je pitanje najamnog odnosa između tužitelja kao najmodavca i zaštićenog najmoprimca riješeno pravomoćnom presudom poslovni broj P. -300/2016 od 2. svibnja 2017., kojom je nadomješten ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom za predmetni stan.'' (Ž. sud u V., G.-856/21).

' 'Na žalbene navode tuženice da je sud morao saslušati zaštićenog najmoprimca J. G. na okolnost njegovog imovnog stanja, valja reći da imovno stanje zaštićenog najmoprimca nije činjenica relevantna za odluku o predmetu spora.'' (Ž. sud u V. G., G.-533/21).

Nadalje navodi da nije u pravu tuženik kada ističe kako je potrebno utvrditi visinu tržišne najamnine s obzirom na konkretno stanje uređenosti i opremljenosti predmetnog stana. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao i Županijski sudovi su nizom odluka zauzeli stav kako vlasnik stana ne treba dokazati kako bi upravo predmetnu nekretninu iznajmio za tržišnu najamninu, već treba dokazati tržišnu najamninu stanova na istoj ili sličnoj lokaciji.

''Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, pri čemu upravo tržišna najamnina, predstavlja „odgovarajuću najamninu“ iz presude ESLJP „Statileo protiv Hrvatske“. Vlasnik stana nema obvezu dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće, s obzirom na to da zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije niti mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.'' (Županijski sud u Zagrebu, Gž-992/2021).

''Stoga vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine. Pri tome vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo, a što je u predmetnom postupku pravilno utvrdio prvostupanjski sud uvidom u podatke Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda S., Ispostave S.'' (Županijski sud u Splitu, Gž-506/2021).

''Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu. Suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, vlasnik stana ne treba dokazati da bi predmetnu nekretninu iznajmio i to za iznos tržišne najamnine jer se na taj način traži od vlasnika da dokaže nemoguće s obzirom na to da vlasnik zbog nametnutih ograničenja prava vlasništva nije ni mogao iznajmljivati predmetnu nekretninu, već je dovoljno dokazati visinu tržišne najamnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju i visinu zaštićene najamnine na koju vlasnik ima pravo.'' (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-2364/2016).

N pripremnom ročištu dana 22. prosinca 2021. god., tužiteljica navodi kako ustraje u prijedlogu da se izvede dokaza očevidom na predmetnoj nekretnini uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, kao i vještačenja na okolnost visine tržišne najamnine. Ukoliko vještak ne bude u mogućnosti izračunati vrijednost tržišne najamnine za premetnu nekretninu, a s obzirom na razinu urušenosti iste, a kako to predlaže tuženik, predlaže pozvati vještaka da istu izračuna uzevši u obzir preostale karakteristike predmetne nekretnine, kao što su površina, katnost iste, lokacija i slično. Da je navedeni način izračuna ispravan potvrdila je i sudska praksa o čemu je u spis dostavila odluke uz svoj podnesak od 01. prosinca 2021. godine.

Tuženik na istom ročištu navodi da osporava vjerodostojnost izjave o ustupu tražbine koja je priložena uz podnesak tužiteljice od 01. prosinca 2021. godine. Naime, ista izjava nije ovjerena kod Javnog bilježnika, te je evidentno da je ista sastavljena povodom prigovora kojega je tuženik istaknuo tijekom ovog postupka, jer niti u zahtjevu za mirno rješenje spora, a niti u samoj tužbi, tužiteljica se ni na koji način nije pozivala na ustupanje tražbine, upravo držeći da bi ugovor o darovanju bio pravno valjan.

Na istom ročištu tužiteljica je potom predložila da se na okolnost vjerodostojnosti izjave o ustupu tražbine od 17.01.2019. god., izvede dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka izdavateljice predmetne izjave S. R. iz S.,

K. V.

Tuženik se je potom na istom ročištu usprotivio predloženom izvođenju dokaza obzirom da se ni u kom slučaju ne radi o dokazu koji bi se mogao prihvatiti kao vjerodostojan i objektivan, a poglavito zbog činjenice da prednica tužiteljice S. R., nikakvu izjavu o ustupu tražbine nije davala niti u postupku za naknadu štete koju je tužiteljica vodila za prethodno razdoblje.

Tužiteljica potom na istom ročištu ističe kako u prethodnom postupku na kojeg se poziva tuženik, isti nije niti iznosio prigovore u pogledu valjanosti prijenosa prava vlasništva predmetnog stana.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda – neslužbena kopija sa stanjem na dan 18.04.2019. god., Rješenje ovog suda br. Z- 7414/04 B.. Od 11. travnja 2006. god., Presudu ovog suda posl. br. I. P.-1930/02 od 06. travnja 2004. god., Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) bez naznake datuma, Potvrdu Upravitelja zgrade S.-C.-S. d.o.o. S. bez naznake datuma, Izračun mjesečne zaštićene najamnine na dan 29.01. 2016. god., Izračun zaštićene najamnine od 16.08.2018. god., Ispise tri internetska oglasa za stanove u S. na predjelu M. i L., obavijest O. državnog

odvjetništva u S. br. N-D.-104/2019 od 29. ožujka 2019. god., Zahtjev za mirno rješenje spora od 21. ožujka 2019. god., Presudu Europskog suda za ljudska prava (zahtjev br. …7) od 10. srpnja 2014. god., (zahtjev br. …) od 07. srpnja 2015.

god., Analizu presude V. R. H., U. zastupnika R.

H. pred E. sudom za ljudska prava od 22. listopada 2014. god.,

O. V. R. H., U. zastupnika R. H. pred

E. sudom za ljudska prava od 22. listopada 2014. god., A. presude

V. R. H., U. zastupnika R. H. pred E.

sudom za ljudska prava od 17. studenog 2016. god., O. V. R.

H., U. zastupnika R. H. pred E. sudom za ljudska

prava od 17. studenog 2016. god., P. E. suda za ljudska prava (zahtjev br. 37006) od 04. travnja 2017. god., P. Ž. suda u

D. br. 8 G.-935/2016-2 od 22. studenog 2017. god., P. i rješenje

V. suda R. H. br. R.-1104/2018-3 od 22. siječnja 2019. god.,

I. iz knjige položenih ugovora-P. prikaz O. građanskog suda u

Z. sa stanjem na dan 18.11. 2021. god., I. iz zemljišne knjige-P.

prikaz O. suda u Š. sa stanjem na dan 18.11. 2021. god., te Izjavu o ustupu tražbine od 17. siječnja 2019. godine.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi čl. 1045. st. 1., da je onaj koji drugom prouzroči štetu, dužan naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok u odredbi čl. 1046., propisuje da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

U odredbama čl. 1085. ZOO-a, propisano da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1). Ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (st. 2). Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3). Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtjeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (st. 4.).

Nadalje je u odredbama čl. 226. ZOO-a, propisano da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja (st. 1.). Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja (st. 2.).

U odredbama čl. 227. ZOO-a, propisano je da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine (st.1.). Kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare ( st. 2.).

Slijedom svega navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno stajalište sadržano u Presudi i rješenju Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-1104/2016-3 od 22. siječnja 2019. godine

Naime, među stranka nije niti sporno da je Zakon o najmu stanova (91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20), stupio na snagu 05. studenog 1996., god., te da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda na koju se poziva tužiteljica, ratificirana 05. studenog 1997. god., pa su se stoga vlasnici stanova u RH, koje koriste zaštićeni najmoprimci, još od ratifikacije dana 05. studenog 1997. god., mogli pozvati na Konvencijsko pravo, i još tada imali pravni osnov za utuženje predmetnog potraživanja, te im je već tada bio poznat i po njihovom stajalištu tuženik, kao osoba štetnika i obujam odnosno visina štete.

Ustavni sud RH u Rješenju posl. br. U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. god., nije našao da bi odredbe čl. 6 do 86. Zakona o najmu stanova, bile protivne Ustavu RH, te Konvenciji i Protokolima 1.,4.,6.,7. i 11. uz Konvenciju, pa da stoga za procjenu osnovanosti prigovora zastare nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu Statileo na koju se poziva tužiteljica, a niti je ta odluka od značaja za pitanje početka tijeka zastare potraživanja, jer su vlasnici stanova u RH, koje koriste zaštićeni najmoprimci, i prije donošenja te odluke, pozivom na Konvencijsko pravo nakon 05. studenog 1997. god., ostvarenje svoje tražbine mogli zahtijevati u sudskom postupku, te da se Europski sud za ljudska prava nije bavio pitanjem zastare, odnosno zastare prava u donijetoj odluci Statileo i dr. protiv RH na koju se poziva tužitelj.

Osim toga, valja primijetiti da niti jednim posebnim propisom za tražbine poput predmetne, nije propisan izuzetak vezan za početak tijeka zastare, a niti neki drugi zastarni rok, pa stoga nema nikakvog razloga predmetnu štetu tretirati drugačije od bilo koje druge štete, i početak tijeka zastare vezati za neke druge okolnosti, pa je imajući u vidu da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda ratificirana 05. studenog 1997. god., dok je tužiteljica u predmetu ovog suda posl. br. P.-51/15 u postupku vođenom među strankama radi naknade predmetne štete za prethodno razdoblje, podnijela tužbu tek dana 26. siječnja 2015. god., u cijelosti prihvaćen istaknuti prigovor zastare prava, sukladno citiranim odredbama čl. 227 st. 1 i st. 2 ZOO-a.

Osim toga, a imajući u vidu da Ustavni sud RH u Rješenju posl. br. U-I- 762/1996 od 31. ožujka 1998. god., nije našao da bi odredbe čl. 6 do 86. Zakona o najmu stanova, bile protivne Ustavu RH, te Konvenciji i Protokolima 1.,4.,6.,7. i 11. uz Konvenciju, razvidno je i to da u konkretnom slučaju nema niti protupravnosti u postupanju tuženika kao elementarne pretpostavke odštetne odgovornosti, odnosno da u postupanju tuženika nema protupravnosti kao jednog od obveznih elementa odštetne odgovornosti (štetnik, oštećenik, štetna radnja, šteta, uzročna veza i protupravnost).

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen kao neosnovan, te je bez daljnjeg raspravljanja valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., i pristup na jedno ročište 250 bod., sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako ukupan trošak tuženika za zastupanje po punomoćniku iznosi 5.000,00 kn.

U Splitu, 25. veljače 2022. godine

S U D A C

Živomir Topić v. r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u S., putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: - pun. tužitelja

- z.z. tuženika