REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 256/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB: …., iz S., A. M. …,

zastupanog po pun. I. M., odvj. u S. protiv tuženika P.

B. Z. d.d. Z., OIB: …., R. …, zastupanog

po pun. iz odvj. društva L. i partneri u Z., radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 30. studenog 2021. g. u prisutnosti zamjenika pun. tužitelja i zamjenika pun. tuženika, dana 25. veljače 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 42.611,48 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-347,87 kn teče od 31. kolovoza 2007. g. do isplate,

-341,68 kn teče od 30. rujna 2007. g. do isplate,

-341,17 kn teče od 31. listopada 2007. g. do isplate,

-345,83 kn teče od 30. studenog 2007. g. do isplate,

-343,25 kn teče od 31. prosinca 2007. g. do isplate,

-349,10 kn teče od 31. siječnja 2008. g. do isplate,

-631,35 kn teče od 29. veljače 2008. g. do isplate,

-642,12 kn teče od 31. ožujka 2008. g. do isplate,

-624,02 kn teče od 30. travnja 2008. g. do isplate,

-619,97 kn teče od 31. svibnja 2008. g. do isplate,

-625,69 kn teče od 30. lipnja 2008. g. do isplate,

-613,93 kn teče od 31. srpnja 2008. g. do isplate,

-614,45 kn teče od 31. kolovoza 2008. g. do isplate,

-621,18 kn teče od 30. rujna 2008. g. do isplate,

-678,53 kn teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-639,58 kn teče od 30. studenog 2008. g. do isplate,

-680,80 kn teče od 31. prosinca 2008. g. do isplate,

-706,88 kn teče od 31. siječnja 2009. g. do isplate,

-709,53 kn teče od 28. veljače 2009. g. do isplate,

-700,37 kn teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-701,60 kn teče od 30. travnja 2009. g. do isplate,

-689,79 kn teče od 31. svibnja 2009. g. do isplate,

-679,64 kn teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-662,59 kn teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-667,97 kn teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-667,11 kn teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-661,60 kn teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-671,30 kn teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-678,35 kn teče od 31. prosinca 2009. g. do isplate,

-689,75 kn teče od 31. siječnja 2010. g. do isplate,

-686,47 kn teče od 28. veljače 2010. g. do isplate,

-701,25 kn teče od 31. ožujka 2010. g. do isplate,

-697,71 kn teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-704,31 kn teče od 31. svibnja 2010. g. do isplate,

-749,51 kn teče od 30. lipnja 2010. g. do isplate,

-739,53 kn teče od 31. srpnja 2010. g. do isplate,

-765,38 kn teče od 31. kolovoza 2010. g. do isplate,

-756,64 kn teče od 30. rujna 2010. g. do isplate,

-738,55 kn teče od 31. listopada 2010. g. do isplate,

-619,15 kn teče od 30. studenog 2010. g. do isplate,

-653,14 kn teče od 31. prosinca 2010. g. do isplate,

-629,19 kn teče od 31. siječnja 2011. g. do isplate,

-637,49 kn teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-625,56 kn teče od 31. ožujka 2011. g. do isplate,

-626,95 kn teče od 30. travnja 2011. g. do isplate,

-554,03 kn teče od 31. svibnja 2011. g. do isplate,

-556,26 kn teče od 30. lipnja 2011. g. do isplate,

-588,39 kn teče od 31. srpnja 2011. g. do isplate,

-450,37 kn teče od 31. kolovoza 2011. g. do isplate,

-436,40 kn teče od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-434,39 kn teče od 31. listopada 2011. g. do isplate,

-432,81 kn teče od 30. studenog 2011. g. do isplate,

-438,56 kn teče od 31. prosinca 2011. g. do isplate,

-444,54 kn teče od 31. siječnja 2012. g. do isplate,

-444,64 kn teče od 29. veljače 2012. g. do isplate,

-440,11 kn teče od 31. ožujka 2012. g. do isplate,

-441,82 kn teče od 30. travnja 2012. g. do isplate,

-443,47 kn teče od 31. svibnja 2012. g. do isplate,

-439,98 kn teče od 30. lipnja 2012. g. do isplate,

-440,71 kn teče od 31. srpnja 2012. g. do isplate,

-438,58 kn teče od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-433,76 kn teče od 30. rujna 2012. g. do isplate,

-438,15 kn teče od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-440,36 kn teče od 30. studenog 2012. g. do isplate,

-439,09 kn teče od 31. prosinca 2012. g. do isplate,

-428,61 kn teče od 31. siječnja 2013. g. do isplate,

-436,85 kn teče od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-436,82 kn teče od 31. ožujka 2013. g. do isplate,

-432,86 kn teče od 30. travnja 2013. g. do isplate,

-422,89 kn teče od 31. svibnja 2013. g. do isplate,

-422,33 kn teče od 30. lipnja 2013. g. do isplate,

-423,96 kn teče od 31. srpnja 2013. g. do isplate,

-427,45 kn teče od 31. kolovoza 2013. g. do isplate,

-432,89 kn teče od 30. rujna 2013. g. do isplate,

-429,49 kn teče od 31. listopada 2013. g. do isplate,

-430,74 kn teče od 30. studenog 2013. g. do isplate,

-432,29 kn teče od 31. prosinca 2013. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 31. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.376,11 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 14.

siječnja 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 21. siječnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da su stranke dana 23. ožujka 2006. g. sklopile Ugovor o kreditu broj …., temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 100.500 CHF (omaškom je navedeno 105.500 CHF) uz uvjete naznačene u tom Ugovoru. Sukladno odredbi Ugovora korisnik kredita se obvezao plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a pored toga je tužitelj obvezan i na isplatu interkalarne kamate po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Dakle, ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom. Postupajući sukladno Ugovoru i otplati duga, tužitelj da je uredno ispunio svoju obvezu i time, a kako se odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi smatra i očito je ništetna, da je isplatio viši iznos od onog koji je trebao isplatiti i to za 52.850,63 kn. Po mišljenju tužitelja radi se o nepoštenom ugovaranju u smislu odredbe čl. 84. i 99. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna kamata da je u stvari naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca te mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. U konkretnom slučaju da je u Ugovor o kreditu unesena potpuno neodređena formulacija u pogledu promjenjive kamatne stope pa da je riječ o postupanju suprotnom načelima obveznog prava kojim je korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da tužitelj nije znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora niti u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. S obzirom da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv posljedica je evidentna ništavost tih odredbi. Kako je posljedica ništetnosti vraćanje svega što je ugovorna strana primila temeljem tako ništetnog pravnog posla, predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplatiti iznos od 50.000,00 kn s pripadajućim kamatama. Na pripremnom ročištu od 3. travnja 2019. g. tužitelj je naveo da je omaškom u tužbenom zahtjevu zatražio isplatu iznosa od 50.000,00 kn umjesto 52.850,63 kn, kako je trebalo ispravno stajati.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je tužba u cijelosti pogrešno koncipirana kao da je Ugovor o kreditu i dalje na snazi, iako je Ugovor u cijelosti prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača da interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. tog

Zakona postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti odnosno utvrditi da u trenutku donošenja presude postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Izrekom presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 tuženiku je naloženo prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojim se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće, što da znači da se ta presuda ne odnosi na predmetni Ugovor koji je istekao. Kako povrede u trenutku podnošenja tužbe više nema budući da postupanje tuženika koje tužitelj smatra protupravnim više niti ne postoji, tako da ne može biti usmjerena odluka suda. Odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o obveznim odnosima da govore o parnici radi naknade štete što ova parnica nije. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju da nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača radi čega da se presude

VTSRH ne može primijeniti u ovom sporu. Tužitelj da je postavio zahtjev za isplatu bez da je prethodno postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti što tužbeni zahtjev čini neosnovanim jer nije moguće postaviti tužbeni zahtjev na isplatu bez prethodnog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti. Ugovor koji su stranke zaključile da je solemniziran od strane javnog bilježnika pa da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tužitelj da, kao poslovno sposobna osoba, prilikom zaključenja Ugovora nije tražio bilo kakvo razjašnjenje spornih odredbi Ugovora, kojih da nije ni bilo. Inače, pregovarati o pojedinačnim odredbama svakog ugovora sa svakim potrošačem da jednostavno nije moguće. Tužitelj da pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jer iz te presude ne proizlazi da je ustanovljena fiksna kamatna stopa. Stranke spornog Ugovora da su ugovorile promjenjivu, a ne fiksnu kamatnu stopu. Postojeći kriterij za promjenu kamatne stope da nije moguće proglasiti ništetnim bez uvođenja novog kriterija u Ugovor o kreditu. Kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno načina obračuna kamate da su određeni

Općim uvjetima poslovanja banke. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka te ovise o parametrima kao što su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS) te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Radi se o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom s regulativom HNB-a. Tuženik je istakao i prigovor zastare na cjelokupno potraživanje.

Tužitelj je u podnesku od 18. siječnja 2021. g. konačno uredio tužbeni zahtjev i zatražio isplatu iznosa od 42.611,48 kn s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj …od 23. ožujka 2006. g., izvatka iz zemljišne knjige za z.u. …. k.o. S., plana

otplate, Općih uvjeta poslovanja s građanima Zagreb, listopad 2004. g., Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke, pregleda uplata po predmetnom kreditu i pregleda promjena kamatnih stopa. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 27. svibnja 2020. g. Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 42.611,48 kn s pripadajućim kamatama, koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima koje je tuženik zaračunavao uslijed protupravnih i ništetnih promjena kamatnih stopa i početno ugovorene nominalnu kamatne stope iz Ugovora o kreditu od 4,20% godišnje.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana …. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 100.500 CHF s rokom otplate od 360 mjeseca te da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 4,20% te da je tom odredbom određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 2. prosinca 2014. g. uplatom 85.452,29 CHF odnosno 545.059,30 kn prijevremeno otplatio kredit u cijelosti

Prema mišljenju tužitelja odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena ugovorna odredba, a što bi ju činilo ništetnom, radi čega da tužitelju pripada zahtjev za isplatu pretplate kredita koja se očituje u razlici između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom otplate cjelokupnog kredita).

Iako se tužitelj u postupku nije pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. ovaj sud smatra da je, s obzirom na sadržaj odredbe čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) prema kojoj će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan, potrebno navesti da je tom presudom utvrđeno da je tuženik pod 2) P. b. Z. d.d. Z.-u ovoj parnici

tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Z., koji je pokrenut po tužbi

Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106.

stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Z. broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika pod 2)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik pod 5) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Z., a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama

ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba sadržana u čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je određeno da je korisnik kredita obvezan plaćati kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi te da ne proizvodi pravne učinke, što, nadalje, znači da tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 4,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koja je ništetna.

Pri tome je neosnovana tvrdnja tuženika kako tužitelj temeljem odredbi ZZP-a ima pravo na naknadu štete, a ne na povrat stečenog bez osnove.

Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je ništetna po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

U odnosu na navod tuženika da tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 4. Ugovora, pa da stoga nema pravo na isplatu naplaćene razlike na osnovu ništetne odredbe, treba navesti da je dio ove ugovorne odredbe ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.

na okolnost razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima.

U pisanom nalazu i mišljenju od 27. svibnja 2020. g., izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu (Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2006. g., plana otplate sačinjenog po promjenjivim kamatnim stopama, otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope sačinjene po kamatnoj stopi od 4,20% i pregleda uplata po kreditu na dan 31. siječnja 2020. g. iskazano u kn i CHF), vještakinja je utvrdila:

-da bi tužitelj u 360 mjesečna anuiteta utvrđenih Prvim otplatnim planom uz obračun kamata po ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,20% s osnova glavnice i redovnih kamata platio ukupno 176.927,18 CHF od čega 100.500 CHF glavnice i 76.427,18 CHF redovne kamate,

-da su iz plana otplate koji je sačinio tuženik na iznos odobrenog kredita od 100.500 CHF uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa vidljiva zaduženja po Ugovoru po kojima je tužitelj vršio otplatu kredita, koji je vještakinja nazvala Drugi otplatni plan,

-da je po Prvom otplatnom planu tužitelj do konačne otplate kredita 2. prosinca 2014. g. uz obračun kamate po stopi od 4,20% s osnova glavnice i redovnih kamata trebao platiti 133.849,29 CHF od čega od čega 100.500 CHF glavnice i 33.349,29 CHF redovne kamate, a da je tužitelj po Ugovoru ukupno platio 141.140,46 CHF od čega 100.500 CHF glavnice i 40.640,46 CHF redovne kamate,

-da je tužitelj s osnova Ugovora više platio 7.291,17 CHF i to s osnova kamata, i da ta razlika preračunata u kn po srednjem tečaju tuženika utvrđenom na dane dospijeća svakog anuiteta iznosi 38.098,43 kn,

-da, ako se po anuitetima kad je tužitelja s osnova kamata platio manje od kamata utvrđenih Prvim otplatnim planom iskaže da nije bilo razlike, tada razlika iznosi 8.016,80 CHF odnosno 42.611,48 kn.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 21. siječnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan,

temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od 42.611,48 kn, što predstavlja iznos koji tužitelju pripada temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje, te je odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

Tužitelj je na cijeli iznos glavnice zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i stoga ništetnoj pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi od 15% do 31. prosinca 2007. g., od 14% u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g., zatim od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, pa je sud u izreci presude odredio stopu zatezne kamate koja pripada tužitelju, a u skladu s Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke (Narodne novine broj 132/07), Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke (Narodne novine broj 74/11) i odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe od 100 bodova, trošak sastava podnesaka od 13. veljače 2020. g. i 18. siječnja 2020. g. i zastupanja na ročištima od 3. travnja 2019. g., 9. siječnja i 30. studenog 2021. g. po 25 bodova (ukupno 125 bodova).

Ukupan broj bodova od 225 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (2.250,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženu pristojbu tužbe (850,00 kn) i presude (776,11 kn) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (2,500,00 kn) te tako dobiti iznos od 6.376,11 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke presude.

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 25. veljače 2022. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).