REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Psp. 185/18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽELJKA ŠESNIĆA iz Splita, Velebitska 10, OIB: 67472789103, zastupanog po pun. Tadiši Miloševiću, odvjetniku u Splitu, protiv tužene IVANE JERIČEVIĆ iz Splita, Matice Hrvatske 18, OIB: 36519234883, zastupane po pun. Ilani Grčić, odvjetnici u Splitu, radi isplate, te u pravnoj stvari tužiteljice IVANE JERIČEVIĆ iz Splita, Matice Hrvatske 18, OIB: 36519234883, zastupane po pun. Ilani Grčić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ŽELJKA ŠESNIĆA iz Splita, Velebitska 10, OIB: 67472789103, zastupanog po pun. Tadiši Miloševiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. siječnja 2022. godine u nazočnosti pun. stranaka, dana 25. veljače 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev Željka Šesnića koji glasi:

"1. Dužna je tužena isplatiti tužitelju iznos od 54.200,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

- 825,00 kn teku od 5. 12. 2013. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 1. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 2. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 3. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 4. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 5. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 6. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 7. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 8. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 9. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 10. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 11. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 12. 2014. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 1.2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 2. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 3. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 4. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 5. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 6. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 7. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 8. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 9. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 10. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 11. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 12. 2015. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 1. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 2. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 3. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 4. 2016. godine do isplate

- 825,00 kn teku od 5. 5. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 6. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 7. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 8. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 9. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 10. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 11. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 12. 2016. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 1. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 2. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 3. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 4. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 5. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 6. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 7. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 8. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 9. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 10. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 11. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 12. 2017. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 1. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 2. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 3. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 4. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 5. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 6. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 7. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 8. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 9. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 10. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 11. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 12. 2018. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 1. 2019. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 2. 2019. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 3. 2019. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 4. 2019. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 5. 2019. godine do isplate,

- 825,00 kn teku od 5. 6. 2019. godine do isplate.

2. Dužna je tuženica naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev Ivane Jeričević koji glasi:

"1. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika-protutužitelja prema tužitelju-protutuženiku u iznosu od 10.200,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od 170,00 kn od 1-og u mjesecu pa sve do isplate, počevši od 15. veljače 2014. godine pa do isplate.

2. Potraživanja stranaka se međusobno prebijaju do iznosa od 10.200,00 kn.

3. Nalaže se tužitelju-protutuženiku nadoknaditi parnični trošak tuženiku-protutužitelju, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, ukoliko se opre tužbi."

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Dana 2. studenog 2018. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba Željka Šesnića protiv Ivane Jeričević kao tužene, tužba je preinačena podneskom tužitelja od 24. prosinca 2018. godine, tužbeni zahtjev je uređen podneskom od 26. lipnja 2019. godine tako da isti glasi kao u izreci presude. Tužitelj navodi da je vlasnik stana u Splitu, Matice Hrvatske 18 za 5/24 dijela, taj stan da neosnovano koristi tužena, da tužitelju priječi ulaz u posjed stana u visini njegovog suvlasničkog dijela, neovisno o pravomoćnoj presudi koja je na to obvezuje. Suvlasnički dio tužitelja da bi u kvadratima iznosio 16,5 m2, s tim da cijena najma kvadrata takvog stana na tržištu stoji cca 50 kn/m2. Slijedom navedenog tužena da se neosnovano obogatila posjedovanjem tužiteljevog suvlasničkog dijela pa isti traži od tužene iznos od ukupno 54.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 825,00 kn do isplate.

Tužena se usprotivila zahtjevu tužitelja, navodi da zahtjev tužitelja nije osnovan, predlaže da sud isti odbije uz osudu tužitelja na snašanje parničnog troška. Ističe kako je ona sve svoje obveze sukladno presudi ovog suda Pst. 1444/12 Općinskog suda u Splitu uredno izvršila i da tužitelja nije ometala u suposjedu stana. Navodi da ona kao suposjednik uživa svoj suvlasnički udio u stanu i ne ostvaruje nikakvu dobit niti se neosnovano obogatila na suvlasničkom dijelu koji pripada tužitelju. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu s osnova neosnovanog bogaćenja stavlja prigovor zastare potraživanja, osporava visinu potraživanja na način kako to traži tužitelj. Tužitelj da nije snosio troškove, a niti plaća režije, komunalije, pričuvu i održavanje stana, u odnosu na 5/24 idealnog dijela predmetnog stana, koji troškovi sveukupno za ovaj stan iznose 800,00 kn mjesečno. S obzirom da je tužitelj kao suvlasnik stana trebao snositi svoj dio troškova, jer za isti od 2011. godine isključivo tužena plaća sve troškove za cijeli stan, to da bi na ime svog suvlasničkog dijela tužitelj mjesečno trebao platiti iznos od 170,00 kn, a što za period od veljače 2014. godine do dana podnošenja odgovora na tužbu ukupno iznosi 10.200,00 kn. Tužena stavlja prigovor prijeboja radi prebijanja svog dospjelog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 10.200,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečni iznos od 170,00 kn od 1-og u mjesecu pa do isplate, počevši od 15. veljače 2014. godine pa do isplate. Dakle, podnosi protututužbu i postavlja protutužbeni zahtjev. Po protutužbi je formiran poseban predmet, taj predmet je spojen sa ovim predmetom radi zajedničkog rješavanja i odlučivanja, tako da ovom presudom sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelj) te protutužbenog zahtjeva tužene-protutužiteljice (dalje: tužena).

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta R1-3/20 (ranije R1- 37/15); pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-1444/12 od 15. lipnja 2016. godine; dopisa pun. tužene od 6. studenog 2017. godine; potvrde tužitelja od 19. prosinca 2017. godine koja je u potpisu ovjerena kod javnog bilježnika; dopisa pun. tužene od 15. svibnja 2018. godine; potvrde tužitelja od 28. svibnja 2018. godine; presude Prekršajnog suda u Splitu, Stalna služba u Solinu broj 20Pp J- 2024/18 od 20. srpnja 2018. godine; rješenja o nasljeđivanju ovog suda broj O- 1636/14 od 6. srpnja 2018. godine; rješenja Općinskog suda u Splitu Zemljišnoknjižni odjel Split broj Z-33495/18 od 17. rujna 2018. godine; saslušanjem parničnih stranaka; podataka Ministarstva financija, Porezna uprava od 23. listopada 2020. godine.

Stranke su popisale parnični trošak.

Ni tužbeni ni protutužbeni zahtjevi nisu osnovani.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od ukupno 54.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ime neosnovanog bogaćenja na strani tužene jer bi koristila kroz promatrani period čitav stan u Splitu, Matice Hrvatske 18, pa tako i suvlasnički dio tužitelja od ¼ dijela tog stana. Predmet spora predstavlja i protutužbeni zahtjev tužene, ista ističe prigovor prijeboja na iznos od 10.200,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, to predstavlja zbroj mjesečnih iznosa od po 170,00 kn na ime režijskih troškova koje bi ona umjesto tužitelja platila kroz promatrani period vezano za predmetni stan, kojeg je tužitelj suvlasnik. Među strankama nije sporno da je tužitelj suvlasnik stana u Splitu anagrafske oznake Matice Hrvatske 18, položenog na III. katu zgrade, površine 79,96 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i lođe. Tužena je suvlasnica preostalog idealnog dijela tog stana. Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju ovog suda broj O-1636/14 od 6. srpnja 2018. godine iza pok. Ivana Šesnića koji je preminuo 15. studenog 2008. godine, njegovim nasljednicima za predmetni stan proglašena je tužena kao i tužitelj. Iz tog rješenja proizlazi da su djeca pok. ostavitelja tužitelj i Fani Jeričević, koja je preminula tijekom postupka, a njenim nasljednicima proglašeni su Zoran Jeričević i kćer Ivana Jeričević (tužena), uslijed ustupa Frane Jeričevića. Tužena je priznala zahtjev tužitelja radi namirenja njegovog nužnog dijela. Dana 17. rujna 2018. godine doneseno je rješenje ovog suda, Zemljišnoknjižni odjel Split broj Z-33495/18 kojim je dopušten upis na predmetnom stanu kao posebnom dijelu nekretnine na tuženu za 3/24 dijela i tužitelja za 1/24 dijela. Dana 15. lipnja 2016. godine donesena je presuda ovog suda broj Pst- 1444/12, koja je pravomoćna, a tom presudom je prihvaćen zahtjev istog tužitelja protiv ovdje tužene i njene majke Fani Jeričević te su iste obvezane predati tužitelju suposjed predmetnog stana s pripadajućom drvarnicom, predajom ključeva ulaznih vrata stana i lokota drvarnice te mu omogućiti nesmetano suposjedovanje stana i pripadajuće drvarnice u okviru njegovog suvlasničkog udjela od 1/6 dijela cjeline, obvezane su naknaditi mu parnični trošak. Ta presuda postala je pravomoćna dana 187. rujna 2017. godine, a ovršna dana 10. studenog 2017. godine. U spis je priložena potvrda tužitelja od 19. prosinca 2017. godine iz koje proizlazi da tužitelj potvrđuje kako je primio iznos naknade parničnog troška po citiranoj pravomoćnoj presudi te da je odbio preuzeti ključ predmetnog stana jer mu uz ključ stana nije predan i ključ drvarnice. Spisu je priložena i potvrda tužitelja od 28. svibnja 2018. godine kojom on potvrđuje da je od pun. tužene primio ključeve predmetnog stana položenog na III. katu i pripadajuće drvarnice te da više nema potraživanja vezano za pravomoćnu presudu.

Na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu sud je izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je suvlasnik stana u Splitu, Matice Hrvatske 18, površine nešto malo manje od 80 m2, sa tri spavaće sobe. Taj stan da su od Saveza boraca dobili njegovi pok. roditelji Šima i Ivan, stan da je bio njihov, oni da su bili suvlasnici tog stana, a da je on u tom stanu stanovao odnosno živio do 2004. godine kada se odselio u Velebitsku ulicu u Splitu gdje sa svojom obitelji živi čitavo vrijeme do danas, to da je stan njegove supruge. U smislu stanovanja da se više nikako nije vraćao u predmetni stan, da je imao ključeve tog stana, stanu da pripada i drvarnica, a njegovi ključevi drvarnice da su bili baš u ovom stanu, u drvarnici da su bile neke njegove stare stvari. Majka da je preminula 2008. godine, a nakon nje iste te godine i otac, otac da nije bio u dobrom zdravstvenom stanju, da nije mogao niti doći do telefona, da je bio invalid, a problemi vezano za predmetni stan da su počeli već nakon majčine smrti, da je shvatio da sestra – Fani Jeričević, majka tužene, želi sa svojom obitelji doći do tog stana. Navodi da ne zna jesu li se oni uselili kod oca ili ne, uglavnom, da su tu cirkulirali i neki djelatnici policije jer je njegova sestra zaposlenica policije, u svrhu zastrašivanja njega, vezano za pristupanje u stan. Navodi da sa ocem nije mogao kontaktirati niti telefonskim putem, a nakon očeve smrti da je postao suvlasnik tog stana, za 1/5 dijela, isto toliko da je dobila i njegova sestra Fani, a tužena da je suvlasnica stana za preostali dio jer je, a kako je tek naknadno saznao, sa pok. ocem zaključila ugovor vezano za predmetni stan. U to vrijeme da je on kao pomorac bio kući samo po prilici 2 mjeseca, sve njegove poslove da je vodila odvjetnica Vernea Caktaš, nakon očeve smrti da je pokušao pristupiti u predmetni stan, svojim ključem da nije mogao otključati ulazna vrata stana, očito da je bila promijenjena brava i da je onda dao slučaj svojoj odvjetnici koja je sve to kasnije vodila, da nije više niti pokušavao doći do stana i ući u stan, a njegov ključ drvarnice da se nalazio u stanu, da mu je bio onemogućen pristup tom ključu, pa tako i drvarnici. U tom sporu da je konačno uspio, odnosi sa sestrom i nećakinjom da su bili kriminalni, da ih nije uopće ni bilo, nakon što je uspio, da je trebao dobiti ključeve drvarnice i stana, te da mu je trebao biti plaćen trošak tog postupka, da je to bilo 2017. godine, nekoliko puta da ga je zvala pun. tužene da preuzme ključeve, trošak da mu je uredno plaćen, međutim, po pristupu u ured da je dobio samo ključeve stana, što nije htio prihvatiti jer je trebao dobiti komplet ključeva i za drvarnicu, u konačnici da je dobio kompletirane ključeve, da se radilo samo o ključevima vrata ulaznog prostora za sve drvarnice, a ne i same drvarnice. Navodi da nije tražio nikada useljenje u predmetni stan, da nije imao namjeru osobno useliti u stan, da mu je bilo jasno da to neće biti moguće radi poremećenih odnosa pa da to nije ni pitao, negativan odgovor da nije dobio jer to nije niti tražio, da je on iz stana u biti nakon očeve smrti izbačen. Sestra i nećakinja da nikada od njega nisu tražili da plati pričuvu stana i režijske troškove, da mu nikada nije s njihove strane upućen takav poziv pa da bi se na to oglušio. Navodi da nije tražio diobu predmetnog stana, da je čitav postupak oko stana prepustio svojoj odvjetnici Caktaš, da je ista otišla u mirovinu i prestala ga zastupati. Navodi da stan ima dvije spavaće sobe i dnevni boravak koji je on do iseljenja iz stana koristio kao svoju sobu. Njegova sestra Fani da je u ovom stanu stanovala samo dvije godine 1978. do 1979. godine, da misli da je ipak bila samo jedna godina i da nije siguran, navodi da je prije toga baka koja je živjela s njima stanovala odnosno koristila dnevni boravak, a nakon njene smrti 1979. godine da je on iz ove sobe prešao u dnevni boravak, ova soba u kojoj je prije bio da je bila prazna odnosno da je nitko nije koristio, a roditelji da su zajedno koristili jednu spavaću sobu. Navodi da je on osobno sa svojom suprugom u ovom stanu stanovao od 2001. do 2004. godine kada su iz stana iselili. Navodi da je sa suprugom u tom razdoblju stanovao, odnosno koristio spavaću sobu, a ne dnevni boravak. Navodi da je nakon iseljenja ostavio stvari i to brevete i knjige koji su ostali u regalu dnevnog boravka, a u spavaćoj sobi da su ostale samo stvari njegove djece. Navodi da ključeve pojedinačnih prostorija u stanu nije imao. Na daljnje pitanje pun. tužene je li tužena u postupku diobe nudila tužitelju 30.000 EUR-a na ime njegovog suvlasničkog udjela u stanu, tužitelj navodi da mu nije ništa nudila. Navodi da mu je ona kao pun. tužene poslala pisani prijedlog nagodbe diobe i to isplatom, ali da to nije niti gledao. Tužena u svom iskazu navodi da je njena majka, tužiteljeva sestra Fani, preminula 2017. godine. Navodi da je ona suvlasnica stana u Splitu, Matice Hrvatske 18, a ovaj dio u stanu da je dobila od djeda Ivana i to ugovorom kojim je prenio svoj dio za života, jer se brinula o njemu, te dio njene majke. Navodi da je djed čitavo vrijeme govorio da ima samo nju i da će joj ostaviti svoj dio stana, jer se brine o njemu i brinula se o baki, tako da je i bilo. Taj stan da zaista ima dvije spavaće sobe i dnevni boravak, dnevni boravak da je bio otvoren svima, djed da je tu za života gledao TV i taj dnevni boravak da su koristili svi. Tužitelj da je zaista sa svojom obitelji stanovao u predmetnom stanu i u stanu da je koristio jednu spavaću sobu, djed i baka da su koristili drugu, ni majka ni ona da tada nisu stanovale u stanu, da su dolazili kod djeda i bake redovito. Tužitelj da je iz stana sa obitelji odselio 2003. godine, napustio taj stan, ali da je zadržao tu spavaću sobu u kojoj je prije bio, istu da je zaključao, on da je imao ključeve te sobe, i tvrdi da ona apsolutno nikada nije imala pristup u tu sobu, takvo da je stanje do danas i dan danas da je ta soba zaključana tako da ne zna što je u toj sobi. Kako su djed i baka bili potrebni pomoći, baka da je bila srčani bolesnik, djed invalid bez obje noge i slijep, navodi da je tužitelj sa obitelji želio da oni dvoje pođu u Dom za starije osobe i da očito preuzme stan, njena majka da se tome protivila i rekla je da oni budu u stanu dok to može, uglavnom, po uputi njene majke, kako je ona već tada završila srednju školu, da je uselila u stan kod djeda i bake i spavala u ovom dnevnom boravku na kauču. Tužitelj da je uredno dolazio kod roditelja i da je imao sa njima uredne odnose, svi problemi počeli su kada je baka preminula, prije djeda - 2008. godine, a djed iste te godine po prilici nekih 6 mjeseci nakon bake. Već na bakinoj sahrani, odnosno nakon toga u stanu tužitelj da je stvorio probleme, izvan stana da je fizički napao i da su bili prisiljeni zvati policiju, uglavnom, da neće posebno navoditi koje je sve probleme stvarao, djed da je kazao i kazivao kako dolazi kod njega kada je on sam, traži stan, da ga maltretira i djed da je tražio da se promijeni cilindar ulazne brave vrata stana, ponavlja da je to djed naveo i rekao neka stanuje tamo gdje je otišao i da on nema ništa sa ovim stanom, što se njega tiče. Navodi da su tako postupili, napravili to što je djed tražio, da su promijenili bravu ulaznih vrata stana, a što se drvarnice tiče, tužitelj da je imao ključ drvarnice kada je otišao iz stana, a jedan ključ da je visio u stanu pored ulaznih vrata. Navodi da ne zna je li što tužitelj od stvari imao u toj drvarnici i što je bilo u drvarnici, uglavnom, sam tužitelj da je posebnim lancem i katancem spriječio pristup u tu drvarnicu i onda da su oni sa svoje strane angažirali bravara da to prereže, tako da vrata same drvarnice nisu imale bravu, pristup u drvarnicu da je bio slobodan, dan danas da je ta drvarnica otvorena, a to da je napravljeno prije majčine smrti. Navodi da između njih i tužitelja nije bilo komunikacije, apsolutno nikakve komunikacije, režije i pričuvu za stan da je plaćala njena majka do njene smrti, a nakon njene smrti da je ona to preuzela, da nikada nije od tužitelja tražila plaćanje dijela troškova, da ne zna je li njena majka tražila. Nakon što je tužitelju predala ključ ulaznih vrata stana, ključ da imaju samo njih dvoje, da je znala biti odsutna iz ovog stana i susjedi da su joj kazivali da su u nekoliko navrata vidjeli da tužitelj ulazi u stan, da je ona vidjela da bi po stanu znalo biti nešto razbacano, odnosno da je vidjela da je tužitelj bio u stanu po tragovima, da ga je vidjela i u portunu, a kućepazitelj da ga je prijavio policiji jer je išarao portun. Nakon što je dobio ključeve nikada da joj se nije javio ni na kakav način da se dogovore u pogledu eventualnog načina korištenja stana. Navodi nadalje da je ona pokrenula postupak diobe predmetnog stana, preko svoje odvjetnice da je tužitelju za njegov suvlasnički dio stana ponudila iznos od 30.000 EUR-a, on da je to odbio. Navodi da je nakon što je tužitelju predala ključ ulazne brave na stolu jedne prigode našla ostavljen isječak iz novina, zaokružen članak vezano za ubojstvo koje se dogodilo u Splitskom Varošu, da je to predala policiji i prijavila policiji, da je to očito bilo, po njenom mišljenju, ostavljeno od strane tužitelja da je zastraši.

Pregledom predmeta ovog suda R1-3/20 utvrđeno je da je u tom predmetu upravo tužena zajedno sa svojom majkom Fani Jeričević dana 28. siječnja 2015. godine podnijela prijedlog radi razvrgnuća suvlasničke zajednice predmetnog stana, protiv tužitelja kao predloženika. Fani Jeričević, majka tužene preminula je tijekom tog postupka, u tom predmetu doneseno je rješenje ovog suda broj R1-3/20 od 20. svibnja 2021. godine kojim se razvrgava suvlasnička zajednica predmetnog stana na način da suvlasnički dio tužitelja od 5/24 idealnog dijela pripadne tuženoj za cijelo, uz obvezu tužene da tužitelju za njegov idealni dio plati tržišnu vrijednost tog dijela u iznosu od 38.978,36 EUR, po srednjem tečaju HNB na dan isplate. Dakle, suvlasnička zajednica stranaka na predmetnom stanu je razvrgnuta, ovo rješenje pravomoćno je i ovršno dana 14. srpnja 2021. godine.

U ovom slučaju tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO), koji propisuje da kada je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik (u ovom slučaju suvlasnik) može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Suvlasnik koji se bez naknade koristio suvlasničkim dijelom nekretnine drugoga suvlasnika neosnovano se obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa bi to bila korist koju je obvezan naknaditi drugom suvlasniku.

Među strankama nije sporno da tužitelj isplatu potražuje od studenog 2013. godine pa nadalje, zaključno sa krajem svibnja 2019. godine, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5-og u mjesecu za prošli mjesec, isti potražuje mjesečne iznose od po 825,00 kn. Nije sporno kako je tužitelj bio suvlasnik za 5/24 idealnog dijela predmetnog stana, a tužena za preostali dio, sve nakon smrti majke tužene. Sporno je među strankama je li došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tužene vezano za korištenje čitavog stana odnosno stanovanja iste u ovom stanu, korištenje i onog suvlasničkog dijela od 5/24 koji je pripadao tužitelju.

Sud poklanja vjeru iskazu tužene da je u predmetnom stanu u smislu stanovanja kod pokojnih djeda i bake još od vremena kada su njih dvoje bili živi, da je u taj stan kod njih uselila, a isti su preminuli u razmaku od po prilici 6 mjeseci, baka je prva preminula i to 2008. godine. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj još od 2003. odnosno 2004. godine iz stana u smislu stalnog stanovanja i života u stanu sa svim što to podrazumijeva odselio i to u Velebitsku ulicu u Splitu, stan svoje supruge u kojem je od tada pa do danas stanovao i stanuje sa članovima svoje obitelji. Sam tužitelj u svom iskazu navodi da nikada nije tražio svoje useljenje u predmetni stan, da nije imao namjeru osobno u stan useliti i da mu je jasno da to neće biti moguće radi poremećenih odnosa, negativan odgovor da nije dobio niti je to tražio, iz stana da je nakon očeve smrti u biti izbačen. S druge strane tužena navodi da je jedina promjena cilindra brave ulaznih vrata stana bila po djedovoj želji radi poremećenih odnosa između djeda i njegovog sina – tužitelja. Tužena tvrdi da je tužitelj iz stana odselio i stan napustio u smislu stanovanja, ali da nije napustio jednu spavaću sobu koju je koristio, da je istu zaključao i da je ključeve te sobe imao on, ona da nikada nije imala pristup u toj sobi, takvo stanje da je i dan danas. Sud poklanja vjeru iskazu tužene u ovom pravcu, vezano za sve izvedene dokaze i iskaz samog tužitelja, dakle, tužitelj dugi niz godina, puno prije utuženog perioda, u stanu ne stanuje, niti je imao namjeru stanovati, u tom pravcu to od tužene nije niti tražio, da urede način korištenja stana, a očito su i dalje u stanu njegove stvari. Ni iz čega ne proizlazi da mu je sama tužena priječila ulazak u stan, ukoliko je to napravio upravo njegov otac i ukoliko je to bila želja njegovog pokojnog oca, djeda tužene sa kojim je ona stanovala i o kojem je brinula, to je onda napravio i želio upravo otac tužitelja. Sam tužitelj navodi da nije imao namjeru stanovanja u tom stanu, dakle, jedini put koji mu je preostao kao suvlasniku stana (a on ima manji idealni dio i u stanu nije stanovao), je tražiti razvrgnuće suvlasničke zajednice. To nije tražio tužitelj, a bilo bi logično da je to tražio tužitelj s obzirom da on nije stanovao u stanu. Razvrgnuće suvlasničke zajednice su prijedlogom podnesenim sudu zatražile tužena i njena sada pokojna majka 28. siječnja 2015. godine i sada je taj postupak pravomoćno okončan. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da na strani tužene time što je stanovala i stanuje u predmetnom stanu, pa i kroz utuženi period nije došlo do neosnovanog bogaćenja, tužena je ranije u stanu bila sa djedom i bakom, djedom, a kasnije je u stanu ostala kao suvlasnica stana u velikom idealnom dijelu, ovaj stan je njen dom i korištenjem svog doma, stanovanjem u istom, nema neosnovanog bogaćenja na njenoj strani na štetu tužitelja. Kako tužena navodi da se tužitelj u stan nije imao namjeru useliti u smislu stanovanja, a to potvrđuje i sam tužitelj u svom iskazu, to isti nije trebao plaćati najamninu za drugi stan nego je sam odlučio stanovati sa svojom obitelji u stanu svoje supruge. Nikakve posebne koristi od uporabe stana tužena nema, i ovog idealnog dijela tuženika, ona se očito nije koristila i ne koristi spavaćom sobom u kojoj je davno obitavao tuženik i u kojoj su njegove stvari, a tuženik u smislu stanovanja u stanu dugi niz godina po svojoj želji i ne živi, nije imao namjeru stanovati zajedno sa tuženom niti je to ikada izričito od tužene tražio. On od tužene nije tražio niti da urede način korištenja stana vezano za to da se jedna spavaća soba mogla sigurno iznajmiti studentu/podstanaru i od toga se mogla ubirati najamnina. Ni to tužitelj nije tražio, on u smislu stanovanja nije ušao u stan niti nakon donošenja pravomoćne presude vezano za njegovo uvođenje u suposjed predmetnog stana, on je samo primio ključ ulaznih vrata i ponekad, očito jako rijetko ulazio u stan, što stvarno kod ovakovih odnosa stranaka nije bilo niti logično niti je išlo u pravcu rješavanja problema, dapače. Bez obzira što je tužitelj bio suvlasnik stana, bez obzira kako su se prema njemu ponašale pokojna sestra i nećakinja, pa i njegov pokojni otac, tužitelj je izabrao pogrešan put i odavno je već mogao tražiti, ne svoje uvođenje u suposjed stana, nego uređenje načina korištenja stana do završetka postupka diobe, odnosno razvrgnuća suvlasničke zajednice na stanu.

Za navesti je da je presudom Općinskog suda u Splitu Pst-1444/12 od 15. lipnja 2016. godine, koja je pravomoćna postala 18. rujna 2017. godine, a ovršna 10. studenog 2017. godine, prihvaćen zahtjev tužitelja spram tužene i sada pok. Fani Jeričević te je istima naloženo predati tužitelju u suposjed predmetni stan, predajom ključeva ulaznih vrata predmetnog stana i ključeva lokota pripadajuće drvarnice, omogućiti mu nesmetano suposjedovanje stana i pripadajuće drvarnice u okviru njegovoga suvlasničkog udjela od 1/6 dijela cjeline. Prema stavu ovog suda nije logično da suvlasnik koji je iz stana u smislu stanovanja odselio traži uvođenje u posjed stana kao cjeline, koji predstavlja dom tužene, a odnosi su teško i trajno poremećeni, očito nepodnošljivi. Netko tko se iz stana davno iselio u smislu stanovanja, tko živi u drugom stanu sa svojom obitelji, a u teškim je problemima sa suvlasnikom koji u stanu stanuje već odavno, mogao bi logično tražiti da iznajmljuje sobu u stanu sa korištenjem WC-a, a ne i da uđe u suposjed stana, jer to vodi samo i jedino ka pritisku i generiranju problema. U ovom slučaju, sud temeljem svih izvedenih dokaza, ne nalazi na strani tužene neosnovano bogaćenje, odnosno korist uporabom tužiteljevog suvlasničkog dijela stana u svoju korist, jer nikakvu korist od toga nije imala, ona je u stanu već odavno u smislu stanovanja, a očito tužiteljevu raniju spavaću sobu nije niti koristila i ne koristi. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da mu je jasno, radi iznimno poremećenih odnosa sa tuženom i njenom obitelji, da ne mogu zajedno stanovati u tom stanu, da stan ne mogu normalno zajednički koristiti, jer je stan jedinstvena i nedjeljiva uporabna cjelina. Tu okolnost priznaje i sam tužitelj u svom iskazu, svejedno, kod okolnosti da je cilindar brave ulaznih vrata stana promijenjen prije podnošenja ove tužbe tužitelja, a sud drži da je to napravljeno i po želji pokojnog oca tužitelja, tužitelj je u svom zahtjevu za uvođenje u suposjed uspio, predan mu je ključ brave ulaznih vrata stana, i nesporno mu je plaćen parnični trošak iz tog postupka. Svejedno, tužitelj se nakon toga u stan nije uselio, a taj način suposjedovanja stana između stranaka čiji su odnosi teško i trajno poremećeni, ne predstavlja normalno i prihvatljivo korištenje stana.

Radi navedenog na strani tužene nema neosnovanog bogaćenja, nije stekla korist korištenjem tuđe stvari, za navesti je da je tužitelj mogao od tužene odavno tražiti da se jedna soba iznajmi podstanaru odnosno trećoj osobi, ona soba koju je on ranije koristio i da njemu pripadne najamnina, s obzirom da on osobno ne može stanovati zajedno sa tuženom u stanu. To tužitelj nikada nije ni tražio od tužene, kako je tužena stan koristila i u njemu stanovala na isti način od svog useljenja kod djeda i bake pa sve do danas, ne i na štetu tužitelja, to zahtjev tužitelja nije osnovan. Radi svega navedenog zahtjev tužitelja nije osnovan te ga je valjalo odbiti.

Treba napomenuti i da je tužena istakla prigovor zastare potraživanja tužitelja, za navesti je da se u ovom slučaju primjenjuje petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a. Prigovor bi bio osnovan samo za prvi mjesec potraživanja, odnosno iznos za studeni 2013.godine sa dospijećem od 5.prosinca 2013.godine, s obzirom da je zahtjev tužitelja na isplatu podnesen 19.prosinca 2018.godine (podneskom tužitelja). Kako je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, to ovaj prigovor na kraju nije niti relevantan.

Što se tiče protutužbenog zahtjeva tužene spram tužitelja, za navesti je da je isti podnesen očito kao reakcija na tužbu i zahtjev tužitelja. Sama tužena navodi da o od tužitelja nikada nije tražila plaćanje dijela troškova koji terete vlasnika stana, a koji je plaćala njena majka, a nakon majčine smrti ona osobno, dio koji se odnosi na idealni dio tužitelja. Kako to ona nije tražila od tužitelja, a u stanu je stanovala kao suvlasnica sa velikim idealnim dijelom na stanu, to njen protutužbeni zahtjev nije osnovan, ona je ove troškove (pričuve i dr.) za stan plaćala jer je u stanu živjela, dok tužitelj u stanu nije živio, pa ove troškove nije niti plaćao, a tužena to od njega nije ni tražila. Dakle, i protutužbeni zahtjev je neosnovan, s obzirom da nije osnovan zahtjev tužitelja, vezano za sve izvedene dokaze pa je po protutužbenom zahtjevu tužene valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

S obzirom da stranke nisu uspjele niti u tužbenom niti u protutužbenom zahtjevu, to je sud primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), vodeći računa o svim okolnostima slučaja i trošku potrebnom za vođenje postupka, uspjehu stranaka u sporu, odlučio da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

U Splitu, 25. veljače 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja – protutuženika

2. Pun. tužene – protutužiteljice

Broj zapisa: eb306-fe0ab

Kontrolni broj: 05248-b5be3-962a8

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JULIJANA PONOŠ, L=SPLIT, O=OPĆINSKI SUD U SPLITU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Splitu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.