Poslovni broj: 5 P-491/2020-15

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu J. P. Č. kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja L. d.o.o. R., M. B. 5, OIB:…, kojeg zastupaju J. B., odvjetnica iz R., protiv tuženika M. R. kao vl. obrta za posredovanje D. iz B., OIB: …, (ranije na adresi K.,), kojeg zastupa M. Š., odvjetnik iz O. E., Š. i T. jtd, Z., radi isplate 160.209,84 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 18. siječnja 2022. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja A. S., odvjetnika iz R., zastupnika po zakonu tužitelja D. K., punomoćnika tužene M. Š., odvjetnika iz Z. i tužene M. R. osobno, a objavljene dana 25. veljače 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 80.104,92 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. kolovoza 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži od tuženika isplatu iznosa od 80.104,92 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. kolovoza 2019. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

III. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. U tužbi od 19. listopada 2020. godine tužitelj je naveo da je s tuženom bio u poslovnim odnosu na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. ožujka 2014. godine po kojem je tužena za tužitelja obavljala poslove prodajnog predstavnika teleoperatera V. d.o.o. (sada A. H. d.o.o.). Tijekom odvijanja poslovne suradnje tužena da je prekršila obveze predviđene čl. 4 i 5. Ugovora, a koje se odnose na kršenje poslovne tajne i prosljeđivanje podataka s kojima je došla u dodir tijekom obavljanja poslova, a za koje povrede je ugovorom predviđena ugovorna kazna u trostrukom iznosu prosječne isplaćene naknade za ugovoreni posao u posljednja tri mjeseca. Nadalje, da je tužena povrijedila i obvezu predviđenu čl. 6. Ugovora kojim da je bilo predviđeno da tužena ne smije obavljati poslove kod druge pravne osobe koja je u tržišnoj utakmici s tužiteljem kao i da ne smije za svoj račun ili račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s tužiteljem. Izuzetak da je predviđen za slučajeve u kojima se ishodi pisano odobrenje uprave tužitelja koje tuženiku nikada nije dano, a niti je isto tuženik od tužitelja ikada zatražio. Po čl. 6. Ugovora tužena se obvezala da sva znanja, informacije i poslovne kontakte vezane za poslovanje tužitelja i društvo VIP net d.o.o. neće koristiti za svoj račun, a ni za tuđi račun. Za povredu obveza iz čl. 6. Ugovora ugovorena je ugovorna kazna u trostrukom iznosu prosječne isplaćene naknade za ugovoreni posao u zadnja tri mjeseca. Zbog povreda ugovornih obveza tužitelj je 1. kolovoza 2019. godine raskinuo predmetni ugovor. Raskid ugovora da je uslijedio nakon što je utvrđeno kršenje ugovornih odredbi vezano za povjerljivost podataka, zabranu dostavljanja podataka trećima, zabranu reprodukcije te iznošenja i kopiranja podataka. U vezi toga je naveo da je tužitelj provjerom i pretragom poslovnog maila kojim se koristila tužena….. kao i pretragom službenog laptopa koji je dan na korištenje tuženoj, utvrdio da je tužena s e-mail adrese …. više puta u privitku maila slala baze podataka tužitelja prema neovlaštenoj e-mail adresi … (e-mail adresa supruga tužene D. R.) i na e-mail adresu radnice tužene B. Š. (e-mail….). Stoga da je prekršena obveza iz čl. 5. Ugovora. Osim toga, da je tužena, unatoč postojanju zabrane kopiranja podataka, izvršila kopiranje baze podataka tužitelja na USB stick unatoč izričitoj zabrani kao i unatoč programskoj nemogućnosti korištenja USB port-ova na službenom laptopu u vezi kojeg je naknadno utvrđeno da je neovlašteno deinstalirana predmetna programska zabrana, a što je utvrdio IP odjel tužitelja. Tužena da je na upite tužitelja u vezi korištenja USB stick-ova odbijala dati odgovore. Povredu obveze iz čl. 6. Ugovora tužitelj je utvrdio zbog činjenice da je tužena višekratno nazivala brojeve konkurencije tužitelja na brojeve 099… i 099… s očiglednom namjerom prenošenja znanja, informacija i poslovnih kontakata tužitelja i njegovih poslovnih partnera. Pregledom vozila koje je koristila tužena reg. oznake RI … da je pronađen dopis konkurencije tužitelja, društva E. d.o.o., iz kojeg proizlazi da nudi tuženoj prelazak u to društvo. Time da je tužena povrijedila zabranu konkurencije iz čl. 6 Ugovora. Tužbenim zahtjevom zatražio je isplatu iznosa od 160.209,84 kn s osnova ugovorne kazne (koja se obračunava kao trostruki iznos od prosječne isplaćene naknade za ugovoreni posao u zadnja tri mjeseca). Visinu je obrazložio navodom da je u zadnja tri mjeseca prije raskida ugovora tužitelj tuženoj isplatio iznose od 26.243,12 kn, 27.791,41 kn i 26.070,40 kn što da u prosjeku iznosi 26.701,64 kn slijedom čega potražuje isplatu iznosa od 80.104,92 kn za svaku od utvrđenih povreda ugovornih obveza.

2. U odgovoru na tužbu tužena je osporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva kao i tužiteljeve navode o povredama ugovornih obveza. Osporila je i osnovanost visine tužbenog zahtjeva pozivom na posljednja dva računa koja su ispostavljena za posljednja dva mjeseca poslovnog odnosa imajući u vidu činjenicu da je otkazni rok od 30 dana počeo teći od dana izjavljenog raskida 1. kolovoza 2009. godine te da je istekao 31. kolovoza 2019. godine. Zbog toga da posljednja tri mjeseca predstavljaju lipanj, srpanj i kolovoz 2019. godine zbog čega se treba uzeti u obzir ta naknada. U prilog iznijetom pozvala se na račune koje je tužena izdala tužitelju za srpanj i kolovoz 2019. godinu. Osporila je kao neutemeljene tužiteljeve navode o zabrani iznošenja podataka iz poslovnih prostorija tužitelja budući da je posao tužene bio terenski te da je ona većinu vremena posao obavljala izvan prostorija tužitelja u stalnom kontaktu s klijentima. Osim toga, da je tužitelj tuženoj predao na korištenje prijenosno računalo na koje joj je slao tablice s podacima i u vrijeme kada se tužena nije nalazila u poslovnim prostorijama tužitelja. Osporila je kao neistinite tužiteljeve navode da bi na USB stick-ovima bili pohranjeni podaci kao i da bi tužena mijenjala konfiguraciju računala. Tužena da je čuvala povjerljivost i tajnost svih podataka. E- mail adresa …..com nije e-mail adresa supruga tužene već je tu istu e-mail adresu koristila isključivo tužena kao svoju vezanu za rad obrta. E-mail adresa @gmail.com da je pripadala obrtu tužene iz razloga što je B. Š. bila radnica tužene koja je obavljala određene poslove za tuženu. Priložene tablice s rednim brojem kupaca da ne sadrže nikakve povjerljive podatke već da se radi o podacima dostupnim iz običnih telefonskih imenika. Osporila je navod da bi koristila USB stick-ove suprotno sporazumu s tužiteljem. Navela je da za vrijeme trajanja ugovora s tužiteljem nikada nije obavljala poslove kod druge pravne osobe koja je u tržišnoj utakmici s tužiteljem, a niti da je tim osobama prosljeđivala povjerljive poslovne informacije. Za brojeve koje je u historijatu tužbe naveo tužitelj navela je da se ne radi o službenim telefonima društva E. d.o.o.. Dopis društva E. d.o.o. da ne predstavlja dokaz povrede tržišne utakmice. Istaknula je prigovor zastare prava na naknadu štete i predložila odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

3. U podnesku od 22. siječnja 2021. godine tužitelj je ustrajao kod navoda da s obzirom na dostupnu opremu (službeno prijenosno računalo, službenu e-mail adresu s domenom tužitelja i tokenom radi pristupa na bazu podatka A. H. d.o.o. ) tužena nije imala potrebu, a niti dozvolu za kopiranje i prosljeđivanje dokumentacije na bilo čiji mail. Korištenje ulaza za USB stick da je kod tužene viđeno od strane više svjedoka, a da je i po povratu prijenosnog računala IT odjel tužitelja utvrdio da je na računalu deinstalirana aplikacija koja onemogućuje spajanje USB stick-a s računalom. Prethodno da je tužena tražila od tužitelja skidanje takve programske zabrane što da je odbijeno. Tužena da je prema ugovoru obavljala poslove posredovanja u pronalasku kupaca iz prodajnog programa tužitelja za područje L.- senjske županije i G. kotara, a da si je u 2019. godini proslijedila bazu podataka i za K. županiju za što da nije postojao razlog. Stoga da je kršenje ugovornih odredbi evidentno. Osporio je kao neutemeljen prigovor zastare budući da tužitelj nije znao da tužena od 2015. godine kopira i prosljeđuje podatke tužitelja.

4. Na pripremnom ročištu održanom 1. rujna 2021. godine tužitelj je ustrajao kod tužbenog zahtjeva u cijelosti. Pozvao se na dokumentaciju kojom dokazuje činjenicu da je tužitelj korisnik leasinga u vezi vozila kojeg je koristila tužena. Osporio je osnovanost računa 9/01/1 i 10/01/1 navodeći da se ne radi o stvarno izvedenim i pruženim uslugama zbog čega da računi nisu bili plaćeni. Tužitelj da je izjavio raskid s trenutnim učinkom zbog povrede obveze iz čl. 4., 5. i 6. Ugovora o poslovnoj suradnji zbog čega da nije aktiviran otkazni rok od 30 dana, a što da je predviđeno čl. 11. Ugovora. Tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu. Smatra da su računi br. 9/01/1 i 10/01/1 izdani u vrijeme važenja ugovora o poslovnoj suradnji, da tužitelj manipulira visinom ugovorne kazne uzimajući u obzir račune iz prethodnog razdoblja, da je u razdoblju za koje su izdani ti računi tužena za tužitelja obavljala usluge po ugovoru. Mailovi koji se navode u historijatu tužbe da su korišteni u svrhu obavljanja poslova po ugovoru i da je tužitelj na nezakonit način došao do dokumenata neovlaštenom pretragom službenog vozila kao i osobnih stvari tužene dok se njoj pružala medicinska pomoć. Tuženik je osporio da bi primio pismo namjere od 29. svibnja 2019. godine. Tužitelj je ustrajao kod dokaza za saslušanjem stranaka i svjedoka L. Z. i B. B. K. na okolnost dokazivanja činjenice da nije postojala potreba za prosljeđivanjem poslovne dokumentacije na druge mail adrese. Tuženik je ustrajao kod dokaza saslušanjem tužene u svojstvu stranke, svjedoka B. Š. na okolnost dokazivanja činjenice da je slanje na naznačene mail adrese bilo u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti po ugovoru od 1. ožujka 2014. godine, a svjedoka D. R. na okolnost dokazivanja činjenice da isti ne koristi adresu …@gmail.com.

5. Na ročištu za glavnu raspravu od 18. siječnja 2022. godine tužitelj je dodatno predložio da se sasluša svjedok L. M., a tuženik je ustrajao kod prijedloga za saslušanjem B. Š..

6. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušanjem svjedoka L. Z. (str. spisa 115-118), tužene M. R. u svojstvu stranke (str. spisa 119- 121) i zastupnika po zakonu tužitelja D. K. (str. spisa 121-122).

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Nesporna je činjenica da su stranke bile u poslovnim odnosima na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog 1. ožujka 2014. godine (str. spisa 70-76) po kojem se tužena kao poslovni predstavnik za tadašnji Vipnet d.o.o. obvezala obavljati poslove za tužitelja, unutar sustava tužitelja, a osobito posredovati u pronalasku kupaca iz prodajnog programa tužitelja kao i zastupati tužitelja na području L.- senjske županije i G. K. te obavljati ostale poslove vezane za posao posredovanja (čl. 4. Ugovora). Tužitelj se po čl. 8 Ugovora obvezao platiti tuženoj naknadu za posredovanje po ispostavljenom računu. Iz navedenog proizlazi da su stranke bile u poslovnim odnosima na temelju ugovora o posredovanju predviđenog odredbom čl. 835. ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) prema kojoj se tuženik, u svojstvu posrednika, obvezao za tužitelja, u svojstvu nalogodavca, dovesti u vezu osobe koje bi s nalogodavcem pregovarale o sklapanju ugovora, a nalogodavac se obvezuje za to isplatiti posredniku proviziju, ako ugovor bude sklopljen.

9. Iz tužiteljevog dopisa (str. spisa 33-34) utvrđeno je da je tužitelj izjavio tuženoj raskid ugovora o poslovnoj suradnji zbog povrede zabrane konkurencije i povrede obveze čuvanja poslovne tajne kao i drugih povreda po ugovoru o poslovnoj suradnji. Predmetni raskid uručen je tuženoj 1. kolovoza 2019. godine.

10. Iz potvrde o vraćanju opreme od 29. kolovoza 2019. godine (str. spisa 37) utvrđeno je da je tužena vratila tužitelju zaduženu opremu i to službeni laptop, printer i ključ od službenog vozila dok token tužena nije vratila tužitelju.

11. Sporno je u postupku je li tužena u izvršenju obveza po Ugovoru o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76) počinila povredu obveza iz čl. 4., 5. i 6. ugovora.

12. Sporno je u vezi toga je li odnosila poslovnu dokumentaciju iz poslovnih prostorija tužitelja (čl. 4.), je li povrijedila obvezu čuvanja povjerljivosti i tajnosti svih podataka te je li prosljeđivala podatke, reproducirala ili na bilo koji drugi način iznosila podatke i odašiljala ih iz poslovnih prostorija bez izričitog odobrenja tužitelja.

13. Sporno je također je li tužena povrijedila obvezu zabrane tržišne utakmice i je li koristila znanja, informacije i poslovne kontakte za svoj ili tuđi račun za vrijeme trajanja ugovora (čl. 6.).

14. Sporno je u vezi toga pripada li tužitelju pravo na isplatu ugovorne kazne.

15. Sporna je osnovanost visine obračuna ugovorne kazne s obzirom na tuženikov navod da su zadnja tri mjeseca poslovne suradnje lipanj, srpanj i kolovoz 2019. godine.

16. Iz čl. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76) proizlazi da se tužena u obavljanju poslova za tužitelja obvezala čuvati povjerljivost i tajnost svih podataka s kojima je došla u dodir tijekom obavljanja poslova za tužitelja. Također se obvezala da navedene podatke neće dostavljati, prosljeđivati, ni na bilo koji način reproducirati kao ni u bilo kojem obliku ili na bilo koji način iznositi ih ili odašiljati iz svojih poslovnih prostorija, izuzev ako je to nužno za potrebe obavljanja posla, a prethodno je izričito odobreno od strane tužitelja.

17. Dostavom e-mail korespondencije tužene i to e-mail poruke od 14. rujna 2017. godine (str. spisa 13) kojim se prosljeđuju tužiteljeve datoteke K. veliki i K. d.o.o. baza (str. spisa 12) na e-mail adresu …@gmail.com te e-mail poruke tužene od 9. svibnja 2019. godine na istu mail adresu (str. spisa 16) s proslijeđenim prilogom (str. spisa 16-20) kao i e-mail poruke od 9. svibnja 2019. godine na istu mail adresu (str. spisa 22) s proslijeđenim prilogom (str. spisa 22-28) utvrđeno je da je tuženik podatke koje joj je proslijedio tužitelj po zaposlenici L. Z. kao i tužiteljevu bazu podataka proslijedila na e-mail adresu …@gmail.com zbog čega je u postupku dokazana činjenica da je tužena povrijedila obveze propisane odredbom čl. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76). Navedeno stoga što za prosljeđivanje tužiteljevih datoteka K. d.o.o. baza i K. veliki (str. spisa 12) u mailu od 14. rujna 2019. godine (str. spisa 13) te podataka iz tablica koje joj je dostavila L. Z. u mailu od 29. ožujka 2019. godine (str. spisa 16-21) i onom od 31. listopada 2018. godine (str. spisa 22-28), tužena u postupku nije iznijela uvjerljive i osnovane razloge za takvo prosljeđivanje poslovnih podatka na privatnu mail adresu. Okolnost da se radilo o njezinoj adresi, a ne adresi njezinog supruga, prema izjavi koju je dala u stranačkom iskazu (str. spisa 119-121), a sud prihvatio kao istinitu, tek sama po sebi ukazuje na neuvjerljivost potrebe prijenosa kako baza podataka tako i internih tablica tužitelja koje predstavljaju tužiteljevu poslovnu dokumentaciju, sve to imajući u vidu da je po vlastitoj izjavi tužene u obavljanju posla za tužitelja imala na raspolaganju službeni laptop, a po izjavi L. Z. (str. spisa 115-118) i službeni telefon, skener i printer s pomoću kojeg je mogla raditi. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je tužena imala i token koji je generirao broj s kojim se ulazilo u službeni program, sada društva A. (tada V. d.o.o.), a koji se token mogao koristiti i izvan službenih prostorija. Zbog postojanja naznačene pisane dokumentacije, sud je ocijenio uvjerljivim, životnim i vjerodostojnim navode iz iskaza svjedoka L. Z. (str. spisa 115-118) u dijelu iskaza u kojem je navela da je slanje dnevnih izvještaja bilo problematično jer da se radilo o podacima koji su se dobivali korištenjem tokena, a služili su tužitelju za ostvarenje prihoda. Stoga, neovisno od činjenice jesu li dnevni izvještaji sastavljeni osobno od strane tužene ili ih je dobivala od tužitelja, radi se o podacima nastalim korištenjem baze podataka poslovnog partnera teleoperatera A. (ranije V.) zbog čega tužena neuvjerljivo i neosnovano umanjuje značaj obveze zabrane prosljeđivanja poslovnih podataka navodom da se radi o dijelu podatka koji da su javno poznati. Povreda čl. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76) ogleda se i u činjenici što je iz sadržaja maila od 21. prosinca 2015. godine (str. spisa 7-10) utvrđeno da je tužena poslovne podatke koje je doznala u obavljaju poslova za tužitelja prosljeđivala bivšoj djelatnici B. Š. na e-mail adresu …@gmail.com. Isto tako, iz e-mail poruke od 12. siječnja 2016. godine (str. spisa 14-15) utvrđeno je da je tužena tužiteljevu bazu podataka (I. G., str. spisa 11) prosljeđivala B. Š. prema sadržaju …@gmail.com. Neovisno od činjenice što se radilo o bivšoj zaposlenici tužene (str. spisa 109), a imajući u vidu okolnost da iz sadržaja ugovora proizlazi da je tužena bila dužna obaviti posao osobno (str. spisa 70-76) u svojstvu prodajnog predstavnika za V. proizvode i usluge, sud je utvrdio da se zbog utvrđene obveze osobnog izvršenja usluga posredovanja radilo o povredi obveze zabrane prosljeđivanja podataka s kojima dođe u dodir tijekom obavljanja poslova za tužitelja (čl. 5. st. 3 ugovora). Okolnost da se radilo o mail adresi bivše zaposlenice tužene, ne opravdava tuženu budući da za takvo korištenje tužena od tužitelja nije dobila izrijekom predviđeno odobrenje.

18. Nadalje, iz iskaza svjedoka L. Z. (str. spisa 115-118), tužiteljeve zaposlenice koja je tuženoj bila nadređena, proizlazi da je osobno svjedočila kad je tužena koristila USB stick (memorijski štapić) na službenom računalu unatoč tome što je na sva službena računala tužitelja, nakon stupanja na snagu propisa o zaštiti tajnosti osobnih podataka u 2019. godini, bila onemogućena mogućnost učitavanja podataka s USB stick-a. Izjavila je da je bilo zabranjeno imati pohranjene osobne podatke na USB stick-u i da su tužiteljevi tehničari onemogućili mogućnost učitanja podataka sa stickova. Nadalje, uvjerljivo je iskazala da su o potrebi zaštite osobnih podataka imali edukaciju i da su svi bili obaviješteni službenim putem o zabrani korištenja USB stick- ova te da je takva zaštita instalirana i na prijenosna računala. Navela je da je nemoguće da za to tužena nije znala. Stoga je sud ocijenio neuvjerljivim, neživotnim i neistinitim navode iz stranačkog iskaza tužene (str. spisa 119-121) o tome da joj informatičari tužitelja nikada nisu instalirali zabranu korištenja USB stick-a. Isto tako, ocijenjena je neuvjerljivom, pa stoga i neistinitom, izjava da nikada u 2019. godini nije bila upozorena da se ne može koristiti stick-om na službenom računalu. To stoga što se radilo o zakonskoj obvezi usklađenja postupanja svih koji dolaze u dodir s osobnim podacima. Slijedom iznijetog, korištenje stick-a upućuje na utvrđenje da je tužena reproducirala podatke s kojima je došla u dodir tijekom obavljanja poslova za tužitelja neovlašteno.

19. Iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja D. K. (str. spisa 121-122) proizlazi da je tužena imala pristup tajnim podacima teleoperatera A., da se radi o poslovnoj tajni koja da se odnosi na istek zaključenih ugovora koji da se uobičajeno zaključuju na 24 mjeseca, da je istek ugovora važno znati kako bi se izradila povoljnija ponuda. Drugi bitan podatak da se odnosi na cijenu kao i posebne pogodnosti koje pretplatnik uživa. Takvi podaci služe kako bi se ponudila pretplatniku bolja ponuda od one koju je imao s prijašnjim teleoperaterom. Izjavio je da ti podaci ustvari znače novac. U vezi zaštite osobnih podataka naveo je da je zaštita provedena na razini poslovanja tužitelja tako što je zaključan sustav da se podaci ne mogu slati na adrese izvan službenih, da je onemogućeno presnimavanje poslovnih podataka tužitelja kao i svi podaci u vezi poslovanja i ugovora s korisnicima koje je A. povjerio tužitelju, da se ti podaci odnose na brojeve telefona jer da većina brojeva poslovnih korisnika nije dostupna s obzirom na mogućnost odabira opcije da se broj ne objavljuje, da je time zahvaćen datum sklapanja i istek ugovora koje informacije nisu nigdje objavljene pri čemu da se radi o tajnom i vrijednom podatku. Izjavio je da su upozoravali sve s kojima su radili da se ne smiju slati podaci koji uživaju zaštitu mailom budući da softverski ustvari nije bilo moguće zabraniti takvo slanje. Izjavio je da je društvu A. prijavljena predmetna povreda poslovnih podataka u vezi konkretnog slučaja. Izjava zastupnika po zakonu tužitelja D. K., da softverski nije bilo moguće zabraniti prosljeđivanje na druge mailove, upućuje na zaključak suda da su uvjerljivi i istiniti navodi o tome da je u okviru tužitelja bilo upozoreno da se podaci koji uživaju zaštitu ne smiju slati mailom i to kao izričito upozorenje i zabrana svima koji su imali pristup tim podacima. Stoga je tužena povrijedila obvezu čuvanja povjerljivosti i tajnost podataka s kojima je došla u dodir tijekom poslovanja kod tužitelja kao i obvezu da neće prosljeđivati, iznositi, odašiljati, a niti reproducirati (korištenjem USB sticka) podatke s kojima je došla u dodir tijekom obavljanja poslova za tužitelja. Tužena u postupku nije dokazala da bi za prosljeđivanje na e-mail adrese …@gmail.com i …@gmail.com imala izričito odobrenje tužitelja u smislu odredbe čl. 5. st. 3 Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76). Raskid ugovora od 1. kolovoza 2019. godine nastupio je stoga bez otkaznog roka pozivom na odredbu čl. 11. Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76) kojim je predviđeno da raskid ugovora nastupa s trenutnim učinkom u slučaju povrede obveze čuvanja poslovne tajne.

20. Člankom 5. st. 7 Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76) propisano je da se u slučaju povrede ugovora odnosno obveze iz čl. 5. Ugovora o poslovnoj suradnji ugovara ugovorna kazna u trostrukom iznosu od prosječne isplaćene naknade za ugovoreni posao u zadnja tri mjeseca.

21. Uvidom u račun br. 6/01/1 (str. spisa 41) kojeg je tužena izdala tužitelju na ime posredovanja za mjesec travanj 2019. godine u iznosu od 26.243,12 kn, račun br. 7/01/1 (str. spisa 42) na ime posredovanja za mjesec svibanj 2019. godine na iznos od 27.791,41 kn i račun br. 8/01/1 (str. spisa 43) na ime naknade za lipanj 2019. godinu u iznosu od 26.070,40 kn kao i dokaz o plaćanju tih računa na str. spisa 93- 94, utvrđeno je da prosječna isplaćena naknada u zadnja tri mjeseca iznosi 26.701,64 kn zbog čega je iznos ugovorne kazne u trostrukom iznosu po čl. 5. st. 7 Ugovora o poslovnoj suradnji u visini od 80.104,92 kn ocijenjen pravno osnovanim. Ugovoreno pravo na isplatu ugovorene kazne pripada tužitelju na ime neurednog ispunjenja obveze, a takvo ugovaranje u skladu je s odredbom čl. 350. st. 1 ZOO-a prema kojem se ugovorna kazna može predvidjeti i za neuredno ispunjenje obveza. Stoga je valjalo, primjenom odredbe čl. 338. st. 3 ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19), odlučiti kao u točki I. izreke.

22. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 5. st. 8 Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76) po kojem je predviđeno da ugovorna kazna dospijeva peti dan po dostavi pismena kojim se poziva na plaćanje ugovorne kazne pri čemu je utvrđeno da je tužena predmetni dopis o raskidu s pridržajem prava na ugovornu kaznu zaprimila 1. kolovoza 2019. godine (str. spisa 33-34).

23. Tuženikovo osporavanje pravilnosti obračuna visine sud je ocijenio neutemeljenim. Navedeno iz razloga što je račune br. 9/01/1 (str. spisa 84) na ime usluge posredovanja u iznosu od 298,00 kn i 10/01/1 (str. spisa 85) na ime usluge posredovanja u iznosu od 195,30 kn sud ocijenio nevjerodostojnim ispravama te usmjerenim na pokušaj umanjenja ugovorne kazne. To stoga što se na istima za razliku od plaćenih računa, na str. spisa 41, 42 i 43, ne navodi u specifikaciji za koji mjesec izvršenja usluga se odnose. Pritom je sud utvrdio da je u srpnju 2019. godine između stranaka došlo do takvog poremećaja u odnosima, a zbog kojih je ocijenjena neuvjerljivom tvrdnja da bi postojala bilo kakva osnova za fakturiranjem usluga posredovanja. To nalazi potvrdu i u iskazu tužene M. R. (str. spisa 119-121) koja je navela da nakon što joj je pozlilo u srpnju 2019. godine u prostorijama tužitelja, kada je tog istog dana došla natrag po svoje stvari, da je to zadnji put kada je kontaktirala s tužiteljem. Takav opis ukazuje da su između stranaka odnosi bili pogoršani do mjere da nije bilo moguće nastaviti poslovnu suradnju. Stoga ovaj sud zaključuje da na strani tužene nije bilo vršenja usluge posredovanja i drugih poslova za tužitelja.

24. Tuženikov prigovor zastare sud je ocijenio neutemeljenim iz razloga što od dana uručenja raskida ugovora 1. kolovoza 2019. godine (str. spisa 33-34), kada je tužitelj stekao pravo potraživati ugovornu kaznu, do dana podnošenja tužbe 19. listopada 2020. godine nije protekao trogodišnji zastarni rok u smislu čl. 230. st. 3 ZOO-a.

25. Pozivanje tužitelja na obvezu po čl. 4. Ugovora o poslovnoj suradnji u smislu zabrane povrede poslovne tajne u vezi je s povredom utvrđenom u čl. 5. st. 2. Ugovora o poslovnoj suradnji zbog čega je prosljeđivanjem poslovnih podataka i reproduciranjem na stick došlo i do povrede poslovne tajne.

26. Člankom 6. Ugovora o poslovnoj suradnji (str. spisa 70-76) stranke su predvidjele plaćanje ugovorne kazne u trostrukom iznosu od prosječne isplaćene naknade u zadnja tri mjeseca za zabranu tržišne utakmice kao i korištenje podataka za svoj ili tuđi račun za vrijeme trajanja ugovora. Tužitelj je u prilog dokazivanju postojanja povrede iz čl. 6. Ugovora o poslovnoj suradnji dostavio specifikaciju poziva upućenih sa službenog telefona tužene (str. spisa 55-68). Iz specifikacije proizlazi da je tužena upućivala pozive konkurentskom društvu E. d.o.o. budući da je i sama u svom stranačkom iskazu (str. spisa 119-121) navela da je kontaktirala I. Z. i A. M., bivše kolegice iz L. koje su prešle raditi u E.. Iz navedenog, međutim, sud nije mogao izvesti zaključak o konkretnoj povredi budući da tužitelj nije dokazao konkretne činjenice, a niti dostavio dokaze iz kojih bi sud mogao izvesti zaključak da je zbog spomenutih kontakata došlo do eventualnog prijenosa brojeva na drugog teleoperatera te prelaska u konkurentsko društvu kao i da je bilo od bilo kakvog drugog utjecaja na tužiteljevo poslovanje. Stoga samo održavanje kontakta s djelatnicama konkurentskog društva (bivšim kolegicama tužene u društvu tužitelja) ne predstavlja temelj za utvrđenje da bi tužena obavljala poslove za društvo koje je u tržišnoj utakmici s tužiteljem. Isto tako nije dokazana činjenice da je zbog opisanih kontakata tužena za svoj ili račun treće osobe sklapala poslove koji bi se takmičili s tužiteljevim za vrijeme važenja ugovora. Zbog toga je sud ocijenio istinitom i vjerodostojnom izjavu tužene M. R. (str. spisa 119-121) da nikada istovremeno nije radila za društvo tužitelja i društvo E.. Slijedom iznijetog, tužitelj nije dokazao neuredno ispunjenje obveza po čl. 6. Ugovora o poslovnoj suradnji (str. 70-76).

27. Dopis društva E. u vidu pisma namjere (str. spisa 47) i pripadajući prilog (str. spisa 48-54) iz kojeg je utvrđeno da se tuženoj nude uvjeti poslovne suradnje ne predstavlja situaciju iz čl. 6. U. o poslovnoj suradnji jer se ne radi o sklapanju posla za treće osobe ni o korištenju informacija, znanja i poslovnih kontakata za tuđi račun već je rezultat legitimnog traženja boljih poslovnih uvjeta kojih se tužena potpisom U. o poslovnoj suradnji s tužiteljem nije odrekla. Stoga povredu odredbe čl. 6. U. o poslovnoj suradnji tužitelj nije dokazao. Zbog toga je preostalu razliku u iznosu od 80.104,92 kn sud ocijenio pravno neosnovanom zajedno s potraživanjem s osnova zakonskih zateznih kamata zbog čega je, na temelju odredbe čl. 338. st.3 ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke.

28. Kako su sve činjenice bitne za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva u postupku utvrđene iz dostavljenih pisanih isprava, stranačkih iskaza i iskaza svjedoka L. Z. koja je bila nadređena tuženoj, valjalo je, primjenom čl. 220. st 2 ZPP-a, odbiti kao suvišne i nepotrebne dokazne prijedloge za saslušanjem svjedoka B. Š. iz razloga što je sud povjerio vjeru tuženoj da se radilo o zaposlenici u obrtu tužene koja je koristila adresu …@gmail.com, svjedoka D. R. iz razloga što je sud povjerio vjeru dijelu iskaza tužene kada je navela da se radilo o njezinoj privatnoj mail adresi kao i za saslušanjem svjedoka L. M., Ž. B., B. B. K. i M. G. iz razloga što je povredu ugovornih obveza sud utvrdio iz pisane dokumentacije te povjerio vjeru iskazu svjedoka L. Z. u pogledu neovlaštenog korištenja USB stick-a.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na primjeni odredbe čl. 154. st. 4 ZPP-a. S obzirom na polovičan uspjeh tužitelja u parnici sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke.

U Rijeci, 25. veljače 2022. godine

Sudac

J. P. Č.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.