REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-5124/2018-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednika vijeća, Kristine Saganić, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. P. d.o.o. V., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u V., protiv tuženice REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-476/2016- 38 od 18. lipnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-476/2016-38 od 18. lipnja 2018.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Rijeci odbio je tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da tužitelj ima pravo na kontinuirani posjed i gospodarsko korištenje svih objekata i pripadajućeg zemljišta koje je potrebno za obavljanje (ugostiteljsko turističke) gospodarske djelatnosti, koji se nalaze na: k.č.br. …/… zgrada, gospodarska zgrada i okoliš s 1544 m2 upisana u z.k.ul. … k.o. R. te k.č.br. …/…, pet gospodarskih zgrada i autokamp s 21.158 m2 upisana u z.k.ul. … k.o. R., na osnovi koncesije bez plaćanja naknade, za razdoblje od 15. siječnja 2016. sve dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za izvršena ulaganja u objekte i zemljište pomorskog dobra na navedenoj lokaciji autokampa P., G. R. Tužitelju je naloženo tuženici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.500,00 kn.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da tužitelj crpi pravo na posjed i gospodarsko korištenje pomorskog dobra iz odredbe čl. 1038. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj: 17/94, 74/94 i 43/96; dalje: PZ/94), pozivajući se na Ugovore o prodaji tražbine od 6. rujna 2010. i 15. siječnja 2016. Prvostupanjski sud je zaključio o ništetnosti tog pravnog posla u dijelu koji se odnosi na prijenos spornih prava posjeda i gospodarskog korištenja. Analizom pravnog statusa pomorskog dobra kojim se ne može valjano raspolagati na način kako je to tužitelj učinio (naplatnim Ugovorom između privatnih pravnih osoba) već samo koncesijom, odbijen je tužbeni zahtjev. Prvostupanjski sud je zaključio da koncesija stečena na temelju čl. 1038. PZ/94 ne može biti predmetom prijenosa bez dozvole davatelja koncesije, te da se ta zakonska odredba odnosi isključivo na osobu koja je stekla neko stvarno pravo (tzv. bivši vlasnik). Zakonske odredbe o načinu korištenja pomorskog dobra prisilne su naravi pa su Ugovori o prodaji te tražbine tj. naplatnog ustupa pravnog položaja prodavatelja na kojima tužitelj temelji svoje pravo, u tom dijelu nevaljani (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu, isticanjem svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovom sudu pobijanu presudu preinačiti ili ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud promašio cijeniti pravni temelj tužbenog zahtjeva, jer to nije Ugovor već odredba čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) kojom je propisano da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom ili drugim pravnim aktom, a tužitelj crpi njegov zahtjev iz kupljenog pravnog položaja. Zato smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači pravo na posjed i gospodarsko korištenje kao samostalnu tražbinu, odvojenu od cjelokupne pozicije prodavatelja, što znači da se ne može ništetnim utvrditi samo prijenos prava na posjed bez ništetnosti prijenosa cijele pozicije prodavatelja iz kapitalnih ulaganja. Kapitalna ulaganja se kapitaliziraju kroz pravo na posjed i gospodarsko korištenje nekretnina pa je sud dužan primijeniti odredbu čl. 1038. PZ/94 i na „kupce“ pravne pozicije vlasnika kapitalnih ulaganja.

4. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj smatra nepravilnim i nejasnim stajalište prvostupanjskog suda o tome da nositelj koncesije po čl. 1038. PZ/94 može biti isključivo bivši vlasnik, a njega definira kao osobu koja je bila vlasnik nekretnina ili nositelj drugih stvarnih prava i kojoj nije plaćena naknada za oduzeto vlasništvo, odnosno osobu koja je bila nositelj stvarnog prava pa ju je zakon ovlastio kao koncesionara na tom području za vrijeme dok se ne postigne ravnoteža između naknade za oduzeto vlasništvo i utvrđene naknade za koncesije. Međutim, pomorsko dobro nije isključeno od posjedovanja, a sud vjerojatno ne zna odrediti tko je bivši vlasnik. Ako se zaključci prvostupanjskog suda tumače na način da prava pripadaju društvu S. s.p.o., nejasno je što s kapitalnim ulaganjima nakon prodaje cjelokupne pravne pozicije tužitelju. On ne prihvaća niti zaključak prvostupanjskog suda da su zakonske odredbe o načinu korištenja pomorskog dobra prisilne naravi, pa da bi suprotno postupanje dovelo do ništetnosti. To je specifičan odnos u kojem je država dužnik i ne može imati ista prava kao kod redovne koncesije, na način da odlučuje kome će biti dužna ili hoće li vjerovnik i na koji način raspolagati tražbinom. Prvostupanjski sud se nije izjasnio koji pravni put stoji tužitelju na raspolaganju kojim bi razriješio svoj status vezano uz kapitalna ulaganja na pomorskom dobru, ali štiti tuženicu ne znajući što se dogodilo s tužiteljevim stečenim pravima. Čak kad bi se i prihvatilo stajalište suda o kršenju prisilnih propisa nije navedeno koji su to propisi, dok Zakon propisuje oduzimanje koncesije i prekršajnu odgovornost.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Predmet tužbenog zahtjeva odnosi se na utvrđenje tužiteljevog prava na posjed i na gospodarsko korištenje svih objekata i pripadajućeg zemljišta, koji se nalaze na česticama označenima u tužbenom zahtjevu, u naravi lokacija autokampa P. u gradu R., i to na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje od 15. siječnja 2016. pa sve dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za izvršena ulaganja u objekte i zemljište pomorskog dobra na toj lokaciji.

9. U pogledu statusa predmetnih nekretnina, nije sporno da se ti objekti nalaze na pomorskom dobru u autokampu „Preluk“ niti je sporno da su objekti procijenjeni kao ulaganje u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća UP „S.“ s.p.o. R. (rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 19. veljače 1997., str. 225. -227. spisa). Zemljište na kojem se nalaze objekti nije obuhvaćeno procjenom nekretnina društvenog poduzeća, jer se radi o pomorskom dobru kako je izričito i navedeno u tom rješenju. Iz sadržaja spisa proizlazi da je to društvo nastavilo koristiti područje autokampa i nakon pretvorbe, te da je na spornim nekretninama najprije bilo uknjiženo društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist UP „S.“ R. s.p.o., da bi po pretvorbi bilo upisano pravo vlasništva na objektima u korist društva S. d.d. sagrađenima na tom zemljištu (26. lipnja 1997., Z-5085/97). Do promjene upisa dolazi nakon stjecanja prava vlasništva na objektima u korist društva T. O. d.d. O. kao fiducijarnog vjerovnika (na temelju Ugovora o osiguranju tražbine od 28. siječnja 1999.), po provedenom javnobilježničkom postupku stjecanja punopravnog vlasništva. Zaključno, do upisa pomorskog dobra i brisanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama dolazi tijekom 2001. i 2005. godine na temelju prijedloga Županijskog državnog odvjetništva Rijeka od 3. rujna 2001. (z.k.ul. …) i od 17. veljače 2005. (z.k.ul. ….).

10. U odnosu na pravni temelj zahtijevane pravne zaštite, ovaj sud zaključuje da tužitelj temelji svoju pravnu poziciju ne samo na Ustavu Republike Hrvatske (čl. 49. st. 4.) i na odredbi čl. 1038. PZ/94, nego i na Ugovoru o prodaji tražbine tj. naplatnom ustupu pravnog položaja prodavatelja. Stoga se on u žalbi neosnovano osvrće na navodni propust prvostupanjskog suda pravilno ocijeniti osnovu njegovog zahtjeva. Dakle, s obzirom na to da se tužitelj pozivao na poziciju stečenu pravnim poslom, pravilan je pristup prvostupanjskog suda ocijeniti valjanost Ugovora. Tužitelj ne polaže vlasnička prava na nekretninama koje su pomorsko dobro, već tvrdi da mu zbog kapitalnih ulaganja prednika pripada pravo na posjed i gospodarsko korištenje uz primjenu čl. 1038. PZ/94. Zato se nastavno obrazlaže zaključak ovog suda u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva i to, kako Ugovora i odredbe čl. 1038. PZ/94, tako i kategorije kapitalnih ulaganja. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se pravom na posjed i gospodarsko korištenje pomorskog dobra ne može raspolagati na način kako je to učinio tužitelj u ovoj parnici, te da mu to pravo ne pripada ni po jednoj istaknutoj pravnoj osnovi:

- na osnovi Ugovora, zato što predmet slobodnog ugovaranja ne mogu biti ovlaštenja koja pripadaju isključivo koncesionaru, bez suglasnosti davatelja koncesije;

- na osnovi odredbe čl. 1038. PZ/94, jer se prava priznata tom zakonskom odredbom odnose samo na bivšeg vlasnika koji ih ne može valjano prenijeti trećoj osobi, budući da posjed i gospodarsko korištenje izviru iz korištenja pomorskog dobra;

- na osnovi čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, jer tužitelj time ne štiti kategoriju svojih stečenih prava posjeda i gospodarskog korištenja, a niti upravo tih stečenih prava treće osobe koja je on pokušao dobiti na nevaljan način.

11. Način na koji je tužitelj stekao posredan posjed, odnosno pravnu poziciju na koju se u postupku poziva, kronološki je sljedeći:

- Ugovorom o prodaji tražbine odnosno naplatnom ustupu pravnog položaja prodavatelja od 6. rujna 2010., T. O. d.d. u stečaju O. je kao prodavatelj na kupca, društvo A. d.o.o. V., naplatnim poslom ustupio svoj pravni položaj. Između ostalog, prenio je na kupca tražbinu koju ima prema tuženici ili drugom obvezniku u smislu naknade za izvlaštenje i prava korištenja nekretnina na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu, sukladno odredbi čl. 1038. PZ/94 (čl. 1. t. 2. Ugovora str. 203. – 209. spisa),

- A. d.o.o. je potom, sadržajno identičnim ugovorom, kao prodavatelj s tužiteljem kao kupcem 15. siječnja 2016. sklopio Ugovor o prodaji tražbine, odnosno naplatnom ustupu pravnog položaja prodavatelja čiji je predmet prvenstveno prijenos tražbine koju prodavatelj kao slijednik bivših vlasnika ima prema Republici Hrvatskoj ili drugom obvezniku u smislu naknade za izvlaštenje i prava korištenja nekretnina na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu, sukladno odredbi čl. 1038. PZ/94, tražbina u smislu kapitalnih ulaganja na pomorskom dobru, odnosno prijenos svih prava koja pripadaju stjecatelju temeljem važećeg uređenja u vrijeme ostvarenja (čl. 1. t. 2. Ugovora, str. 193. – 201. spisa), s Aneksom od 15. veljače 2016. (str. 283. – 284. spisa). Uz navedeno, u čl. 1. t. 3. Ugovora navedeno je da je predmet tog ugovora i ustup i predaja posjeda nekretnina. U tom je ugovoru izričito navedeno da je na nekretninama upisano pomorsko dobro,

- nakon što je tužitelj sklopio navedeni Ugovor, dao je u zakup predmetne nekretnine društvu A. K. P. d.o.o. V. (str. 44. – 45. spisa) Ugovorom od 15. ožujka 2016. Ugovore je u ime oba ugovaratelja potpisao isti zastupnik po zakonu oba društva. Zakupac je neposredan posjednik na osnovi tog Ugovora.

- nakon posljednjeg koncesijskog postupka zaključen je Ugovor o koncesiji na pomorskom dobru za predmetnu lokaciju (str. 84. – 103. spisa) između Primorsko - goranske županije i zajednice ponuditelja P. P. d.o.o., P. Z. d.o.o. i F. C. d.o.o. R.. U posjedu nekretnina nisu navedeni koncesionari (ni davatelj koncesije, nego zakupac iz Ugovora o zakupu sklopljenog s tužiteljem. Mada je tužitelj ugovorom o zakupu predao nekretnine u neposredan posjed zakupcu, on nije sklopio ugovor o koncesiji za gospodarsko iskorištavanje predmetnih nekretnina, niti je to učinio zakupac.

12. Što se tiče posjeda na pomorskom dobru, načelno nema zapreke za vršenje faktične vlasti na pomorskom dobru (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III/5967/2011), jer predmet posjeda mogu biti sve stvari koje po prirodnim osobinama mogu biti u nečijoj faktičnoj vlasti, osim ako pravni poredak to izričito isključi. Osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari njen je posjednik, najčešće je to osoba koja je nositelj subjektivnog stvarnog prava koje sadrži ovlaštenje posjedovati stvar. S obzirom na to da je pomorsko dobro po prirodnim osobinama u određenom dijelu prikladno za nečiju faktičnu vlast koja se definira kao posjed, a zakonom to nije isključeno, nema razloga uskratiti pružanje takve pravne zaštite samo iz razloga što je riječ o pomorskom dobru. Međutim, uzimajući u obzir pravni status pomorskog dobra, posjed je pravno dopušten isključivo na temelju koncesije (koncesionaru, odnosno ovlašteniku koncesije iz ugovora o koncesiji) i takav posjed uživa posjedovnu zaštitu. Tužitelj nesporno nije ovlaštenik koncesije, ali smatra da mu pripada pravo na posjed i gospodarsko korištenje nekretnina, budući da je „otkupio“ pravnu poziciju prodavatelja i time stekao prava iz čl. 1038. PZ/94.

13. Međutim, zaključak je ovog suda da prava koja se izvode iz koncesije, među kojima posjed i gospodarsko korištenje pomorskog dobra, ne mogu biti prava kojima se trguje, a niti se ta prava na pomorskom dobru mogu valjano steći bez suglasnosti onoga tko je dopustio konzumiranje tih prava točno određenom subjektu, čime je isključio sve ostale subjekte u korištenju općeg dobra. Prava na posjed i gospodarsko korištenje pomorskog dobra sadržajno izviru iz prava na korištenje pomorskog dobra i ona se kao takva mogu zaštititi samo ako se temelje na valjanoj osnovi. Pravni posao kojim se ta prava prenose, ne proizvodi pravne učinke što znači da tužitelj nije valjano stekao pravo na posjed i gospodarsko korištenje nekretnina sklapanjem Ugovora i da je ocjena prvostupanjskog suda o ništetnosti pravnog posla u tom dijelu, pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je tužiteljevo raspolaganje pomorskim dobrom suprotno prisilnim zakonskim odredbama te u tom kontekstu obrazložio kronološki režim zaštite pomorskog dobra počevši od čl. 4. Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima („Narodne novine“ broj: 19/74, 39/75, 17/77 i 18/81; dalje: ZPVDLP) koji je bio na snazi od 1974. do 1998. godine, kojim je bilo propisano da se pomorsko dobro iznimno može dati na korištenje u skladu s odlukom općinske skupštine u kojoj se moraju odrediti način, uvjeti i vrijeme korištenja pomorskog dobra, područje pomorskog dobra koje se daje na korištenje i ovlaštenja korisnika te da na osnovi te odluke općina i korisnik pomorskog dobra zaključuju ugovor o korištenju pomorskog dobra. Nadalje, PZ/94 propisano je (čl. 51.) da se na pomorskom dobru ne može stjecati ni pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Svakome je dopušteno upotrebljavati i/ili koristiti se pomorskim dobrom prema njegovoj prirodi i namjeni, u skladu s odredbama tog Zakona. Posebna upotreba i/ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se odobriti fizičkim i pravnim osobama (koncesija) pod uvjetom da takvo korištenje nije u suprotnosti s interesom Republike Hrvatske. Konačno, stupanjem na snagu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09 i 123/11; dalje: ZPDML) prestale su važiti opće odredbe o pomorskom dobru iz PZ/94, prema kojem se za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može u zakonitom postupku fizičkim i pravnim osobama dati koncesija ili koncesijsko odobrenje (čl. 7. st. 2. ZPDML-a). Koncesija se može prenijeti u cijelosti ili dati dijelom u potkoncesiju u istom opsegu i pod istim uvjetima pod kojima je i dana, uz suglasnost davatelja koncesije (čl. 35. ZPDML-a).

14. Ovaj sud prihvaća pravilnim i daljnji zaključak prvostupanjskog suda o tome da tužitelju ne pripadaju pravo na posjed i gospodarsko korištenje pomorskog dobra niti na osnovi odredbe čl. 1038. PZ/94. Tužitelj se poziva na tu zakonsku odredbu iz koje izravno crpi prava sadržana u tužbenom zahtjevu. On u sadržaj tužbenog zahtjeva prenosi ono što ta odredba propisuje, ali tužitelj nije ovlaštenik tih prava. Odredbom čl. 1038. PZ/94 propisano je da ako je nakon stupanja na snagu ZPVDLP-a postojalo pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru osobe koja je to pravo stekla na osnovi valjanog naslova i načina stjecanja i to pravo postoji i na dan stupanja na snagu Pomorskog zakonika, nadležni javni pravobranitelj će pokrenuti postupak za izvlaštenje (eksproprijaciju) vlasništva na određenom objektu, s time da bivši vlasnik stječe pravo koristiti objekt na osnovi koncesije bez plaćanja naknade za razdoblje dok iznos utvrđene naknade za koncesiju za korištenje pomorskog dobra ne dosegne iznos naknade za oduzeto vlasništvo na objektu. Dakle, da bi određeni pravni subjekt stekao pravo koristiti nekretninu na osnovi koncesije bez plaćanja naknade, i to kroz određeno vrijeme (dok iznos utvrđene koncesijske naknade ne dosegne iznos naknade za izvlaštenje), on treba dokazati: da je nakon 24. svibnja 1974. stekao pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru, da je to stjecanje valjanog naslova i načina te da to pravo postoji i na dan 22. ožujka 1994. Navedena zakonska odredba osigurava koncesiju bez plaćanja naknade isključivo bivšem vlasniku objekta na pomorskom dobru, tj. osobi koja je stekla neko stvarno pravo na nekretninama koje se nalaze na pomorskom dobru, odnosno koja je bila nositelj tog stvarnog prava u vrijeme stupanja na snagu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama i na dan stupanja na snagu PZ/94. Samo je tu osobu Zakon ovlastio kao koncesionara na tom prostoru, i to samo za vrijeme dok se ne postigne ravnoteža između naknade za oduzeto vlasništvo i utvrđene naknade za koncesiju.

15. Citirana zakonska odredba iz čl. 1038. PZ/94 koja je bila na snazi do 2003. godine (tužitelj je sklopio sporni ugovor 2016.) je uvedena kao svojevrsna premosnica kod pretvorbe društvenog vlasništva. Njome se priznaju stečena prava vlasništva ili druga stvarna prava po valjanoj pravnoj osnovi i načinu stjecanja, koja su postojala na točno određeni dan, a priznaju se samo onom subjektu koji je na dan stupanja na snagu PZ/94 imao pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na pomorskom dobru, uz uvjet valjanog naslova i načina stjecanja. Tužitelj nije taj pravni subjekt na kojeg se može primijeniti citirana zakonska odredba, jer on nije u kategoriji tzv. bivšeg vlasnika kojemu je Zakon priznao pravo korištenja pomorskog dobra na osnovi koncesije bez plaćanja naknade kroz određeno vrijeme. Tužitelj je tek naknadno, deset i više godina nakon što je upis pomorskog dobra postao vidljiv i u zemljišnoj knjizi, Ugovorom iz 2016. „otkupio“ između ostalog, i sporna prava, te traži priznanje tih prava na osnovi koncesije počevši od 15. siječnja 2016. pozivom na propis koji nije bio na snazi niti u vrijeme sklapanja Ugovora. Ocjena je ovog suda da osim što tužitelj nije bivši vlasnik iz te zakonske odredbe, niti taj bivši vlasnik može pravnim poslom valjano na treću osobu prenijeti pravo koje mu izvorno zakonski pripada, jer bi time prenio pravo na besplatno korištenje pomorskog dobra trećoj osobi što je protivno navedenoj zakonskoj odredbi. To znači da tužitelj nije mogao steći pravo posjeda i gospodarskog korištenja objekta Ugovorom niti pozivom na citiranu zakonsku odredbu, dakle na osnovi koncesije bez plaćanja naknade koju Zakon priznaje isključivo bivšem vlasniku. Drugačije postupanje dovelo bi do nereda na pomorskom dobru i izigravanja prisilnih propisa o načinu korištenja općeg dobra.

16. Ovaj sud ne nalazi uporišta za prihvaćanje tužbenog zahtjeva niti na osnovi odredbe čl. 49. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, kojom je zajamčeno pravo na zaštitu prava stečenih ulaganjem kapitala, na način da se ta prava ne mogu umanjiti niti zakonom niti kojim drugim pravnim aktom. Polazeći od te ustavnopravne zaštićene kategorije kapitalnih ulaganja u kontekstu zaštite ulaganja u pomorsko dobro, zaključuje se da nositelji prava s osnove kapitalnih ulaganja koji ne mogu steći vlasnička ovlaštenja (opće dobro izvan pravnog prometa), ta prava kapitaliziraju kroz pravo na posjed i gospodarsko korištenje. Međutim, tužitelj ta prava nije stekao kao osoba na koju se odnosi odredba čl. 1038. PZ/94 niti ih je mogao valjano steći od tzv. bivšeg vlasnika naplatnim poslom. Pravo posjeda i gospodarskog korištenja pripada samo onima koji koriste pomorsko dobro na zakonit način, na temelju koncesije, čime se ne dira u pravo kapitalnog ulaganja na način kako to tužitelj u konkretnom slučaju prikazuje. Kapitalna ulaganja kapitaliziraju se kroz pravo na posjed i gospodarsko korištenje u korist tzv. bivšeg vlasnika, a ne kroz npr. naknadu štete ili isplatu novčane tražbine. Međutim, novčana tražbina i njeno ostvarenje nije predmet ove parnice. Dakle, tužitelj po ocjeni ovog suda time ne štiti kategoriju svojih stečenih prava posjeda i gospodarskog korištenja, budući da ta prava on nije niti imao u kategoriji bivšeg vlasnika po čl. 1038. PZ/94, a niti tužitelj time štiti upravo ta prava kao stečena prava treće osobe (bivšeg vlasnik) koja je on pokušao dobiti na nevaljan način.

17. Pomorsko dobro je Ustavom Republike Hrvatske (čl. 52.) steklo status dobra od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku (čl. 3. st. 1. ZPDML-a), što je širi pojam od općeg dobra. Uslijed njegovih posebnih svojstava koja nisu određena pravnom prometnošću, pomorsko dobro ima poseban režim korištenja, raspolaganja i uporabe, koji je nametnut državnim autoritetom. Ustavom je propisano i to da se zakonom određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti (čl. 52. st. 2.), čime se uspostavlja imovinska ravnoteža koja bi u suprotnom bila narušena. Ali predmet ove parnice, kako je već naglašeno, nije novčana tražbina (u smislu stjecanja bez osnove ili tražbine s osnove izvlaštenja) već pravo posjeda i gospodarskog korištenja pomorskog dobra kojima se po ocjeni ovoga suda ne može slobodno raspolagati između subjekata privatnog prava. Gospodarsko korištenje pomorskog dobra moguće je samo na način propisan zakonom. Neovisno o tome radi li se o koncesiji iz čl. 1038. PZ-a na koju se tužitelj poziva ili o koncesiji dodijeljenoj po provedenom postupku, posjed i gospodarsko korištenje pomorskog dobra ne može se voljom ugovornih strana (od kojih jedna nije davatelj koncesije) prenijeti na treću osobu. Svako korištenje pomorskog dobra na način suprotan zakonu nije valjano i ne uživa pravnu zaštitu. Takvo je korištenje pomorskog dobra i protivno Ustavu. Tužiteljevo korištenje pomorskog dobra, na način kako on to tumači, protivno je i odredbi čl. 1038. PZ/94, jer on nije osoba na koju se taj propis odnosi niti je sporna prava koja izviru iz te besplatne koncesije on mogao steći pravnim poslom s bivšim vlasnikom na kojeg se taj propis referira.

18. Slijedom svega navedenoga, budući da žalbenim navodima tužitelj nije doveo u pitanje pravilnost presude prvostupanjskog suda, ona je odbijanjem neosnovane žalbe potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 24. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Marina Veljak