Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž R-636/2021-2

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sucu toga sudu Andrei Boras Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. Đ. iz O., OIB: …., zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku iz O., protiv tuženika Bolnice iz O., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 28. listopada 2020., pod poslovnim brojem 11Pr-312/2018-41, dana 24. veljače 2022.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku od 28. listopada 2020., pod poslovnim brojem 11Pr-312/2018-41 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom nalaženo je tuženiku da tužiteljici s naslova pravične naknade zbog povrede prava osobnosti za neimovinsku štetu (strah, fizički bolovi, duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti) isplati iznos 40.000,00 kn (četrdesettisuća kuna) uvećan za zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana ( točka I. izreke).

2. U odluci pod točkom II. izreke nalaženo je tuženiku da tužiteljici isplati s naslova obične štete (tuđa pomoć i njega) iznos od 2.000,00 kn (dvijetisuće kuna) uvećan za zateznu kamatu po stopi koja se određuje se svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve to u roku 15 dana.

3. Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.075,00 kuna uvećan za zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve to u roku 15 dana.

4. Protiv navedene presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika te osporila navode žalbe u cijelosti i predložila žalbu odbiti kao neosnovanu.

6. Žalba je osnovana.

7. Neosnovano žalitelj žalbenim navodima ukazuje na ostvarenu bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer je tuženiku dostavljen pisani nalaz i mišljenje vještaka i istom ostavljena mogućnost očitovanja te iznošenja prigovora u smislu odredbe članka 260. ZPP-a, pa okolnost u propustu pravovremene dostave ne ukazuje na osnovanost tvrdnji da je time tuženiku uskraćeno pravo sudjelovanja u postupku.

8. Nije u pravu ni tužiteljica kada u odgovoru na tužbu osporava dopuštenost žalbe tuženika jer iz obavijesti Općinskog suda u Osijeku o primitku elektroničkog podneska proizlazi kako istim prvostupanjski sud potvrđuje da je dana 3. studenog 2020. u sustavu za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem zaprimljena predmetna žalba tuženika od strane pravne osobe – Bolnice, O., pa su utoliko neosnovani navodi tužiteljice o neovlašteno podnesenoj žalbi u ime tuženika.

9. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice kao radnice za naknadom neimovinske i imovinske štete koju da je pretrpjela kao posljedicu ozljeđivanja na radu dana 22. srpnja 2015., a koju naknadu štete potražuje od tuženika kao svog poslodavca.

10. Raspravljajući po navedenom zahtjevu tužiteljice sud prvog stupnja je u bitnom utvrdio:

- da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu administratora na Odjelu za kliničku laboratorijsku dijagnostiku,

- da je tužiteljica dana 22. srpnja 2015. je pretrpjela ozljedu na radu na način da je prilikom sjedanja na stolicu puknuo kotač stolice, te tužiteljica pala,

- da je tuženik sačinio HZZO-u prijavu ozljede na radu 29. srpnja 2015. (list 4),

- da je dana 31. srpnja 2015.kod tuženika proveden inspekcijski nadzor i sačinjen zapisnik o štetnom događaju (list 42),

- da je tužiteljica osposobljena za rad na siguran način,

- da je tužiteljica u predmetnoj nezgodi prema nalazu i mišljenju vještaka dr. A. B. zadobila kompresivni prijelom prvog slabinskog kralješka, koja ozljeda predstavlja tešku tjelesnu ozljedu nastala pri padu i srazu stražnjice s čvrstom podlogom,

- da kod tužiteljice denzitrometrijom nisu utvrđene promjene u smislu osteoporoze tog dijela kralježnice i da je tužiteljica liječena bolnički, u stacionarnim ustanovama za fizikalnu rehabilitaciju, te ambulantno.,

- da je prilikom ozljeđivanja i tijekom liječenja tužiteljica osjećala bolove jakog intenziteta 5 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, slabog intenziteta i trajnog karaktera 140 dana, budući da je operirana 9. prosinca 2015., te blagog intenziteta i povremenog karaktera koji bolovi spadaju smanjenje životne aktivnosti,

- da je kod tužiteljice posljedično zaostao strah jakog intenziteta u trajanju koliko i sami događaj te je prešao u zabrinutost za ishod liječenja što ima karakter sekundarnog straha, jakog intenziteta u trajanju od 8 dana, srednjeg intenziteta 15 dana, te slabog intenziteta 140 dana,

- da je kao posljedica navedene ozljeda kod tužiteljice zaostalo smanjenja životne aktivnosti od 10% gdje je uračunato djelovanje ozljede na pogoršanje već narušenog zdravstvenog stanja tužiteljice,

- da je kao posljedica ozljeđivanje tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega 5 dana u trajanju od 8 sati, te još 10 dana u trajanju od 4 sata.

11. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupanja je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice jer je smatrao utvrđenim kako poslodavac nije sukladno čl. 7. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR) osigurao uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Naime, poslodavac da odgovara prema kriteriju krivnje, (objektivna odgovornost) pa on odgovara po predmnijevanoj (presumiranoj) krivnji (čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a), ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a tuženik nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje, pa se ne može osloboditi odgovornosti za štetu koju trpi tužiteljica radi čega je obvezao tuženika na naknadu štete koju tužiteljica trpi u svezi s predmetnom nezgodom, kako neimovinske tako i imovinske s osnove tuđe njege i pomoći.

12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru razloga iz odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi.

13. Naime, u svezi pitanja odgovornosti za nastanak štetnog događaja i nastalu šteti tužiteljici, kao i odgovornosti za naknadu te štete za reći je slijedeće. Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18, dalje u tekstu: ZZR), propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom stavka 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

13. 1. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku određena je i odredbama članka 111. ZR-a. Tako je odredbom stavka 1. ovog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Stavkom 2. istog članka određeno je kako se pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovog članka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkom iz odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a i podredno pod pretpostavkama iz odredbe članka 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

13.2. Ovim je propisima iznimno, u točno određenim slučajevima, dopušteno oslobađanje poslodavca od objektivne odgovornosti. Iz sadržaja odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a proizlazi kako se poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti u tri slučaja i to: a) ako je šteta nastala zbog više sile, b) ako je riječ o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika i c) ako je šteta nastala namjerom ili nepažnjom treće osobe, na što poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Poslodavac se neće moći pozivati na ekskulpacijske razloge ako je šteta posljedica obične nepažnje radnika ili treće osobe. Naime, ovdje je za napomenuti da budući je članak 25. ZZR-a poseban (specijalan) propis, pravo poslodavca na oslobađanje od objektivne odgovornosti u konkretnom slučaju mora se prvenstveno prosuđivati kroz primjenu tog propisa, a tek podredno, zbog primjene načela lex specialis derogat legi generali, primjenjivati će se odredbe članka 1067. ZOO-a kao opći propis.

14. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je sud prvog stupnja smatrao utvrđenim kako iz provedenih dokaza u postupku ne proizlazi postojanje doprinosa na strani tužiteljice u nastalom štetnom događaju, dok je s druge strane tuženik kao poslodavac bio dužan redovno obnavljati sredstva rada- stolice i osigurati radnicima rad na siguran način. Međutim, ni vještaku zaštite na radu, niti u spis tuženik nije dostavio dokaz kada je predmetna stolica kupljena i da li ista odgovara predviđenim uvjetima rada na njoj, pa se u navedenim okolnostima ne radi se o višoj sili, a niti o namjeri ili krajnjoj nepažnji radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, a da bi se oslobodio odgovornosti od posljedica štetnog događaja, budući je morao voditi računa da redovno obnavlja radne stolice kako bi osigurao sigurne uvjete rada.

15. U odnosu na navode žalbe, a u kontekstu naprijed citiranih odredaba kojima je regulirana odgovornost poslodavca za štetu radniku, prije svega za ukazati je da za ekskulpaciju tuženika nije dostatna sama okolnost da bi šteta tužiteljici nastala isključivo radnjom nje same, koju radnju tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Naime pod pretpostavkom da je tuženik kao poslodavac i postupio po svim propisima koji reguliraju problematiku zaštite na radu isti bi se oslobodio odgovornosti za naknadu štete tužiteljici, tek ako je do štete došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice što je kao ekskulpacijski razlog navedeno u odredbi članka 25. stavka 2. ZZR-a.

16. Ovo stoga jer u situaciji kada je šteta radnici nastala uslijed puknuća kotača na stolici koje je uzrokovano objektivnim razlogom, pod pretpostavkom da u postupanju tužiteljice odnosne prigode nije utvrđen doprinos u nastanku predmetne nezgode, tada i za takvu slučajno nastalu štetu odgovara poslodavac, budući je isti potencijalno odgovorna osoba za nastanak konkretne štete.

17. Prvostupanjski sud u bitnome zaključuje kako tuženik odgovara za štetu nastalu tužiteljici u uzročno posljedičnoj vezi sa predmetnom ozljedom i to stoga, kako izričito navodi prvostupanjski sud, jer tuženik nije dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom tužiteljice, koju tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

18. Međutim, navedena utvrđenja suda prvog stupnja o izostanku doprinosa na strani tužiteljice u konkretnom slučaju u nastanku predmetne nezgode, a time i posljedicama proisteklim iz iste za sada se ne mogu prihvatiti kao pravilna.

19. Naime, s pravom žalitelj ukazuje kako o dinamici nastanka predmetnog štetnog događaja prvostupanjski sud zaključuje da je do istog došlo na način što je tužiteljica pala, što proturječi iskazima tijekom postupka saslušanih svjedoka, ali i same tužiteljice.

20. Doista, o padu tužiteljice kao uzročniku nastale predmetne nezgode govori u svom nalazu i mišljenju vještak medicinske struke, objašnjavajući pri tome kako je zapravo izraz "pad" koristio kao sraz s čvrstom podlogom do kojeg dolazi na različitim nivoima. Međutim, u tom pravcu pobijana presuda ne sadrži razloge pa utoliko ostaje nerazjašnjeno na koji način je odnosne prigode došlo do ozljeđivanja tužiteljice. Ovo osobito imajući u vidu narav zadobivene ozljede, kvalificirane kao teška ozljeda kompresivnog prijeloma prvog slabinskog kralješka.

21. Pri tome je svakako ukazati i na sadržaj u prijave o ozljedi na radu, koju je tuženik kao poslodavac sastavio dana 28 srpnja 2015., prema kojoj je u rubrici "specifične aktivnosti i poremećaj u radu" navedeno kako je do predmetne nezgode došlo na način da se tužiteljica uhvatila za stolicu s obje ruke i počela oslanjati kada je došlo do pucanja kotačića na stolici i kada je radnica u strahu da ne izgubi ravnotežu svom tjelesnom težinom sjela na stolicu i na njoj se odvezla do zida.

22. Naime, da je tužiteljica odnosne prigode zadobila ozljedu na radu svjedoči prijava ozljede na radu od stane tuženika, ali i potvrda nadležnog Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 25. kolovoza 2015., koja prileži spisu i koja potvrda ima dokaznu snagu javne isprave sukladno odredbi članka 230. ZPP-a. S druge strane prijave o ozljedi na radu, koju izdaje i sadržaj ovjerava poslodavac, nema dokaznu snagu javne isprave sukladno člankom 230. ZPP. Naime, poslodavac nije državno tijelo ili pravna osoba koja prijavu o ozljedi na radu izdaje u obavljanju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu, stoga isti nije niti u mogućnosti izdati javnu ispravu. Stoga prijava o ozljedi na radu predstavlja privatnu ispravu, koja, međutim, za razliku od javnih isprava, ne dokazuju istinitost onoga što se u njoj potvrđuje, ali zbog čega se privatne isprave, kao dokazna sredstva, vrednuju i ocjenjuju u sklopu svih ostalih provedenih dokaza (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 74/2020 od 28. travnja 2021.)

23. Utoliko je uvažavanjem žalbe tuženika pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet na temelju odredbe članka 370. ZPP-a vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje jer je činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice u postupku ostalo nepotpuno utvrđeno.

24. U nastavku postupka sud prvog stupnja će nadopuniti činjenično stanje sukladno iznesenim primjedbama i uputama te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a uz pravilnu primjenu materijalnog prava raspraviti i osnovanosti prigovora tuženika o postojanju doprinosa na strani tužiteljice u nastanku predmetnog štetnog događaja, a time i posljedicama proisteklim iz istog.

U Splitu 24. veljače 2022.

Sutkinja:

Andrea Boras Ivanišević , v. r.