REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 667/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. M. M., opt. B. V. i trgovačkog društva C. – P. V. d.d. i dr. k.d. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 31. listopada 2018. broj K-29/2013-65, u sjednici održanoj 24. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. M. M., opt. B. V. i trgovačkog društva C. – P. V. d.d. i dr. k.d. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, opt. M. M. i opt. B. V. proglašeni su krivima da su počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11. i na temelju te zakonske odredbe osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine svaki, a na temelju čl. 56. KZ/11. optuženicima je izrečena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku provjeravanja od tri godine ne počine novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u vezi čl. 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), utvrđeno je da novčani iznos od 193.047,93 kn predstavlja imovinsku korist koju je trgovačko društvo C. P. d.d. V. i dr. k.d., ostvarilo kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11. i da čini imovinu Republike Hrvatske te je trgovačkom društvu C. P. d.d. V. i

I Kž 667/2019-5

dr. k.d., naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 193.047,93 kn u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. opt. M. M. i opt. B. V. dužni su platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08. i to putne troškove svjedoka i troškove financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 12.873,75 kn svaki te troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08. na ime paušalne svote u iznosu od po 3.000,00 kn, sve u roku od 15 dana u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, opt. M. M., opt. B. V. i trgovačko društvo C. – P. V. d.d. i dr. k.d.

2.1. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se opt. M. M. i opt. B. V. izrekne "bezuvjetna kazna".

2.2. Prvostupanjsku presudu žalbom pobija opt. M. M. po branitelju D. Š., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.3. Žali se i opt. B. V. po branitelju M. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d. iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.4. Žalbom prvostupanjsku presudu pobija i trgovačko društvo C. – P. V. d.d. i dr. k.d., po D. H., predsjedniku Uprave tog društva, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i/ili preinači te "oslobodi osuđenike krivnje, a treću osobu obveze plaćanja nepostojeće štete", odnosno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Opt. M. M. smatra da je u činjeničnom opisu prvostupanjske presude neprecizno i paušalno navedena blanketna odredba čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13. i 110/15. – dalje: ZTD) koja se sastoji od više stavaka, pa je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Osim toga, ističe da je promašeno pozivanje na odredbu

I Kž 667/2019-5

čl. 252. ZTD-a kojom je u st. 1. tog članka propisano da član uprave ne postupa protivno obvezi o načinu vođenja društva ako pri tome razumno pretpostavlja da djeluje za dobrobit društva.

5.1. Naime, odredbom čl. 252. ZTD-a propisana je dužna pozornost i odgovornost članova uprave, odnosno obveza članova uprave voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te djelovati za dobrobit društva, a protivno kojoj je odredbi, kako to jasno proizlazi iz izreke pobijane presude, opt. M. M. kao član uprave u inkriminiranom razdoblju postupao. Stoga, iako se u izreci pobijane presude ne navodi točno određeni stavak odredbe čl. 252. ZTD-a protivno kojem je postupao optuženik, činjenični opis izreke pobijane presude nije zbog toga neprecizan i paušalan. Nesumnjivo je da je prvostupanjski sud upravo sadržaj te odredbe, u smislu zakonom propisane obveze članova uprave za vođenjem poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, imao na umu prilikom odlučivanja o kaznenopravnoj odgovornosti opt. M. M. Uostalom, odredba čl. 246. KZ/11. nije blanketne naravi jer biće tog kaznenog djela ne obuhvaća i odredbe nekog drugog referentnog propisa kojeg bi bilo nužno obuhvatiti u izreci presude.

6. Opt. M. M. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. jer je tijekom kaznenog postupka u dva navrata neopravdano „preotvorio“ raspravu i time omogućio izmjenu optužnice koja prilikom prve izmjene nije dostavljena optužnom vijeću sukladno odredbi čl. 441. st. 4. ZKP/08., pa je na taj način povrijeđeno pravo na obranu. Pojašnjava da je prvotno podnesena optužnica na taj način drastično izmijenjena, jer je od početne inkriminirane štete ostvarene trgovačkom društvu P. d.d. V. u iznosu od 1.176.971,32 kn ostala terećena šteta od 193.047,93 kn, za što nije podnesen imovinskopravni zahtjev.

6.1. Protivno žalbenim tvrdnjama opt. M. M., prvostupanjski je sud pravilno postupio sukladno odredbi čl. 448. st. 1. ZKP/08., jer iz smislenog tumačenja citirane odredbe jasno proizlazi da je u situaciji kada tijekom vijećanja prvostupanjski sud nađe da treba ponovno otvoriti raspravu radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja, ovlašten to učiniti. Prvostupanjski je sud proveo dopunu financijsko knjigovodstvenog vještačenja te potom ispitao četiri svjedoka. Dakle, u konkretnom slučaju je tako i postupljeno, time da se posebno ukazuje da su prihvaćeni i dokazni prijedlozi obrane i nakon provođenja tih dokaza donesena je pobijana presuda. Stoga ponovnim otvaranjem rasprave 23. veljače 2018. te 12. rujna 2018. radi dopune postupka, odnosno razjašnjenja pojedinih pitanja, prvostupanjski sud nije povrijedio prava obrane.

6.2. Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 2. ZKP/08. u vezi čl. 441. st. 4. ZKP/08. time što prvostupanjski sud izmijenjenu optužnicu nije dostavio optužnom vijeću radi njenog ispitivanja. Naime, državni odvjetnik kao ovlašteni tužitelj ovlašten je mijenjati činjenični opis i pravnu oznaku kaznenog djela do samog završetka dokaznog postupka pa je takva ovlast postojala i u odnosu na ovo kazneno djelo. U konkretnom slučaju, prvotnom optužnicom od 19. rujna 2013. optuženicima se stavljalo na teret počinjenje kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., nakon čega je državni odvjetnik 24. siječnja 2018. izmijenio samo

I Kž 667/2019-5

činjenični opis na način da je znatno umanjena terećena kriminalna količina u postupanju optuženika (u visini znatne imovinske koristi kao i ispuštanju terećenih radnji optuženika). Osim toga, čl. 441. st. 4. ZKP/08. propisano je da vijeće može, nakon saslušanja stranaka, odlučiti dostaviti izmijenjenu optužnicu optužnom vijeću radi njenog ispitivanja sukladno čl. 348. do 367. ZKP/08., dakle, to nije dužan uvijek učiniti. Time što prvostupanjski sud nije tako postupio, a imajući u vidu da su se oba optuženika očitovali o tako izmijenjenoj optužnici i u odnosu na nju iznijeli obranu te da dostava izmijenjene optužnice radi njenog ispitivanja nije obvezna, prvostupanjski sud nije povrijedio pravo obrane, kako to ukazuje žalba optuženika.

7. Upirući na povredu kaznenog zakona, opt. M. M. navodi da se kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97. (kako je to bilo pravno označeno tijekom istrage) odnosilo isključivo na pribavljanje imovinske koristi fizičkoj osobi sve do izmjena Kaznenog zakona u listopadu 2006., kada je pojam „drugome“ izmijenjen u „drugu fizičku ili pravnu osobu“. Kako se optuženiku stavlja na teret inkriminacija u razdoblju od početka 2005. do 31. prosinca 2009., terećeno kazneno djelo bi se moglo pravno označiti samo kao kazneno djelo iz čl. 292. KZ/97., koje je blaže od kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., a to je prvostupanjski sud, prema žalbenim tvrdnjama, pogrešno utvrdio.

7.1. Točno je da se tijekom istrage optuženicima stavljalo na teret počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97., nakon čega je državni odvjetnik podnio optužnicu 19. rujna 2013. pravno kvalificirajući ta kaznena djela sukladno KZ/11. kao kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Međutim, nije u pravu opt. M. M. kada tvrdi da se kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97. može počiniti samo ako se imovinska korist pribavlja fizičkoj, a ne i pravnoj osobi. U tome dijelu valja istaći da su eventualne dvojbe koje su postojale u pogledu tumačenja pojma „drugi“ u kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti „razriješio“ zakonodavac izmjenama KZ/97. objavljenim u Narodnim Novinama broj 71/06. koje su stupile na snagu 1. listopada 2006. kada je izrijekom propisao da se pojam „drugoga“ odnosi na situaciju kada se imovinska korist pribavlja „drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi“, o čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje izraženo u više odluka. Prema tome, zamjena riječi „drugom“ sa riječima „drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi“ naprosto predstavlja pojašnjenje izvorne volje zakonodavca, dakle volje koja je postojala i u trenutku donošenja Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97.).

7.2. Nije u pravu opt. M. M. ni kada tvrdi da bi se njegovo postupanje prema činjeničnom opisu, kako je to navedeno u optužnici, moglo pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. čl. 292. st. 2. KZ/97., a koje djelo je blaže u odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Naime, prema odredbi čl. 292. st. 1. i 2. KZ/97. kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju čini ona odgovorna osoba u pravnoj osobi koja postupa s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za svoju ili drugu pravnu osobu, dok kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11., čini onaj čini onaj tko povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu. U konkretnom slučaju, obojica su optuženika bili dužni voditi računa o imovinskim interesima trgovačkog društva P.

I Kž 667/2019-5

d.d. V., i to opt. B. V. kao predsjednik, odnosno opt. M. M. kao član uprave tog društva. Stoga je promašeno u konkretnom slučaju tražiti pravni kontinuitet kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97. u kaznenom djelu iz čl. 246. st. 2. KZ/11., a time i pitanje primjene blažeg zakona. Pritom nije bez značaja za ukazati da, u skladu s dosadašnjom dosljednom sudskom praksom, kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97. pravni kontinuitet ostvaruje upravo u kaznenom djelu iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11. te je novi Kazneni zakon za počinitelja ujedno i blaži. Naime, iako je za oba kaznena djela zakonom zaprijećena jednaka kazna zatvora (od jedne do deset godina), za optuženika je povoljniji novi zakon i to zbog činjenice što je u čl. 87. toč. 29. KZ/11. pojam znatne imovinske koristi određen iznosom od preko 60.000,00 kuna, za razliku od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem je isti pojam u čl. 337. st. 4. KZ/97. obuhvaćao iznose preko 30.000,00 kuna. S obzirom na to da je počinitelj kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. KZ/97. i s manjom pribavljenom imovinskom koristi ulazio u zonu kvalificiranog oblika kaznenog djela nego li je to slučaj kod kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., novi je Kazneni zakon za počinitelja blaži. Zbog izloženog nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja povrijedio Kazneni zakon na njegovu štetu.

8. Opt. B. V. ističe da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08. jer je primijenio zakon koji se nije mogao primijeniti. U tom smislu tvrdi da se u konkretnom slučaju optužnicom stavlja na teret veći broj odvojenih radnji prema kojima pojedinačni terećeni računi koje je plaćalo trgovačko društvo P. d.d. V. po Ugovoru od 30. kolovoza 2006. i po Ugovoru od 30. lipnja 2003. ne prelaze iznos od 60.000,00 kn, a niti su bili viši od 30.000,00 kn, dok svaka od tih radnji ulazi u sastav produljenog djela. Ujedno, smatra da je trebalo primijeniti odredbe čl. 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.) kojima nije bila propisana mogućnost zbrajanja pojedinačnih vrijednosti koristi pribavljene kaznenim djelom, slijedom čega je u odnosu na dijelove inkriminacija terećenog kaznenog djela nastupila zastara kaznenog progona.

8.1. Prije svega, ne radi se ovdje o produljenom kaznenom djelu iz čl. 246. st. 2. KZ11., jer to ne proizlazi iz činjeničnog opisa kaznenog djela u izreci prvostupanjske presude niti su optuženici tako terećeni u optužnici. Naime, kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. činjenično je koncipirano kao zbirno kazneno djelo (gdje se poduzete radnje tretiraju kao jedna po načelu jedinstva radnje), ostvareno na način da je namjera oboje optuženika bila usmjerena na prisvajanje znatne imovinske koristi, na što upućuje sustavnost, sistematičnost, upornost i dugotrajnost počinjenja tog kaznenog djela. Ukupno kriminalno djelovanje optuženika ukazuje se kao jedan voljni akt i jedna radnja kojom oni, u cjelini gledano, kontinuiranim dostavljanjem na naplatu računa trgovačkom društvu P. d.d. V. na ime plaća uvećanih za iznos od 15% te vođenja knjige dionica ne ostvaruju zasebne štetne posljedice, nego svakom idućom radnjom kvantitativno povećavaju već povrijeđeno zaštićeno dobro – imovinu tog društva. Zbog toga, kada optuženici sukcesivno opetuju elemente bića istog kaznenog djela kojim povrjeđuju materijalno dobro istog oštećenika, a radi se o bitno sličnom vanjskom tijeku izvršenja svih radnji iz serije koje su obuhvaćene istom namjerom optuženika te bliskim vremenskim i prostornim kontinuitetom, tada je ispravno primijeniti učenje o jedinstvu radnje, a ne produljenom kaznenom djelu, kako pogrešno smatra žalitelj. Ovakav zaključak proizlazi ne samo iz prirode

I Kž 667/2019-5

kaznenih djela za koja su optuženici proglašeni krivima, već prvenstveno iz činjeničnog opisa navedenog u izreci prvostupanjske presude gdje niti jedna konkretna radnja počinjenja kaznenog djela iz serije nije pobliže opisana, što bi bilo nužno da se radi o konstrukciji produljenog kaznenog djela. Zbog toga nije moguće ni dopušteno pojedinačne iznose plaćenih računa tretirati kao pojedinačno kazneno djelo, a niti ih ocjenjivati kao produljeno kazneno djelo. S tim u vezi nema mjesta ispuštanju pojedinačnih radnji iz činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11., a niti govora da bi nastupila zastara kaznenog progona u odnosu na pojedine dijelove inkriminacije, kako se to u žalbi tvrdi.

9. Nadalje, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-VIII), Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi bile ostvarene ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povrede kaznenog zakona na koje kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. M. M. tvrdi da Ugovor od 30. kolovoza 2006. koji su optuženici sklopili između trgovačkog društva P. d.d. V. i trgovačkog društva C. – P. V. d.d. i dr. k.d. nema nikakve veze s isplatom plaće radnika koji je u to vrijeme bio zaposlenik komanditnog društva, već da se radi o ugovoru o djelu temeljem kojeg je komanditno društvo moglo naplaćivati 15% obavljene usluge. Ujedno tvrdi da je zaposlenik komanditnog društva obavio više sati rada nego što je to naplaćeno trgovačkom društvu P. d.d. V., a taj višak sati nije fakturiran, već je kompenziran, kako to proizlazi iz privatnog vještačenja po vještaku Ž. B. Nadalje, smatra da trgovačko društvo P. V. d.d. nije oštećeno sklapanjem Ugovora o vođenju knjige dionica od 30. lipnja 2003., jer se komanditno društvo imalo pravo naplatiti u visini od 80% iznosa od prenesenog posla, a taj posao je obavila S. G. Jednako tako, opt. B. V. iznosi identične žalbene navode, dok u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje tvrdi da je trebalo provesti građevinsko vještačenje.

10.1. Nije sporno da su optuženici, i to opt. M. M. kao predsjednik uprave C. – P. V. d.d. i dr. k.d. kao izvođačem sklopio sa opt. B. V. kao predsjednikom uprave P. d.d. V. kao naručiteljem ugovor o organizaciji usluge i izvršenju radova na poslovima nadcestarije od 30. kolovoza 2006. kojim je ugovoreno da će radnik G. M. raditi na poslovima nadcestarije za ugovornu cijenu od 151,11 kn za svaki sat rada. Ujedno, nije sporno niti da je radnik G. M. sklopio sa komanditnim društvom ugovor o radu 30. kolovoza 2006. u svojstvu inžinjera kontrole kvalitete, uz ugovorenu bruto plaću od 2.200,00 kn uvećanu za koeficijent staža uvećan za 0,5% za svaku godinu staža, te fiksni dodatak od 500,00 kn. Financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji V. S. O. utvrđeno je da komanditno društvo u razdoblju od 1. rujna 2006. do kraja inkriminiranog razdoblja nije imalo iskazanu dugotrajnu imovinu niti osnovna sredstva, a imalo je zaposlenog samo jednog radnika. Analizirajući račune s priloženim obračunima izdane na temelju ugovora od 30. kolovoza 2006. po komanditnom društvu, vještakinja je navela da nisu navedeni nikakvi poslovi koji su obavljeni u tom društvu, već samo mjesec i broj radnih sati te jedinična cijena sata,

I Kž 667/2019-5

pa samim time računi koje je ispostavljalo komanditno društvo ne predstavljaju vjerodostojnu podlogu za izdavanje tih računa. Međutim, vještačenjem je također utvrđeno da su osnova za izdavanje tih računa bili obračunati sati za puno radno vrijeme za zaposlenika komanditnog društva uvećani za 15% i PDV, time da je iznos PDV-a platilo komanditno društvo, a kao pretporez iskoristilo trgovačko društvo P. d.d. V., dok naplaćeni iznos od 15% koji je fakturiran P. d.d. V. nema nikakve pravne niti knjigovodstvene osnove. Osim toga, iz isplatnih lista C. – P. V. d.d. i dr. k.d. za radnika G. M. kao zaposlenika tog društva proizlazi da se nije moglo raditi niti o stimulaciji od 15% isplaćene tom radniku, jer je stimulacija već uračunata u bruto plaću radnika. Uz to, vještakinja je pojasnila da su bruto plaće na isplatnim listama za radnika G. M. koje je izdavalo komanditno društvo identične bruto plaći navedenoj u računima koje je to komanditno društvo potom naplaćivalo od društva P. d.d. V., osim u dijelu koji se odnosi na 15% naplaćene razlike na štetu tog društva. I sam svjedok G. M. je iskazao da mu je tijekom razdoblja kada je bio zaposlenik komanditnog društva isplaćivana jednaka plaća koju je imao i u društvu P. d.d. V., da je bio u istom uredu i obavljao jednake poslove. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je komanditno društvo C. – P. V. d.d. i dr. k.d. izdavanjem računa na ime mjesečnih iznosa trgovačkom društvu P. d.d. V. isplaćivalo plaću na ime zaposlenika G. M., uz neosnovano uvećanje te plaće od 15%, koje je platilo društvo P. d.d. V., u korist komaditnog društva. Vještakinja je utvrdila da se radi o iznosu od 108.541,65 kn na ime 15% neosnovano isplaćenog iznosa na štetu P. d.d. V., što je prvostupanjski sud pravilno korigirao, budući da tijekom postupka utvrđeno da je G. M. bio zaposlen u komanditnom društvu do 31. prosinca 2009., pa je time i skraćeno terećeno inkriminirano razdoblje, kao i visina neosnovano naplaćenog iznosa od 15%. S tim u vezi, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je za razumijevanje poslovnog odnosa između ova dva društva i, povezano s tim, neosnovane naplate od 15% na štetu P. d.d. V., potrebno krenuti od cilja osnivanja komanditnog društva, a to je ostvarivanje prihoda i uspješnih poslovnih rezultata (iako nemaju dugotrajne imovine) te brži otkup dionica P. d.d. V. u korist dioničara tog društva, a koji su ujedno i komanditori u komanditnom društvu.

10.2. Suprotno daljnjim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da višak nenaplaćenih radnih sati od strane komanditnog društva ne može predstavljati niti naplaćeni iznos od 15% od oštećenog P. d.d. V., što se prvotno tvrdilo, a niti „nebilančnu kompenzaciju“ između komanditnog i oštećenog društva. Optuženici su priložili privatno vještačenje po vještaku Ž. B. koji je utvrdio da je zaposlenik komanditnog društva odradio 10.784 sata, a da je naplaćeno od strane P. d.d. V. 6.845,46 sati, time da je za razliku neplaćenih sati izvršena nebilančna kompenzacija. Takav neosnovan prigovor otklonila je vještakinja V. S. O. pojasnivši da potraživanja odrađenih radnih sati ne predstavljaju potraživanja u novcu ili zamjenjivim stvarima istog roda ili kakvoće, da se ne radi o uzajamnim tražbinama, a niti da bi u knjigovodstvenoj dokumentaciji postojao bilo kakav trag o izvršenom prijeboju između tih društava.

10.3. Nisu u pravu optuženici ni kada tvrde da je trgovačko društvo C. – P. V. d.d. i dr. k.d. temeljem Ugovora od 30. lipnja 2003. obavilo sve poslove vođenja knjige dionica, pa da su se osnovano naplatili od P. d.d. V. u visini od 80% prenesenog dijela posla. Naime, točno je da je na temelju tog ugovora komanditno društvo imalo

I Kž 667/2019-5

pravo na naknadu od 80% mjesečno fakturiranog iznosa kojeg društvo P. d.d. V. naplaćuje Varaždinskoj županiji. Međutim, pravilno je cijenjen iskaz svjedokinje S. G., zaposlenice društva P. d.d. V. koja je iskazala da je upravo ona obavljala te poslove, na svojem radnom mjestu, sa opremom i programom koje je platilo društvo P. d.d. V. To potvrđuje i svjedokinja S. S. koja je fakturirala za komanditno društvo te usluge upravo društvu P. d.d. V., a da ih obavljala je jedino svjedokinja S. G. Osim toga, niti jedan zaposlenik komanditnog društva nije obavljao poslove vođenja knjige dionica, kako su to svi suglasno iskazali, pa tako niti svjedok G. M. koji je tijekom tog razdoblja bio zaposlen na poslovima nadcestarije. Iako je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da se radilo o iznosu od 120.334,61 kn, prvostupanjski je sud pravilno postupio u korist optuženika i umanjio terećeni iznos na visinu od 103.064,48 kn, s obzirom na terećeno razdoblje do 31. prosinca 2009. Imajući na umu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je upravo sklapanje tog ugovora predstavljalo paravan za prepuštanje naplate komanditnom društvu, koje tada nije ostvarivalo prihode, a sve s ciljem prikazivanja pozitivnog poslovanja.

10.4. Pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog optuženika za provođenjem građevinskog vještačenja, na okolnost jesu li obavljeni poslovi u komanditnom društvu i u kojem obujmu, te je li neobavljanjem tih poslova nastala šteta društvu P. d.d. V. Naime, treba reći da je prvotnom optužnicom bilo stavljeno na teret optuženicima da su sklapanjem ugovora od 30. kolovoza 2006. bili ugovoreni fiktivni poslovi između komanditnog društva kao izvoditelja i dioničkog društva kao naručitelja. Međutim, državni odvjetnik je iz činjeničnog opisa optužnice ispustio taj dio na način da je teretio optuženike da su temeljem tog ugovora isplaćene plaće na štetu P. d.d. V. i to samo u dijelu od 15%, koje su pritom neosnovano uvećane, a nisu imale temelja u pravnim ni knjigovodstvenim poslovima. Prema tome, nije bilo potrebe za utvrđivanjem jesu li ugovoreni poslovi doista obavljeni i u kojem obujmu, a taj prijedlog je prvostupanjski sud s pravom odbio, dajući valjano obrazloženje.

11. Budući da žalbenim navodima opt. M. M. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a opt. B. V. i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjska presuda je u svemu zakonita i osnovana.

12. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani oboje optuženika, dok nisu dostatno cijenjene otegotne okolnosti, što po mišljenju žalitelja iziskuje izricanje „strože kazne". Opt. M. M. smatra da mu je trebalo izreći blažu kaznu vodeći računa o proteku vremena od počinjenja kaznenog djela te njegovim osobnim svojstvima. Opt. B. V. tu žalbenu osnovu ne ističe pa je pobijana presuda u tom dijelu, ispitana u smislu čl. 478. ZKP/08-VIII jer žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

12.1. Suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika i opt. M. M., prvostupanjski je sud pravilno valorizirao sve olakotne i otegotne okolnosti koje je u postupku utvrdio na strani tog optuženika. Naime, prvostupanjski je sud pravilno olakotnim cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, njegovo teže zdravstveno stanje,

I Kž 667/2019-5

činjenicu proteka vremena od počinjenja kaznenog djela kao i manja kriminalna količina. S druge strane, pravilno je cijenjena otegotnim visina pribavljene znatne imovinske koristi kao i motiv počinjenja terećenog kaznenog djela. Slijedom svega utvrđenog, svrha kažnjavanja propisana u čl. 41. KZ/11. u konkretnom će se slučaju postići upravo izricanjem kazne zatvora od jedne godine, što je minimum kazne propisane za to kazneno djelo, uz pravilnu ocjenu, da opt. M. M., i bez izvršenja te kazne, neće ubuduće činiti kaznena djela, slijedom čega mu je izrekao uvjetnu osudu, na način da kazna zatvora na koju su osuđen neće biti izvršena ako u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo.

12.2. Nisu u pravu, kako državni odvjetnik, tako ni opt. B. V., kada predlažu strože, odnosno blaže kažnjavanje optuženika. Prvostupanjski je sud olakotne okolnosti konkretnog slučaja valjano i dostatno cijenio te je osnovano zaključio da dosadašnja neosuđivanost, odnosno činjenica da optuženik nije ranije dolazio u sukob sa zakonom, manja kriminalna količina, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, kao i njegova životna dob, opravdavaju izricanje kazne u okvirima zakonskog minimuma, pa nema mjesta blažem kažnjavanju. S druge strane, pravilno je cijenjena otegotnim visina pribavljene znatne imovinske koristi kao i motiv počinjenja terećenog kaznenog djela, ali sve te okolnosti našle su dovoljnog odraza u kazni zatvora odmjerenoj po sudu prvog stupnja pa ne opravdavaju niti strože kažnjavanje. Zbog navedenog, imajući u vidu sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da će se upravo kaznom zatvora od jedne godine za počinjeno kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. na opt. B. V., u potrebnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja, te će se takvom kaznom upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja. Ujedno je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da opt. B. V., i bez izvršenja te kazne, neće ubuduće činiti kaznena djela, pa mu je pravilno izrekao uvjetnu osudu, na način da kazna zatvora na koju su osuđen neće biti izvršena ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

12.3. Upravo će se izrečenim uvjetnim osudama opt. M. M. i opt. B. V. moći utjecati na optuženike da ubuduće ne čini kaznena djela, te im omogućiti uključivanje u društvo na socijalno prihvatljiv način, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

13. Trgovačko društvo C. – P. V. d.d. i dr. k.d. u svojoj žalbi uvodno ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, koje sadržajno obrazlaže osporavanjem odluke o oduzimanju imovinske koristi. Tako tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno oduzeo imovinsku korist od tog društva, jer će ionako tu imovinsku korist platiti trgovačko društvo P. d.d. V. koje je komplementar u trgovačkom društvu C. – P. V. d.d. i dr. k.d., pa će time biti dvostruko oštećeno. U tom slučaju, smatra, može se dogoditi da članovi tog društva prodaju dionice nekom trećem, a može doći i do likvidacije društva, otkaza radnika te prodaje imovine. Ističe da postupanjem optuženika nije nastala nikakva imovinska korist komanditnom društvu, a niti šteta dioničkom društvu kao komplementaru, koje uostalom nije podnijelo imovinskopravni zahtjev.

I Kž 667/2019-5

13.1. Međutim, jasno je kako nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Utvrđeni iznos od 193.047,93 kn, a koji se sastoji od zbroja imovinske koristi u visini od 89.905,25 kn te imovinske koristi od 103.143,68 kn predstavlja imovinsku korist koju je ostvarilo trgovačko društvo C. – P. V. d.d. i dr. k.d. (pogrešno se u pobijanoj presudi naziva treća osoba). S obzirom da nije bilo imovinskopravnog zahtjeva, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako ovaj novčani iznos postaje imovina Republike Hrvatske, uz nalog uplate u korist državnog proračuna. Žalbenim navodima kojima se nastoji prikazati kako će takvim plaćanjem biti dvostruko oštećeno društvo P. d.d. V. nije dovedena u sumnju pravilnost odluke o oduzimanju imovinske koristi.

14. Slijedom navedenog, na temelju čl. 482. ZKP/08.-VIII, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 24. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.