REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 4/2022-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika M. F., zbog kaznenog djela iz čl. 237. Kaznenog zakona Republike Turske, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 3. siječnja 2022. broj Kv II-158/2021 (Kir-334/2021), u sjednici održanoj 24. veljače 2022.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba izručenika M. F. kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku, pod točkom I. izreke utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Turskoj izručenika M. F., sina Y. i majke Y. rođ. F., rođenim ... u P., Republika Turska, nastanjenog u B., ..., Švicarska, državljaninom Švicarske, radi odsluženja kazne zatvora u trajanju od četiri godine tri mjeseca i šest dana po presudi Visokog kaznenog suda Mersin 2 broj 2015/266 od 15. lipnja 2015., kojom presudom je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina zbog kaznenog djela iz članka 237. Turskog Kaznenog zakona. Pod točkom II. izreke riješeno je da se izručenik ne može progoniti, kazniti i biti izručen trećoj državi zbog kaznenog djela počinjenog prije izručenja, a za koje djelo nije odobreno izručenje. Također izručenik ne može biti ograničen u njegovim osobnim pravima iz razloga koji je nastao u vezi s izručenjem niti može biti izveden pred izvanredni sud.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik M. F.:

- po braniteljici S. D. K., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da "ne postoji zakonska osnova za izručenje" te da se "protiv izručenika M. F. ukine istražni zatvor";

- po braniteljici A. B., odvjetnici iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, također uz navod da

I Kž 4/2022-4

„ne postoji zakonska osnova za izručenje M. F.“ uz prijedlog da se ukine istražni zatvor i izručenika odmah pusti na slobodu;

- po branitelju J. M., odvjetniku iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije zahtjev za izručenje, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje;

- po branitelju T. G., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine.

2.1. Sve žalbe razmotrit će se kao jedinstvena žalba izručenika.

3. Spis je, u skladu s čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) u vezi s čl. 474. st. 1. ZKP/08., a koji se u ovom postupku primjenjuje prema čl. 81. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ broj 178/04. – dalje: ZOMPO), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba izručenika nije osnovana.

5. U svim žalbama izručenika navodi se postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. uz parafraziranje zakonskog teksta povrede i konkretnu zamjerku da nije naznačena zakonska osnova za odluku.

5.1. Istaknuta je i povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. (teška povreda prava na pravično suđenje). Po mišljenju žalitelja ovaj postupak predstavlja suđenje u materijalnom smislu, a odlučivanjem na sjednici vijeća „bez prisustva osobe o čijoj se sudbini odlučuje“ onemogućen mu je pristup sudu, odnosno pobijana odluka je donijeta bez mogućnosti izručenika da se očituje na zahtjev, poglavito u odnosu na naknadno pribavljenu dokumentaciju.

6. Ispitujući pobijano rješenje u smislu žalbenih navoda, kao i po službenoj dužnosti u skladu s čl. 494. st. 4. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi u pobijanom rješenju bile ostvarene povrede koje ističe žalitelj, niti ostale povrede na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

6.1. Nenavođenje zakonske odredbe kao temelja donošenja pobijane odluke ne čini rješenje nerazumljivim u mjeri da se ne može ispitati. Pored toga, prvostupanjsko rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su dostatni, konkretni i bez znatnog proturječja, dok određene nepreciznosti rješenja ne priječe ispitivanje njegove zakonitosti i pravilnosti.

6.2. Neosnovani su i prigovori žalitelja o povredi prava na pristup sudu te s tim u vezi i prava na obranu (čl. 468. st. 2. ZKP/08.). Naime, niti odredbama ZOMPO-a, niti ZKP/08., koje se sukladno čl. 81. ZOMPO-a podredno primjenjuju, u postupcima

I Kž 4/2022-4

izručenja nije predviđeno da se o ispunjenju pretpostavki za izručenje odlučuje na javnoj sjednici na koju se pozivaju izručenik i branitelj.

6.3. Nadalje, izručenik je, nakon što je lišen slobode u ovom predmetu (6. kolovoza 2021.) ispitan kod suca istrage 7. kolovoza 2021. sukladno čl. 52. ZOMPO-a. Tom je prilikom, uz osiguran prijevod po tumaču za njemački jezik, utvrđen njegov identitet, upozoren je da nije dužan iskazivati niti odgovarati na pitanja te da ima pravo na branitelja, kojeg prava se odrekao te mu je usmeno prevedena pouka o pravima (odrekao se pisanog prijevoda pouke o pravima). Uslijedilo je njegovo ispitivanje na način da mu je priopćeno zbog čega se traži njegovo izručenje Republici Turskoj, predočeno mu je da je za njim raspisana međunarodna potraga radi izdržavanja kazne zatvora od četiri godine, tri mjeseca i šest dana od izrečene kazne zatvora u trajanju petnaest godina „radi kaznenog djela komercijalizacije ili opskrbe opojnim ili stimulativnim tvarima“. Izručenik je potvrdio da svi osobni podaci iz raspisane potrage odgovaraju njegovim podacima. Potom mu je sudac istrage objasnio pretpostavke za izručenje, a izručenik nije pristao na postupak pojednostavljenog izručenja navodeći da je osuđen bez dokaza jer je predstavnik Kurdske radničke stranke „a nazočio je donošenju presude u tom predmetu.“ (list 14 i 15 spisa Kir-334/2021). Prema tome, upravo je ispitivanjem pred sucem istrage sukladno čl. 52. ZOMPO-a izručeniku omogućen pristup sudu, iznošenje obrane odnosno očitovanje o svim relevantnim okolnostima o kojima ovisi odluka o izručenju.

6.4. Uz navedeno, postupak ekstradicije i međunarodne pravne pomoći ne predstavlja suđenje u klasičnom smislu riječi jer se tijekom tog postupka ne odlučuje o osnovanosti optužbe za kazneno djelo odnosno o nečijoj krivnji ili kazni, već je obveza suda zamoljene države preispitivanje zakonskih pretpostavki i eventualnih zapreka za izručenje. Stoga se i primjena čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. –Ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje u tekstu: Konvencija) koji regulira pravo na pošteno suđenje preispituje restriktivno, prema presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ahorugeze protiv Švedske od 27. listopada 2011. „uskrata prava mora biti flagrantna u mjeri da poništava ili dokida samu bit prava zajamčenog tim člankom Konvencije" (jednako i Ustavni sud Republike Hrvatske br. U-III-464/2013. od 23. veljače 2013.).

7. Osporavajući pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja izručenik tvrdi kako iz zamolbe za izručenje i priložene joj dokumentacije proizlazi da nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje predviđene u čl. 33. i 34. ZOMPO-a, odnosno da ne postoje zapreke za izručenje iz čl. 12., čl. 13. i čl. 35. ZOMPO-a, uz valjane i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj sud.

8. Prije svega, nema dvojbe o identitetu izručenika jer je i sam izručenik prilikom ispitivanja pred sucem istrage isto potvrdio, a k tome se jasno očitovao da je i bio nazočan izricanju predmetne presude (toč. 6.3.). Ovo utvrđenje nije poljuljano žalbenim upiranjem na opasku tumača na kraju prijevoda prvostupanjske presude (list 92 spisa), kako „gotovo stalno kao prezime optuženog M. piše F., ali je ispravno F.“ jer se radi o greškama u pisanju. Naime, iz izvornog teksta presude na turskom

I Kž 4/2022-4

jeziku i njenog prijevoda na engleski jezik, a potom i ostale dokumetacije priložene zamolbi za izručenje te izjave samog izručenika, nema dvojbe da se zamolba za izručenje radi izvršenja kazne lišenja slobode iz predmetne pravomoćne presude odnosi upravo na izručenika M. F.

9. Nadalje, iz cjelokupno dostavljene i dopunjene dokumentacije, poglavito pravomoćne presude Visokog kaznenog suda Mersin 2 broj 2015/266 od 19. lipnja 2015. (u rješenju omaškom navedeno 15. lipnja 2015.) i Vrhovnog suda Republike Turske broj 2017/6890 od 7. prosinca 2017. te izvatka iz teksta kaznenog zakona koji je primijenjen prema izručeniku, jasno proizlazi da je izručenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju petnaest godina i novčanu kaznu od 30.000 TL zbog kaznenog djela „trgovanja narkotičkim tvarima“ (list 92 spisa) odnosno „trgovanje ili opskrba opojnim drogama ili psihotropnim tvarima“ (list 64 spisa) iz čl. 188. st. 3. i 4. Turskog kaznenog zakona. Premda je prvostupanjski sud pogriješio kod numeričke oznake kaznenog djela, navodeći da se radi o kaznenom djelu iz čl. 237. umjesto čl. 188. Turskog kaznenog zakona, ova pogreška nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

10. Obrazloženje pobijanog rješenja sadrži sukus činjeničnog i pravnog opisa kaznenog djela/događaja zbog kojeg je izručenik osuđen na kaznu zatvora od petnaest godina i novčanu kaznu, sve sukladno podacima iz pravomoćne presude, time da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio postojanje obostrane kažnjivosti jer predmetno djelo odgovara kaznenom djelu neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11. počinjenim „tijekom 2012.“ konkretno, kako to proizlazi iz izričaja pravomoćne presude „u incidentu od 11. kolovoza 2012.“

11. Žalitelj prigovara da je ostao nejasan značaj odluke Ustavnog suda Republike Turske „o poništenju“, što više da iz odluke Vrhovnog suda Republike Turske proizlazi da je presuda ukinuta, a da je cjelokupni postupak povezan sa političkim progonom izručenika zbog pripadnosti Kurdskoj radničkoj partiji.

12. Premda se u uvodnom dijelu prvostupanjske presude Visokog kaznenog suda Mersin 2 broj 2015/266 (list 82-92 spisa) spominje terećenje izručenika (dijelom i ostalih sudionika) po čl. 10 Antiterorističkog zakona, što po mišljenju žalitelja govori da se radilo o političkom procesu, karakter kaznenog djela i sadržaj te presude ne podupire ovu žalbenu tezu. Tako je iz obrazloženja presude razvidno da je Glavno javno tužiteljstvo „inkriminacijom po članku 10 protuterorističkog zakona“ inkriminiralo da su optuženici „ustanovili organizaciju sa svrhom počinjenja zlodjela, uvozili su, izvozili i trgovali drogama u okviru djelatnosti te organizacije te ... u okviru te organizacije odlučili uvesti heroin ...“ uz podrobni opis konkretne kriminalne aktivnost svakog od sudionika vezano uz organizaciju i prijevoz droge heroin.

12.1. Nakon provedenog dokaznog postupka tijekom kojeg su optuženici, uključujući izručenika M. F., iznijeli obrane, prvostupanjski sud je sedmoricu optuženika, među njima i izručenika M. F. oslobodio „od slučajeva pokrenutih za kaznena djela osnivanja organizacije sa svrhom počinjenja zlodjela učlanjenja u osnovnu organizaciju u skladu s člankom 223/2e CMK (turskog zakona o kaznenom postupku).“ Također su petorica optuženika, među njima izručenik M. F., oslobođeni „od kaznenog djela izvoza kokaina za komercijalne svrhe što je bilo navedeno kao

I Kž 4/2022-4

počinjeno 03.04.2012.„ a trojica optuženika oslobođeni su „od kaznenog djela izvoza kokaina za komercijalne svrhe što je bilo navedeno kao počinjeno 11. 08. 2012.„

12.2. Međutim, istom su presudom (za djelo počinjeno 11. kolovoza 2012.) osuđeni na kazne zatvora u trajanju petnaest godina i novčane kazne 30.000 turskih lira M. T., I. S. i izručenik M. F., dok je E. B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedanaest godina i tri mjeseca te novčanu kaznu 22.500 turskih lira (list 91 spisa). Uz navedeno, na str. 19 prvostupanjske presude pod toč. 5. navodi se da će se „kao posljedica zatvora na koje su osuđeni optuženici...provesti paragrafi 53/1-2 i 1. stvaka 3. pasusa TCK.“ Također valja istaknuti da je prvostupanjski sud odbio „zahtjev za puštanje na slobodu“ sve četvorice optuženika, uz uputu o pravu na žalbu višem sudu.

13. Nadalje, prema tekstu odluke Vrhovnog suda Republike Turske broj 2017/6890 od 7. prosinca 2017. (list 92-93 spisa) proizlazi da je osuda izručenika na kaznu zatvora u trajanju petnaest godina i novčanu kaznu od 30.000 TL potvrđena, dakle postala je pravomoćna, kako je i navedeno u zamolbi za izručenje.

13.1. Iz spomenute odluke može se jasno razabrati da je žalbeni sud odlučivao povodom žalbi državnog odvjetnika na oslobađajući dio presude i žalbi podnijetih protiv osuđujućeg dijela presude („branitelji optuženih M., M., I., E., optuženici M. i I.“) i to po zahtjevu „branitelja optuženih M., M., I. za ispitivanje glavnom raspravom“.

13.2. Žalbeni sud je potvrdio oslobađajuću presudu uz „odbacivanje žalbe javnog tužitelja“ dok je „u ispitivanju incidenta od 11.08.2012. osuđujuće presude za optuženike M., [izručenika] M., I. i E.“ bez ukidanja presude sanirao povredu zakona glede primjene čl. 53. Turskog kaznenog zakona koja odredba je „poništena“ odlukom Ustavnog suda Republike Turske od 8. listopada 2015.

13.3. Naime, prema izvadku iz teksta kaznenog zakona koji je primijenjen prema izručeniku, a koji je dostavljen uz zamolbu za izručenje, razvidno je da se odredba čl. 53. Turskog kaznenog zakona odnosi na izricanje sigurnosne mjere „uskraćivanje korištenja određenih prava“, koja mjera je prema toč. 5. prvostupanjske presude izrečena svim optuženicima, dakle i izručeniku. Međutim, jasan je izričaj Vrhovnog suda Republike Turske da „je moguće ovu povredu ispraviti ne održavajući novu raspravu ...“ na način da „dio koji se tiče provedbe članka 53 TCK bit će maknut iz paragrafa presude ...“

13.4. Drugim riječima Vrhovni sud Republike Turske, koji je o žalbama na osuđujući dio prvostupanjske presude odlučivao dvije godine nakon odluke Ustavnog suda Republike Turske, kao žalbeni sud je preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na primjenu materijalno prave odredbe koja se odnosi na sigurnosne mjere, dok je osuda izručenika na kaznu lišenja slobode i novčanu kaznu ostala neizmijenjena.

14. Nadalje, iz dokumentacije priložene zamolbi za izručenje razvidno je da izručeniku nije suđeno u odsutnosti, da je imao stručnu pomoć branitelja, da je kaznu izdržavao u kaznionici otvorenog tipa i da je iz zatvora pobjegao dok se nalazio na odmoru tijekom izvršenja kazne, dok žalbena tvrdnja da je legalno napustio Republiku Tursku o čemu je uz žalbu priložena preslika putovnice (list 131 spisa) nije od utjecaja na odluku o izručenju.

I Kž 4/2022-4

14.1. Stoga, imajući na umu karakter kaznenog djela zbog kojeg je izručenik osuđen uz konkretno iznesene i analizirane dokaze iznesene u pravomoćnoj presudi, uz činjenicu da je za dio optužbe i oslobođen, da je kaznu izdržavao u kaznionici otvorenog tipa, nije prihvatljiva tvrdnja žalitelja da se radi o politički motiviranom progonu niti je ta tvrdnja potkrijepljena dokumentacijom dostavljenom uz žalbu. Naime, u priloženim prijevodima novinskih članaka komentira se akcija policije vezana uz praćenje kriminalne organizacije te uhićenje više osoba i zapljenu velike količine heroina i kokaina, dok je u odnosu na uhićene osobe primijećeno da su dvojica talijanski državljani, jedan je švicarski državljanin M. F. „povezan“ s Kurdskom radničkom strankom, a jedan je generalni direktor Turskog udruženja sportaša. Prema tome, ni ovi žalbeni navodi ne dovode u sumnju ispravnost zaključka prvostupanjskog suda da nisu ispunjeni uvjeti za odbijanje zamolbe za izručenje iz čl. 12. st. 1. toč. 4. ZOMPO.

15. Pored toga, neosnovano se u žalbi prigovara da nije ispunjen uvjet uzajamnosti iz čl. 17. st. 1. ZOMPO. Prvostupanjski sud je vodio računa o jamstvima koje je država moliteljica naznačila uz zamolbu za izručenje imajući na umu i činjenicu da su Republika Hrvatska i Republika Turska „vezane Europskom Konvencijom o izručenju od 13. prosinca 1957. godine (s dopunskim protokolima) što...predstavlja osnov za pružanje međunarodne pravne pomoći toj državi.“ (toč. 13. i 14. pobijanog rješenja).

16. Budući da žalbenim prigovorima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja, to je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja, dok će konačnu odluku o dopuštenosti izručenja donijeti ministar pravosuđa Republike Hrvatske.

Zagreb, 24. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.