Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31 000 Osijek

Poslovni broj: 31. K-801/2020-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Ivanu Sajteru, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Gordane Šantor-Gregačević, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. Z., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. i čl. 311. st. 1. Kaznenog zakona ( NN 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03.,190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 143/12, u daljnjem tekstu: KZ/97), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku broj: K-DO-448/2013-8 od 21. kolovoza 2013. koja je izmijenjena dana 11.prosinca 2018., nakon zaključene javne rasprave dana 22. veljače 2022. u prisutnosti zamjenika ODO-a u Osijeku D. L., opt. Z. Z. i branitelja opt. D. A., odvjetnika iz O., a objavljene dana 23. veljače 2022.

p r e s u d i o  j e

Na temelju čl. 453. t. 3. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – u nastavku teksta ZKP/08),

opt. Z. Z., OIB , sin P. i L. Z., rođene B., rođen 29. travnja 1976. u O., s prebivalištem u P., K. 5, državljanin Republike Hrvatske, sa završenom srednjom strojarskom školom – smjer strojarski tehničar, neoženjen, nezaposlen, bez djece, sudionik Domovinskog rata, neosuđivan,

OSLOBAĐA SE OPTUŽBE

da bi:

dana 29. rujna 2008. u Osijeku, u nakani stjecanja znatne nepripadne imovinske koristi, a nakon što je prethodno od G. G. zatražio da mu bude jamac po ugovoru o kreditu u manjem iznosu, neistinito navodeći kako će u tom slučaju rate kredita uredno i vraćati, pa iskoristivši odsutnost G. G., od njegove majke zatražio osobnu iskaznicu radi realiziranja kredita, te imenovanog, uz pomoć nepoznate osobe potpisao kao sudužnika u ugovoru o kreditu kod "Hypo Gorup Alpe Adria Slavonska banka" d.d. Osijek u iznosu od 220.000,00 kn, a solemniziranog kod Javnog bilježnika D. D., pa prema unaprijed stvorenoj namjeri rate kredita nije vraćao te je isti u cijelosti i dospio, oštetivši na opisani način jamca G. G. za 220.000,00 kn,

dakle da bi, s ciljem da sebi pribavi znatnu protupravnu imovinsku korist, doveo nekog lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist, te izradio lažnu ispravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava, te lažnu ispravu uporabio kao pravu,

pa da bi time počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevaru, opisano po čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97, a kažnjivo po čl. 224. st. 4. KZ/97, te kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenje isprave, opisano i kažnjivo po čl. 311. st. 1. KZ/97 u svezi čl. 35. st. 2. KZ/97.

Na temelju čl. 149. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. t. 1. do 6. ZKP/08, trošak kaznenog postupka te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Obrazloženje

1. Optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku broj: K-DO- 448/2013-8 od 21. kolovoza 2013. koja je izmijenjena dana 11. prosinca 2018. optužen je opt. Z. Z. zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevaru, opisano po čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97, a kažnjivo po čl. 224. st. 4. KZ/97, te zbog kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenje isprave, opisano i kažnjivo po čl. 311. st. 1. KZ/97 u vezi čl. 35. st. 2. KZ/97.

2. Pozvan da se očituje o osnovanosti optužbe, opt. Z. Z. je izjavio da se ne smatra krivim.

3. U dokaznom postupku ispitani su opt. Z. Z., ošt. G. G., svjedoci B. Z., L. Z. i I. R., pročitani su iskazi svjedoka D. D., L. S. i L. G., te su pročitane sljedeće isprave: ugovor o kreditu broj: 53400350, potvrda o solemnizacij, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za rukopise L. Z. (list 32-36), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za rukopise L. Z. (list 229. do 235.), podnesci Ministarstva obrane oružanih snaga RH i potvrde, dopis raspravnog suca Addiko banci od 25. srpnja 2016., dopis Addiko banke o dostavi dokumentacije koja je prethodila odobrenju spornog kredita od 14.7.2016., dopis Addiko banke uz dokumentaciju od 2.8.2016.g., presuda i rješenje Općinskog suda Osijek broj P-1822/11-53 od 21. ožujka 2013., presuda i rješenje Županijskog suda Osijek broj Gž-3607/13 od 27. studenoga 2014., dopis Addiko banke u vezi dostave dokumentacije vezano uz sporni kredit od 25.11.2016. (list 180.), dopis Addiko banke uz specifikaciju uplata po spornom kreditu od 2.12.2016. (list 248. – 251.), dopis Addiko banke u svezi dostave dokumentacije uz prilog od 16.5.2017. (list 175-176), dopis Addiko banke u svezi dostave dokumentacije uz prilog od 16.5.2017 (list 180-181), dokumentacija koju je priložila javni bilježnik D. D. (list 200-217), dopis Općinskog suda Osijek upućen Addiko banci od 17. listopada 2018.g. (list 247), čita se spis Općinskog suda u Valpovu broj: P- 237/2011 i Općinskog suda u Osijeku broj: P-3131/2019, te izvadak iz kaznene i prekršajne evidencije na ime optuženika.

4. Opt. Z. Z. u obrani je iskazao da nije počinio kaznena djela za koja je optužen. Nije imao namjeru prevariti G. G., niti je imao namjeru da podigne kredit kojeg neće vraćati. Naime, taj kredit i danas vraća, a jedno vrijeme je kredit plaćao njegov brat B. Z., dok je majka dopustila da stavi hipoteku za kredit na njenu kuću. Ta hipoteka i danas stoji. Vratio je oko 200.000,00 kuna na ime kredita, a banka ga tereti za oko 400.000,00 kuna i još 200.000,00 kuna sudskih troškova. Banka mu se ne želi očitovati koliko je još dužan i koliko je točno novaca platio na ime kredita. G. G. mu je pristao da bude jamac za kredit, te on nije njega prevario, niti je zlorabio njihovo prijateljstvo. No, u jednom trenutku je ostao bez posla i više nije mogao plaćati kredit, a radio je u društvo Projekt Tin d.o.o. i poslodavac mu je skidao s plaće kredit kojeg je plaćao direktno banci. Namjeravao je podići kredit u iznosu od 180.000,00 kuna kojim je želio zatvoriti sve kredite koje je tada imao. No, kad su banke izračunale koliko njegovi dugovi ukupno iznose i to zajedno sa troškovima banke, kredit se popeo na nešto manje od 220.000,00 kuna. Već više od četiri godine svaki mjesec banci plaća 2.000,00 kuna i još uvijek ne zna koliko je banci dužan i nikako se ne može riješiti duga. Slijedom svega, on se smatra oštećenim jer mora plaćati i banci i G. točno neutvrđene iznose. G. je bio s njim i sa njegovim bratom B. Z. u banci prije sklapanja ugovora i sve je znao, te je pristao da mu bude jamac. Banka je prodala svoj dug društvu koje se bavi naplatom potraživanja, te je dobio opomenu da će morati iseliti iz kuće jer će provesti ovrhu na nekretnini njegove majke. Smatra da je dug u cijelosti isplatio, a da je ostao trošak postupka. Nije krivotvorio G. potpis u vezi kredita, već je bio kod javne bilježnice D. D. na solemnizaciji ugovora, ali tom prilikom nije bio prisutan G. G..

5. Oštećenik G. G. je na sudu postavio imovinskopravni zahtjev u iznosu od 50.000,00 kuna. Naime, iako je prethodno iskazao da nema nikakvih potraživanja, odnosno da ne postavlja imovinsko pravni zahtjev jer mu je banka sve isplatila, na ročištu od 26. siječnja 2022. oštećenik se predomislio i postavio je imovinskopravni zahtjev. Smatra da je oštećen odnosno prevaren upravo za iznos od 50.000,00 kuna, jer se morao zadužiti da bi vratio optuženikov dug na ime kredita. Nadalje je iskazao da mu se kredit više ne skida s plaće jer je tužio banku i uspio je u sporu, te je sud proglasio ugovor o kreditu ništavnim. Ne zna točno koliko mu je novaca banka skinula s plaće na ime kredita kojeg je podigao optuženik. Da nije tužio banku i nadalje bi mu skidala mjesečne iznose na ime kredita. Ne zna tko je potpisao ugovore o kreditu, ali zna da on nije. Za kredit je saznao u svibnju 2010. kada su mu počeli skidati s plaće, a tada se pripremao za odlazak u Afganistan gdje je i otišao 2011. godine. Ispitan u državnom odvjetništvu iskazao je da ga je u svibnju 2008. godine Z. Z. pitao hoće li mu biti jamac za kredit u iznosu od oko 20.000,00 kuna kojeg namjerava podići u Hypo Banci. Pristao je na njegovu molbu jer ga je znao već dugi niz godina i znao je da je zaposlen za stalno i da ima plaću od oko 6.000,00 kuna. Nakon toga više nisu razgovarali o tom kreditu, te se iznenadio kada mu je u svibnju 2010. Hypo Banka odbila s plaće 1.957,00 kuna. Kontaktirao je optuženika koji mu je rekao da je zapao u financijske probleme, ali da će sve to riješiti. Budući da su mu i nadalje skidali s plaće podigao je tužbu protiv Z. Z. na Općinskom sudu Valpovu jer je saznao da nije potpisao predmetni ugovor i da nije potpisao ovjeru kredita kod javnog bilježnika Dragice Dumančić, jer je u vrijeme realizacije kredita bio u Divuljama kod Splita, kao vatrogasac u jednom požaru. Priložio je potvrdu Ministarstva obrane da se u to vrijeme nalazio u Divuljama. Naknadno je saznao da je kredit kojeg je podigao optuženik znatno veći od onog za koji su se dogovorili i da iznosi 220.000,00 kuna. Njegov odvjetnik V. B. je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku koja je zaključila da on nije skriptor spornog potpisa na namjenskom kreditu, niti je skriptor u knjizi ovjere potpisa kod javnog bilježnika. Da je znao da će optuženik podići tako veliki kredit ne bi pristao da mu bude jamac, niti sudužnik. Nije mu poznato da je uspio u parničnom postupku kojim je tužio Z. Z. na sudu u Valpovu i nije mu poznato da je u predmetu broj: P-273/2012 sud naložio optuženiku da mu isplati 17.517,14 kuna. Priznaje da je razgovarao sa odvjetnikom Z. J. iz Đ. u vezi namjere da tuži Ministarstvo obrane RH koje mu je ostalo dužno neisplaćene dnevnice, ali mu je odvjetnik rekao da neće uspjeti u tom sporu.

6. Svjedok B. Z. je iskazao da je bio jamac bratu za kredit kojeg je podigao u Slavonskoj banci, a sudužnik je bio njegov kum G. G.. Kredit je bio u iznosu od oko 150.000,00 kuna, ne sjeća se točno, a ne zna ni na koliko godina, ali se sjeća da je rada tila nešto veća od 2.000.00 kuna. Ošt. G. G. je o tom kreditu sve znao. Inače, oštećenik je njegov kum, a optuženikov prijatelj. Sa oštećenikom je odrastao i bili su u jako dobrim odnosima, a kasnije su se zbog ovog kredita razišli, no nisu posvađani. Oštećenik je kao vojnik kasnije otišao u Afganistan i sjeća se da ga je zvao, te ga je pitao hoće li optuženik vratiti taj kredit ili neće jer da su mu sjeli na plaću.

7. Svjedokinja L. Z. je iskazala da je kao majka dopustila da se na njenu kuću upiše hipoteka za kredit koji je podigao njen sin Z.. Osim toga, zna da je njen stariji sin B. bio jamac bratu za taj kredit. Također zna da je jamac bio G. G. jer je razgovarala s njim i on je dolazio k njima u kuću, te je obećao da će biti jamac sinu Z. za taj kredit. Sporni kredit još nije otplaćen, a otplaćuju ga ona i sin.

8. Svjedokinja D. D. je iskazala da je javni bilježnik i da kada radi solemnizaciju ugovora u ured moraju u pravilu doći sve ugovorne stranke. U konkretnom predmetu korisnik kredita bio je Z. Z., L. Z. i jamac B. Z.. Njih troje su bili u uredu. Javni bilježnički savjetnik im je pročitao osnovne elemente ugovora i upozorio ih je da će ugovor biti solemniziran i da će postati ovršna isprava. Sudužnik G. G. nije bio u njenom uredu prilikom solemnizacije, te su obavijestili stranke da bi on trebao biti prisutan. Rečeno im je da će se on vjerojatno vratiti za vikend, te su stranke rekle da će ostaviti ugovor kod nje u uredu dok se pojavi sudužnik. Taj isti dan, pred kraj radnog vremena pojavila se osoba koja se predstavila kao G. G. i taj G. G. se potpisao u knjigu potpisa na sva mjesta. S obzirom da je bio kraj radnog vremena nije odmah završila predmet nego ga je ostavila za sutra kada je netko od Z. došao po uvezan i složen predmet i odnio ga dalje na obradu. Negdje krajem 2011. ili početkom 2012. u ured je došao G. G. i rekao je da želi izvršiti uvid u knjigu potpisa, te joj je rekao da to nije njegov potpis. Ona mu je rekla da je za nju sve uredu i da je to njegov potpis sve dok se ne utvrdi drugačije i bila je zatečena takvom situacijom. Pretpostavlja da je pokrenuo parnični postupak, jer joj se sud javio te je tražio dostavu preslika upisa u koji je zaveden G. G., a što je ona sudu i dostavila. U 2015. godini joj se obratila Hypo Banka koja je pokrenula stegovni postupak pred Javno bilježničkom komorom protiv nje i u postupku su kao dokaz priložili pravomoćnu presudu kojom je sud utvrdio ništavost ugovora o kreditu i zadužnica u odnosu na G. G., no nastupila je zastara za taj stegovni prijestup, a ona je podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, koja je odbačena zbog proteka roka. Kada je pogledala potpise G. G. sa osobne iskaznice i potpis na ime G. G. u upisniku utvrdila je da su ti potpisi vrlo slični, a isti takav potpis je i na ugovoru o namjenskom kreditu. Napomenula je da je osobna iskaznica crno-bijela i da vrijedi desetak godina u kojem razdoblju se osoba fizički izmijeni, a u konkretnom predmetu utvrdila je da je osobna izdana 2003. i da vrijedi do 2013.

9. Svjedok L. S. je iskazao da je obrađivao sporni kredit između Slavonske banke d.d. Osijek i Z. Z. iz P., koji je sklopljen 15. rujna 2008. Sudužnik je bio G. G., a založni dužnik je bila L. Z.. Kredit je bio ugovoren na iznos od 220.000,00 kuna, s rokom otplate od 10 godina. L. Z. iz P. je dala svoju kuću upisano u kč. br. 941. k.o. P., kao zalog ovog kredita. Hipoteka je uknjižena u gruntovnicu a ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika D. D. pod brojem: Ov-14612/2008. Osobe nisu pred njim potpisivale kredit već su to učinile kod javnog bilježnika zbog postupka solemnizacije. Naime, ugovore koje je potpisala banka uručuju se dužniku, te ih on nosi kod javnog bilježnika na solemnizaciju i to je učinjeno i u ovom slučaju. Kad je hipoteka na nekretnini ugovor mora biti solemniziran, a javni bilježnik je u takvom slučaju dužan stavke ugovora objasniti strankama. Za sve potpise na ugovoru odgovara javni bilježnik, jer on utvrđuje identitet osoba prilikom potpisa. Ne sjeća se detalja jer je to bilo davno, a taj predmet ni počemu nije različit od drugih. Iz priložene dokumentacije Hypo Alpe Adria Banke vidljivo je da je do 17. rujna 2009. rata kredita bila skidana direktno s plaće korisnika kredita. Dakle, deset anuiteta je uplaćeno direktno s plaće, a jedna uplata je bila od 700,00 kuna osobno od Z. Z. i to u lipnju 2009., a bila je još jedna u siječnju 2010. u iznosu od 8.000,00 kuna. Pretpostavlja da je taj veći iznos uplaćen u dogovoru s bankom. Sljedeća naplata je išla tek pet mjeseci nakon toga, odnosno 5. svibnja 2010. i to od B. Z. je naplaćeno 1.044,00 kune s njegove plaće u MUP-u. Pretpostavlja da je banka tolerirala kašnjenje u oplati kredita od pet mjeseci jer je korisnik kredita uplatom od 8.000,00 kuna platio dospjelo dugovanje. Iz predmetne dokumentacije se ne vidi kako je to banka došla do Z. B., ali pretpostavlja da je on dao izjavu o suglasnosti zapljene primanja koja je nužna da bi se s njegove plaće mogao skidati anuitet za kredit. Međutim, iz dokumentacije je vidljivo da je istog dana, tj. 5. svibnja 2010. i G. G. banka skinula s plaće iznos na ime kredita iznos od 1.957,39 kuna. Također je i 4. lipnja 2010. banka skinula B. Z. 1.044,29 kuna, a G. G. iznos od 1.957,39 kuna. Nakon toga nastavlja se kontinuitet u otplati kredita jer je 20. srpnja 2010. Z. Z. platio banci 12.400,00 kuna, a G. G. se nije skidalo ništa s plaće. Pretpostavlja da je taj uplaćeni iznos pokrio dospjela potraživanja za kredit sve do srpnja. Sljedeća uplata bila je u prosincu 2010. i to tako da je s plaće B. Z. (MUP) skinut iznos od 1.058,67 kuna, a s plaće G. G. u Ministarstvu obrane skinut je iznos od 1.957,39 kuna. Do 19. svibnja 2011. banka redovito naplaćuje obojici kredit s plaće u otprilike jednakim iznosima. Tako je Z. Z. uplatio 11.686,96 kuna, a G. G. je osobno uplatio 11.889,39 kuna. U siječnju 2012. B. Z. je uplatio iznos od 2.126,95 kuna, a G. G. 1.015,29 kuna. Napomenuo je da se više ne radi o administrativnoj zabrani, već o naizmjeničnim osobnim uplatama G. G. i B. Z.. Sjedeća veća uplata bila je 3. prosinca 2012. i to od strane D. B. u iznosu od 10.000,00 kuna. U srpnju 2013. ponovno je od G. G., ali sada administrativnom zabranom s plaće skinuto 1.957,39 kuna, a u 7. kolovoza 2013. iznos od 800,00 kuna. No, 8. kolovoza 2013. G. G. osobno uplaćuje 73,15 kuna. Zatim je sve do siječnja 2015. G. G. osobno uplaćivao rate kredita. Kredit je od strane banke otkazan 2. kolovoza 2013., a u tom trenutku dug je bio 141.645,87 kuna. Na dan 5. studenog 2015. saldo duga bio je 208.380,75 kuna i to je su dospjele i zatezne kamate na cijelu glavnicu. Ovaj svjedok ukazuje sudu da bi trebalo zatražiti od banke točno stanje duga i da je vidljivo da je G. G. zadnji iznos na ime kredita skinut 9. listopada 2015., a L. Z. je još u četiri navrata vršila uplate kredita u iznosu od po 2.000,00 kuna. Prilikom odluke o kreditu banka nije provjeravala da li je nositelj kredita stvarno zaposlen, već je bilo dovoljno da nositelj kredita dostavi potpis ovlaštene osobe na formularu ovjeren žigom poslodavca. 2008. godine su se krediti lakše odobravali jer nije bilo toliki udio nenaplaćenih kredita u portfeljima banaka. Takva je bila praksa, a u arhivi banke se nalazi dokumentacija poslodavca. Inače za sudužnika, bilo je potrebno pribaviti potvrdu o stalnom zaposlenju, izlistanje plaće za prošlu i tekuću godinu, te tri zadnje platne liste, te dokumente dužnik donosi banci na ime sudužnika. Tako se nekada radilo, ali sada je praksa promijenjena. Sudužnik je morao potpisati obrazac – izjavu o suglasnosti zapljene primanja i morao je priložiti kopiju osobne iskaznice, te se odazvati kod javnog bilježnika i tamo potpisati potrebnu dokumentaciju.

10. Svjedokinja L. G. je iskazala da se sjeća da je kritične večeri čuvala unuku, tj. kći od sina G. G. i da joj je sin rekao da će Z. Z. doći po osobnu iskaznicu. Tako je i bilo, odnosno Z. je dala osobnu iskaznicu i nije ga ništa pitala, a zna da su oni prijatelji i da rade u vojsci. Nije pitala sina zašto daje osobnu iskaznicu Z. Z. i ništa ne zna o kreditu koji je njen sin vraćao za Z.. Inače živi u P., a sin živi u O..

11. Svjedok I. R. je iskazao da je prokurist trgovačkog društva P. T. d.o.o., a njegova supruga je direktorica i da je on zaposlio optuženika u svom društvu, te da je tamo radio od 2008. do 2009., a zatim zbog recesije sporazumno su raskinuli ugovor o radu jer se društvu znatno smanjio opseg poslova. Rekao je da zna da je optuženik podigao jedan kredit jer mu je kao poslodavac izdao tri isplatne liste za podizanje kredita, a zna i da je optuženikova majka dozvolila da upiše hipoteku na njenoj kući. Također zna i da mu je brat bio jamac, kao i da mu je G. G. trebao biti jamac. Pozna G. G. iz P. i s njim je u dobrim odnosima. G. G. je zvao u firmu u nekoliko navrata raspitujući se što se dešava s njegovim kreditom bojeći se da će kao sudužnik vraćati njegov kredit. Također je iskazao da se sjeća da je G. G. došao u ured u društvu i da se žalio da mu se s plaće na ime optuženikovog kredita skidaju određeni iznosi. Zna da je optuženik neko vrijeme redovito plaćao kredit, a kasnije mu je rekao da je nezaposlen, da je u problemima, ali da će sve to riješiti jer će mu pomoći mama i brat. Ne sjeća da li mu je G. G. rekao da li je jamac ili da li je sudužnik u tom kreditu. Misli da je rekao da je jamac.

12. Iz nalaza stalnog sudskog vještaka za rukopise L. Z. od 17. rujna 2012. proizlazi da je Općinski sud u Osijeku u parničnom predmetu broj: P-1822/2011 dostavio na vještačenje sporni materijal koji se odnosi na fotokopiju izjave bez datuma, te fotokopiju suglasnosti o zapljeni računa, fotokopiju ugovora o nenamjenskom kreditu, te fotokopiju lista iz knjige ovjere potpisa na dan 22. rujna 2008. Vještakinja se prilikom analize spornog materijala jasno ogradila navodeći da sporni materijal ne odgovara u potpunosti potrebama grafološkog vještačenja jer je dostavljen u obliku fotokopije, zbog čega ne može dati decidirano mišljenje o porijeklu spornih potpisa. Međutim, analizom spornih potpisa utvrdila je da oni nisu pisani u potpunosti prirodnim i spontanim grafijskim izražajem skriptora. Komparacijom spornih potpisa sa nespornim, utvrdila je da oni vrlo vjerojatno - gotovo sigurno nisu ispisani rukom jednog istog skriptora. Skriptor spornih potpisa vrlo vjerojatno – gotovo sigurno nije G. G., a skriptor spornog potpisa na fotokopiji izjave bez datuma vrlo vjerojatno – gotovo sigurno jest G. G..

13. U ovom kaznenom postupku sud je naložio grafološko vještačenje kojim je trebalo utvrditi da li je optuženik skriptor spornih potpisa na ime G. G., koji se nalaze na izvorniku ugovora o nenamjenskom kreditu od 15. rujna 2008., te na fotokopiji ugovora iz dokumentacije javnog bilježnika i kopiji lista iz knjige ovjere potpisa javnog bilježnika pod rednim brojem 14612, 14653 i 14654 od 22. rujna 2008. Zaključkom tog grafološkog vještačenja vještakinja L. Z. je dala mišljenje da opt. Z. Z. nije skriptor navedenih spornih potpisa, jer nije utvrdila podudarnosti u njegovom rukopisu koje bi upućivale na mogućnost da je on skriptor spornih potpisa.

14. Iz spisa poslovnog broja: P-237/2011 Općinskog suda u Valpovu, utvrđeno je da je G. G. dana 23. svibnja 2011. podnio tužbu protiv Z. Z. radi isplate 17.517,14 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje i to zato što tuženik nije otplaćivao kredit, pa je banka zatražila naplatu kredita od tužitelja i to na njegovoj plaći, pa mu je obustavljeno osam obroka po 1.957,39 kuna i jedan obrok od 1.858,02 kune. Kao dokaz svojoj tužbi priložio je ugovor o namjenskom kreditu od 15. rujna 2008., te potvrdu Ministarstva obrane Republike Hrvatske od svibnja 2010. do svibnja 2011. U tom predmetu tužitelj je uspio jer je sud donio presudu kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 17.517,14 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje, kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.017,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. lipnja 2011., pa sve do isplate. Navedena presuda broj: P-237/2011-3 od 20. lipnja 2011. postala je pravomoćna 14. srpnja 2011. godine.

15. Iz podneska MORH-a, odnosno potvrde od 3. travnja 2012., utvrđeno je da se ošt. G. G. dana 22. rujna 2008. nalazio na izvršenje zadaće gašenja požara u vojarni "Divulje" u Splitu, odnosno da je tamo proveo vrijeme od 16. do 30. rujna 2008.

16. Iz izvatka iz Zemljišne knjige ZK Odjela Općinskog suda u Valpovu, zk.ul. 2820., k.o. Petrijevci, utvrđeno je da je L. Z. iz P., K. 5, vlasnica kuće, dvora i oranice površine 377m[2] , te da je na toj nekretnini upisano založno pravo na temelju ugovora o namjenskom kreditu broj: 53400350/2008, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 15. rujna 2008. solemniziranog kod javnog bilježnika D. D. iz O. pod brojem: Ov-14612/2008. Hipoteka je uknjižena na nekretnini u iznosu od 220.000,00 kuna s rokom otplate od deset godina zajedno s kamatom, te ugovorenim naknadama i troškovima sve u korist Slavonske banke d.d. Osijek.

17. Iz specifikacije vezano za predmetni kredit koju je dostavila Addiko Banka d.d. (stranica 248. do 251. spisa), utvrđeno je da je banka administrativnom zabranom s plaće optuženiku uskratila deset plaća i to od 2. prosinca 2008. do 17. rujna 2009., kao i da je 4. lipnja 2009. optuženik sam izvršio uplatu u iznosu od 700,00 kuna. Nadalje, optuženik sam uplaćuje 8.000,00 kuna i to 13. siječnja 2010. Potom, 20. srpnja 2010. sam optuženik uplaćuje 12.400,00 kuna na ime kredita, a potom za sedam dana uplaćuje 400,00 kuna, dok 19. svibnja 2011. optuženik uplaćuje 11.686,96 kuna, a 19. rujna 2011. uplaćuje 50,00 kuna na ime partije kredita. Zatim, tek 4. svibnja 2015. optuženik ponovno uplaćuje na ime kredita i to iznos od 1.000,00 kuna. Iz predmetne specifikacije proizlazi da je to i posljednja uplata koju je osobno platio optuženik, a koja specifikacija se odnosi na period od 2. prosinca 2008. do 1. listopada 2018. Valja napomenuti da je optuženikov kredit plaćao i osobno oštećenik G. G. i to u čak u 23 navrata. Osim što je dokazano da je oštećenik sam uplaćivao određene iznose na ime kredita koji je podigao optuženik, dokazano je i da je oštećeniku poslodavac MORH u 17 navrata skidao s plaće anuitete kredita. To znači da je oštećenik više puta sam uplaćivao rate kredita no što mu je to admistrativnim putem skinuto s plaće. Na kraju treba navesti i da je 1. srpnja 2015. L. Z., majka optuženika, svaki mjesec sve do 1. listopada 2018. plaćala 2.000,00 kuna na ime kredita optuženika.

18. U postupku je, kako obrana, tako i optužba, a i sam oštećenik u kaznenoj prijavi predlagala da se privabi sva dokumentacija od banke (prvo Slavonske, zatim Hypo Alpe Adria Banke, a potom Addiko Banke) koja se odnosi na spori kredit i to posebno na onu koja se odnosi na iznos duga i naplaćenih rata, te na potvrde od Ministarstva obrane u vezi zaposlenja i prosjeka plaće ošt. G. G., te njegove kreditne sposobnosti, odnosno o točnom broju i iznosu uplaćenih anuiteta kredita, te od koga su ti anuiteti naplaćeni. Sud je u više navrata od banke tražio ove podatke, no sve je ostalo bez uspjeha. Naposljetku se banka očitovala dopisom navodeći da ne mogu sudu dostaviti traženu dokumentaciju vezanu za kredit 53400350/2008, partija broj: 0053400350, jer je kreditni file iz arhive banke preuzela bivša zaposlenica banke i to još 8. rujna 2011., ali ga nikad više nije vratila. Kao dokaz svojim tvrdnjama banka je uz podnesak priložila presliku primopredajnog zapisnika.

19. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, analizirajući sve izvedene dokaze i tako utvrđene činjenice, sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da je optuženi Z. Z. počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ/97, te kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprava - krivotvorenje isprave iz čl. 311. st. 1. KZ/97.

20. Naime, tijekom ovog neuobičajenog dugotrajnog postupka od gotovo 14 godina od inkriminacije, tužitelj nije dokazao kao izvjesne osnovne optužne tvrdnje koje čine obilježja kaznenog djela prijevare. Tužitelj nije dokazao da je oštećenik doveden u zabludu, jer nakon iskaza oštećenika, a potom i svjedoka B. Z., L. Z. i I. R., a posebice nakon pregleda parničnog spisa broj: P-237/2011 Općinskog suda u Valpovu, proizlazi oprečan zaključak, a taj je da je oštećenik zapravo znao sve relevantne činjenice koje se odnose na predmetni kredit.

21. Treba reći da je sud prihvatio kao uvjerljive iskaze ispitanih svjedoka jer su oni dostatno detaljni, okolnosni i autentični. Također je i grafološko vještačenje provedeno u ovom postupku uvjerljiv dokaz jer je sukladan pravilima struke i dovoljno je razumljiv.

22. Iskaz oštećenika je nevjerodostojan jer je neuvjerljiv, nelogičan i oštećenik ga je u bitnom mijenjao i to kako u pogledu odlučnih činjenica, tako i u odnosu na imovinskopravni zahtjev koji ničim nije uspio potkrijepiti.

23. Oštećenik je tako tijekom ovog postupka želio uvjeriti sud da je mislio da će optuženiku biti jamac, a ne sudužnik i to za kredit koji je trebao biti deset puta manji od podignutog (do 20.000,00 kuna). No, iz predmetne optužnice je vidljivo da državni odvjetnik smatra da je optuženik obmanuo oštećenika upravo u pogledu toga da mu bude jamac. Za sud u kaznenom postupku ova činjenica i nije od relevantne važnosti jer jamac platac odgovara za dospjele obveze po kreditu kao glavni dužnik, a sudužnik, odgovara kreditnoj instituciji za sve dospjele obveze i kreditna institucija može zahtijevati ispunjenje tih obveza i od glavnog dužnika i od sudužnika solidarno, i to sve dok obveza ne bude potpuno ispunjena. Ipak, iz obrazloženog zahtjeva za ponovno preuzimanje progona (str. 26.) oštećenik navodi da je pristao da optuženiku ''bude jamac optuženiku i to za kredit od 100.000,00 kuna''. Oštećenik nadalje tvrdi da nije znao za to da je optuženik uzeo njegovu osobnu iskaznicu, jer je u vrijeme kada je optuženik potpisivao ugovor o kreditu i prilagao svu potrebnu dokumentaciju bio na nekoj vojnoj vježbi u vojarni u Divuljama kraj Trogira. U postupku ispitana oštećenikova majka ipak tvrdi nešto sasvim drugačije, to jest navodi da je nju nazvao sam oštećenik i to dok mu je čuvala djecu te da joj je oštećenik rekao da će doći njegov prijatelj Z. Z. i da mu preda njegovu osobnu iskaznicu, što je ona i učinila. U pogledu oštećenikove zablude u koju ga je navodno doveo optuženik, nipošto ne ide u prilog činjenica da je na ime kredita, za kojega tvrdi da nije dao svoj pristanak i za koji nije znao o kojem iznosu se radi, oštećenik ipak u čak 23 navrata sam uplaćuje različite iznose na partiju tog kredita.

24. Oštećenik nije mogao razumno objasniti zašto je regresno tužio Z. Z. u parničnom postupku, ako već tvrdi da je sam taj pravni posao bio prijevaran. Naime, oštećenik je u svojoj tužbi kao ključni dokaz priložio upravo predmetni sporni ugovor, iako tvrdi da ga on nije potpisao. Iznimno je neuobičajeno da ista osoba koja u kaznenom postupku tvrdi da je prevarena, tj. da je žrtva kaznenog djela prevare, ujedno u parničnom postupku dokazuje da je ugovor o kreditu valjan i traži povrat plaćenog dijela. Naime, ako je oštećenik prevaren, tada on niti u parničnom postupku nema prava za regresnom isplatom. Ugovor je ili ništav ili nije. Dakle, navedeni dokaz iz parničnog predmeta predstavlja vrlu suspektnu činjenicu koja ne ide u prilog postojanja zabluda oštećenika. Treba dodati i da je dokazano kako je oštećenik uspio u tom parničnom postupku te je sud naložio Z. Z. isplatu utuženog iznosa.

25. Osim toga, nedvojbeno je da je oštećenik kaznenu prijavu podnio 26. rujna 2011., a da mu je već 5. svibnja 2010. skinuto s plaće na ime kredita. Također mu je i 4. lipnja 2010. uskraćen dio plaće na ime kredita optuženika, a i 6. srpnja 2010., 7. prosinca 2010., 5. siječnja 2011., 4. veljače 2011. itd… To zapravo znači da je oštećenik čekao više od godinu i pol dana sa podizanjem kaznene prijave, u kojem razdoblju mu je prilično redovito banka skidala dio plaće na ime kredita o kojem skoro ništa bitno nije znao. Za odluku o postojanju subjektivnog obilježja optuženika u odnosu na kazneno djelo prijevare posebnu važnost ima činjenica da je optuženik 2009. godine ostao bez posla i to zbog općeg pogoršanja ekonomske klime u društvu i nastupa recesije, o čemu je jasno iskazao svjedok I. R., njegov tadašnji poslodavac, s kojim je sklopio sporazumni otkaz ugovora o radu. Unatoč činjenici da je ostao bez posla, optuženik je dokazao da je u 2010. ipak platio određene i to nemale rate i u ukupnom iznosu većem od 20.000,00 kuna. Do kraja ovog postupka nedvojbeno je da je u njegovo ime majka plaćala kredit u razdoblju dužem od dvije godine, a dio rata je plaćao njegov brat B. Z.. To znači da tužitelj nije dokazao postojanje prijevarne namjere, jer za odluku o krivnji u vezi predmetnog imovinskog delikta nije dovoljno samo to da je optuženik ostao dužan određeni iznos na ime neplaćenih rata kredita, već ključna činjenica koja je nužna za opstojnost bića kaznenog djela prevare jest ta da je optuženik morao imati unaprijed stvorenu namjeru da dobiveni kredit neće plaćati, odnosno da neće izvršavati svoje obaveze iz ugovora o kreditu. Tako je optuženik već u vrijeme sklapanja kredita morao imati namjeru da ošteti i jamce i sudužnike i založne dužnike. Ta i takva prevarna namjera optuženog Z. Z. nije kao nedvojbeno dokazana u ovom postupku.

26. Potom u postupku je ostalo sporno, tj. nedokazano koliko iznosi ukupan dug prema predmetnom kreditu. Tužitelj u činjeničnom opisu optužnice navodi da optuženik prevario jamca G. G. za 220.000,00 kuna. Na temelju kojeg je to podatka izračunat navedeni iznos, sud nije mogao utvrditi jer, kao što je već ranije navedeno, banka se nikada nije očitovala o stanju duga, odnosno o tome koliko je plaćeno na ime kredita, odnosno koliko je oštećeniku skinuto s plaće, tj. koliko je on sam uplatio. Banka više ne raspolaže podacima u vezi predmetnog kredita jer je cjelokupni spis preuzela neka njihova bivša zaposlenica, pa se predmet više ne nalazi u arhivi banke. Gdje se on to sad nalazi, banka ne zna. Zato je iznos od 220.000,00 kuna navodno ostvarene protupravne imovinske koristi proizvoljno određen i on se odnosi samo na ugovorni iznos, ali ne i na stvarno vraćeni iznos kredita. O tome koliko je stvarno uplaćeno banka je dostavila jednu specifikaciju u listopadu 2018., ali se iz nje ne može točno utvrditi koliko je platio optuženik i njegova rodbina (brat i majka), a koliko oštećenik.

27. Za inkriminirano postupanje optuženika od iznimne važnosti je postupanje javnog bilježnika, čiji je zadatak bio solemnizirati predmetni ugovor o kreditu. Kako je ta solemnizacija nemarno-neozbiljno provedena vidljivo je iz iskaza samog javnog bilježnika D. D. iz O.. Kao svjedokinja ona je sasvim jasno navela da u vrijeme potpisivanja ugovora u njenom javnobilježničkom uredu nisu bile sve stranke, odnosno da je ''bio optuženik kao korisnik kredita, L. Z. i kao jamac B. Z., ali da tamo nije bio sudužnik G. G.. Zatim je javnobilježnički savjetnik, a ne javni bilježnik strankama pročitao osnovne elemente ugovora. Kako to da sudužnik, odnosno jamac (kako to u optužbi navodi tužitelj), nije bio u uredu za vrijeme solemnizacije kad i korisnik kredita, javni bilježnik nije mogao suvislo objasniti. Ovom sudu nije jasno niti što je prilikom postupka solemnizacije u javnobilježničkom uredu radio G. Z. i koja je njegova uloga u tom postupku, to jest kako je on mogao biti jamac bratu za kredit kada se kao takav uopće ne spominje u predmetnom ugovoru? Na stranici broj 205. ovoga spisa u kopiji javnobilježničke knjige potpisa od dana 22. rujna 2008. pod rednim brojevima 14618 i 14619 nalazi se potpis B. Z.. U kojoj je on funkciji bio kad javnog bilježnika to sudu nikad nije razjašnjeno. Opravdano je postaviti pitanje odgovornosti javnog bilježnika za takvu aljkavu solemnizaciju koja u svojoj suštini to i nije bila jer upravo solemnizacijom ugovor dobiva snagu javnobilježničkog akta, ima snagu prvostupanjske presude, odnosno ima snagu sudskog rješenja o ovrsi.

28. Kada se razumno povežu iskazi ispitanih svjedoka i tako utvrđene činjenice, mogao bi se donijeti zaključak da je optuženik zapravo doveo u zabludu najmanje četiri osobe, i to Slavonsku banku d.d. Osijek, javnog bilježnika D. D., svoju majku L. Z. kao vlasnicu nekretnine na kojoj je upisana hipoteka, brata B. Z. koji je na kraju navodno jamac bratu i potom oštećenika G. G. koji je sudužnik. Dakle, optuženik je svojim postupanjem na određen način sve njih prevario ili obmanuo. Može li se optuženika proglasiti krivim za takav svojevrsni komplot koji bi on bio kadar ostvariti?

29. Sud smatra da se ne radi o tome. Naime, u više navrata sud je ispitivao optuženika koji je od početka postupka iznosio bitno jednaku i konzistentnu obranu. Sud se tako imao priliku uvjeriti da optuženik jednostavno nije takav kriminalni um koji bi mogao izrežirati sve potrebne prethodno opisane radnje i predradnje koje su bile nužne da bi proveo u praksu takav fraudolozni kriminogeni postupak. Za podići jedan veći kredit optuženik je morao prvo pribaviti sve dokaze o financijskoj sposobnosti oštećenog G. G., morao je pribaviti službene podatke od poslodavca G. G. o njegovim primanjima, zaduženjima i slično što bi uvjerilo banku da je G. G. ona osoba koja može opravdati status jamca ili sudužnika u tom kreditu. Zatim je optuženik morao naći osobu koja će pristati doći s G. javnom ispravom kod bilježnika i predstaviti se kao G. G. te prilično vješto oponašati njegov potpis na više mjesta, a prethodno je morao prevariti i G. majku da mu uopće preda oštećenikovu osobnu iskaznicu. Na kraju je morao proći čitavu notarijatsku provjeru u vidu solemnizacije te osigurati da javni bilježnik ovjeri (solemnizira) lažnu izjavu. U čitav taj kriminalni inženjering, optuženik je morao uključiti i svoju majku i brata, a sve u konačnoj namjeri da sebi osigura protupravnu imovinsku korist i to znatnu, jer je odlučio podići nenamjenski kredit i ne vratiti ga.

30. Sud smatra da utvrđene činjenice ukazuju na drugačiji zaključak od navedenog, odnosno da se opravdano može sumnjati da je oštećenik kao optuženikov dugogodišnji prijatelj i kum njegovog brata B. Z. znao sve bitne stavke vezane za ovaj kredit i da je znao sve nužne činjenice, te da je tek u trenutku kad je shvatio da je optuženik ostao bez posla i da neko vrijeme neće moći plaćati kredit, odlučio podnijeti kaznenu prijavu tvrdeći da je prevaren. Ipak, prije kaznene prijave, optuženik je u parničnom postupku podnio regresnu tužbu u kojem postupku je uspio. Dakle, može se zaključiti da oštećenik ne bi tvrdio da je prevaren dovođenjem u zabludu neistinitim prikazivanjem nekih činjenica samo da je optuženik redovito vraćao svoj kredit. Naime, opće je poznato da su mnogi prijatelji, članovi rodbine i tazbine pristali biti jamci za kredit, te da su poslije kao jamci morali vraćati kredite ili dio kredita svojim kumovima ili srodnicima te da su tako pukla mnoga prijateljstva, ali ne radi se tu o kaznenim djelima prevare, već o naivnosti, lakoumnosti i nepromišljenosti.

31. Dakle, sud smatra da tužitelj nije dokazao da se u predmetu radi o kaznenom djelu protiv imovine – prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ/97 na način kako je to navedeno u izmijnjenoj optužnici.

32. U odnosu na kazneno djelo protiv vjerodostojnosti isprave – krivotvorenje isprave iz čl. 311. KZ/97 dvije su stvari od temeljne važnosti.

33. Prva je da je predmetno grafološko vještačenje u pogledu utvrđenja skriptora predmetnih dokumenata naložio odvjetnik oštećenika na način da je oštećenik u odvjetničkom uredu ispisao svoje potpise na listove papira, a da se vještak grafolog u nalazu i mišljenju danom za potrebe parničnog postupka sasvim jasno ogradio od kategoričkog zaključka vezanog za analizu tako dostavljenog spornog materijala. Naime, na drugoj stranici tog vještačkog nalaza stalni sudski vještak za rukopise dipl. sociolog L. Z. navodi da ''ne može dati decidirano mišljenje o porijeklu spornih potpisa jer joj je sporni materijal dostavljen u vidu fotokopija''.

34. Druga važna činjenica koja je utvrđena u tom grafološkom vještačenju jest da je skriptor jednog spornog potpisa na fotokopiji izjave bez datuma vrlo vjerojatno, tj. gotovo sigurno, upravo G. G.. O kojem se to točno autentičnom potpisu G. G. radi nije utvrđeno jer je vještak naveo da je riječ o jednom ''potpisu izjave bez datuma'' i da se nalazi na stranici 16. Na kojoj to stranici broj 16 se nalazi ovaj navodno autentični potpis oštećenika i na što se on odnosi, ostalo je neodgovoreno jer banka nije sudu dostavila svu traženu dokumentaciju vezanu za ovaj kredit.

35. U kaznenom je postupku provedeno i drugo grafološko vještačenje po istom vještaku, kojim je utvrđeno da optuženi Z. Z. nije ona osoba koja je potpisala G. G. na spornim dokumentima. Vještakinja je zaključila da su sporni potpisi pisani rukom osobe čije su grafijske mogućnosti izražavanja bolje nego što su to grafijske mogućnosti izražavanja optuženika. Stoga je tužitelj izmijenio optužbu, te je optuženiku stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo krivotvorenja isprave uz pomoć nepoznate osobe. To znači da bi ta neka nepoznata osoba bila samo sredstvo u optuženikovim rukama jer je on počinio kazneno djelo pod sredstvom te druge osobe.

36. Ipak, posebno treba istaknuti da je kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. kaznenog zakona iz 1997. vlastoručno kazneno djelo i da se ono može počiniti samo dolusno i to s tzv. dolus specialisom, jer počinitelj mora imati posebni cilj pri izradi lažne isprave ili preinačenju prave isprave radi daljnje uporabe kao prave. Razlika između izrade lažne isprave i preinačenja prave isprave je u tome što kod izrade lažne isprave izdavatelj nije osoba koja je na njoj označena, jer ta isprava ne potječe od njega, a preinačenje prave isprave znači neovlaštenu djelomičnu izmjenu sadržaja isprave, tako da sada ta preinačena isprava dobiva drukčiji smisao od onoga koji je imala prava isprava. Preinačiti se može samo autentična isprava. No, oštećenik tvrdi da ugovor o kreditu nije autentična isprava. Ako on nije autentičan, tad nije riječ o izradi krivotvorene isprave jer je počinitelj lažno potpisao oštećenika u knjigu potpisa.

37. Iako tužitelj pledira da je optuženik u uredu javnog bilježnika D. D. u Osijeku izradio lažnu ispravu uz pomoć neke nepoznate osobe, iz spornog ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da ugovor ne izdaje sudužnik G. G., niti ga izdaje jamac platac ili založni dužnik. Riječ je o četverostranom obveznom pravnom poslu između Banke, te korisnika kredita Z. Z., sudužnika G. G. i založnog dužnika L. Z.. Navedeno se ovdje obrazlaže u namjeri objašnjenja da se u ovom predmetu ne radi o deliktu materijalne krivotvorine, već vjerojatno o kaznenom djelu ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 315 KZ/97. Naime, upravo je to kazneno djelo moguće ono kojim bi se pravilnije ispunilo biće ovog neprava. Ovjeravanje neistinitog sadržaja se sastoji u tome da počinitelj dovodi u zabludu nadležno tijelo – ovdje javnog bilježnika, čineći da to tijelo (javni bilježnik) ovjeri nešto neistinito što će kasnije služiti kao dokaz u pravnom prometu. Naime, potpis G. G. u javnobilježničkoj knjizi potpisa je navodno lažan, pa bi njime i nepoznati počinitelj naveo javnog bilježnika da u nedostatku svijesti o neistinitosti potpisa stvori nepravilnu predodžbu i potom da ovjeri tu javnu ispravu. No, takva bitno činjenično-pravna modifikacija optužnog akta nije u domeni suda, već jedino i isključivo državnog odvjetnika.

38. Napokon, treba reći i to da se osuđujuća presuda ne smije temeljiti na mogućnostima, na voluntarizmu ili arbitrarnim mišljenjima i osjećajima, pa niti na vjerojatnostima, koje čak mogu biti i vrlo vjerojatne (pa i vjerojatnije od suprotnog zaključka), već jedino i isključivo na činjenicama. I to na odlučujućim, važnim, odnosno pravno-relevantnim činjenicama. Činjenica jest samo ono što se može neupitno i nepobitno ustanoviti i mora vrijediti jednako za sve. Samo odlučne činjenice predstavljaju element bića kaznenog djela. One činjenice koje idu na štetu optuženika moraju biti dokazane sa stupnjem izvjesnosti. Drugim riječima, to znači da postojanje inkriminirajućih činjenica mora biti izvan svake razumne sumnje. Stoga, ona odlučna činjenica koja ide na teret optuženiku (a u prilog optužbi) mora biti dokazana do takve izvjesne mjere da ne postoji razborita mogućnost postojanja neke druge činjenice koja bi isključila njeno postojanje. Tužitelj svoje optužne tvrdnje nije uspio dokazati u takvom stupnju uvjerenja koji je nužan za donošenje osuđujuće presude, pa su samim time one i ostale samo tvrdnje, a ne i činjenice.

39. Sukladno obrazloženom, slobodno ocjenjujući sve dokaze i tako utvrđene činjenice, a u uvjerenju da se predmetni događaj sasvim realno mogao odviti i na posvema drugačiji način od optuženog, sud je utvrdio ozbiljnu insuficijentnost činjeničnog supstrata i donio je liberatornu odluku.

40. Budući da je optuženik oslobođen optužbe, trošak kaznenog postupka pada na teret proračunskih sredstava suda.

41. Slijedom svega, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 23. veljače 2022.

S U D A C

Ivan Sajter, v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa. Žalba se podnosi u dovoljnom broju primjerka, putem ovog suda, a o njoj odlučuje Županijski sud u Dubrovniku.

DOSTAVITI:

1. ODO Osijek na broj: K-DO-448/2013

2. opt. Z. Z.

3. branitelj D. A., odvjetnik iz O.

Za točnost otpravka – ovl. službenik

Ljiljana Stolla